1. Miroslav Krleža: Zastave Njegov dvojbeni status na književnoj ljestvici uglavnom je posljedica činjenice da je – pogotovo novije generacije – malo tko čitao ovaj roman koji je moguće, kako je to izvrsno primjetio Zoran Kravar, čitati paralelno s djelima Roberta Musila ili Hermana Brocha, a da pritom nemate deficitarne čitalačke more. Posve male kulture poput naše ovakav si nečitalački luksuz zapravo ne bi smjele dopustiti jer izaziva čitav niz pogrešnih zaključaka, napose onih o vlastitoj veličini. Saga o Kamilu Emeričkome fascinantan je prikaz prvih dvaju desetljeća dvadesetog stoljeća, o složenim privrednim i političkim relacijama između Mađarske i Hrvatske (stari je anđeoski vrag znao sve stoljećima unazad i unaprijed), o važnosti upaljenosti fenjera u glavi, koji prikazuje traumatiku odrastanja, rebelijanstva, i koji je jedan od najupečatljivijih spomenika lirizmu uopće: kada se Ana i Kamilo nakon devet godina sretnu u petom dijelu romana čak i lampe u restoranu gore na pravim mjestima; tada je Krleža jednostavno nepogrešiv pisac masne rečenice u kojoj ječi tisuću i jedna kadenca. Roman se pokušavalo otključati brojnim kazališnim postavkama: šifru bi za prijenos “Zastava” u drugi medij mogao imati jedino nekakav domaći Fassbinder (ili Wong Kar Wai) koji ne bi imao izbora, nego bi po romanu-sagi snimio bogato koloriranu avangardističku seriju u četrnaest nastavaka. To je priča o ljubavi i užasu, zaljuljana na estetskoj skali od potrage za ljepotom i njene melodramatike pa sve do političkog horrora, koji se, sudeći po MOL-u, po dokazima o korupciji, ni za jotu nije promijenio u zadnjih sto godina.
2. Vladan Desnica – Proljeća Ivana Galeba “Proljeća Ivana Galeba” je roman posve suprotan Krležinom apsolutnom šampionu teške kategorije. Umjesto historiji, Desnica se posvetio vječnosti unutarnjeg trenutka. “Starenju ima mjesta samo u danom sistemu relacija i odnosa. Van takvog sistema, starenje ne postoji.” Taj je roman duga oda kontemplativnom načinu života, Desničinu je junaku dostatan i najmanji povod za njegova unutarnja putovanja, tijekom kojih transmutira u esej sve čega se dotakne, radilo se o umjetničkim, filozofskim, eshatološkim pitanjima, ili mu se jednostavno u glavi pojavila slika iz djetinjstva – Desnica je pisac koji nas je poučio kako zamrznuta slika iz prošlosti također može biti objekt meditacije. Roman o umjetniku, o akterima ove liste.
3. Ranko Marinković – Kiklop Viški Voltaire pisao je malo jer je radije vrijeme provodio u kavanama s prijateljima. Imao je oštro oko za detalj koji je u Kiklopu razvukao na petsto stranica romaneskne erudicije, pa je napisao enciklopediju uobičajenih egistencijalnih strahota što ih prolazi senzibilna individua, ovdje pojačanih nadolazećim velikim ratom. Veliki se ratovi ne tiču malih, pametnih ljudi – to je lekcija koju smo u glorificiranju vojevanja zadnjih desetljeća posve zaboravili. Ne poginuti, preživjeti, živjeti i izdržati to preživljavanje, kao svojevrsni motto utkano je u svaku stranicu teksta Marinkovićeva remek-djela o junaku i naših dana, dinosaurusu pogođenom kometom restrukturiranja, novinaru kulturne rubrike na izdisaju, dežurnoj meti prezira loših glumaca, ispodprosječnih pisaca, političara koji su gori od najgorih kriminalaca. Crnohumorni Marinković u svom velikom romanu stigne, i to bez davljenja, napisati još jedan roman u romanu, a sve skupa također je i nenadmašan prikaz noćnog života, bohemije, pun namigivanja prema čitateljskom subratu koji, poput njegova Melkiora, čuje disanje i bilo prgave zvijeri sklone samoozlijeđivanju u čijoj smo utrobi zarobljeni.
