Kad je baba Trivuna napunila osamdeset godina, popela se na krušku da nabere nekoliko i počasti djecu. Savjetovali su joj da se mane kruške, prošlo je njeno, ima mlađIh. Ali Trivuna se uvijek bojala da se neko od tih mladih ne svali s kruške i ne nastrada, pa grijeh pada na nju. A voljela je, od djetinjstva, da se vere po drveću. Prinijeli joj ljestve i prislonili uz staru krušku, ona se uzverala gore, uhvatila se donje grane i odmaglila naviše, da prostiš, ko koza,. Nije gledala one manje žute kruške što su joj bile na dohvat ruke, htjela je one najljepše, na samom vrhu.
De, Trivuna, šta ti je danas, govorio sam joj, ali ona me nije čula, a nije bogami nikada ni slušala. Činilo nam se da ipak odozgo nešto dovikuje, kao: Sad ću ja, mili moji, sad ću ja. Eto mene časkom. Ali se nije vraćala i mi je više nismo ni vidjeli. Jeste da je kruška gusta, rijetko je i vidjeti takvo drvo. A i dan je bio nekakav čudan, maglovit.
De, djeco, rekoh onima okupljenim oko mene i kruške, tražite babu. Penjite se!
Odmah se pope Ostoja, sav je on bio na babu, osmotri i povika odozgo kao da zajauka:
Ljudi, nema babe!
Vidimo mi to i sami, ali se ko čudimo šta nam to Ostoja dovikuje. Ne more to biti. Gdje li je baba mogla otići? A, opet, nemamo šta tu više tražiti, nije baba tica da otprva. Okrenemo se pa u kuću. Kad tamo, lijepi moji, Trivuna leži na svom krevetu, sklopila oči, prekrstila ruke i ne daje glasa od sebe. S obje strane glave, na poglavaču, po jedna velika kruška.
Sutra smo je i saranili s one dvije kruške, Bog da joj dušu prosti.
Djedova posljednja priča
Kad je baba Trivuna napunila osamdeset godina, popela se na krušku da nabere nekoliko i počasti djecu. Savjetovali su joj da se mane kruške, prošlo je njeno, ima mlađIh. Ali Trivuna se uvijek bojala da se neko od tih mladih ne svali s kruške i ne nastrada, pa grijeh pada na nju. A voljela je, od djetinjstva, da se vere po drveću. Prinijeli joj ljestve i prislonili uz staru krušku, ona se uzverala gore, uhvatila se donje grane i odmaglila naviše, da prostiš, ko koza,. Nije gledala one manje žute kruške što su joj bile na dohvat ruke, htjela je one najljepše, na samom vrhu.
De, Trivuna, šta ti je danas, govorio sam joj, ali ona me nije čula, a nije bogami nikada ni slušala. Činilo nam se da ipak odozgo nešto dovikuje, kao: Sad ću ja, mili moji, sad ću ja. Eto mene časkom. Ali se nije vraćala i mi je više nismo ni vidjeli. Jeste da je kruška gusta, rijetko je i vidjeti takvo drvo. A i dan je bio nekakav čudan, maglovit.
De, djeco, rekoh onima okupljenim oko mene i kruške, tražite babu. Penjite se!
Odmah se pope Ostoja, sav je on bio na babu, osmotri i povika odozgo kao da zajauka:
Ljudi, nema babe!
Vidimo mi to i sami, ali se ko čudimo šta nam to Ostoja dovikuje. Ne more to biti. Gdje li je baba mogla otići? A, opet, nemamo šta tu više tražiti, nije baba tica da otprva. Okrenemo se pa u kuću. Kad tamo, lijepi moji, Trivuna leži na svom krevetu, sklopila oči, prekrstila ruke i ne daje glasa od sebe. S obje strane glave, na poglavaču, po jedna velika kruška.
Sutra smo je i saranili s one dvije kruške, Bog da joj dušu prosti.