Biovičino Selo u Bukovici, kraju istočno od rijeke Krke. Veliko raskršće okruženo ruševinama. Jedna od njih je i škola, nekada očito velika, moderna i lijepa. Kasno je ljetno poslijepodne, kraj kolovoza, pravoslavna Velika Gospojina. Nigdje nikoga. Bura s Velebita rastjeruje oblake i trese granama stabala koja rastu iz spaljenih i porušenih kuća.
Zaustavili smo se jer nam je za oko zapeo grafit novijeg datuma. Crni sprej još nije izblijedio. Na zidu jedne od tih ruševina, na toj bukovičkoj cesti, neka je ruka velikim slovima u tri reda ispisala ljubavnu pjesmu: “Nisam ni slutio da ću te sresti, u ovom selu, na ovoj cesti…”
I još dvije točke s crtom izvijenom u osmijeh. Smajlić. Isti takav i na našim licima, nad tim proplamsajem nježnosti usred pustoši. I jedno i drugo učinila je ljudska ruka.
Dok upijamo prizor i fotografiramo, odnekud se stvori čovjek. Prilazi nam ljubopitljivo, srdačno i pomalo zbunjeno. Živo ga zanima što je to ikoga ponukalo da se zaustavi u njegovom rodnom selu, kakvu smo mi to ljepotu otkrili vrijednu zaustavljanja i fotografiranja. Svetozar više ne živi ovdje, ali svakog ljeta dolazi iz Italije i provodi neko vrijeme u svojoj roditeljskoj kući, jednoj od onih, a srećom ih ima podosta, koje nisu bile ni srušene, ni zapaljene. Ponekad s njim dođe i obitelj, ponekad, kao ovog ljeta, on sam. Jer ne može bez svog kraja. Sjedamo na drvenu klupu ispred malog dućana i častimo se pivom. Pitamo. Pričamo. Saznajemo kako je Biovičino Selo prije rata imala skoro dvije tisuće stanovnika. (Prema popisu iz 2011. godine bilo ih je 223, nakon ovog novog bit će ih vjerojatno, kao i u većini mjesta u Hrvatskoj, još i manje.) Priča nam svoj izbjeglički put. Pita i on nas, i to nekoliko puta. Ma jeste li vi stvarno Hrvati? Baš pravi, čisti Hrvati? I stvarno vas zanima i naša muka?
Očito je da još nikada nije sreo takve Hrvate koji mu govore da ih boli svaka ruševina koja još uvijek, 26 godina nakon rata, nagrđuje našu i njegovu državu i domovinu Hrvatsku i svjedoči o zlu koje je kroz nju protutnjalo i rastjeralo ljude iz njihovih domova. Svetozar kaže kako mu je žao što nismo naišli ranije dok pred trgovinom ima više ljudi. Boji se da mu sutradan, dok će im pričati o našem susretu i razgovoru, neće vjerovati.
A mi smo ranije tog dana, na poziv naših pravoslavnih prijatelja, bili u manastiru Krupa i proslavili s njima njihov blagdan. Bio je tamo i mladi načelnik općine Ervenik Predrag Burza. Zato smo sami na povratku skrenuli i u Ervenik da vidimo mjesto njegovog načelnikovanja. Kad tamo, prizor još nestvarniji nego što je ljubavna pjesma na zidu ruševine u Biovičinom Selu. Zgrada općine lijepo obnovljena, s ružičastom fasadom, i zastavama Republike Hrvatske i Europske unije na pročelju. A uokolo… rekao bih kao da je Oluja bila jučer da nije bujnog zelenila u koje su zarasla zgarišta i ruševine, kao i kuće koje su ostale cijele, ali napuštene, zakovane i prazne.