4. Ivo Andrić – Prokleta avlija Da je živ, ispričao bih mu se što ga stavljam na hrvatsku listu, što ga uopće dovodim u vezu s bilo kojim od ova dva slavna balkanska naroda. Ali, eto, i Andrić mora biti odnekuda. Kiš je dobro rekao kako je Jugoslavija u kulturnom smislu najmanja mjerna jedinica, da je svijet i ovako jedva percepira. Ako je itko bio jugoslavenski pisac, uz spomenutog Kiša (kod kojeg se to vidjelo na stilskoj razini), onda je to vjerojatno bio Andrić: priče o franjevcima ispisane ekavicom, kraljev diplomata u KP Jugoslavije, distancirani gospodin između dvije pljuvačini sklone vatre; mudri, veliki Andrić. Kao mladić napisao je kako bi putem vodovoda potrovao sve Višegrađane, da ih ubije odjednom – mudrosti koja je izrasla na takvoj kosini, podno Vezuva, možda jedinoj i treba vjerovati. Ali osim mudar, bio je to nevjerojatno precizan pisac, bez viškova, bez sala, sam špek. Takva registra da mu na ovoj listi pripadaju sva mjesta, od prvog pa nadolje. Uopće nije čudno što se njegovo remek-djelo, njegova savršena knjiga zove tako kako se zove. Već naslov potiče na sanjarenje, a kada umočite čula u ovu priču o dvostrukom zdencu života, priču koju je pisac pisao šesnaest godina, i od šesto stranica došao na stotinjak dugogodišnjim cijeđenjem i odvagivanjem, premjeravanjem i traženjem, onda će vam se sve kazati samo: Andrić je prejak i za jače liste. Vjerojatno je ista vrsta nepravde nanesena i Krleži: tu se radi o nesporazumima koji su suština našeg društvenog bića. Hrvati, Srbi, kopilad, ulizice. Međutim, odozdol, iz ove neisušene kaljuže, ne vidi se kako preživljavanje izgleda jednom majstoru. Pisac čije će knjige biti moguće čitati i za dvjesto pedeset godina. Čovjek kojemu internet i protok ideja ne mogu ništa. Čovjek kojeg uvrstite na listu i onda odete do Kamenitih vrata zapaliti svijeću debelu kao noga. Za spas svoje duše. Nekako najbesmrtniji.
5.a) Mirko Kovač – Grad u zrcalu Taman kad su domaći majstori poumirali, i kad smo počeli s preživljavanjem jer je život iz literature nestao, politička su previranja nagnala jednog pisca da se ugnijezdi u Hrvatskoj, i onda na hrvatskom jeziku objavi sva svoja djela. “Grad u zrcalu” prvi je Kovačev roman napisan i objavljen ovdje. Ovaj neobični majstor posve se razlikuje od hrvatskog uglednog i priznatog pisca, oni doslovno nisu ista vrsta. Kovač ni u najmanjim naznakama ne boluje od sindroma kvočke, jedne u nizu priglupih boleština koje haraju našom literarnom scenom. Za njega, barem je moguće steći takav dojam, između pisanja i sudbine ne stoji nikakav “ili”. Kovač je majstor brojnih jezika, pisac erudita čija erudicija nikad ne ugrozi zdravo tkivo priče, majstor restaurater u čijim knjigama dostojanstveno žive riječi poput varenike. Filigranski precizan, uz Andrića, vjerojatno najsigurnije ruke kada je u pitanju odabir prave riječi – stoga je kod Kovača malo toga prepričano, sve je napisano u najplemenitijem smislu tog pojma, odnosno ponovno izmišljeno. Ono što vam do dvadesete može biti Krleža, to bi vam u kasnijim godinama mogao biti Kovač. I kada piše o djetinjstvu, on je pisac za odrasle koji unatoč brojnim porazima svejedno na ovom đubrištu slave život.
