Stilisti savjetuju: svoj tip tijela
uskladite s modelom čizama!
*
Vatra koja se pojavila iza ponoći onoga dvadeset i drugog kolovoza, u samo nekoliko sati požderala je čitavu padinu južne strane otoka. Uzrok katastrofi bili su meteoriti koji su te večeri zalijetali se u hvarsko nebo kao mušice na staklo jurećeg automobila. Te kobne noći, zajedno s osam stotina stabala masline, stradala je i jedna pijana baba pretvorena u cvileću buktinju!
Pred zoru požar se ugasio sam od sebe. Oko podneva, naoružani fascijama lovorova lišća, najodvažniji izađu na stratište i naiđu na pougljene kosti i rebra. Ljudski skelet, ne veći od odraslog psa, bio je zavaren za spaljenu zemlju. Lopatama i lovorovim metlama ispitaše ga s pomalo sujevjernom strašću: tužni komadi osipaše se na dodir, a nekada kosmati dijelovi oko lubanje i ispred krstačne kosti bili su prekriveni baršunastom skramom obalnih gljivica i kamenog cvijeća.
Istog popodneva odnesu staricu. Prošavši nasade agava i palmi, povorka s požarišta zaustavila se ispred sumornog zdanja. Nosači pokucaju na suncem i vremenom osmuđena vrata te odlože nemili teret. Nekoliko trenutaka kasnije, na špijunki vrata pojavilo se nečije oko, mirno kao zrno brojanice. Zatim se goleme šarke pomaknu i ostatke babe ostave pred prazno pjevalište. Hladnoća u samostanu Sv. Klare prodirala je centimetar pod kožu, a iza gustih drvenih rešetaka nadsvođenog klaustra čulo se molećivo zavijanje ovih živih pokojnica. Otvorivši vrata, nadstojnica samostana jednim snovitim pokretom ruke dade znak: šutljiva povorka uskoro nestade u još hladnijem, pokrajnjem krilu.
Toga jutra, na trijemu kuće gospođe Luje, cvijeće na puzavicama ruža i žutim kolonijama buganvelija uvenulo je i otpalo. Učinivši natprirodan napor da se ne rasplače, za doručkom je mužu Luju i sinu Frani pomalo svečano objavila kako će idućih nekoliko sati njena spavaća soba postati zabranjenom grobnicom u koju za to vrijeme nitko živ nema razloga da ulazi, pita ili ne daj Bože, nešto traži!
Pokupivši suđe sa stola Luja napusti prazan trijem. Otvorila je vrata sobe: postelja s ukrašenim rubovima udvajala se u brušenom zrcalu nasuprot, a izblijedjeli mirisi izvana osjećali su se kao aveti probavljenog ručka. Zatvorivši škure, jednom je rukom napipala uštirkani kraj lancuna a drugom kušin. Potom, u toj nagloj noći kao da će zaplivati, očajnički se bacila na krevet i konačno zaplaka.
* * *
Ostavivši ženu da tuguje za cvijećem, nakon vožnje starigradskim poljem, Luj Bartuć izašao je iz auta i sa zebnjom promotrio neveseli prizor. Spaljena zemlja bila je crna kao asfalt, a od uništenih maslina širio se vrtoglavi miris pregorena ulja. Malo kasnije, tamo na rubu padine gdje zimi dopiru valovi, gasitelji uz povike pronađoše staricu. Za to vrijeme, sretno izbjegavši susret i ne prisustvujući mučnoj inspekciji, Luj je promatrao neobičan kamen: činio se kao jaje zaostalo u leglu neke diluvijalne ptice.
– To je primjer nerastaljena dijela asteroida! Vjerojatno onog od sinoć! – malo kasnije, na taverni ispred Stjepanove crkve, među iskrivljenim stolovima od kovana željeza i izblijedjelim pločicama za domino, tumačio je nekakav sušičavi student. Sa sunčanim naočalama, sumporastim dahom iz usta i prstima tankim kao u paučine, ondje se zatekao nakon noćne pijanke na plaži.
– Sasvim sigurno, mjesto mu je u nekom muzeju! – nastavio je stručno razgledavajući kamen.
– Ali sam po sebi ne vrijedi ni prebijene pare!
– Siguran si? – sumnjičavo upita Luj nagnuvši se preko susjednog stola.
– Kao u ono ogoljeno bilje! – odgovori spremno student pokazujući na jednu kuću i prazan trijem.
– Ovaj mali previše misli! – pomisli Luj.
– Ni mi na otoku ne živimo na kraju svijeta pa da ne znamo što se može učiniti s ovim zalutalim komadom nebeskog smeća!
Iste večeri, kamen je poslužio kao savršen teret za istiskivanje lako kvarljive, smrdljive krvi iz usoljenih srdela, a sutradan je na svadbi, koja je zbog poodmakle trudnoće mladenke i čedomorne vrućine otpočela tek predvečer, Luja s njime raspukla pečenu ovčju glavu, lako kao da drobi orah.
* * *
Nikada se nije razjasnilo kako se vesela i zdrava djevojčica u nepunih godinu dana pretvorila u avet bolesne mršavice na kojoj svaka odjeća visi kao poderana zastava.
– Bolest izgladnjivanja je poput ljetnog predvečerja! – prisjećala se njena majka.
– Ne znaš u kojem trenutku nastupa mrak!
Na pragu puberteta Paula je upala u neprilike. Po cijele dane neraspoloženo je komentirala malenu, jedva primjetnu grbicu na nosu ili se s užasom podsjećala:
– Ne učinim li uskoro nešto, imat ću zadnjicu široku kao Rusija!
Kada nije bila u školi vrijeme je provodila trčkarajući na obližnjem stadionu ili čitajući modne časopise. Jela je uvijek istu hranu u isto vrijeme, a kada bi nešto drugačije stavila u usta, žlicu meda ili čvrsti jogurt, upadala je u neizbježnu paniku i sa strahom odlazila u krevet uvjerena da će se ujutro probuditi nepokretna kao tenk.
Tako je bilo sve do jednog utorka kada se Paula vratila iz škole teško hramajući. Na satu tjelesnog odgoja nesmotreno je poskočila i povrijedila mišić. Sutradan, noga je natekla a ona je za to okrivila svoju težinu.
– Jednostavno, preteška sam! – zaključila je vrativši se iz bolnice sa zavojem na nozi.
Dostojna gvajanskih zatvorenika s početka prošloga stoljeća, sljedećih dana preskakala je ionako skromne obroke voća i proteinske kaše, a sve izraženija rebra i kosti počela kriti ispod nekoliko slojeva odjeće. Tada je za vrijeme nedjeljnog ručka počela naizgled nedužna svađa oko komadića mesa.
– Ti već tjednima jedeš samo juhu! – primijeti majka nervozno.
– Moraš sve jesti!
– Pa i jedem… – odgovori nesigurno Paula.
– Jedeš samo juhu!
– Juha je zdrava! Namjeravam se hraniti zdravo! – reče Paula.
– To je sve?! Znači, nećeš ni danas pojesti meso? – upita ova na rubu živaca.
– Rekla sam ti! Odlučila sam se hraniti i živjeti zdravo! – reče i odgurne tanjur.
Majka više nije mogla izdržati.
– Ti si naumila umrijeti od gladi! Ti si postala luda! – vikala je upirući prstom čas u tanjur, a čas u tu sjenku od djeteta, u koju se prometnula njena kćer.
– Bolje i to nego živjeti debeo kao svinja! – također urlala je, plakala i branila se Paula i s gađenjem pokazivala na posluženi tanjur.
Sljedećih dana, na treking-aparatu vježbala je ritmom olimpijskog kandidata, a telefonske razgovore s prijateljicama u potpunosti je zamijenila omanjom bibliotekom sportskih priručnika i modnih časopisa. Ubrzo je toliko smršavila da je izgubila menstruaciju, a tijelo su joj prekrile paperjaste dlake.
Da nešto nije u redu konačno je shvatio i otac, tražeći izgubljeni kalkulator, zatekao se u svijetu izgubljenog, već alarmantno izgladnjelog i fotografijama oblijepljenog internata. Nesigurnim koracima polomljene žirafe djevojke su stupale kroz sobu: s ozbiljnim izrazom na licu, odsutnog pogleda, s drečavim torbicama veličine dlana, vrtoglavo visokim štiklama i nogama tankim kao pletaće igle.
– Majko moja, šta je ovo!? – poviče u sebi i tada među utezima od pola kilograma, trakom za trčanje i rasutim časopisima pronađe još jednu, možda još veću mršavicu – svoju kćer. Oznojena od maloprijašnje vježbe, s povezom na nozi i bočicom Evian vode u rukama, spavala je u položaju ozlijeđenog embrija.
– Paula, zlato! – gotovo zaplače. Htjede je probuditi, ali na krevetu pažnju mu privuče rastvoreni časopis. Polako da je ne probudi, s časopisom u rukama izašao je iz sobe. Zatvorivši vrata osjećao se umorno, kao da je istrčao maraton.
U dnevnom boravku otac natoči čašu viskija i krene listati.
– On je moj Bog! – izjavljivala je neka manekenka podigavši svoje mršave, logoraški tanke ruke.
– On je savršena žena koja u manekenkama traži svoju izgubljenu sestru! – nastavila je oduševljeno na sljedećoj fotografiji.
Otac pažljivije promotri stranicu.
Nekakav čovječuljak u tamnom odijelu i sunčanim naočalama smiješio se grčevitim, operiranim osmijehom. Podsjećajući na gušeće volane elizabetanskih dama, vrat i dio brade pokrio je ovratnik snježnobijele košulje. Sijeda, unatrag zalizana kosa, ista kao i boja košulje, završavala je kratkim, pomalo strogim repićem. Nekoliko trenutaka kasnije, zamijeti i pojedinosti: njegove platinom potkovane čizme bostonskog kvekera s početka stoljeća i mekane, kratko podrezane kožne rukavice salonskog vozača Formule jedan s ogoljenim vršcima prstiju. Na sredini njegovog niskog, vojnički zakopčanog điletića, tamo iznad želuca odakle ljudima pulsiraju emocije, na tankom lančiću blistala je značka ukrašena dijamantima.
“Srce i mozak Cristiana Diora”, stiliziranom gotikom pisalo je pri dnu stranice.
– Dragi sveci, pomozite! – zavapi otac. Nakon mjeseci uznemirujućih znakova, postalo je jasno da stvarni problemi nisu komadi nepojedenog mesa ili rashodana trekig-traka u sobi. Bio je to, nitko drugi, taj naočalama i ovratnikom zamaskirani čovječuljak, Bog mode i nepronađena sestra s hladnom dijademom oko želuca, srce i mozak multimilijunske, blještave i slavne kuće Diora – Karl Otto Lagerfeld.
– On je moj Bog! – zvonila mu je rečenica onoga izgladnjelog stvorenja što se bolesnički pridržavalo za svoga stabilnog, pažljivo uhranjenog vlasnika.
– Karl Lagerfild – kao da je kreator s njim u sobi, slomljeno upita otac.
– Odakle ti iz bijela svijeta dođe po moju kćer u ovu provinciju?