“Borimo se i činimo sve moguće da se ljudi vrate. Nudimo im se što god možemo, ponajprije posao i prijevoz djece u škole u Kninu i Kistanjama. A uskoro ćemo, sredstvima Europske unije, obnoviti i zgradu zadružnog doma, preko puta općine u Erveniku”, ispričao mi je Predrag kada sam ga kasnije nazvao. Ne bi taj čovjek napravio ništa kada bi svoj dan počinjao mišlju o ruševinama. Umjesto toga on vidi što je sve do sada napravljeno. Vidjeli smo i mi. Ali opet, ne stoji to tamo porušena i ispražnjena neka tuđa, nego naša država. Jedna čitava generacija već je odrasla smatrajući vjerojatno sasvim prirodnim i normalnim što tolike godine nakon rata još uvijek uokolo, poput leševa sudbina ljudi i obitelji koje su u njima živjeli, leže ruševine. Objašnjenje se podrazumijeva: to je srpska kuća, to je srpsko selo. Za mene nije. Sve je to Hrvatska. Neriješeni imovinski odnosi državi ne mogu i ne smiju biti izgovor. To razrušena i napuštena leži naša domovina, a ljudi koji su je napustili nisu stranci, nego hrvatski državljani.
Narativ službene politike Vučićeve Srbije i Vulinovog “srpskog sveta”, kojem je na prvom mjestu oplakivanje nesreća i svih zala nanesenog srpskom narodu, nimalo ne pomaže. Ne služe se svi tom pričom dok pozivaju ljude da se vrate. Recimo, u svojim besjedama na vjerskim svetkovinama, kada se po dalmatinskim pravoslavnim hramovima okupe i oni koji samo ljeti svrate, dalmatinski vladika Nikodim neprestano pjeva ode ljepoti svog, njihovog i našeg zavičaja. Čak i groblja svojih predaka naziva razigranima, što ja razumijem kao sasvim prikladnu riječ jer sam se mnogo puta divio ostacima živih boja, poput dalmatinskog sunca žute i poput rijeke Krke zelene, kojima su se u tom kraju nekada oslikavali nadgrobni spomenici.
S druge strane, ne bojeći se ni ljudi, ni Boga, a očito ni svog patrijarha do kojeg je stajao, Milorad Dodik neki dan, u Beogradu, na njegov i Vučićev lani ustanovljeni praznik Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, sve uz artiljerijske plotune i vojničke trube, kaže “da često kao političar razmišlja čime to Srbi izazivaju neke druge, koji su uvijek nešto ljuti i prigovaraju Srbima, ali da ne može da nađe razlog”.
Stara je to i prokušana metoda, zamazati i pokriti zastavom svoje i tuđe oči da se sakrije zlo i profiterstvo na tuđoj muci, uključujući i muku vlastitog naroda. Ali, narod ima mnogo glava. Jedan moj beogradski prijatelj, nacionalno itekako osviješten i ponosan Srbin, uz praznik je napisao: “Može zastava, ali crna i na pola koplja”. I dodao: “Sa lopurdama, secikesama, palikućama, ubicama i silovateljima ne osećam ama baš nikakvo jedinstvo”.
Povratak njihovog naroda u svoje domove i domovine, za čije razaranje nisu u stanju uvidjeti i priznati ni trunku vlastite krivice, takve barjaktare ne zanima. Osim možda kao priliku da jednom opet, trujući njihove duše mržnjom koju vide u svima osim u sebi, uzgoje novu generaciju topovskog mesa na kojem tako podlo i podmuklo zarađuju u mijenjačnici mitova za novac.
Ali, i mimo njih ima života, kao u ljubavnoj pjesmi na bukovičkoj cesti. Svetozar iz Biovičinog Sela nam je na rastanku dao najljepši dar ispričavši nam njen sretan nastavak. Doduše, selo je ostalo bez još jednog stanovnika, ali nepoznati je pjesnik sa svojom ljubavi, tom cestom na kojoj ju je nenadano sreo, otišao u Zadar gdje i danas, nadam se i od srca im to želim, sretno žive.