5.b) Dalibor Cvitan – Polovnjak Cvitan je pisac dobro ukotvljen u mrzovolji; on je dokazao kakva literarna poslastica može biti gunđanje. Njegov je junak osrednje situirani intelektualac bez korijena i bitnih relacija: sredinu u kojoj živi nepogrešivo detektira kao naglašeno majmunsku, a sam je preveliki gospodin da se toj šarenoj laži od hrvatske kulture nasprda onako otvoreno razbijački kao Krleža, koji je takve stvari radio s lakoćom, ali i raskopčan do pasa. Cvitan se odbijao raskopčati, nego je po toj katastrofi od kulture pljuckao uz kapučino i cigaretu, neobavezno, ali snajperistički precizno. Gdje je Krleža skakao sa stolicom u ruci razbiti iluzionističke mjehuriće naše tobožnje kultiviranosti, Cvitanu je počesto bila dostatna žlica kojom je miješao natren u svojoj kavi. Jedan zapravo konzervativni gospodin dobrih literarnih manira u pasivnim kulturama može izgledati kao živa revolucija. Uredni životi i njihova tektonika, to je glavna meta Cvitanova očišta: koliko brodoloma ima u tobože uspješnom životu, i koji su popratni motivi takve ziheraške plovidbe po bazenima svakodnevice.
6. Slobodan Novak – Mirisi, zlato i tamjan S Novakom se na hrvatskoj književnoj sceni napokon pojavljuje ironija, i to velika, razvijena ironija, sa svim zakulisnim reperkusijama, ispisana superiornim jezikom koji od romana čini pravo skladište za istraživača. Novak se prema tradiciji postavlja distancirano i u svakom je trenu spreman dovesti u pitanje objekt promatranja, ma o čemu se radilo. U svoje vrijeme kontroverzan, roman “Mirisi, zlato i tamjan” mogao bi biti kontroverzan i danas, jer je autorova potreba da stvari vidi u njihovu prirodnu osvjetljenju jednostavno apsolutna, a mi živimo u jednodimenzionalnim vremenima krcatima pikselima, a ne smislovima. Ili riječima. Danas, kada su čak i pisci najčešće takvi da jednostavno, čim nešto napišu, još dublje srozaju hrvatski jezik, “Mirisi, zlato i tamjan” gotovo da su u rangu glazbene gozbe naslikane riječima.
7. Miljenko Smoje – Kronika o našem malom mistu Književnost, to su i likovi. Kada ste zadnji put u hrvatskoj književnosti vidjeli tog zaboravljenog aktera književnog djela? Ne mislim na ovaj teatar sjena, na projektivnu književnost koja je nastala kao rezultat piščeve želje da stvori biće kakvo bi htio biti. Pisanje nije samo sanjarenje, ono je prije svega gledanje. I to prema van, a ne baš stalno u ogledalo. Pravu bi studiju o suvremenoj domaćoj književnosti trebalo nasloviti: U potrazi za likom. Pišu naši pisci, ali o čemu? Tko tu koga i što? Smoje, i onda kada je pisao preko koljena, tako je upečatljivo hvatao te arhetipske životne situacije i davao im naša imena, da se kroz njegove romane moguće kretati u svojevrsnom malom čudu: gle, književnost je živa i raste kao zelena trava; sve ostalo su nijanse. Pa i ta da je Cervantes Španjolac, ali da se i po otočju znalo za njega. Smoje toliko odudara od napuhane akademske predodžbe o knjizi, nastale uslijed zbrke izazvane miksom ogledala, forsirane potrebe za doktoratom kojim se onda možemo prenavljati pred seljačinama, i nekakve ničim izazvane, tko zna kako nastale zamisli da su pisci pristojni na način na koji je od vas tražila mama da budete pristojni. Maknemo li akademske steroide ustranu, isišemo li iz ove kolektivne halucijacije sve što su u nju udrobili ljudi koji nisu u stanju napisati nijednu živu rečenicu, na horizontu ćemo ugledati kako prema nama ide jedan maskulini tip s cigaretom u lijevom uglu usana, i kojemu je ime gospodin Miljenko Smoje.
