ova bajka se ne kazuje partijskom podmladku
*
Jedan mlad čovek je zahvaljujući svojoj trudoljubivosti, bistrini i partijskoj knjižici dobio mesto direktora jedne veoma važne kulturne ustanove u državi.
S pravom je bio ponosan na svoju novu funkciju, koju je bio zaslužio čineći prave korake u karijeri, i odmah pomisli da treba uz to i adekvatno da se obuče, pa otvorivši širom orman primeti kako nema odgovarajuće odelo: jedino koje je vredelo, letnje od lana i pamuka, nije bilo za hladnije sezone, a naš junak je imao ozbiljnu nameru da zadrži svoje radno mesto što je duže moguće. I naravno, da napreduje u karijeri, sve više i više, pa da jednog lepog dana dogura i do ministarske fotelje. Ipak, pomisli, lan se gužva, naročito kada se duže sedi, a i boja mu vremenom bledi. Ne, odabraće jači material, na primer, kvalitetan poliester i obavezno u crnoj boji. Crna je elegantna po definiciji, ne možeš da pogrešiš u tome.
Odneo je štof kod Apostolovskog, koji je decenijama važio za najboljeg šnajdera u gradu i naručio ne jedno, nego dva odela.
“Ova služba mi je jako važna”, ohrabri se, i odmah prestade da se vozi gradskim prevozom, koji je i inače retko koristio. Dvospratna 15-tica je bila prenatrpana besnim srednjoškolcima i zamornim penzionerima – široka lepeza života!, ali sada je bio direktor sa novim ispeglanim odelom, koje mu se u toj znojavoj gužvi moglo uprljati. “Ja imam visoku i odgovornu funkciju”, reče sebi, “moje zasluge zahtevaju odgovarajući automobil”, i odmah zameni svoj stari “audi” sa BMW-om. On je, razume se, imao i svoj službeni “mercedes” sa šoferom, ali sve je to išlo u rok službe.
BMW je zaista bila prava, elegantna mašina, po meri jednog direktora. Ali kada ju je parkirao ispred zgrade u Novom Lisiču u kojoj je živeo u dvosobnom stanu, direktor je, hteo ne hteo, pomislio kako je pravi čas da “izgradi gnezdo kakvo mu priliči”. Odgovorni su ga izvestili da na raspolaganju imaju jedno takvo mesto, baš stvoreno za njega, četvorosobno, u maloj zgradi na padinama Vodna. I direktor se useli u novi stan, širok, svetao, komforan, blizu centra, a na planini, sa čije je prostrane terase, dok bi ispijao svoju jutarnju kafu, pucao pogled na celo Skoplje kao na dlanu. Stan kakav dolikuje jednom čoveku na visokoj funkciji.
Pa ipak, nešto kao da mu je nedostajalo. “E, sad bi trebao psa, da mi čuva stan dok sam na službenim putovanjima”. Uz novu funkciju narasle su i obaveze. Kao direktor veoma važne državne institucije, bio je obavezan da često putuje, tj. da produbljuje kontakte sa direktorima odgovarajućih kulturnih institucija u inostranstvu. Nabavio je rasnog vučjaka, dao mu ime Arnold, naručio drvenu kućicu za njega na terasi. Preko vikenda džogirao je s njim po vodnjaskim stazama.
Ali, opet mu je nešto falilo. A šta je to “nešto” setio se upravo džogirajući sa Arnoldom. Avenija! Prava široka asfaltna avenija, po kojoj će, bez nepotrebnih gužvi, zaobilaženja i čekanja, čovek (u datom slučaju on sam) moći da vrlo brzo stigne kući i obratno, otuda da se prebaci na svoje radno mesto. Kao što dolikuje jednoj modernoj urbanoj sredini, jednoj metropoli! Provincijske kućerke i sokake sa nekim starim drvećem od koga se dobija alergija treba pod hitno zameniti visokokatnicama i avenijama! Izložio je svoj plan pred odgovornim u štabu, insistirajući, naravno, na generalnim razvojnim perspektivama prestionice. Njegov plan je bio saslušan sa pažnjom, uz male primedbe zbog eventualne erozije planinskog terena. Ali, podrška je bila jasna – treba da se gradi, za dobro našeg grada! Avenija, naravno, može da počne da se trasira.
Ne prođe ni polovina njegovog mandata, kad jedne nedeljne večeri, vraćajući se kući u svom BMW-u, posle još jednog u nizu važnih sastanaka u centralnom partijskom štabu, raspoložen jer je ponovo bio pohvaljen za svoje zalaganje od ljudi sa samog vrha, doteran kao što dolikuje – u jednom od svojih devet odela – zastajući pred donjim semaforima na Vodnjanskoj, kroz levi otškrinuti prozor automobila, ugleda Mileta. Svog druga Mileta iz herojske partijske mladosti sa kojim je nekada zajedno lepio plakate i nosio transparente po mitinzima. Mile je bio na biciklu, još uvek sa kačketom iz onog vremena, na kome je, iako izbledelo, moglo da se pročita – “Makedonija za sve građane”.
– Mileee! – viknu. – Hej, Mileee!
Ovaj se okrete, pogleda ga bledo, kao da ga nije ni poznao.
– Ja sam, Pero. Tvoj stari drug.
Mile ništa ne reče. Na semaforu se smeni svetlo. Mile pritisnu pedale i zavrte u prvu uličicu.