Na bukovičkoj cesti
Biovičino Selo u Bukovici, kraju istočno od rijeke Krke. Veliko raskršće okruženo ruševinama. Jedna od njih je i škola, nekada očito velika, moderna i lijepa. Kasno je ljetno poslijepodne, kraj kolovoza, pravoslavna Velika Gospojina. Nigdje nikoga. Bura s Velebita rastjeruje oblake i trese granama stabala koja rastu iz spaljenih i porušenih kuća.
Zaustavili smo se jer nam je za oko zapeo grafit novijeg datuma. Crni sprej još nije izblijedio. Na zidu jedne od tih ruševina, na toj bukovičkoj cesti, neka je ruka velikim slovima u tri reda ispisala ljubavnu pjesmu: “Nisam ni slutio da ću te sresti, u ovom selu, na ovoj cesti…”
I još dvije točke s crtom izvijenom u osmijeh. Smajlić. Isti takav i na našim licima, nad tim proplamsajem nježnosti usred pustoši. I jedno i drugo učinila je ljudska ruka.
Dok upijamo prizor i fotografiramo, odnekud se stvori čovjek. Prilazi nam ljubopitljivo, srdačno i pomalo zbunjeno. Živo ga zanima što je to ikoga ponukalo da se zaustavi u njegovom rodnom selu, kakvu smo mi to ljepotu otkrili vrijednu zaustavljanja i fotografiranja. Svetozar više ne živi ovdje, ali svakog ljeta dolazi iz Italije i provodi neko vrijeme u svojoj roditeljskoj kući, jednoj od onih, a srećom ih ima podosta, koje nisu bile ni srušene, ni zapaljene. Ponekad s njim dođe i obitelj, ponekad, kao ovog ljeta, on sam. Jer ne može bez svog kraja. Sjedamo na drvenu klupu ispred malog dućana i častimo se pivom. Pitamo. Pričamo. Saznajemo kako je Biovičino Selo prije rata imala skoro dvije tisuće stanovnika. (Prema popisu iz 2011. godine bilo ih je 223, nakon ovog novog bit će ih vjerojatno, kao i u većini mjesta u Hrvatskoj, još i manje.) Priča nam svoj izbjeglički put. Pita i on nas, i to nekoliko puta. Ma jeste li vi stvarno Hrvati? Baš pravi, čisti Hrvati? I stvarno vas zanima i naša muka?
Očito je da još nikada nije sreo takve Hrvate koji mu govore da ih boli svaka ruševina koja još uvijek, 26 godina nakon rata, nagrđuje našu i njegovu državu i domovinu Hrvatsku i svjedoči o zlu koje je kroz nju protutnjalo i rastjeralo ljude iz njihovih domova. Svetozar kaže kako mu je žao što nismo naišli ranije dok pred trgovinom ima više ljudi. Boji se da mu sutradan, dok će im pričati o našem susretu i razgovoru, neće vjerovati.
A mi smo ranije tog dana, na poziv naših pravoslavnih prijatelja, bili u manastiru Krupa i proslavili s njima njihov blagdan. Bio je tamo i mladi načelnik općine Ervenik Predrag Burza. Zato smo sami na povratku skrenuli i u Ervenik da vidimo mjesto njegovog načelnikovanja. Kad tamo, prizor još nestvarniji nego što je ljubavna pjesma na zidu ruševine u Biovičinom Selu. Zgrada općine lijepo obnovljena, s ružičastom fasadom, i zastavama Republike Hrvatske i Europske unije na pročelju. A uokolo… rekao bih kao da je Oluja bila jučer da nije bujnog zelenila u koje su zarasla zgarišta i ruševine, kao i kuće koje su ostale cijele, ali napuštene, zakovane i prazne.