8. Antun Nemčić: Putositnice Iako žanrovski, barem po zamislima u se i u svoje kljuse zagledanih teoretika, ne pripada romanu, tekst “Putositnice” po količini peripetija ali i načinu organiziranosti građe, daleko nadmašuje većinu naših romana, možda čak i sve naše romane, iako se unutra ništa specijalno ne događa. Osim što ga je pisao čovjek koji je znao promatrati svijet oko sebe i kojemu smijeh nije bio mrzak. Hrvatski “On the Road” je roman-fijaker, roman kaldrme, potpuno superioran bitničkom klasiku: “Šala sa istinom/kupus sa slaninom/To je uvijek hrana/Za gladna valjana.” Nemčić pripovijeda kako mu se tijekom njegovih putešestvija u Karlovcu “pridruži k nama jedan suputnik – i to, ko što sam na prvi pogled razabrao, iz koljena Abrahamova, čovjek uostalom pristojno obučen i – ko što se u tečaju putovanja uputismo – dobroćud, nu ponešto budalast.” Drugi pak suputnik Nemčićev preko dana se puhao kako će svojim kuburama razbojnicima koji su pljačkali putnike sam “posvijetliti”, no kada je pao mrak “glas njegov bio je sasvim iz g-mola i nimalo onakav ko da se on tomu mjestu raduje il ko da želja za bojem u njem plamti.” Tijekom čitanja Nemčića ne možete se ne upitati kada smo mi to postali tako ozbiljan, patetičan, šali nesklon narod? I tko je kriv? Tito? Kralj Aleksandar? Stid zbog Supilove sudbine? Tuđman?
9. Ante Kovačić – U registraturi Masterpiece. Likovi posve usisani u kolektivnu imaginaciju. Da li zbog serije ili ne, ali dosta Hrvata zna za Ivicu Kičmanovića, Lauru, promašenu egzistenciju koju simbolizira Kičmanović, frku ljubavi otjelotvorenu njihovom vezom, relaciju sela i grada, gdje je grad prikazan kao mjesto puno pliskavica i stranih sluga, kumordinar Žorž i Rudimir Bombardirović Šajkovski kao paradigme likova kakve bismo, da smo Smoje a ne virtualni teoretičar, i dandanas mogli vidjeti oko sebe. U tom smislu vjerojatno pisac čije je djelo sjedinjenije s duhom hrvatskog naroda nego ijedna spomenuta knjiga, izuzev, možda, Andrića, kojega i tako stalno tjeramo prema Zemunu. Ono što je Česima budalasti Švejk, to bi nama, čini se, mogao biti Kičmanović: svi kompleksi podjednako i raje i elite besprijekorno popisani, s tonama humora, nježno i beskompromisno u isti mah, pa danas Kovačić živi sudbinu kakvu bi si svaki normalan pisac mogao sanjati, samo kada bi se uspio sjetiti da je fenomenalno pisati dobro, ubrizgati se u krvotok nacije, postati dijelom modela doživljavanja svijeta i onda biti vladarem imaginativnog kraljevstva.
10. Vjekoslav Majer – Dnevnik Očenašeka Danas se diljem Hrvatske stanovnicima Zagreba zbog Bandića i Mamića svi smiju. Metropola, mimo televizijskog laka kojemu doslovno svako oko vidi ispucalu glazuru, združenim je naporima osvijetljena na način da s distance izgleda kao jazbina. No nekoć nije bilo tako. Nekada davno tamo je pisao Vjekoslav Majer, odlični pisac čije je gotovo cijelo djelo posvećeno čovjeku razlomku: biću koje je isfragmentirano uslijed življenja u velegradu. Mali čovjek nasuprot velikim silnicama koje njegov probavni trak nije u stanju provariti pa se dijeli i onda podijeljeno još jednom dijeli, dok doslovno ne postane nekakav mikro broj koji onda belovljevski piše pisma američkim predsjednicima jer ga je strah rata. Individualnu ništavnost vidio je bolje no ijedan domaći pisac svoga vremena, bio mu je potpuno jasan smjer u kojemu se ide, a kojemu je ime čopor, ma kako ga se zvalo: internacionalom ili globalnim selom. No koliko god to selo bilo globalno, Majer je prije svega bio građanin, ma koliko njegov grad bio mali, ma koliko krhka bila ta linija koja ga dijeli od sela, čemu je dokaz dvojac s početka ove bilješke o piscu koji danas više nije osobito čitan, iako bi većinu autora mogao podučiti kako se piše i kako se gleda.