*
S makedonskog preveo autor
Direktorovo novo odelo
ova bajka se ne kazuje partijskom podmladku
*
Jedan mlad čovek je zahvaljujući svojoj trudoljubivosti, bistrini i partijskoj knjižici dobio mesto direktora jedne veoma važne kulturne ustanove u državi.
S pravom je bio ponosan na svoju novu funkciju, koju je bio zaslužio čineći prave korake u karijeri, i odmah pomisli da treba uz to i adekvatno da se obuče, pa otvorivši širom orman primeti kako nema odgovarajuće odelo: jedino koje je vredelo, letnje od lana i pamuka, nije bilo za hladnije sezone, a naš junak je imao ozbiljnu nameru da zadrži svoje radno mesto što je duže moguće. I naravno, da napreduje u karijeri, sve više i više, pa da jednog lepog dana dogura i do ministarske fotelje. Ipak, pomisli, lan se gužva, naročito kada se duže sedi, a i boja mu vremenom bledi. Ne, odabraće jači material, na primer, kvalitetan poliester i obavezno u crnoj boji. Crna je elegantna po definiciji, ne možeš da pogrešiš u tome.
Odneo je štof kod Apostolovskog, koji je decenijama važio za najboljeg šnajdera u gradu i naručio ne jedno, nego dva odela.
“Ova služba mi je jako važna”, ohrabri se, i odmah prestade da se vozi gradskim prevozom, koji je i inače retko koristio. Dvospratna 15-tica je bila prenatrpana besnim srednjoškolcima i zamornim penzionerima – široka lepeza života!, ali sada je bio direktor sa novim ispeglanim odelom, koje mu se u toj znojavoj gužvi moglo uprljati. “Ja imam visoku i odgovornu funkciju”, reče sebi, “moje zasluge zahtevaju odgovarajući automobil”, i odmah zameni svoj stari “audi” sa BMW-om. On je, razume se, imao i svoj službeni “mercedes” sa šoferom, ali sve je to išlo u rok službe.
BMW je zaista bila prava, elegantna mašina, po meri jednog direktora. Ali kada ju je parkirao ispred zgrade u Novom Lisiču u kojoj je živeo u dvosobnom stanu, direktor je, hteo ne hteo, pomislio kako je pravi čas da “izgradi gnezdo kakvo mu priliči”. Odgovorni su ga izvestili da na raspolaganju imaju jedno takvo mesto, baš stvoreno za njega, četvorosobno, u maloj zgradi na padinama Vodna. I direktor se useli u novi stan, širok, svetao, komforan, blizu centra, a na planini, sa čije je prostrane terase, dok bi ispijao svoju jutarnju kafu, pucao pogled na celo Skoplje kao na dlanu. Stan kakav dolikuje jednom čoveku na visokoj funkciji.
Pa ipak, nešto kao da mu je nedostajalo. “E, sad bi trebao psa, da mi čuva stan dok sam na službenim putovanjima”. Uz novu funkciju narasle su i obaveze. Kao direktor veoma važne državne institucije, bio je obavezan da često putuje, tj. da produbljuje kontakte sa direktorima odgovarajućih kulturnih institucija u inostranstvu. Nabavio je rasnog vučjaka, dao mu ime Arnold, naručio drvenu kućicu za njega na terasi. Preko vikenda džogirao je s njim po vodnjaskim stazama.
Ali, opet mu je nešto falilo. A šta je to “nešto” setio se upravo džogirajući sa Arnoldom. Avenija! Prava široka asfaltna avenija, po kojoj će, bez nepotrebnih gužvi, zaobilaženja i čekanja, čovek (u datom slučaju on sam) moći da vrlo brzo stigne kući i obratno, otuda da se prebaci na svoje radno mesto. Kao što dolikuje jednoj modernoj urbanoj sredini, jednoj metropoli! Provincijske kućerke i sokake sa nekim starim drvećem od koga se dobija alergija treba pod hitno zameniti visokokatnicama i avenijama! Izložio je svoj plan pred odgovornim u štabu, insistirajući, naravno, na generalnim razvojnim perspektivama prestionice. Njegov plan je bio saslušan sa pažnjom, uz male primedbe zbog eventualne erozije planinskog terena. Ali, podrška je bila jasna – treba da se gradi, za dobro našeg grada! Avenija, naravno, može da počne da se trasira.
Ne prođe ni polovina njegovog mandata, kad jedne nedeljne večeri, vraćajući se kući u svom BMW-u, posle još jednog u nizu važnih sastanaka u centralnom partijskom štabu, raspoložen jer je ponovo bio pohvaljen za svoje zalaganje od ljudi sa samog vrha, doteran kao što dolikuje – u jednom od svojih devet odela – zastajući pred donjim semaforima na Vodnjanskoj, kroz levi otškrinuti prozor automobila, ugleda Mileta. Svog druga Mileta iz herojske partijske mladosti sa kojim je nekada zajedno lepio plakate i nosio transparente po mitinzima. Mile je bio na biciklu, još uvek sa kačketom iz onog vremena, na kome je, iako izbledelo, moglo da se pročita – “Makedonija za sve građane”.
– Mileee! – viknu. – Hej, Mileee!
Ovaj se okrete, pogleda ga bledo, kao da ga nije ni poznao.
– Ja sam, Pero. Tvoj stari drug.
Mile ništa ne reče. Na semaforu se smeni svetlo. Mile pritisnu pedale i zavrte u prvu uličicu.
*
S makedonskog preveo autor