Kao izmučen teškom nesanicom, hvatala ga je slabost koja nije dolazila od alkohola. U tome trenutku, sjetio se one višegradske scene otimanja, kao da se već dogodio taj danak u modi, otac, sa strahom u srcu i jasno kao pod reflektorima, vidje i svoju kćer kako upravo groznom mršavošću prelazi polovicu mosta, odakle nema povratka. Bolno uznemiren, gurnuvši ostatak pića u čaši, podiže se iz fotelje i sa mržnjom zavitla časopis prema uglu sobe. A zatim, u bijesnoj nemoći podigavši ruke, zaurla to strašno haračko ime, vičući negdje prema uglu sobe i rastrganom časopisu, zapravo drugom kraju mosta i rijeke.
– Karl Otto Lagerfeld! Majku da ti i oca milog jebem!
* * *
Ne pokucavši, druge subote majka uđe u Paulinu sobu i sa strašću ikonoklasta skine i podere postere sa zida. Malo zatim, pogledavši je odlučno, reče:
– Da si za pola sata u autu! To ti je dovoljno da se spremiš!
– Jedino ako ne misliš doručkovati? – završi ironično.
Paula se nije protivila. Možda zato što su joj silne dijete već uništile samopouzdanje i volju da se suprotstavlja. Sat vremena kasnije, hoda tegobnog kao u navijene lutke, ušetala je u bolnicu. Od toga trenutka interes za njeno stanje nije prestalo.
– Period adolescencije – objašnjavao je psihijatar za te prve zajedničke posjete – većini ljudi je najdramatičniji period u životu! Česte su depresije, a želja za smrću je stalno prisutna. Svi zajedno, uključujući i mene, nećemo ovo shvatiti kao katastrofu.
– Ali nećemo ni olako! – zaključi na kraju.
Prostrana soba s jedanaest kreveta, bijelo obojenih, neravnih zidova i stropa s kojeg pri otvorenim prozorima njišu se vegetacije paučine, po Paulinom dolasku postala je tijesna. Od uboda igle, izranjavanih ruku kao u svetog Sebastijana i odjevena samo u spavaćicu, viđali su je kako s bocom otopine na metalnoj šipci i plastičnim crijevom zabodenim u ruku tumara hodnicima bolničkog krila. Oko ručka, iscrpljena ponoćnim šetnjama i jutarnjim pregledima, zaspala bi. Gurajući kolica s hranom, u jedan sat i trideset minuta povlačenjem noge budila ju je uvijek ista medicinska sestra.
– Izvolite, Vaša današnja terapija! Grah s kobasicom!
Šljapkajući plastičnim natikačama i škripeći točkićima na štapu s ljekovitom bocom, nije dala zaspati i plašila je svakoga tko se noću dizao na nuždu. Ostale bolesnice s kojima je dijelila sobu ubrzo se dogovoriše da nekako zaustave tu lutajuću ponoćnu avet i povrate nekadašnji mir. Najratobornija među njima, predložila je ćebovanje.
Iza ponoći po bolničkim hodnicima nema nikoga. Izvana čuje se samo udaljeno zavijanje sirene hitne pomoći na koje se, kao na kucanje sata, nitko ne osvrće. U bijeloj spavaćici i mršavim, gotovo prozirnim tijelom, Paula se vuče u mutnoj svjetlosti neonki. Tražeći dežurnu sestru da joj zamijeni bocu s tekućinom, skrenula je u sporedni hodnik. Teškom mukom odškrinuvši dvostruko pomična vrata, najednom se našla u društvu svojih cimerica. Nije bilo potrebno mnogo pa da shvati njihovu namjeru. Sjatile su se da je opkole, da joj presjeku svaku odstupnicu, da je zgrabe, prebiju i na licu mjesta utamane.
– Nama je dosta tvojih noćnih šetnji! – gledajući je u oči, istupi jedna.
S teškim pomičnim vratima za leđima te neispavanom i ratobornim ženama ispred sebe, Paula nije imala kamo. Držeći se metalne šipke i pogledavajući na obješenu bocu gdje su iščezavale posljednje kapi, pokušavala je stajati uspravno. Isto primijete i okupljene te polako krenuše prema teškim dvostrukim vratima.
– Umrijet ćeš noćas, makar od žeđi! – sijevajući očicama govorile su gurkajući je.
Paula pogleda prema dnu neonski zamliječenoga hodnika. Po zakonu o noćnim dežurstvima tamo bi trebala stajati dežurna sestra. Nije bilo nikoga.
– Pustite me! Ja vam nisam ništa napravila! – poviče.
Po napuštenom hodniku glas je zvučao slabo i ožednjelo.
– Mislila si nas zajebavati? – upita bolesnica približavajući se prema boci na štapu.
Vidjevši da joj se želi uskratiti i ono malo tekućine što je ostalo, Paula očajnički pokuša rastvoriti to namreškano more žena što se ispriječilo. Učinivši jedan sitni, gotovo neprimjetan korak naprijed podigla je oružje: metalni štap sa škripavim postoljem i sada već praznom bocom.
– Bježite odavde! – razdere se.
Za jadno, takvo izmoždeno stvorenje to bješe nesavladiv napor.
Prilikom pada, plastična cjevčica kojom se hranila povukla je slabašnu ruku i iglu zabodenu u venu. Trenutak kasnije, okružena razbijenim staklom, razbarušene kose i uništene spavaćice, ležala je u lokvi krvi proklinjući okupljene.
– Proklete prasice! Šta ste mi učinile!
Uznemirene onim što se dogodilo, žene se razbježaše ostavljajući Paulu samu da se pridigne i potraži pomoć.
* * *
Sutradan, tijekom telefonskog razgovora s mužem, neutješno je plakala.
– Čak i jutrošnje novine pišu o tome! – jecala je brišući suze.
Okončavši razgovor, razmazanu šminku sakrila je sunčanim naočalama te pozvala taksi. Stigavši u bolnicu, među bolesnicama njene kćeri nije bilo. Izluđujućih desetak minuta kasnije, pronašla ju je u nekom magazinu, izbi nalik samici, skvrčenu na krevetu, s krvavim zavojem na ruci.
– Molim te mama! Vodi me odavde! – pozdravi je Paula molećivo.
Bolno uzdahnuvši, majka sjede pored nje na krevet. Neko je vrijeme pogledavala po izbjegličkoj prostoriji. Kada je nekoliko trenutaka kasnije svratila pogled prema zavoju na ruci, činilo se da će opet zaplakati. Nekako se suzdrži i mirno reče:
– Nažalost, putovat ćemo!
Zatim, otvarajući današnje novine, pojasni.
– Jučer ti je u požaru nestala baka!
* * *
Vrativši se s požarišta Luj je ostatak dana proveo u konobi pušeći, žvačući suhe smokve i pijuckajući kvasinu razrijeđenu vodom. Izašao je se iz te mračne i obzidane zemlje tek predvečer, kada je sunce zapalo, i ne pojavljujući se pred ukućanima vratio u opožareno polje po još jedan gutljaj čiste, nerazrijeđene tuge. Na svadbi trudne rođakinje pojavio se među posljednjima, pijanog mjesečarskog hoda, smrdeći po zagoretini i s kamenom u ruci.
Dvadesetak sati kasnije, razmišljao je kako čovjek u četrdeset i drugoj godini više nije dovoljno mlad da onu spaljenu stvarnost južne padine nekako oživi i očišćen od bijesa promašena posla, krene ispočetka.
– Ako mi u međuvremenu ovakva beštija ne padne na glavu – mislio je gledajući u meteorit – ne znam kako ću hraniti familiju! Umjesto kiše, iz ove jebene fete neba mogu očekivati samo obično kamenje! Ali pobogu, šta da radim?
Blizu ponoći, Luja još uvijek gleda na praznu polovinu postelje. Instinktom otočanke, osjeti kako se dojučerašnji svijet raspolutio kao prerezana jabuka. Da bi spasila kuću od te svakako opasne i možda prelazne pošasti pustinjačkog noćenja ustala se, sišavši kratkim i zavojitim stepeništem u dnu nevelike prostorije pronašla je izgubljenog muža kako okružen starim časopisima sjedi na izokrenutoj kanti za modru galicu. Zanesen statistikom padalina na srednjem Mediteranu, Luj jedva primijeti da više nije sam. Tek kada je pomaknuo ukočeni vrat, ugledao je svoju ženu s izrazom pospanosti na licu i napetom stavu nezadovoljne amazonke. Skoro je prasnuo u smijeh, ali se nekako suzdržao čekajući da ova progovori.
– Koliko vidim, ti si u posljednje vrijeme odlučio da živiš sam! – reče Luja oštro.
– Mogao si mi o tome nešto više reći pred petnaest godina kada si me napumpao. Tada bih i ja imala o čemu promisliti!
Luj se nasmije.
– Luda ženo! Ti govoriš o prošlosti, ja upravo razmišljam da u Kolumbiji zasadim kokain, i to dvije plantaže, jednu za dan i jednu za noć i imam tri crne služavke da mi češu leđa i peru noge.
– Kakav te kokain spopao? – upita s nevjericom.
– Hoćeš da nam djeca rastu kao jebeni cvjećari?
– A šta bi ti htjela? – upita Luj sa svoje improvizirane katedre.
Iza ponoći, u prašnjavom podrumu, okružena starim novinama i pritiješnjenim srdelama, što god kaže, znala je: neće biti dovoljno!
– Radi šta hoćeš! – odgovori pospano uspinjući se stepeništem.
Sutradan, čisteći pitare s poharanim cvijećem i protiv svojih najdubljih nagona, vidjela je svaku pojedinost skorašnjih događaja. Posljednji put to joj se dogodilo na ovome istom mjestu, među napuštenim povijušama, kada je saznala za sudbinu svoga budućeg nećaka. Zbog ludosti trudne mladenke za rizičnim svadbama, toga dana skuhao se u leglu njezine pregrijane utrobe kao nesretni vrapčić u jajetu. Tek kada se nesuđena trudnica vratila iz bolnice s hitnog postupka kiretaže, Luja se prisjetila da je taj nesretni povratak već jednom proživjela, i to u sobi plačući za cvijećem, i da su je teški mirisi sasušenih latica podsjetili na usrane pelene. Međutim, ova posljednja vizija s vinogradskim kamenom iz konobe kao nesumnjivim predmetom obožavanja, također nije govorila ni o čemu dobrom. Zato je ostatak dana i večer provela kao u transu, ne razgovarajući mnogo.
* * *
Nesvjestan uzbuđenja koje mu predstoji, pomalo odsutno poigravajući se ostatkom izgrižene jabuke, Frano je sjedio sam za stolom. U tome trenutku još je mirisalo po jutrošnjem jelu i jučer ubranom voću koje od sparine naočigled pljesnjivi. Zovu je kuhinjom, jer je tamo stol s četiri maslinove stolice (na jednoj od njih Frane sjedi i igra se ostatkom izgrižene jabuke) i što na njenim zidovima vise vijenci sušenih paprika i bijelog luka. Frano uznemireno pogleda: na blještavoj ploči svjetla bila je nečija sjenka, tanka kao rez bisturijem. Njemu ostatak jabuke ispade iz ruke i otkotrlja se: vidio je ispruženu avetinjsku ruku i zavoj na njoj.
– Ja sam Paula – predstavi se.
Frano podiže pogled te susrete goleme i vlažne oči. Iznenadna gošća činila se iscrpljenom i nervoznom. Grizla je donju usnicu, a desnu ruku držala za leđima.