Deset hrvatskih romana i još jedan
Sa margina jedne promašene novinske ankete
1. Miroslav Krleža: Zastave
Njegov dvojbeni status na književnoj ljestvici uglavnom je posljedica činjenice da je – pogotovo novije generacije – malo tko čitao ovaj roman koji je moguće, kako je to izvrsno primjetio Zoran Kravar, čitati paralelno s djelima Roberta Musila ili Hermana Brocha, a da pritom nemate deficitarne čitalačke more. Posve male kulture poput naše ovakav si nečitalački luksuz zapravo ne bi smjele dopustiti jer izaziva čitav niz pogrešnih zaključaka, napose onih o vlastitoj veličini. Saga o Kamilu Emeričkome fascinantan je prikaz prvih dvaju desetljeća dvadesetog stoljeća, o složenim privrednim i političkim relacijama između Mađarske i Hrvatske (stari je anđeoski vrag znao sve stoljećima unazad i unaprijed), o važnosti upaljenosti fenjera u glavi, koji prikazuje traumatiku odrastanja, rebelijanstva, i koji je jedan od najupečatljivijih spomenika lirizmu uopće: kada se Ana i Kamilo nakon devet godina sretnu u petom dijelu romana čak i lampe u restoranu gore na pravim mjestima; tada je Krleža jednostavno nepogrešiv pisac masne rečenice u kojoj ječi tisuću i jedna kadenca. Roman se pokušavalo otključati brojnim kazališnim postavkama: šifru bi za prijenos “Zastava” u drugi medij mogao imati jedino nekakav domaći Fassbinder (ili Wong Kar Wai) koji ne bi imao izbora, nego bi po romanu-sagi snimio bogato koloriranu avangardističku seriju u četrnaest nastavaka. To je priča o ljubavi i užasu, zaljuljana na estetskoj skali od potrage za ljepotom i njene melodramatike pa sve do političkog horrora, koji se, sudeći po MOL-u, po dokazima o korupciji, ni za jotu nije promijenio u zadnjih sto godina.
2. Vladan Desnica – Proljeća Ivana Galeba
“Proljeća Ivana Galeba” je roman posve suprotan Krležinom apsolutnom šampionu teške kategorije. Umjesto historiji, Desnica se posvetio vječnosti unutarnjeg trenutka. “Starenju ima mjesta samo u danom sistemu relacija i odnosa. Van takvog sistema, starenje ne postoji.” Taj je roman duga oda kontemplativnom načinu života, Desničinu je junaku dostatan i najmanji povod za njegova unutarnja putovanja, tijekom kojih transmutira u esej sve čega se dotakne, radilo se o umjetničkim, filozofskim, eshatološkim pitanjima, ili mu se jednostavno u glavi pojavila slika iz djetinjstva – Desnica je pisac koji nas je poučio kako zamrznuta slika iz prošlosti također može biti objekt meditacije. Roman o umjetniku, o akterima ove liste.
3. Ranko Marinković – Kiklop
Viški Voltaire pisao je malo jer je radije vrijeme provodio u kavanama s prijateljima. Imao je oštro oko za detalj koji je u Kiklopu razvukao na petsto stranica romaneskne erudicije, pa je napisao enciklopediju uobičajenih egistencijalnih strahota što ih prolazi senzibilna individua, ovdje pojačanih nadolazećim velikim ratom. Veliki se ratovi ne tiču malih, pametnih ljudi – to je lekcija koju smo u glorificiranju vojevanja zadnjih desetljeća posve zaboravili. Ne poginuti, preživjeti, živjeti i izdržati to preživljavanje, kao svojevrsni motto utkano je u svaku stranicu teksta Marinkovićeva remek-djela o junaku i naših dana, dinosaurusu pogođenom kometom restrukturiranja, novinaru kulturne rubrike na izdisaju, dežurnoj meti prezira loših glumaca, ispodprosječnih pisaca, političara koji su gori od najgorih kriminalaca. Crnohumorni Marinković u svom velikom romanu stigne, i to bez davljenja, napisati još jedan roman u romanu, a sve skupa također je i nenadmašan prikaz noćnog života, bohemije, pun namigivanja prema čitateljskom subratu koji, poput njegova Melkiora, čuje disanje i bilo prgave zvijeri sklone samoozlijeđivanju u čijoj smo utrobi zarobljeni.
