Watashi no fukai keii, sensei

S pravom ga nazivaju „ocem mange“. Stari majstor Osamu Tezuka (umro 1989.), koji je stvarao svoj imaginarni manga svet, unoseći likove sa karakterističnim velikim očima, prepoznatljive u japanskoj animaciji. Njegov „Kimba, Beli Lav“ inspirisao je Diznijevog „Lion Kinga“. Najpopularniji Tezukijev crtani lik je Astroboj, dete-android, omiljen ne samo među japanskim, nego i decom širom sveta. 

Tridesetak godina mlađi od Tezuke, Naoki Urasava počeo je da crta mangu kao dete, a prvi su mu povezani sa sportom na teme džudo, tenis… Gradi realističan stil kome najviše odgovara žanr psihološkog trilera. Njegova opera prima, „Monstrum“, upravo ima takav karakter. 

Od 2003-9 radi na mangi „Pluto“, gde je jedan od glavnih likova upravo Tazunkin Astroboj, koji se zajedno sa svojom super-sestricom Uran, prebačen na „drugi teren“, u triler, gde dejstvuju zajedno sa detektivom-robotom Gešistom. Jedan od likova u serijalu „Pluto“ je doktor Tenma, koji je inače konstruisao Astroboja i Uran. I glavni osumnjičeni, Pluto, robot s rogovima, takođe je preuzet od Tezuke, ali kod Urasave je on nevidljiv do samog kraja, i niko ne zna ko je on, ni protagonisti u mangi, ni čitaoci. Ovaj tribut Tezuki je još impresivniji jer se Urasavin stil u mnogo čemu razlikuje od onog starog majstora. Dok je Tezukin crtež magičan, Urasavin je precizno realističan.  

Ovo poznato, karakteristično japansko poštovanje prema prethodniku (što će reći starijim, iskusnijim) podsetilo me na jedan slučaj iz oktobra 2003. u univerzitetskom gradiću Tenriju u vreme druge konferencije Svetske Haiku asocijacije. Ceo kongres, koji je (očekivano) funkcionisao kao pod konac, meni, dođošu “sa druge planete”, ponudio je najneuobičajnije i nezaboravne doživljaje. Jedan od tih koji su mi ostali u trajnom sećanju desio se u velikoj sali Univerziteta, prepunoj učesnika, u kojoj se vodila diskusija o uticaju savremenog evropskog pesničkog iskustva na japanski haiku. Diskutanti su bili dvojica profesora, jedan stariji, tradicionalista, drugi mlađi, sa avangardnim shvatanjima. Dijalog se vodio potkrepljen jakim argumentima sa obe strane, postepeno razgoravajući se, pa iako japanski za strane slušaoce ionako zvuči odsečno i glasno, postalo mi je jasno da je njihov razgovor postajao sve žešći. 

I onda, u jednom momentu, mlađi ustade i krenu prema kraju sale.   

Inače, deo ovog univerzitetskog zdanja gde se nalazila i sala bio je uvučen u visoku brdsku stenu, a zid prema kome se uputio mlađi profesor zapravo je bio ogroman prozor na izlazu te stene, s koga se širio pogled na gust šumski predeo. 

– Gde ide? Šta će sad da učini? – šapnuo sam susedu, nemačkom haiku pesniku Bremeru. Samo je podigao ramena. 

Mlađi je došao do prozora, naslonio raširene dlanove na staklo i zagledao se u šumu. Stajao je tako nepomično, izgledalo mi je više od minute. 

Onda se vratio smiren, sa osmehom, poklonio se pred starim profesorom i seo na svoje mesto. 

Watashi no fukai keii, sensei. („Moje duboko poštovanje, učitelju“). 

 

Aleksandar Prokopiev 22. 09. 2021.