– Jesi li sama?
– Jesam! Zašto ne bih bila? – reče Paula nasmijavši se. Zatim, s istom maloprijašnjom hitnjom, upita.
– Znaš li čuvati tajnu?
Nervozno se igrajući ostacima u rukama Frano nije znao što bi rekao.
– U velikoj sam nevolji! – prizna.
– Kakvoj? – napet, upita Frane.
– Ne bih smjela biti ovdje! – odgovori Paula i potom siđe stepenicu niže, prema unutrašnjosti kuhinje.
– Nemamo mnogo vremena! – gotovo šapnu približavajući se.
Sada bez sunca koje ga je zasljepljivalo, mogao je vidjeti zatvorenički izmučeno lice s pjegama na obrazima i nosu.
– Šta želiš? – gotovo viknu, spreman da se peteljkom jabuke obrani od napada.
Paula nagnu glavu promatrajući ga pospano, pomičući kapke. Činila se nesigurna, kao da će svakog trenutka pasti.
– Nešto obično! – odgovori i beskrvnom rukom uhvati naslon stolice.
– Imate li vi u kući kakvu vagu? – reče Paula.
– Vagu, običnu. Makar i kuhinjsku!
* * *
– Nikada više ne smijem je pustiti da bude toliko dugo sama! – odlučila je one nedjelje ušavši u prognaničku izbu gradske bolnice.
– Nikada više! – pomisli, odagnjavajući čežnju za spaljenom majkom.
Četvrtog dana po dolasku, okružena pucketavim svijećama koje su grickale mrak i odjevena u crnu majicu kratkih rukava i crne lanene hlače, drhturila je na hladnoći samostanskog zdanja. Neispavana i iscrpljena proteklim danima, u tome trenutku nije razmišljala ni o čemu posebno. Zavjesa na prozorčiću konačno se podigne i nečije blijede ruke ponudiše olovku zataknutu među listovima papira. Ispisujući podatke o srodstvu s pokojnicom čiji je život nakon pada kanadera postao pijana otočka tragedija, prisjetila se i onih, već pomalo izblijedjelih godina provedenih u tužnoj kući na trgu. Posljednje noći na plaži, kao što čini svaka provincijalka prije odlaska u metropolu, u kratkoj hrvačkoj epizodi izgubila je nevinost s nekim golobradim albanskim galebom koji je prodrijevši u njenu nervozno stisnutu utrobu cijuknuo poput oprugom pričepljenog miša. Razmišljajući o tim vremenima krize i blage krvi, kao trgnuta iz sna i sa samostanskom temperaturom oko srca, sjetila se i svoje bolesne kćeri. Međutim, nisu sve vijesti bile tako loše.
Činilo se da posljednjih dana Paula proživljava emocije koje nisu vezane samo za hranu. Odmah po dolasku, u kupaonici se dokopala starih pocinčanih škara i surovošću čuvarice logora ostrigla svoju dugačku žarkobakrenu kosu. Preobrazba je bila kratka i zapanjujuća, njeno lice dobilo je nekakav izduženo tužni izraz domaćeg kunića. Zadovoljna promjenom istuširala se, a zatim, popivši veliku čašu narančinog soka, legla na krevet i počela čitati knjigu Veljka Barbierija o otoku Hvaru. Zapazila ju je odmah po silasku s trajekta, u izlogu pretrpane trafike, pomalo izgubljenu među ljetnim kuharicama i trivijalnim ljubavnim romanima Daše Drndić i od toga trenutka više je nije ispuštala. Umjesto modnih časopisa čita ozbiljnu povijesnu knjigu – činila se kao da je vraćena životu. Sljedećeg jutra, sa šeširom na glavi, gotovo prozirnom lanenom tunikom te bočicom vode i knjigom pod miškom, zavlačila se u pukotine napuštenog ljetnikovca u polju te obišla katedralu fotografirajući oltare.
Ispunivši formalnosti oko srodstva s pokojnicom i vraćajući papire u procjep na zidu, još jednom proživi te ohrabrujuće slike. Vrativši se kući, i dalje ne gubeći iz vida protekle događaje, nazove muža.
– Sigurna sam: Paula polako napreduje! – govorila je uzbuđeno.
– Zamisli, danas je sama u šetnji!
– U šetnji? – sumnjičavo upita muž s druge strane.
– Kakvoj vražjoj šetnji?
– Do bivše tvornice, s druge strane zaljeva! – pojasni ova.
– Sinoć je čitala o tome.
Otac šuti, razmišlja. Zatim upita.
– Ima li tamo usput neka trafika, nešto gdje se prodaju novine?
– Ne znam. Nisam nikada o tome zamišljala – odgovori.
– Samo nastavi, pratiti je! – reče muž strogim, opominjućim glasom.
– Karl Lagerfeld sljedeći tjedan putuje na Pret-a-porte!
– Ali, kakve to veze ima s nama? – upita, predosjećajući opasnost.
– Kako da nema! Sve novine pisat će o tome! – pojasni muž.
– Ali, šta mi imamo s tim? – bila je i dalje uporna. Činilo se da će od nastupajuće nervoze zdrobiti mobitel u ruci. Međutim, ženu u stanju kakvom je ona bila ništa nije moglo pripremiti za odgovor koji je uslijedio.
– Kako da ne! – odgovori suprug mirno s druge strane.
– Jer i ja krajem tjedna putujem u Pariz!
* * *
Na dan ukopa po ulicama i trgovima od domaćih nije bilo gotovo nikoga, samo rijetki zalutali turisti koje još nije uhvatila sunčanica. Tih nezaboravnih trenutaka iščezavajućeg kolovoza činilo se da majčica zemlja nezaustavljivo vrti prema tužnom početku i da će na kamenom trgu ispred balkona kuće – možda već oko podneva? – buknuti još jedan mediteranski vulkan i zajedno sa svojim lomačama, provalijama i nezdravim kiselim parama ponovo spojiti otok i nebo u onaj posljednji, pogubni zagrljaj. Da odagna turobne misli, prekrati vrijeme i smiri nervozu oko predstojećeg ukopa, da više ne razmišlja o onome što je razgovarala s mužem, odluči oprati suđe. Zbog nezdrava vremena, ukop s uobičajena dva sata pomaknut je prema kraju dana (uostalom kao i svadba prije neki dan), točnije u sedam sati, kada sunce zapadne i žive pokojnice otvaraju kapiju vrta sparušenih travki i teška hrastova vrata sa zatvorskom rezom na sredini.
Pola sata kasnije, s katedrale Sv. Stijepana gradu i svijetu odzvonilo je podne. Do ceremonije ukopa ostalo je još dosta, ali zbog vrućine koja je tukla snagom usijane tave i uznemirujuće snage zvona od kojih kao nakon potresa zacilikle oprane vilice i čaše, s narančinim sokom i cigaretom u ruci gleda prema praznom trgu.
– Gdje li se Paula zadržala?
Zabavljajući se beskorisnim detaljima i pogledavajući na završen posao, tada primijeti da među naslaganim suđem nedostaje tanjur, onaj koji je donijela iz prijestolnice – jednu davnu studentsku uspomenu na putovanje u Lisabon. Bio je plavkaste boje, s tvrđavom Belem u sredini i ratno oklopljenim, pomalo pospanim nosorozima po obodu koje je crtežom u olovci proslavio Dürer.
Iza zatvorenih škura kroz koje prodiru snajperi svjetlosti počivao je mrak Pauline sobe. Približivši se prozoru širom je otvorila prozore. Kao pred razvaljenom branom, slap svjetlosti pomiješan s vrućinom nagrnuo je u unutrašnjost i na dnu isušenog mraka otkrio stvari do maloprije potopljene zaboravom. Pazeći na ravnotežu u toj sunčanoj bujici, okrene se po sobi. Sve se činilo na mjestu ali – osjetio se nekakav miris. Težak miris koji je, nakon što je otvorila prozore, i dalje lebdio u zraku. Izašla je na balkon da provjeri ne smrdi li tamo neko zaboravljeno smeće. Kanta sa smećem bila je prazna. Vrativši se su sobu miris je još uvijek bio tu, ali tanjura nije bilo. Zatim pogleda ispod stola, u ormaru i iza noćnog stolića sa zelenkastom posudom za vodu. Niti tamo ga nije bilo.
– Pa gdje je onda?
Sagnuvši se, pronašla je tanjur pod krevetom i na njemu raspadnute komadiće salame i kruha. Od Dürerovih nosoroga nije se vidjelo gotovo ništa. Kao po lešini u raspadanju, po njima su gazile kolonije mrava.
– Moj Bože! – zacvili i okrenu glavu od teškog mirisa užegle salame.
S portugalskim tanjurom u ruci i vatrometnim podnevom izvana, postade joj jasno što se to posljednjih dana zapravo događa: opušteno grickanje sendviča na terasi, čitanje povijesnih knjiga i podnevna fotografiranja nije bio probuđen interes za povijest otoka ili vraćeni apetit. Niti ostrižena kosa nije bila nikakva preobrazba, već praktična potreba olakšanog znojenja. Zapravo, sve to, kao i ono zasljepljujuće svjetlo vani, navodilo je na zaključak pred kojim bi najbolje bilo zažmiriti: Nije Paula bila vraćena životu nego je bolest, u svojoj mahnitosti osvajanja preuzela novu, možda posljednju epizodu.
– Bože, hoće li ovo ikada završiti? – upita nemoćno ispustivši tanjur s uzvrzmanim životinjicama. Tanjur pade kako već padaju ispuštene drage stvari i razbi se u komadiće. A kada se sagnula da pokupi ostatke, vođena instinktom goniča odbjeglih robova, još jednom pogleda ispod kreveta. Nekoliko trenutaka kasnije, i dalje ne vjerujući onome što je pronašla, u rukama je držala plastičnu, možda već dvjema generacijama izgaženu kućnu vagu.
– Odakle sad ovo? – upitala se.
Kao da je popila toplo pivo, osjeti mučninu. Za to je bila dovoljna samo ta gotovo nestvarna prisutnost vage koju će zapamtiti cijeli život. Činilo se da će od vrtoglave boli završiti među razbijenim portugalskim tanjom, ali uhvativši malo daha i snagom koju je čuvala za današnji pogreb, bijesom razočaranog Mojsija ona podigne ruke i vagom, kao kamenim zakonima, tresnu o pod.
– Prokleta bila! – vikala je bijesno šutirajući razbijene komadiće.