4. Ivo Andrić – Prokleta avlija
Da je živ, ispričao bih mu se što ga stavljam na hrvatsku listu, što ga uopće dovodim u vezu s bilo kojim od ova dva slavna balkanska naroda. Ali, eto, i Andrić mora biti odnekuda. Kiš je dobro rekao kako je Jugoslavija u kulturnom smislu najmanja mjerna jedinica, da je svijet i ovako jedva percepira. Ako je itko bio jugoslavenski pisac, uz spomenutog Kiša (kod kojeg se to vidjelo na stilskoj razini), onda je to vjerojatno bio Andrić: priče o franjevcima ispisane ekavicom, kraljev diplomata u KP Jugoslavije, distancirani gospodin između dvije pljuvačini sklone vatre; mudri, veliki Andrić. Kao mladić napisao je kako bi putem vodovoda potrovao sve Višegrađane, da ih ubije odjednom – mudrosti koja je izrasla na takvoj kosini, podno Vezuva, možda jedinoj i treba vjerovati. Ali osim mudar, bio je to nevjerojatno precizan pisac, bez viškova, bez sala, sam špek. Takva registra da mu na ovoj listi pripadaju sva mjesta, od prvog pa nadolje. Uopće nije čudno što se njegovo remek-djelo, njegova savršena knjiga zove tako kako se zove. Već naslov potiče na sanjarenje, a kada umočite čula u ovu priču o dvostrukom zdencu života, priču koju je pisac pisao šesnaest godina, i od šesto stranica došao na stotinjak dugogodišnjim cijeđenjem i odvagivanjem, premjeravanjem i traženjem, onda će vam se sve kazati samo: Andrić je prejak i za jače liste. Vjerojatno je ista vrsta nepravde nanesena i Krleži: tu se radi o nesporazumima koji su suština našeg društvenog bića. Hrvati, Srbi, kopilad, ulizice. Međutim, odozdol, iz ove neisušene kaljuže, ne vidi se kako preživljavanje izgleda jednom majstoru. Pisac čije će knjige biti moguće čitati i za dvjesto pedeset godina. Čovjek kojemu internet i protok ideja ne mogu ništa. Čovjek kojeg uvrstite na listu i onda odete do Kamenitih vrata zapaliti svijeću debelu kao noga. Za spas svoje duše. Nekako najbesmrtniji.
5.a) Mirko Kovač – Grad u zrcalu
Taman kad su domaći majstori poumirali, i kad smo počeli s preživljavanjem jer je život iz literature nestao, politička su previranja nagnala jednog pisca da se ugnijezdi u Hrvatskoj, i onda na hrvatskom jeziku objavi sva svoja djela. “Grad u zrcalu” prvi je Kovačev roman napisan i objavljen ovdje. Ovaj neobični majstor posve se razlikuje od hrvatskog uglednog i priznatog pisca, oni doslovno nisu ista vrsta. Kovač ni u najmanjim naznakama ne boluje od sindroma kvočke, jedne u nizu priglupih boleština koje haraju našom literarnom scenom. Za njega, barem je moguće steći takav dojam, između pisanja i sudbine ne stoji nikakav “ili”. Kovač je majstor brojnih jezika, pisac erudita čija erudicija nikad ne ugrozi zdravo tkivo priče, majstor restaurater u čijim knjigama dostojanstveno žive riječi poput varenike. Filigranski precizan, uz Andrića, vjerojatno najsigurnije ruke kada je u pitanju odabir prave riječi – stoga je kod Kovača malo toga prepričano, sve je napisano u najplemenitijem smislu tog pojma, odnosno ponovno izmišljeno. Ono što vam do dvadesete može biti Krleža, to bi vam u kasnijim godinama mogao biti Kovač. I kada piše o djetinjstvu, on je pisac za odrasle koji unatoč brojnim porazima svejedno na ovom đubrištu slave život.
5.b) Dalibor Cvitan – Polovnjak
Cvitan je pisac dobro ukotvljen u mrzovolji; on je dokazao kakva literarna poslastica može biti gunđanje. Njegov je junak osrednje situirani intelektualac bez korijena i bitnih relacija: sredinu u kojoj živi nepogrešivo detektira kao naglašeno majmunsku, a sam je preveliki gospodin da se toj šarenoj laži od hrvatske kulture nasprda onako otvoreno razbijački kao Krleža, koji je takve stvari radio s lakoćom, ali i raskopčan do pasa. Cvitan se odbijao raskopčati, nego je po toj katastrofi od kulture pljuckao uz kapučino i cigaretu, neobavezno, ali snajperistički precizno. Gdje je Krleža skakao sa stolicom u ruci razbiti iluzionističke mjehuriće naše tobožnje kultiviranosti, Cvitanu je počesto bila dostatna žlica kojom je miješao natren u svojoj kavi. Jedan zapravo konzervativni gospodin dobrih literarnih manira u pasivnim kulturama može izgledati kao živa revolucija. Uredni životi i njihova tektonika, to je glavna meta Cvitanova očišta: koliko brodoloma ima u tobože uspješnom životu, i koji su popratni motivi takve ziheraške plovidbe po bazenima svakodnevice.
