Didov štap

Kako smo nekada bili umjetnici, razmišljao je Damir dok je u auto pakirao stvari za koje je znao, da ih mnoge neće ni ovog leta koristiti na odmoru, na koji kao i obično odlaze u Dalmaciju. Nekada se moglo sve potrebno za dvotjedni odmor porodice s dvoje djece složiti u Zastavu 101, i to onu sa dvoja vrata. A danas, kada djeca putuju i ljetuju sama, njima dvoma treba više stvari nego nekada, i koje sada i u većem automobilu voze samo jer  “šta ako zatreba, pa nismo uzeli”. Nekada su kampirali s djecom pa zbog toga vozili sobom i veći dio namirnica za tjedan ili dva ljetovanja, dok danas, iako odlaze obično u hotele ili apartmane s uključenom prehranom u cijeni, imaju više opreme nego tada. 

Tako su ovaj put došli na odredište u južnoj Dalmaciji, u hotel više kategorije, koji je u cijeni obećavao i ležaljke sa suncobranom. Nažalost, nisu vidjeli ono napisano malim slovima, da je to samo na hotelskom bazenu, koji obično i ne koriste. Na plaži je sve potrebno platiti. Ali nije ni dodatna cijena problem, već je problem prostor ili dio plaže na kojem zakupnici djelića obale natrpaju toliko ležaljki, da oni koji baš nisu u prvom redu do mora, moraju voziti slalom da dođu do svog placa i ležaljke. Ili pošto oni to već znaju, imaju sa sobom svoj suncobran, svoje ležaljke, pa se mogu malo odmaknuti od tog vrveža i uživati u ljepotama dalmatinskog zraka i sunca.

Tako je Damir prvi dan u vreći sa suncobranom na ramenu i ležaljkama u rukama tražio neko primjerno mjesto gdje bi razapeo suncobran. Bilo je kasno poslijepodne. Malo su se odmorili od dugog puta i pojeli dio ručka u hotelu.

Posebni stalak za suncobran je napunio vodom i ponosno otvorio vreću u kojoj je bio suncobran sa željom da što prije namjesti taj vrijedni predmet i zaštiti kožu od štetnog zračenja. A onda šok. U vreći je bio samo suncobran, onaj gornji dio, a one cijevi – štapa – koji se postavi u stalak nije bilo. Okretao je vreću, otvarao i zatvarao suncobran, ali uzalud. Nema štapa, a bez njega nema ni hladovine. Sve ostalo je nepotrebno – bez veze – ako čovjek na plaži nema bar malo hlada. Riječi njegove supruge koje je u tom trenutku upućivala njemu, nisu za ovu priču. 

***

Nadao se je Damir da će već idući dan riješiti problem i u tom malom mjestu ipak negdje nabaviti taj štap – a ako treba – i cijeli suncobran. Tako je poslije večere pitao mladog konobara koji je spremao njihov stol, gdje bih mogao kupiti štap ili cijeli suncobran. 

“Nema toga ovdje”, kaže konobar. “Nekada su to prodavali na ulici, ali to nije išlo pa ni na ulici nema. Možete to nabaviti jedino negdje u Splitu, ali to vam ja u ovim danima najvećih vrućina i saobraćaja, ne bih preporučio.”  

Tako je Damira obeshrabri Dinko – tako se je predstavio konobar – poslužujući piće, kada su došli za svoj stol u vrijeme večere. U tom hotelu je svaka soba imala uvijek isti stol i poslužitelja.  

Nije ga Dinko razveselio tim riječima zato je cijelo vrijeme razmišljao kako da riješi nastalu situaciju. Sve te godine su tražili i nalazili naselja, hotele i plaže, na kojima se može normalno namjestiti sve potrebno za ugodan odmor, ali ovdje je kao u košnici. A oni su kao i obično, rezervirali za dva tjedna. Tko će to izdržati, pitao se on? Pa ništa, razmišlja odlazeći iz restorana, kao i ostali svijet. Nešto novo ćemo doživjeti. Biće sve OK, pokušava raspoložiti ženu i sam ne vjerujući vlastitim riječima. Pogled koji je dobio od nje je govori sve. I ništa dobro. Kako je taj prokleti štap ispao iz te vreće kada je stvari slagao u auto, nije mu bilo jasno? Sigurno već negdje u podrumu, a možda već lani, jer  nije provjeravao dali su svi dijelovi opreme na mjestu. 

Idući dan su na plaži bili tek malo vremena poslije doručka, jer ni ležaljki ni suncobrana nije bili za iznajmiti. Povukli su se u sobu i bez razgovora počeli s čitanjem svatko svojih knjiga. Konobara Dinka su opet vidjeli navečer. Počeo je onim svojim prijatnim osmjehom i prirodnim – dalmatinskim šarmom, sa kojim je konačno razbio mrki pogled njegove žene, kojim ga je još uvijek gledala i pokazivala, da joj je s tim štapom pokvario nekoliko dana ili čak cijeli odmor. 

Odlazeći poslije večere iz restorana, zaustavi ga Dinko i šapatom kaže da ima nešto za njega. Da sačeka vani u baru, da će on doći za minut. Šta on to ima za me, razmišlja Damir, ali mu nikakva ideja ne pada na pamet. Pomislio je čak, da nije možda za ženu ostavio komad torte – danas neke posebne – koje je brzo nestalo još prije nego što su došli do deserta.

I stvarno, tek što su stali pored šanka čekajući da naruče piće, dolazi Dinko i prolazeći pored kaže konobaru za šankom, “daj mi ono moje.” Ovaj se saginje i ispod pulta vadi nešto umotano u časopisni papir. Uzima Dinko taj predmet, dolazi do njih i smijući se govori: “Evo vam štapa, nadam se da će vam odgovarati za vaš suncobran.” 

Potpuno dekoncentriran gleda Damir u Dinka ne znajući šta da mu kaže i preuzima sada već malo otkriven predmet, u obliku štapa. Dinko se ubrzo oprašta i odlazi u restoran, a njih dvoje još zbunjeni do auta da provjere, dali stvarno taj Dinkin štap odgovara njihovom suncobranu. Na povratku sa parkirališta ispred hotela na njihovim se licima moglo prepoznati da je suncobran konačno kompletan. 

Kompletirani za zaštitu od sunca odlaze sutradan na usamljenu plažu i konačno počinju uživati sve ono što su prije polaska na ljetovanje očekivali. Za vrijeme večere taj dan sretoše Dinka, kao obično nasmijanog, i zapitaše ga, gdje za vraga je našao taj štap? A on smijući odgovori: “Pa kući. Kući sam priča’, kako su jedni turisti – Slovenci – došli na more i zaboravili štap od suncobrana. I žena jadnog muža mrko gleda i proklinje, jer je on zaboravio štap od suncobrana. A moj dida ode u garažu i vraća se sa štapom pa kaže: mali, daj ljudima taj štap ako im ikako odgovara. Ako ne, donesi nazad, pa ćemo potražiti drugi. Ubiće ga žena! Ne znaš ti kakve su Slovenke.”

Kada je to Dinko pričao, tako sočno s onim svojim osmijehom i naglaskom, oboje su duboko uzdahnuli i punim plućima tražili više zraka. Na pitanje koliko su mu dužni platiti za štap, uz osmijeh je ali ozbiljno dogovorio: “Ma ništa, Dida bi me ubija, da vam naplatim jednu kunu.”  

ljeto 2021

Šerif Đogić 24. 09. 2021.