Osjećajući se duševno i fizički polomljena kao da ju je udario Dürerov nosorog, razmišljala je što treba učiniti. Kleknuvši pred razbacane ostatke, među komadima polomljene plastike i sitnog metala ubrzo je pronašla dijelove mobitela koji je u biblijskom bijesu poletio s vagom. Umetnuvši ispalu bateriju sa strahom je pritisnula crvenu tipku. Nekoliko trenutaka kasnije aparatić oživi kratkim i veselim piskutanjem. U panici kao da je sustižu faraonove kočije, otvori pretinac s porukama i načrkavši nekoliko riječi pritiskom palca presudi progonitelju: send.
ljubavi požuri u pariz i nađi tu životinju
* * *
Našavši se u vrtu nekadašnje tvornice, Paula sjedne pokraj okljaštrenog zida u hladovinu. Ružičnjak je bio upropašten nebrigom, a na kamenom stolu u sredini vrta, tamo gdje su zaposlenice razmatale sendviče i pile kavu, ležale su razbijene boce piva okružene čikovima. Okrećući glavu od stola ljetnih orgija, Paula pođe u napuštenu tvornicu. Provukavši se između hrpica naslaganog kamenja i hirovitog raslinja, rukom je gurnula unutrašnja vrata. Razdrmane daske tužno zacviliše s oblačićima užarene prašine. Kada se prašina od otpale žbuke razišla, ona zađe u stratište iz nekog potonulog doba. Svjetla izvana bilo je dovoljno, ali više se nije osjećao morski miris i zrak bijaše ustajao i smrdljiv – pogotovo na otvorima gdje su nekada bili prozori, sada zasuti galebljim govnima. Nekoliko koraka dalje, tamo gdje su rezane tune i morske mačke, okačena na lancima kojima se ulov podizao kako bi krv iscurila u betonski bazen, visjela je sredozemna medvjedica. Da se prilikom transporta ne miče, kroz vrat i stražnje peraje imala je zakovane čavle koji su s okruglom metalnom glavicom izgledali pomalo nedužno. Paula primijeti i goleme mrlje nalik na katranske madeže te iznenada shvati oteklinu na trbuhu.
– Trudna ženka s požarišta! – poviče.
Viseći u polumraku napuštene tvornice, činilo se da će svakog časa pasti s lanaca i praćaknuti u krvavi bazen, nestati u mraku. Sudbina se više nije mogla zaustaviti.
Kao uzdah koji prethodi nepopravljivom razočaranju, prvi vjetrić u posljednjih nekoliko mjeseci liznuo je preko trudne ženke i ptičjih govana na prozorima. Potaknuta smradnim vjetrom, Paula postade svjesna užasa pred kojim se našla. Vrućina je ofuri kao kanta kipuće vode. Trčeći, nije znala kumo ide. Kao anestezirana, po nogama nije osjećala nisko bilje koje vrijeđa svako kretanje i u očima tisuće bliještećih strelica od kojih bi dijete oslijepilo. Niti gusti nasadi lavande kraj kojih je protrčala nisu iz nosnica mogle istisnuti smrad krepane medvjedice koji je udahnula.
Posut oštrim kamenjem, do prvih kuća ostao je kratki komad puta. Tada na raskrižju suhozida primijeti mladića s oborenim mačem. Nosa i spolovila nije imao, a onaj tko ga je u (predsmrtnoj) žurbi isklesao nije vodio računa o proporcijama. Kratka sjena mladićeva turobna tijela, više nego sama antička figura grobnog ukrasa, privuče Paulu. Malo zatim, negdje iz polja začula se ptica.
– Češljugar – pomisli Paula sjetivši se Barbierija, pjeva o smrti kada se oglasi prije mraka! I dalje u panici koja nije popuštala, ptica je podsjeti na današnji pogreb.
– Ne smijem zakasniti! – kao u sunčanici ponavljala je Paula stisnuta u sjeni napuštenog spomenika.
* * *
Kada je strašni Uluz-Alija, nekoć bijedni mornarčić Luca Galeni, prije bitke kod Lepanta napao Stari Grad, mornari i plaćenici provališe u tadašnju crkvu Sv. Vicencija, i u njemu najprije silovaše, a potom pobiše sve redovnice. Preživjela je jedino sestra Lucija, pustinjakinja picokara, više nikada ne kročivši u unutrašnjost samostana, mjesta neopisivog užasa. Današnji samostan Svete Klare izgrađen je na temeljima nekadašnjeg samostana, kada je priča o spašenoj monahinji već bila poznata. Temeljito je obnovljen mnogo kasnije, kada se činilo da je opasnost minula. Biskup iz Vicenze, Michael Priulij, u svojim nalazima vizitacije spominje i bivše sestre picokare, jednu zazidanu monahinju te četiri stroge klarise, buduće nasljednice silovanih sestara. Dirnute mukom preživjele Lucije, časne su po dolasku na otok uvele novinu koja će u Starom Gradu preživjeti više od četiri stoljeća. Kao uspomenu na provale Uluz-Alije i vatru koju je proširio gradom, postao je običaj da se tijela stradalih u požaru do ukopa čuvaju u samostanu.
– Malo ste uranili! – reče nadstojnica pokazujući na mučni obred pretovarivanja spaljene zemlje i kostiju odakle je dopirao oštar miris gašenog kreča.
– Strpite se još malo – nastavi, te sablasno kao što se i pojavila nestade u mraku.
Dirnuta grubim prizorom pretovara, okrene glavu kad se pojavi vjetrić, prvi u posljednjih mjeseci, pun znakova promjene, pretvoren u stidljivi propuh. Zašuštavši papirnatim ružama grobnog buketa u ruci, ugasio je maleno kandilo iznad oltara i pet pucketavih svijeća među kojima se prisjetila onog kratkotrajnog bola na plaži.
– Ovako počinje smak svijeta! – pomisli i sa šibicama krene prema svijećama.
Zvona iz pokrajnje kapelice udarala su kao luda remetivši prividan mir okolice. Napustivši samostan, tužna povorka uskoro nestade među labirintima suhozida u polju. Otprativši ih pogledom, nadstojnica samostana prekriži se i zatvorivši teška hrastova vrata stopi se s mrakom unutrašnjosti.
– Moram požuriti, blizu sam! – ležeći u sjeni grobnog spomenika hrabrila se Paula. Pokušala se pridići, ali od umora nije mogla. Nožice, iako tanke i lake, bile su od olova. Tada iz daljine začuje zvonce koje se ritmom sporog koraka približavalo.
– Već su krenuli! – pomisli u panici.
Sve bliže pjevanje molitve pratilo je zvonjenje zvončića i bolno udaranje bliskih zrikavaca. Kada je bilo već sasvim blizu, ona se pridiže. Na koljenima, kroz procjep na kamenoj ogradi, tada vidje raspjevanog fratra u skerletnoj dalmatici, tamni lakirani kovčeg i svoju majku kako mjesečarskog hoda ide za njime. Ne može je dozvati, glas joj je slab, daleko slabiji nego one noći u bolnici.
– Vode! Vode! – šaputala je stiskajući praznu plastičnu bočicu.
Kada je povorka stigla do groblja, raka je već bila iskopana. Svećenik promrmlja nešto o tuzi odlaska i nadi uskrsnuća, a zatim s nekoliko dragocjenih kapi mirisne vode mahnu po kovčegu i okupljenima. Dva Starograđanina konopima spustiše kovčeg i počeše sa zatrpavanjem. Nakon nekoliko lopata bačene zemlje, začula se grmljavina. Čuli su je oko otvorenog groba, Petra ispod mračnog Erota, Luja na prozoru kuće i Frane koji zaluđen jučerašnjom posjetom preskače obrok. Malo zatim, začulo se sitno lupkanje – kao da stotine nevidljivih bića izađoše iz pregrijane zemlje i potrčaše naokolo.
Zajedno sa prvim kišnim kapima, Paula primjećuje trag krvi na kamenu suhozida. Tražeći izvor, vidje da dolazi iz ozlijeđene ruke.
– Rana se ponovo otvorila! – s užasom pomisli i drugom rukom pokuša zaustaviti krvarenje. Zatim je pogledala prema obližnjim kućama.
– Do groblja je sada predaleko!
Kroz prozor dnevnog boravka, gledajući prema trgu i kući nasuprot, Luja više nije čula cilikanje pogrebnog zvončića, ali ubrzo primijeti jednu pokislu žabicu kako pridržavajući ruku nesigurnim korakom prelazi trg – činilo se da će pasti. Međutim, kao na modnoj pisti, ta manekenka u najboljoj formi najednom zastade i odlučnim hodom podignute glave pođe naprijed. Dok se kiša ubrzano pretvarala u monsunski pljusak, njena se arterija sve slabije praznila.
I te subote, možda gore od drugih, kao izgubljen u kokainskom vrtu obmane i s novinama u ruci, Luj i dalje ne odustaje od plemenitih crnkinja koje mu zadovoljavaju svaku potrebu. Ležeći na kauču i pogledavajući prema prozoru gdje je njegova žena kao opčinjena stajala, nije mu bilo jasno što se to vani događa.
– Šta je? – upita, skrenuvši misli sa srebrnog nakita na zglobovima robinjica.
– Ništa! – reče Luja. I dalje gledajući kroz prozor prema trijemu gdje je Paula maloprije prošla. Kao nekim čudom, od kiše i krvi koja je iskapala iz ruke nekadašnji grmovi naočigled su oživljavali.
– Pa reci, šta je? – bio je i dalje uporan Luj.
– Kažem ti, ništa! – ponovi nemoćna da u pljusku prepozna ono što je s metlom u rukama već jednom vidjela. A zatim pojasni, glasom običnim kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
– Pada kiša!
* * *
Novine u Parizu i sav relevantan svjetski tisak dugo je prepričavao nečuveni događaj na svečanom, stotom Pret–a–porteu, koji se održavao u nekadašnjem zdanju kardinala Richelia, a koji je, kako navode novine i pouzdani skandalozni izvori, pod sumnjivim okolnostima dražbe za stotinu milijuna franaka kupila slavna kuća Cristiana Diora. Niti danas nije jasno kako se moglo dogoditi da se među uzvanicama provuče jedna, modi sasvim nepoznata osoba katastrofalnog ukusa – a la Dean Goroe, s ozbiljnim izrazom lica i umjesto cvijeta, s mediteranskom dračom na reveru. Niti nadzorne kamere nisu primijetile ništa neobično, jer je nepoznati cijelo vrijeme bio znalački usredotočen na program aplaudirajući, te pozerski smješkajući se osljepljujućim bljeskovima foto-aparata koja bilježe svaki izlaz galopirajućih modela.
U najavljenoj pauzi, kada se piju pjenušci i hvale beluga kavijari, neznanac je promijenio raspoloženje i u nekoliko koraka (za koja se nikako ne može reći da pripadaju maloprije viđenim) približio se – Karlu Ottu Lagerfeldu.
– Vi ste prava svinja! – prodere se, podižući ruku.
Malo je reći da se u tome trenutku oklevetani nije snašao. Nije se snašao nitko iz osiguranja, niti od blisko okupljenih. I umjesto da vrisnu, pozovu pomoć ili odmah izvijeste o nečuvenoj drskosti, oni još jednom snažno zapljeskaše misleći da se program, u pauzi, zapravo nastavlja. Izluđen toplinom reflektora, bljeskanjem foto-aparata i gužvom, te pokošen aplauzima, zbunjeni napadač napravi nekoliko nesuvislih pokreta, a zatim onesviješten padne pred noge svoje maloprijašnje žrtve. Tek tada postade jasno kakva je tragedija nasreću izbjegnuta. U jednoj ruci bio mu je i dalje čvrsto stisnut neobičan kamen posut srebrnim pjegama, a u drugoj fotografija jedne nasmiješene mršavice. Pozirala je na terasi neke mediteranske kuće, imala je dugu jarkobakrenu kosu, a ruke široko raširene. Činilo se da će svakog časa poletjeti u blještavi ponor nad koji se nagnula.