“Borimo se i činimo sve moguće da se ljudi vrate. Nudimo im se što god možemo, ponajprije posao i prijevoz djece u škole u Kninu i Kistanjama. A uskoro ćemo, sredstvima Europske unije, obnoviti i zgradu zadružnog doma, preko puta općine u Erveniku”, ispričao mi je Predrag kada sam ga kasnije nazvao. Ne bi taj čovjek napravio ništa kada bi svoj dan počinjao mišlju o ruševinama. Umjesto toga on vidi što je sve do sada napravljeno. Vidjeli smo i mi. Ali opet, ne stoji to tamo porušena i ispražnjena neka tuđa, nego naša država. Jedna čitava generacija već je odrasla smatrajući vjerojatno sasvim prirodnim i normalnim što tolike godine nakon rata još uvijek uokolo, poput leševa sudbina ljudi i obitelji koje su u njima živjeli, leže ruševine. Objašnjenje se podrazumijeva: to je srpska kuća, to je srpsko selo. Za mene nije. Sve je to Hrvatska. Neriješeni imovinski odnosi državi ne mogu i ne smiju biti izgovor. To razrušena i napuštena leži naša domovina, a ljudi koji su je napustili nisu stranci, nego hrvatski državljani.
Narativ službene politike Vučićeve Srbije i Vulinovog “srpskog sveta”, kojem je na prvom mjestu oplakivanje nesreća i svih zala nanesenog srpskom narodu, nimalo ne pomaže. Ne služe se svi tom pričom dok pozivaju ljude da se vrate. Recimo, u svojim besjedama na vjerskim svetkovinama, kada se po dalmatinskim pravoslavnim hramovima okupe i oni koji samo ljeti svrate, dalmatinski vladika Nikodim neprestano pjeva ode ljepoti svog, njihovog i našeg zavičaja. Čak i groblja svojih predaka naziva razigranima, što ja razumijem kao sasvim prikladnu riječ jer sam se mnogo puta divio ostacima živih boja, poput dalmatinskog sunca žute i poput rijeke Krke zelene, kojima su se u tom kraju nekada oslikavali nadgrobni spomenici.
S druge strane, ne bojeći se ni ljudi, ni Boga, a očito ni svog patrijarha do kojeg je stajao, Milorad Dodik neki dan, u Beogradu, na njegov i Vučićev lani ustanovljeni praznik Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, sve uz artiljerijske plotune i vojničke trube, kaže “da često kao političar razmišlja čime to Srbi izazivaju neke druge, koji su uvijek nešto ljuti i prigovaraju Srbima, ali da ne može da nađe razlog”.
Stara je to i prokušana metoda, zamazati i pokriti zastavom svoje i tuđe oči da se sakrije zlo i profiterstvo na tuđoj muci, uključujući i muku vlastitog naroda. Ali, narod ima mnogo glava. Jedan moj beogradski prijatelj, nacionalno itekako osviješten i ponosan Srbin, uz praznik je napisao: “Može zastava, ali crna i na pola koplja”. I dodao: “Sa lopurdama, secikesama, palikućama, ubicama i silovateljima ne osećam ama baš nikakvo jedinstvo”.
Povratak njihovog naroda u svoje domove i domovine, za čije razaranje nisu u stanju uvidjeti i priznati ni trunku vlastite krivice, takve barjaktare ne zanima. Osim možda kao priliku da jednom opet, trujući njihove duše mržnjom koju vide u svima osim u sebi, uzgoje novu generaciju topovskog mesa na kojem tako podlo i podmuklo zarađuju u mijenjačnici mitova za novac.
Ali, i mimo njih ima života, kao u ljubavnoj pjesmi na bukovičkoj cesti. Svetozar iz Biovičinog Sela nam je na rastanku dao najljepši dar ispričavši nam njen sretan nastavak. Doduše, selo je ostalo bez još jednog stanovnika, ali nepoznati je pjesnik sa svojom ljubavi, tom cestom na kojoj ju je nenadano sreo, otišao u Zadar gdje i danas, nadam se i od srca im to želim, sretno žive.