Ivanov, eh, Ivanov! Čitatelju je bilo dvadeset kada je prije predstave na festivalu Malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, prvi put pročitao taj Čehovljev tekst. I ništa mu nije bilo jasno. Jasnije mu nije bilo ni nakon što je vidio predstavu – čini mi se da je to bilo mariborsko kazalište, i da je režirao jedan od onih velikih, tada mladih slovenskih redatelja, ali ne bih da nagađam, a nemam gdje provjeriti. Danas, međutim, kada je više nego dvostruko stariji, pa je odavno prestario i samog Ivanova, čitateljev je dojam da je upravo po njemu, po Ivanovu, Čehov važniji pisac od Dostojevskog ili Shakespearea. (Ovo važniji je, naravno, stvar subjektivnog suda i čitateljskog doživljaja, a ne, ne daj Bože, smrtno ozbiljne procjene i presude.)
Znamo da se preziva Ivanov, a kako mu je ime i koji mu je patronim, o tome nemamo pojma. Ivanov je, naprosto, Ivanov. Oni koji ga znaju upravo toliko do njega drže da mu izgovaraju samo prezime. Sve drugo je višak. Kao što je za njih višak i njegova intima, ono što Ivanov zaista misli i osjeća. Njega prate samo trač i diskvalifikacija. Kažu da je Ivanov jado i slabić, kažu da je opasan psihopat i da ga se treba čuvati. Škrtac, pokvarenjak i lupež. Ivanov je paradoksalna ništarija, jer se u iskazima njegovih osporavatelja – a to su, učini nam se, baš svi – njegove mane sudaraju i međusobno poništavaju. Kažu da je oženio Židovku Saru – ju, zar baš Židovku, pa to je i u Rusiji bilo jednak skandal kao i u Beču! – samo zato da bi se obogatio mirazom. Ali preračunao se, i ništa nije dobio. Pa je Saru (koja se sad zove Ana Pavlovna) poslao u grob. Dok je bila na samrti, zaljubio se u drugu. Zvala se Saša.
On je čovjek koji nema snage da odgovara. Naprosto nema snage, istopio se, raspao. Biva li tako u nekim godinama? Ili je razlog drugi? Ivanov ne zna odgovore, ali ga ova, kao i sva druga pitanja teško opterećuju. “Takvi ljudi kao što je Ivanov ne rješavaju životna pitanja, niti na njih odgovaraju, nego padaju pod njihovom težinom.” – napisao je Čehov, a čitatelj u dvadesetoj ovo nikako nije mogao razumjeti. Da to nije intelektualno preseravanje? Ne, nije. Problem Ivanova nije intelektualni nego emotivni. Danas se govori da Ivanov boluje od depresije. Ne vjerujem u to, banalno je.
Čehov se pobrinuo da svaki njegov postupak, pa i sve ono što se o njemu govori, precizno motivira i obrazloži. U ovoj je drami pitanje motivacije rješavao s mnogo više pomnje nego i u jednome drugom tekstu. Razlog je u tome što je sam Ivanov lišen motiva i karakteristika, pa ga onda slobodno kleveću, jer ništa što se o Ivanovu kaže nije sasvim krivo.
Ono što se, međutim, čini egzistencijalno nemotiviranim i neobjašnjivim jest ono što je kod Ivanova najvažnije – tuga. Ivanov je nepodnošljivo i neobjašnjivo tužan čovjek. Što mu je, pitao se onaj mladić od prije trideset godina, i nije nalazio odgovora, pa bi odlučio ne misliti dalje o Ivanovu. A predstava, ionako, više nije bilo. Ili ih on nije gledao. Taj slovenski “Ivanov” na MESS-u, jedini je “Ivanov” što ga je do danas vidio.
Da je čitatelj i režiser, što nikada u životu nije poželio biti, danas bi postavljao “Ivanova”. A tuga glavnoga junaka bila bi obrazložena jednom vrlo specifičnom bolešću od koje junak Antona Pavloviča Čehova boluje: Ivanov nedovoljno zaboravlja, on pati od bolesti prisjećanja, ona ga grize, troši i uništava. Višak sjećanja čini ga ranjivim. I nesposobnim za odgovore.
Ja sam Ivanov, pomišljam sa strahom. A onda, srećom, zaboravim.