U znaku Vage
Stari Grad na Hvaru
Stilisti savjetuju: svoj tip tijela
uskladite s modelom čizama!
*
Vatra koja se pojavila iza ponoći onoga dvadeset i drugog kolovoza, u samo nekoliko sati požderala je čitavu padinu južne strane otoka. Uzrok katastrofi bili su meteoriti koji su te večeri zalijetali se u hvarsko nebo kao mušice na staklo jurećeg automobila. Te kobne noći, zajedno s osam stotina stabala masline, stradala je i jedna pijana baba pretvorena u cvileću buktinju!
Pred zoru požar se ugasio sam od sebe. Oko podneva, naoružani fascijama lovorova lišća, najodvažniji izađu na stratište i naiđu na pougljene kosti i rebra. Ljudski skelet, ne veći od odraslog psa, bio je zavaren za spaljenu zemlju. Lopatama i lovorovim metlama ispitaše ga s pomalo sujevjernom strašću: tužni komadi osipaše se na dodir, a nekada kosmati dijelovi oko lubanje i ispred krstačne kosti bili su prekriveni baršunastom skramom obalnih gljivica i kamenog cvijeća.
Istog popodneva odnesu staricu. Prošavši nasade agava i palmi, povorka s požarišta zaustavila se ispred sumornog zdanja. Nosači pokucaju na suncem i vremenom osmuđena vrata te odlože nemili teret. Nekoliko trenutaka kasnije, na špijunki vrata pojavilo se nečije oko, mirno kao zrno brojanice. Zatim se goleme šarke pomaknu i ostatke babe ostave pred prazno pjevalište. Hladnoća u samostanu Sv. Klare prodirala je centimetar pod kožu, a iza gustih drvenih rešetaka nadsvođenog klaustra čulo se molećivo zavijanje ovih živih pokojnica. Otvorivši vrata, nadstojnica samostana jednim snovitim pokretom ruke dade znak: šutljiva povorka uskoro nestade u još hladnijem, pokrajnjem krilu.
Toga jutra, na trijemu kuće gospođe Luje, cvijeće na puzavicama ruža i žutim kolonijama buganvelija uvenulo je i otpalo. Učinivši natprirodan napor da se ne rasplače, za doručkom je mužu Luju i sinu Frani pomalo svečano objavila kako će idućih nekoliko sati njena spavaća soba postati zabranjenom grobnicom u koju za to vrijeme nitko živ nema razloga da ulazi, pita ili ne daj Bože, nešto traži!
Pokupivši suđe sa stola Luja napusti prazan trijem. Otvorila je vrata sobe: postelja s ukrašenim rubovima udvajala se u brušenom zrcalu nasuprot, a izblijedjeli mirisi izvana osjećali su se kao aveti probavljenog ručka. Zatvorivši škure, jednom je rukom napipala uštirkani kraj lancuna a drugom kušin. Potom, u toj nagloj noći kao da će zaplivati, očajnički se bacila na krevet i konačno zaplaka.
* * *
Ostavivši ženu da tuguje za cvijećem, nakon vožnje starigradskim poljem, Luj Bartuć izašao je iz auta i sa zebnjom promotrio neveseli prizor. Spaljena zemlja bila je crna kao asfalt, a od uništenih maslina širio se vrtoglavi miris pregorena ulja. Malo kasnije, tamo na rubu padine gdje zimi dopiru valovi, gasitelji uz povike pronađoše staricu. Za to vrijeme, sretno izbjegavši susret i ne prisustvujući mučnoj inspekciji, Luj je promatrao neobičan kamen: činio se kao jaje zaostalo u leglu neke diluvijalne ptice.
– To je primjer nerastaljena dijela asteroida! Vjerojatno onog od sinoć! – malo kasnije, na taverni ispred Stjepanove crkve, među iskrivljenim stolovima od kovana željeza i izblijedjelim pločicama za domino, tumačio je nekakav sušičavi student. Sa sunčanim naočalama, sumporastim dahom iz usta i prstima tankim kao u paučine, ondje se zatekao nakon noćne pijanke na plaži.
– Sasvim sigurno, mjesto mu je u nekom muzeju! – nastavio je stručno razgledavajući kamen.
– Ali sam po sebi ne vrijedi ni prebijene pare!
– Siguran si? – sumnjičavo upita Luj nagnuvši se preko susjednog stola.
– Kao u ono ogoljeno bilje! – odgovori spremno student pokazujući na jednu kuću i prazan trijem.
– Ovaj mali previše misli! – pomisli Luj.
– Ni mi na otoku ne živimo na kraju svijeta pa da ne znamo što se može učiniti s ovim zalutalim komadom nebeskog smeća!
Iste večeri, kamen je poslužio kao savršen teret za istiskivanje lako kvarljive, smrdljive krvi iz usoljenih srdela, a sutradan je na svadbi, koja je zbog poodmakle trudnoće mladenke i čedomorne vrućine otpočela tek predvečer, Luja s njime raspukla pečenu ovčju glavu, lako kao da drobi orah.
* * *
Nikada se nije razjasnilo kako se vesela i zdrava djevojčica u nepunih godinu dana pretvorila u avet bolesne mršavice na kojoj svaka odjeća visi kao poderana zastava.
– Bolest izgladnjivanja je poput ljetnog predvečerja! – prisjećala se njena majka.
– Ne znaš u kojem trenutku nastupa mrak!
Na pragu puberteta Paula je upala u neprilike. Po cijele dane neraspoloženo je komentirala malenu, jedva primjetnu grbicu na nosu ili se s užasom podsjećala:
– Ne učinim li uskoro nešto, imat ću zadnjicu široku kao Rusija!
Kada nije bila u školi vrijeme je provodila trčkarajući na obližnjem stadionu ili čitajući modne časopise. Jela je uvijek istu hranu u isto vrijeme, a kada bi nešto drugačije stavila u usta, žlicu meda ili čvrsti jogurt, upadala je u neizbježnu paniku i sa strahom odlazila u krevet uvjerena da će se ujutro probuditi nepokretna kao tenk.
Tako je bilo sve do jednog utorka kada se Paula vratila iz škole teško hramajući. Na satu tjelesnog odgoja nesmotreno je poskočila i povrijedila mišić. Sutradan, noga je natekla a ona je za to okrivila svoju težinu.
– Jednostavno, preteška sam! – zaključila je vrativši se iz bolnice sa zavojem na nozi.
Dostojna gvajanskih zatvorenika s početka prošloga stoljeća, sljedećih dana preskakala je ionako skromne obroke voća i proteinske kaše, a sve izraženija rebra i kosti počela kriti ispod nekoliko slojeva odjeće. Tada je za vrijeme nedjeljnog ručka počela naizgled nedužna svađa oko komadića mesa.
– Ti već tjednima jedeš samo juhu! – primijeti majka nervozno.
– Moraš sve jesti!
– Pa i jedem… – odgovori nesigurno Paula.
– Jedeš samo juhu!
– Juha je zdrava! Namjeravam se hraniti zdravo! – reče Paula.
– To je sve?! Znači, nećeš ni danas pojesti meso? – upita ova na rubu živaca.
– Rekla sam ti! Odlučila sam se hraniti i živjeti zdravo! – reče i odgurne tanjur.
Majka više nije mogla izdržati.
– Ti si naumila umrijeti od gladi! Ti si postala luda! – vikala je upirući prstom čas u tanjur, a čas u tu sjenku od djeteta, u koju se prometnula njena kćer.
– Bolje i to nego živjeti debeo kao svinja! – također urlala je, plakala i branila se Paula i s gađenjem pokazivala na posluženi tanjur.
Sljedećih dana, na treking-aparatu vježbala je ritmom olimpijskog kandidata, a telefonske razgovore s prijateljicama u potpunosti je zamijenila omanjom bibliotekom sportskih priručnika i modnih časopisa. Ubrzo je toliko smršavila da je izgubila menstruaciju, a tijelo su joj prekrile paperjaste dlake.
Da nešto nije u redu konačno je shvatio i otac, tražeći izgubljeni kalkulator, zatekao se u svijetu izgubljenog, već alarmantno izgladnjelog i fotografijama oblijepljenog internata. Nesigurnim koracima polomljene žirafe djevojke su stupale kroz sobu: s ozbiljnim izrazom na licu, odsutnog pogleda, s drečavim torbicama veličine dlana, vrtoglavo visokim štiklama i nogama tankim kao pletaće igle.
– Majko moja, šta je ovo!? – poviče u sebi i tada među utezima od pola kilograma, trakom za trčanje i rasutim časopisima pronađe još jednu, možda još veću mršavicu – svoju kćer. Oznojena od maloprijašnje vježbe, s povezom na nozi i bočicom Evian vode u rukama, spavala je u položaju ozlijeđenog embrija.
– Paula, zlato! – gotovo zaplače. Htjede je probuditi, ali na krevetu pažnju mu privuče rastvoreni časopis. Polako da je ne probudi, s časopisom u rukama izašao je iz sobe. Zatvorivši vrata osjećao se umorno, kao da je istrčao maraton.
U dnevnom boravku otac natoči čašu viskija i krene listati.
– On je moj Bog! – izjavljivala je neka manekenka podigavši svoje mršave, logoraški tanke ruke.
– On je savršena žena koja u manekenkama traži svoju izgubljenu sestru! – nastavila je oduševljeno na sljedećoj fotografiji.
Otac pažljivije promotri stranicu.
Nekakav čovječuljak u tamnom odijelu i sunčanim naočalama smiješio se grčevitim, operiranim osmijehom. Podsjećajući na gušeće volane elizabetanskih dama, vrat i dio brade pokrio je ovratnik snježnobijele košulje. Sijeda, unatrag zalizana kosa, ista kao i boja košulje, završavala je kratkim, pomalo strogim repićem. Nekoliko trenutaka kasnije, zamijeti i pojedinosti: njegove platinom potkovane čizme bostonskog kvekera s početka stoljeća i mekane, kratko podrezane kožne rukavice salonskog vozača Formule jedan s ogoljenim vršcima prstiju. Na sredini njegovog niskog, vojnički zakopčanog điletića, tamo iznad želuca odakle ljudima pulsiraju emocije, na tankom lančiću blistala je značka ukrašena dijamantima.
“Srce i mozak Cristiana Diora”, stiliziranom gotikom pisalo je pri dnu stranice.
– Dragi sveci, pomozite! – zavapi otac. Nakon mjeseci uznemirujućih znakova, postalo je jasno da stvarni problemi nisu komadi nepojedenog mesa ili rashodana trekig-traka u sobi. Bio je to, nitko drugi, taj naočalama i ovratnikom zamaskirani čovječuljak, Bog mode i nepronađena sestra s hladnom dijademom oko želuca, srce i mozak multimilijunske, blještave i slavne kuće Diora – Karl Otto Lagerfeld.
– On je moj Bog! – zvonila mu je rečenica onoga izgladnjelog stvorenja što se bolesnički pridržavalo za svoga stabilnog, pažljivo uhranjenog vlasnika.
– Karl Lagerfild – kao da je kreator s njim u sobi, slomljeno upita otac.
– Odakle ti iz bijela svijeta dođe po moju kćer u ovu provinciju?
Kao izmučen teškom nesanicom, hvatala ga je slabost koja nije dolazila od alkohola. U tome trenutku, sjetio se one višegradske scene otimanja, kao da se već dogodio taj danak u modi, otac, sa strahom u srcu i jasno kao pod reflektorima, vidje i svoju kćer kako upravo groznom mršavošću prelazi polovicu mosta, odakle nema povratka. Bolno uznemiren, gurnuvši ostatak pića u čaši, podiže se iz fotelje i sa mržnjom zavitla časopis prema uglu sobe. A zatim, u bijesnoj nemoći podigavši ruke, zaurla to strašno haračko ime, vičući negdje prema uglu sobe i rastrganom časopisu, zapravo drugom kraju mosta i rijeke.
– Karl Otto Lagerfeld! Majku da ti i oca milog jebem!
* * *
Ne pokucavši, druge subote majka uđe u Paulinu sobu i sa strašću ikonoklasta skine i podere postere sa zida. Malo zatim, pogledavši je odlučno, reče:
– Da si za pola sata u autu! To ti je dovoljno da se spremiš!
– Jedino ako ne misliš doručkovati? – završi ironično.
Paula se nije protivila. Možda zato što su joj silne dijete već uništile samopouzdanje i volju da se suprotstavlja. Sat vremena kasnije, hoda tegobnog kao u navijene lutke, ušetala je u bolnicu. Od toga trenutka interes za njeno stanje nije prestalo.
– Period adolescencije – objašnjavao je psihijatar za te prve zajedničke posjete – većini ljudi je najdramatičniji period u životu! Česte su depresije, a želja za smrću je stalno prisutna. Svi zajedno, uključujući i mene, nećemo ovo shvatiti kao katastrofu.
– Ali nećemo ni olako! – zaključi na kraju.
Prostrana soba s jedanaest kreveta, bijelo obojenih, neravnih zidova i stropa s kojeg pri otvorenim prozorima njišu se vegetacije paučine, po Paulinom dolasku postala je tijesna. Od uboda igle, izranjavanih ruku kao u svetog Sebastijana i odjevena samo u spavaćicu, viđali su je kako s bocom otopine na metalnoj šipci i plastičnim crijevom zabodenim u ruku tumara hodnicima bolničkog krila. Oko ručka, iscrpljena ponoćnim šetnjama i jutarnjim pregledima, zaspala bi. Gurajući kolica s hranom, u jedan sat i trideset minuta povlačenjem noge budila ju je uvijek ista medicinska sestra.
– Izvolite, Vaša današnja terapija! Grah s kobasicom!
Šljapkajući plastičnim natikačama i škripeći točkićima na štapu s ljekovitom bocom, nije dala zaspati i plašila je svakoga tko se noću dizao na nuždu. Ostale bolesnice s kojima je dijelila sobu ubrzo se dogovoriše da nekako zaustave tu lutajuću ponoćnu avet i povrate nekadašnji mir. Najratobornija među njima, predložila je ćebovanje.
Iza ponoći po bolničkim hodnicima nema nikoga. Izvana čuje se samo udaljeno zavijanje sirene hitne pomoći na koje se, kao na kucanje sata, nitko ne osvrće. U bijeloj spavaćici i mršavim, gotovo prozirnim tijelom, Paula se vuče u mutnoj svjetlosti neonki. Tražeći dežurnu sestru da joj zamijeni bocu s tekućinom, skrenula je u sporedni hodnik. Teškom mukom odškrinuvši dvostruko pomična vrata, najednom se našla u društvu svojih cimerica. Nije bilo potrebno mnogo pa da shvati njihovu namjeru. Sjatile su se da je opkole, da joj presjeku svaku odstupnicu, da je zgrabe, prebiju i na licu mjesta utamane.
– Nama je dosta tvojih noćnih šetnji! – gledajući je u oči, istupi jedna.
S teškim pomičnim vratima za leđima te neispavanom i ratobornim ženama ispred sebe, Paula nije imala kamo. Držeći se metalne šipke i pogledavajući na obješenu bocu gdje su iščezavale posljednje kapi, pokušavala je stajati uspravno. Isto primijete i okupljene te polako krenuše prema teškim dvostrukim vratima.
– Umrijet ćeš noćas, makar od žeđi! – sijevajući očicama govorile su gurkajući je.
Paula pogleda prema dnu neonski zamliječenoga hodnika. Po zakonu o noćnim dežurstvima tamo bi trebala stajati dežurna sestra. Nije bilo nikoga.
– Pustite me! Ja vam nisam ništa napravila! – poviče.
Po napuštenom hodniku glas je zvučao slabo i ožednjelo.
– Mislila si nas zajebavati? – upita bolesnica približavajući se prema boci na štapu.
Vidjevši da joj se želi uskratiti i ono malo tekućine što je ostalo, Paula očajnički pokuša rastvoriti to namreškano more žena što se ispriječilo. Učinivši jedan sitni, gotovo neprimjetan korak naprijed podigla je oružje: metalni štap sa škripavim postoljem i sada već praznom bocom.
– Bježite odavde! – razdere se.
Za jadno, takvo izmoždeno stvorenje to bješe nesavladiv napor.
Prilikom pada, plastična cjevčica kojom se hranila povukla je slabašnu ruku i iglu zabodenu u venu. Trenutak kasnije, okružena razbijenim staklom, razbarušene kose i uništene spavaćice, ležala je u lokvi krvi proklinjući okupljene.
– Proklete prasice! Šta ste mi učinile!
Uznemirene onim što se dogodilo, žene se razbježaše ostavljajući Paulu samu da se pridigne i potraži pomoć.
* * *
Sutradan, tijekom telefonskog razgovora s mužem, neutješno je plakala.
– Čak i jutrošnje novine pišu o tome! – jecala je brišući suze.
Okončavši razgovor, razmazanu šminku sakrila je sunčanim naočalama te pozvala taksi. Stigavši u bolnicu, među bolesnicama njene kćeri nije bilo. Izluđujućih desetak minuta kasnije, pronašla ju je u nekom magazinu, izbi nalik samici, skvrčenu na krevetu, s krvavim zavojem na ruci.
– Molim te mama! Vodi me odavde! – pozdravi je Paula molećivo.
Bolno uzdahnuvši, majka sjede pored nje na krevet. Neko je vrijeme pogledavala po izbjegličkoj prostoriji. Kada je nekoliko trenutaka kasnije svratila pogled prema zavoju na ruci, činilo se da će opet zaplakati. Nekako se suzdrži i mirno reče:
– Nažalost, putovat ćemo!
Zatim, otvarajući današnje novine, pojasni.
– Jučer ti je u požaru nestala baka!
* * *
Vrativši se s požarišta Luj je ostatak dana proveo u konobi pušeći, žvačući suhe smokve i pijuckajući kvasinu razrijeđenu vodom. Izašao je se iz te mračne i obzidane zemlje tek predvečer, kada je sunce zapalo, i ne pojavljujući se pred ukućanima vratio u opožareno polje po još jedan gutljaj čiste, nerazrijeđene tuge. Na svadbi trudne rođakinje pojavio se među posljednjima, pijanog mjesečarskog hoda, smrdeći po zagoretini i s kamenom u ruci.
Dvadesetak sati kasnije, razmišljao je kako čovjek u četrdeset i drugoj godini više nije dovoljno mlad da onu spaljenu stvarnost južne padine nekako oživi i očišćen od bijesa promašena posla, krene ispočetka.
– Ako mi u međuvremenu ovakva beštija ne padne na glavu – mislio je gledajući u meteorit – ne znam kako ću hraniti familiju! Umjesto kiše, iz ove jebene fete neba mogu očekivati samo obično kamenje! Ali pobogu, šta da radim?
Blizu ponoći, Luja još uvijek gleda na praznu polovinu postelje. Instinktom otočanke, osjeti kako se dojučerašnji svijet raspolutio kao prerezana jabuka. Da bi spasila kuću od te svakako opasne i možda prelazne pošasti pustinjačkog noćenja ustala se, sišavši kratkim i zavojitim stepeništem u dnu nevelike prostorije pronašla je izgubljenog muža kako okružen starim časopisima sjedi na izokrenutoj kanti za modru galicu. Zanesen statistikom padalina na srednjem Mediteranu, Luj jedva primijeti da više nije sam. Tek kada je pomaknuo ukočeni vrat, ugledao je svoju ženu s izrazom pospanosti na licu i napetom stavu nezadovoljne amazonke. Skoro je prasnuo u smijeh, ali se nekako suzdržao čekajući da ova progovori.
– Koliko vidim, ti si u posljednje vrijeme odlučio da živiš sam! – reče Luja oštro.
– Mogao si mi o tome nešto više reći pred petnaest godina kada si me napumpao. Tada bih i ja imala o čemu promisliti!
Luj se nasmije.
– Luda ženo! Ti govoriš o prošlosti, ja upravo razmišljam da u Kolumbiji zasadim kokain, i to dvije plantaže, jednu za dan i jednu za noć i imam tri crne služavke da mi češu leđa i peru noge.
– Kakav te kokain spopao? – upita s nevjericom.
– Hoćeš da nam djeca rastu kao jebeni cvjećari?
– A šta bi ti htjela? – upita Luj sa svoje improvizirane katedre.
Iza ponoći, u prašnjavom podrumu, okružena starim novinama i pritiješnjenim srdelama, što god kaže, znala je: neće biti dovoljno!
– Radi šta hoćeš! – odgovori pospano uspinjući se stepeništem.
Sutradan, čisteći pitare s poharanim cvijećem i protiv svojih najdubljih nagona, vidjela je svaku pojedinost skorašnjih događaja. Posljednji put to joj se dogodilo na ovome istom mjestu, među napuštenim povijušama, kada je saznala za sudbinu svoga budućeg nećaka. Zbog ludosti trudne mladenke za rizičnim svadbama, toga dana skuhao se u leglu njezine pregrijane utrobe kao nesretni vrapčić u jajetu. Tek kada se nesuđena trudnica vratila iz bolnice s hitnog postupka kiretaže, Luja se prisjetila da je taj nesretni povratak već jednom proživjela, i to u sobi plačući za cvijećem, i da su je teški mirisi sasušenih latica podsjetili na usrane pelene. Međutim, ova posljednja vizija s vinogradskim kamenom iz konobe kao nesumnjivim predmetom obožavanja, također nije govorila ni o čemu dobrom. Zato je ostatak dana i večer provela kao u transu, ne razgovarajući mnogo.
* * *
Nesvjestan uzbuđenja koje mu predstoji, pomalo odsutno poigravajući se ostatkom izgrižene jabuke, Frano je sjedio sam za stolom. U tome trenutku još je mirisalo po jutrošnjem jelu i jučer ubranom voću koje od sparine naočigled pljesnjivi. Zovu je kuhinjom, jer je tamo stol s četiri maslinove stolice (na jednoj od njih Frane sjedi i igra se ostatkom izgrižene jabuke) i što na njenim zidovima vise vijenci sušenih paprika i bijelog luka. Frano uznemireno pogleda: na blještavoj ploči svjetla bila je nečija sjenka, tanka kao rez bisturijem. Njemu ostatak jabuke ispade iz ruke i otkotrlja se: vidio je ispruženu avetinjsku ruku i zavoj na njoj.
– Ja sam Paula – predstavi se.