Ivanov
Imaginarni prijatelj/71
Ivanov, eh, Ivanov! Čitatelju je bilo dvadeset kada je prije predstave na festivalu Malih i eksperimentalnih scena u Sarajevu, prvi put pročitao taj Čehovljev tekst. I ništa mu nije bilo jasno. Jasnije mu nije bilo ni nakon što je vidio predstavu – čini mi se da je to bilo mariborsko kazalište, i da je režirao jedan od onih velikih, tada mladih slovenskih redatelja, ali ne bih da nagađam, a nemam gdje provjeriti. Danas, međutim, kada je više nego dvostruko stariji, pa je odavno prestario i samog Ivanova, čitateljev je dojam da je upravo po njemu, po Ivanovu, Čehov važniji pisac od Dostojevskog ili Shakespearea. (Ovo važniji je, naravno, stvar subjektivnog suda i čitateljskog doživljaja, a ne, ne daj Bože, smrtno ozbiljne procjene i presude.)
Znamo da se preziva Ivanov, a kako mu je ime i koji mu je patronim, o tome nemamo pojma. Ivanov je, naprosto, Ivanov. Oni koji ga znaju upravo toliko do njega drže da mu izgovaraju samo prezime. Sve drugo je višak. Kao što je za njih višak i njegova intima, ono što Ivanov zaista misli i osjeća. Njega prate samo trač i diskvalifikacija. Kažu da je Ivanov jado i slabić, kažu da je opasan psihopat i da ga se treba čuvati. Škrtac, pokvarenjak i lupež. Ivanov je paradoksalna ništarija, jer se u iskazima njegovih osporavatelja – a to su, učini nam se, baš svi – njegove mane sudaraju i međusobno poništavaju. Kažu da je oženio Židovku Saru – ju, zar baš Židovku, pa to je i u Rusiji bilo jednak skandal kao i u Beču! – samo zato da bi se obogatio mirazom. Ali preračunao se, i ništa nije dobio. Pa je Saru (koja se sad zove Ana Pavlovna) poslao u grob. Dok je bila na samrti, zaljubio se u drugu. Zvala se Saša.
On je čovjek koji nema snage da odgovara. Naprosto nema snage, istopio se, raspao. Biva li tako u nekim godinama? Ili je razlog drugi? Ivanov ne zna odgovore, ali ga ova, kao i sva druga pitanja teško opterećuju. “Takvi ljudi kao što je Ivanov ne rješavaju životna pitanja, niti na njih odgovaraju, nego padaju pod njihovom težinom.” – napisao je Čehov, a čitatelj u dvadesetoj ovo nikako nije mogao razumjeti. Da to nije intelektualno preseravanje? Ne, nije. Problem Ivanova nije intelektualni nego emotivni. Danas se govori da Ivanov boluje od depresije. Ne vjerujem u to, banalno je.
Čehov se pobrinuo da svaki njegov postupak, pa i sve ono što se o njemu govori, precizno motivira i obrazloži. U ovoj je drami pitanje motivacije rješavao s mnogo više pomnje nego i u jednome drugom tekstu. Razlog je u tome što je sam Ivanov lišen motiva i karakteristika, pa ga onda slobodno kleveću, jer ništa što se o Ivanovu kaže nije sasvim krivo.
Ono što se, međutim, čini egzistencijalno nemotiviranim i neobjašnjivim jest ono što je kod Ivanova najvažnije – tuga. Ivanov je nepodnošljivo i neobjašnjivo tužan čovjek. Što mu je, pitao se onaj mladić od prije trideset godina, i nije nalazio odgovora, pa bi odlučio ne misliti dalje o Ivanovu. A predstava, ionako, više nije bilo. Ili ih on nije gledao. Taj slovenski “Ivanov” na MESS-u, jedini je “Ivanov” što ga je do danas vidio.
Da je čitatelj i režiser, što nikada u životu nije poželio biti, danas bi postavljao “Ivanova”. A tuga glavnoga junaka bila bi obrazložena jednom vrlo specifičnom bolešću od koje junak Antona Pavloviča Čehova boluje: Ivanov nedovoljno zaboravlja, on pati od bolesti prisjećanja, ona ga grize, troši i uništava. Višak sjećanja čini ga ranjivim. I nesposobnim za odgovore.
Ja sam Ivanov, pomišljam sa strahom. A onda, srećom, zaboravim.