Frano podiže pogled te susrete goleme i vlažne oči. Iznenadna gošća činila se iscrpljenom i nervoznom. Grizla je donju usnicu, a desnu ruku držala za leđima.
– Jesi li sama?
– Jesam! Zašto ne bih bila? – reče Paula nasmijavši se. Zatim, s istom maloprijašnjom hitnjom, upita.
– Znaš li čuvati tajnu?
Nervozno se igrajući ostacima u rukama Frano nije znao što bi rekao.
– U velikoj sam nevolji! – prizna.
– Kakvoj? – napet, upita Frane.
– Ne bih smjela biti ovdje! – odgovori Paula i potom siđe stepenicu niže, prema unutrašnjosti kuhinje.
– Nemamo mnogo vremena! – gotovo šapnu približavajući se.
Sada bez sunca koje ga je zasljepljivalo, mogao je vidjeti zatvorenički izmučeno lice s pjegama na obrazima i nosu.
– Šta želiš? – gotovo viknu, spreman da se peteljkom jabuke obrani od napada.
Paula nagnu glavu promatrajući ga pospano, pomičući kapke. Činila se nesigurna, kao da će svakog trenutka pasti.
– Nešto obično! – odgovori i beskrvnom rukom uhvati naslon stolice.
– Imate li vi u kući kakvu vagu? – reče Paula.
– Vagu, običnu. Makar i kuhinjsku!
* * *
– Nikada više ne smijem je pustiti da bude toliko dugo sama! – odlučila je one nedjelje ušavši u prognaničku izbu gradske bolnice.
– Nikada više! – pomisli, odagnjavajući čežnju za spaljenom majkom.
Četvrtog dana po dolasku, okružena pucketavim svijećama koje su grickale mrak i odjevena u crnu majicu kratkih rukava i crne lanene hlače, drhturila je na hladnoći samostanskog zdanja. Neispavana i iscrpljena proteklim danima, u tome trenutku nije razmišljala ni o čemu posebno. Zavjesa na prozorčiću konačno se podigne i nečije blijede ruke ponudiše olovku zataknutu među listovima papira. Ispisujući podatke o srodstvu s pokojnicom čiji je život nakon pada kanadera postao pijana otočka tragedija, prisjetila se i onih, već pomalo izblijedjelih godina provedenih u tužnoj kući na trgu. Posljednje noći na plaži, kao što čini svaka provincijalka prije odlaska u metropolu, u kratkoj hrvačkoj epizodi izgubila je nevinost s nekim golobradim albanskim galebom koji je prodrijevši u njenu nervozno stisnutu utrobu cijuknuo poput oprugom pričepljenog miša. Razmišljajući o tim vremenima krize i blage krvi, kao trgnuta iz sna i sa samostanskom temperaturom oko srca, sjetila se i svoje bolesne kćeri. Međutim, nisu sve vijesti bile tako loše.
Činilo se da posljednjih dana Paula proživljava emocije koje nisu vezane samo za hranu. Odmah po dolasku, u kupaonici se dokopala starih pocinčanih škara i surovošću čuvarice logora ostrigla svoju dugačku žarkobakrenu kosu. Preobrazba je bila kratka i zapanjujuća, njeno lice dobilo je nekakav izduženo tužni izraz domaćeg kunića. Zadovoljna promjenom istuširala se, a zatim, popivši veliku čašu narančinog soka, legla na krevet i počela čitati knjigu Veljka Barbierija o otoku Hvaru. Zapazila ju je odmah po silasku s trajekta, u izlogu pretrpane trafike, pomalo izgubljenu među ljetnim kuharicama i trivijalnim ljubavnim romanima Daše Drndić i od toga trenutka više je nije ispuštala. Umjesto modnih časopisa čita ozbiljnu povijesnu knjigu – činila se kao da je vraćena životu. Sljedećeg jutra, sa šeširom na glavi, gotovo prozirnom lanenom tunikom te bočicom vode i knjigom pod miškom, zavlačila se u pukotine napuštenog ljetnikovca u polju te obišla katedralu fotografirajući oltare.
Ispunivši formalnosti oko srodstva s pokojnicom i vraćajući papire u procjep na zidu, još jednom proživi te ohrabrujuće slike. Vrativši se kući, i dalje ne gubeći iz vida protekle događaje, nazove muža.
– Sigurna sam: Paula polako napreduje! – govorila je uzbuđeno.
– Zamisli, danas je sama u šetnji!
– U šetnji? – sumnjičavo upita muž s druge strane.
– Kakvoj vražjoj šetnji?
– Do bivše tvornice, s druge strane zaljeva! – pojasni ova.
– Sinoć je čitala o tome.
Otac šuti, razmišlja. Zatim upita.
– Ima li tamo usput neka trafika, nešto gdje se prodaju novine?
– Ne znam. Nisam nikada o tome zamišljala – odgovori.
– Samo nastavi, pratiti je! – reče muž strogim, opominjućim glasom.
– Karl Lagerfeld sljedeći tjedan putuje na Pret-a-porte!
– Ali, kakve to veze ima s nama? – upita, predosjećajući opasnost.
– Kako da nema! Sve novine pisat će o tome! – pojasni muž.
– Ali, šta mi imamo s tim? – bila je i dalje uporna. Činilo se da će od nastupajuće nervoze zdrobiti mobitel u ruci. Međutim, ženu u stanju kakvom je ona bila ništa nije moglo pripremiti za odgovor koji je uslijedio.
– Kako da ne! – odgovori suprug mirno s druge strane.
– Jer i ja krajem tjedna putujem u Pariz!
* * *
Na dan ukopa po ulicama i trgovima od domaćih nije bilo gotovo nikoga, samo rijetki zalutali turisti koje još nije uhvatila sunčanica. Tih nezaboravnih trenutaka iščezavajućeg kolovoza činilo se da majčica zemlja nezaustavljivo vrti prema tužnom početku i da će na kamenom trgu ispred balkona kuće – možda već oko podneva? – buknuti još jedan mediteranski vulkan i zajedno sa svojim lomačama, provalijama i nezdravim kiselim parama ponovo spojiti otok i nebo u onaj posljednji, pogubni zagrljaj. Da odagna turobne misli, prekrati vrijeme i smiri nervozu oko predstojećeg ukopa, da više ne razmišlja o onome što je razgovarala s mužem, odluči oprati suđe. Zbog nezdrava vremena, ukop s uobičajena dva sata pomaknut je prema kraju dana (uostalom kao i svadba prije neki dan), točnije u sedam sati, kada sunce zapadne i žive pokojnice otvaraju kapiju vrta sparušenih travki i teška hrastova vrata sa zatvorskom rezom na sredini.
Pola sata kasnije, s katedrale Sv. Stijepana gradu i svijetu odzvonilo je podne. Do ceremonije ukopa ostalo je još dosta, ali zbog vrućine koja je tukla snagom usijane tave i uznemirujuće snage zvona od kojih kao nakon potresa zacilikle oprane vilice i čaše, s narančinim sokom i cigaretom u ruci gleda prema praznom trgu.
– Gdje li se Paula zadržala?
Zabavljajući se beskorisnim detaljima i pogledavajući na završen posao, tada primijeti da među naslaganim suđem nedostaje tanjur, onaj koji je donijela iz prijestolnice – jednu davnu studentsku uspomenu na putovanje u Lisabon. Bio je plavkaste boje, s tvrđavom Belem u sredini i ratno oklopljenim, pomalo pospanim nosorozima po obodu koje je crtežom u olovci proslavio Dürer.
Iza zatvorenih škura kroz koje prodiru snajperi svjetlosti počivao je mrak Pauline sobe. Približivši se prozoru širom je otvorila prozore. Kao pred razvaljenom branom, slap svjetlosti pomiješan s vrućinom nagrnuo je u unutrašnjost i na dnu isušenog mraka otkrio stvari do maloprije potopljene zaboravom. Pazeći na ravnotežu u toj sunčanoj bujici, okrene se po sobi. Sve se činilo na mjestu ali – osjetio se nekakav miris. Težak miris koji je, nakon što je otvorila prozore, i dalje lebdio u zraku. Izašla je na balkon da provjeri ne smrdi li tamo neko zaboravljeno smeće. Kanta sa smećem bila je prazna. Vrativši se su sobu miris je još uvijek bio tu, ali tanjura nije bilo. Zatim pogleda ispod stola, u ormaru i iza noćnog stolića sa zelenkastom posudom za vodu. Niti tamo ga nije bilo.
– Pa gdje je onda?
Sagnuvši se, pronašla je tanjur pod krevetom i na njemu raspadnute komadiće salame i kruha. Od Dürerovih nosoroga nije se vidjelo gotovo ništa. Kao po lešini u raspadanju, po njima su gazile kolonije mrava.
– Moj Bože! – zacvili i okrenu glavu od teškog mirisa užegle salame.
S portugalskim tanjurom u ruci i vatrometnim podnevom izvana, postade joj jasno što se to posljednjih dana zapravo događa: opušteno grickanje sendviča na terasi, čitanje povijesnih knjiga i podnevna fotografiranja nije bio probuđen interes za povijest otoka ili vraćeni apetit. Niti ostrižena kosa nije bila nikakva preobrazba, već praktična potreba olakšanog znojenja. Zapravo, sve to, kao i ono zasljepljujuće svjetlo vani, navodilo je na zaključak pred kojim bi najbolje bilo zažmiriti: Nije Paula bila vraćena životu nego je bolest, u svojoj mahnitosti osvajanja preuzela novu, možda posljednju epizodu.
– Bože, hoće li ovo ikada završiti? – upita nemoćno ispustivši tanjur s uzvrzmanim životinjicama. Tanjur pade kako već padaju ispuštene drage stvari i razbi se u komadiće. A kada se sagnula da pokupi ostatke, vođena instinktom goniča odbjeglih robova, još jednom pogleda ispod kreveta. Nekoliko trenutaka kasnije, i dalje ne vjerujući onome što je pronašla, u rukama je držala plastičnu, možda već dvjema generacijama izgaženu kućnu vagu.
– Odakle sad ovo? – upitala se.
Kao da je popila toplo pivo, osjeti mučninu. Za to je bila dovoljna samo ta gotovo nestvarna prisutnost vage koju će zapamtiti cijeli život. Činilo se da će od vrtoglave boli završiti među razbijenim portugalskim tanjom, ali uhvativši malo daha i snagom koju je čuvala za današnji pogreb, bijesom razočaranog Mojsija ona podigne ruke i vagom, kao kamenim zakonima, tresnu o pod.
– Prokleta bila! – vikala je bijesno šutirajući razbijene komadiće.
Osjećajući se duševno i fizički polomljena kao da ju je udario Dürerov nosorog, razmišljala je što treba učiniti. Kleknuvši pred razbacane ostatke, među komadima polomljene plastike i sitnog metala ubrzo je pronašla dijelove mobitela koji je u biblijskom bijesu poletio s vagom. Umetnuvši ispalu bateriju sa strahom je pritisnula crvenu tipku. Nekoliko trenutaka kasnije aparatić oživi kratkim i veselim piskutanjem. U panici kao da je sustižu faraonove kočije, otvori pretinac s porukama i načrkavši nekoliko riječi pritiskom palca presudi progonitelju: send.
ljubavi požuri u pariz i nađi tu životinju
* * *
Našavši se u vrtu nekadašnje tvornice, Paula sjedne pokraj okljaštrenog zida u hladovinu. Ružičnjak je bio upropašten nebrigom, a na kamenom stolu u sredini vrta, tamo gdje su zaposlenice razmatale sendviče i pile kavu, ležale su razbijene boce piva okružene čikovima. Okrećući glavu od stola ljetnih orgija, Paula pođe u napuštenu tvornicu. Provukavši se između hrpica naslaganog kamenja i hirovitog raslinja, rukom je gurnula unutrašnja vrata. Razdrmane daske tužno zacviliše s oblačićima užarene prašine. Kada se prašina od otpale žbuke razišla, ona zađe u stratište iz nekog potonulog doba. Svjetla izvana bilo je dovoljno, ali više se nije osjećao morski miris i zrak bijaše ustajao i smrdljiv – pogotovo na otvorima gdje su nekada bili prozori, sada zasuti galebljim govnima. Nekoliko koraka dalje, tamo gdje su rezane tune i morske mačke, okačena na lancima kojima se ulov podizao kako bi krv iscurila u betonski bazen, visjela je sredozemna medvjedica. Da se prilikom transporta ne miče, kroz vrat i stražnje peraje imala je zakovane čavle koji su s okruglom metalnom glavicom izgledali pomalo nedužno. Paula primijeti i goleme mrlje nalik na katranske madeže te iznenada shvati oteklinu na trbuhu.
– Trudna ženka s požarišta! – poviče.
Viseći u polumraku napuštene tvornice, činilo se da će svakog časa pasti s lanaca i praćaknuti u krvavi bazen, nestati u mraku. Sudbina se više nije mogla zaustaviti.
Kao uzdah koji prethodi nepopravljivom razočaranju, prvi vjetrić u posljednjih nekoliko mjeseci liznuo je preko trudne ženke i ptičjih govana na prozorima. Potaknuta smradnim vjetrom, Paula postade svjesna užasa pred kojim se našla. Vrućina je ofuri kao kanta kipuće vode. Trčeći, nije znala kumo ide. Kao anestezirana, po nogama nije osjećala nisko bilje koje vrijeđa svako kretanje i u očima tisuće bliještećih strelica od kojih bi dijete oslijepilo. Niti gusti nasadi lavande kraj kojih je protrčala nisu iz nosnica mogle istisnuti smrad krepane medvjedice koji je udahnula.
Posut oštrim kamenjem, do prvih kuća ostao je kratki komad puta. Tada na raskrižju suhozida primijeti mladića s oborenim mačem. Nosa i spolovila nije imao, a onaj tko ga je u (predsmrtnoj) žurbi isklesao nije vodio računa o proporcijama. Kratka sjena mladićeva turobna tijela, više nego sama antička figura grobnog ukrasa, privuče Paulu. Malo zatim, negdje iz polja začula se ptica.
– Češljugar – pomisli Paula sjetivši se Barbierija, pjeva o smrti kada se oglasi prije mraka! I dalje u panici koja nije popuštala, ptica je podsjeti na današnji pogreb.
– Ne smijem zakasniti! – kao u sunčanici ponavljala je Paula stisnuta u sjeni napuštenog spomenika.
* * *
Kada je strašni Uluz-Alija, nekoć bijedni mornarčić Luca Galeni, prije bitke kod Lepanta napao Stari Grad, mornari i plaćenici provališe u tadašnju crkvu Sv. Vicencija, i u njemu najprije silovaše, a potom pobiše sve redovnice. Preživjela je jedino sestra Lucija, pustinjakinja picokara, više nikada ne kročivši u unutrašnjost samostana, mjesta neopisivog užasa. Današnji samostan Svete Klare izgrađen je na temeljima nekadašnjeg samostana, kada je priča o spašenoj monahinji već bila poznata. Temeljito je obnovljen mnogo kasnije, kada se činilo da je opasnost minula. Biskup iz Vicenze, Michael Priulij, u svojim nalazima vizitacije spominje i bivše sestre picokare, jednu zazidanu monahinju te četiri stroge klarise, buduće nasljednice silovanih sestara. Dirnute mukom preživjele Lucije, časne su po dolasku na otok uvele novinu koja će u Starom Gradu preživjeti više od četiri stoljeća. Kao uspomenu na provale Uluz-Alije i vatru koju je proširio gradom, postao je običaj da se tijela stradalih u požaru do ukopa čuvaju u samostanu.
– Malo ste uranili! – reče nadstojnica pokazujući na mučni obred pretovarivanja spaljene zemlje i kostiju odakle je dopirao oštar miris gašenog kreča.
– Strpite se još malo – nastavi, te sablasno kao što se i pojavila nestade u mraku.
Dirnuta grubim prizorom pretovara, okrene glavu kad se pojavi vjetrić, prvi u posljednjih mjeseci, pun znakova promjene, pretvoren u stidljivi propuh. Zašuštavši papirnatim ružama grobnog buketa u ruci, ugasio je maleno kandilo iznad oltara i pet pucketavih svijeća među kojima se prisjetila onog kratkotrajnog bola na plaži.
– Ovako počinje smak svijeta! – pomisli i sa šibicama krene prema svijećama.
Zvona iz pokrajnje kapelice udarala su kao luda remetivši prividan mir okolice. Napustivši samostan, tužna povorka uskoro nestade među labirintima suhozida u polju. Otprativši ih pogledom, nadstojnica samostana prekriži se i zatvorivši teška hrastova vrata stopi se s mrakom unutrašnjosti.
– Moram požuriti, blizu sam! – ležeći u sjeni grobnog spomenika hrabrila se Paula. Pokušala se pridići, ali od umora nije mogla. Nožice, iako tanke i lake, bile su od olova. Tada iz daljine začuje zvonce koje se ritmom sporog koraka približavalo.
– Već su krenuli! – pomisli u panici.
Sve bliže pjevanje molitve pratilo je zvonjenje zvončića i bolno udaranje bliskih zrikavaca. Kada je bilo već sasvim blizu, ona se pridiže. Na koljenima, kroz procjep na kamenoj ogradi, tada vidje raspjevanog fratra u skerletnoj dalmatici, tamni lakirani kovčeg i svoju majku kako mjesečarskog hoda ide za njime. Ne može je dozvati, glas joj je slab, daleko slabiji nego one noći u bolnici.
– Vode! Vode! – šaputala je stiskajući praznu plastičnu bočicu.
Kada je povorka stigla do groblja, raka je već bila iskopana. Svećenik promrmlja nešto o tuzi odlaska i nadi uskrsnuća, a zatim s nekoliko dragocjenih kapi mirisne vode mahnu po kovčegu i okupljenima. Dva Starograđanina konopima spustiše kovčeg i počeše sa zatrpavanjem. Nakon nekoliko lopata bačene zemlje, začula se grmljavina. Čuli su je oko otvorenog groba, Petra ispod mračnog Erota, Luja na prozoru kuće i Frane koji zaluđen jučerašnjom posjetom preskače obrok. Malo zatim, začulo se sitno lupkanje – kao da stotine nevidljivih bića izađoše iz pregrijane zemlje i potrčaše naokolo.
Zajedno sa prvim kišnim kapima, Paula primjećuje trag krvi na kamenu suhozida. Tražeći izvor, vidje da dolazi iz ozlijeđene ruke.
– Rana se ponovo otvorila! – s užasom pomisli i drugom rukom pokuša zaustaviti krvarenje. Zatim je pogledala prema obližnjim kućama.
– Do groblja je sada predaleko!
Kroz prozor dnevnog boravka, gledajući prema trgu i kući nasuprot, Luja više nije čula cilikanje pogrebnog zvončića, ali ubrzo primijeti jednu pokislu žabicu kako pridržavajući ruku nesigurnim korakom prelazi trg – činilo se da će pasti. Međutim, kao na modnoj pisti, ta manekenka u najboljoj formi najednom zastade i odlučnim hodom podignute glave pođe naprijed. Dok se kiša ubrzano pretvarala u monsunski pljusak, njena se arterija sve slabije praznila.
I te subote, možda gore od drugih, kao izgubljen u kokainskom vrtu obmane i s novinama u ruci, Luj i dalje ne odustaje od plemenitih crnkinja koje mu zadovoljavaju svaku potrebu. Ležeći na kauču i pogledavajući prema prozoru gdje je njegova žena kao opčinjena stajala, nije mu bilo jasno što se to vani događa.
– Šta je? – upita, skrenuvši misli sa srebrnog nakita na zglobovima robinjica.
– Ništa! – reče Luja. I dalje gledajući kroz prozor prema trijemu gdje je Paula maloprije prošla. Kao nekim čudom, od kiše i krvi koja je iskapala iz ruke nekadašnji grmovi naočigled su oživljavali.
– Pa reci, šta je? – bio je i dalje uporan Luj.
– Kažem ti, ništa! – ponovi nemoćna da u pljusku prepozna ono što je s metlom u rukama već jednom vidjela. A zatim pojasni, glasom običnim kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.
– Pada kiša!
* * *
Novine u Parizu i sav relevantan svjetski tisak dugo je prepričavao nečuveni događaj na svečanom, stotom Pret–a–porteu, koji se održavao u nekadašnjem zdanju kardinala Richelia, a koji je, kako navode novine i pouzdani skandalozni izvori, pod sumnjivim okolnostima dražbe za stotinu milijuna franaka kupila slavna kuća Cristiana Diora. Niti danas nije jasno kako se moglo dogoditi da se među uzvanicama provuče jedna, modi sasvim nepoznata osoba katastrofalnog ukusa – a la Dean Goroe, s ozbiljnim izrazom lica i umjesto cvijeta, s mediteranskom dračom na reveru. Niti nadzorne kamere nisu primijetile ništa neobično, jer je nepoznati cijelo vrijeme bio znalački usredotočen na program aplaudirajući, te pozerski smješkajući se osljepljujućim bljeskovima foto-aparata koja bilježe svaki izlaz galopirajućih modela.
U najavljenoj pauzi, kada se piju pjenušci i hvale beluga kavijari, neznanac je promijenio raspoloženje i u nekoliko koraka (za koja se nikako ne može reći da pripadaju maloprije viđenim) približio se – Karlu Ottu Lagerfeldu.
– Vi ste prava svinja! – prodere se, podižući ruku.
Malo je reći da se u tome trenutku oklevetani nije snašao. Nije se snašao nitko iz osiguranja, niti od blisko okupljenih. I umjesto da vrisnu, pozovu pomoć ili odmah izvijeste o nečuvenoj drskosti, oni još jednom snažno zapljeskaše misleći da se program, u pauzi, zapravo nastavlja. Izluđen toplinom reflektora, bljeskanjem foto-aparata i gužvom, te pokošen aplauzima, zbunjeni napadač napravi nekoliko nesuvislih pokreta, a zatim onesviješten padne pred noge svoje maloprijašnje žrtve. Tek tada postade jasno kakva je tragedija nasreću izbjegnuta. U jednoj ruci bio mu je i dalje čvrsto stisnut neobičan kamen posut srebrnim pjegama, a u drugoj fotografija jedne nasmiješene mršavice. Pozirala je na terasi neke mediteranske kuće, imala je dugu jarkobakrenu kosu, a ruke široko raširene. Činilo se da će svakog časa poletjeti u blještavi ponor nad koji se nagnula.