6. Slobodan Novak – Mirisi, zlato i tamjan
S Novakom se na hrvatskoj književnoj sceni napokon pojavljuje ironija, i to velika, razvijena ironija, sa svim zakulisnim reperkusijama, ispisana superiornim jezikom koji od romana čini pravo skladište za istraživača. Novak se prema tradiciji postavlja distancirano i u svakom je trenu spreman dovesti u pitanje objekt promatranja, ma o čemu se radilo. U svoje vrijeme kontroverzan, roman “Mirisi, zlato i tamjan” mogao bi biti kontroverzan i danas, jer je autorova potreba da stvari vidi u njihovu prirodnu osvjetljenju jednostavno apsolutna, a mi živimo u jednodimenzionalnim vremenima krcatima pikselima, a ne smislovima. Ili riječima. Danas, kada su čak i pisci najčešće takvi da jednostavno, čim nešto napišu, još dublje srozaju hrvatski jezik, “Mirisi, zlato i tamjan” gotovo da su u rangu glazbene gozbe naslikane riječima.
7. Miljenko Smoje – Kronika o našem malom mistu
Književnost, to su i likovi. Kada ste zadnji put u hrvatskoj književnosti vidjeli tog zaboravljenog aktera književnog djela? Ne mislim na ovaj teatar sjena, na projektivnu književnost koja je nastala kao rezultat piščeve želje da stvori biće kakvo bi htio biti. Pisanje nije samo sanjarenje, ono je prije svega gledanje. I to prema van, a ne baš stalno u ogledalo. Pravu bi studiju o suvremenoj domaćoj književnosti trebalo nasloviti: U potrazi za likom. Pišu naši pisci, ali o čemu? Tko tu koga i što? Smoje, i onda kada je pisao preko koljena, tako je upečatljivo hvatao te arhetipske životne situacije i davao im naša imena, da se kroz njegove romane moguće kretati u svojevrsnom malom čudu: gle, književnost je živa i raste kao zelena trava; sve ostalo su nijanse. Pa i ta da je Cervantes Španjolac, ali da se i po otočju znalo za njega. Smoje toliko odudara od napuhane akademske predodžbe o knjizi, nastale uslijed zbrke izazvane miksom ogledala, forsirane potrebe za doktoratom kojim se onda možemo prenavljati pred seljačinama, i nekakve ničim izazvane, tko zna kako nastale zamisli da su pisci pristojni na način na koji je od vas tražila mama da budete pristojni. Maknemo li akademske steroide ustranu, isišemo li iz ove kolektivne halucijacije sve što su u nju udrobili ljudi koji nisu u stanju napisati nijednu živu rečenicu, na horizontu ćemo ugledati kako prema nama ide jedan maskulini tip s cigaretom u lijevom uglu usana, i kojemu je ime gospodin Miljenko Smoje.
8. Antun Nemčić: Putositnice
Iako žanrovski, barem po zamislima u se i u svoje kljuse zagledanih teoretika, ne pripada romanu, tekst “Putositnice” po količini peripetija ali i načinu organiziranosti građe, daleko nadmašuje većinu naših romana, možda čak i sve naše romane, iako se unutra ništa specijalno ne događa. Osim što ga je pisao čovjek koji je znao promatrati svijet oko sebe i kojemu smijeh nije bio mrzak. Hrvatski “On the Road” je roman-fijaker, roman kaldrme, potpuno superioran bitničkom klasiku: “Šala sa istinom/kupus sa slaninom/To je uvijek hrana/Za gladna valjana.” Nemčić pripovijeda kako mu se tijekom njegovih putešestvija u Karlovcu “pridruži k nama jedan suputnik – i to, ko što sam na prvi pogled razabrao, iz koljena Abrahamova, čovjek uostalom pristojno obučen i – ko što se u tečaju putovanja uputismo – dobroćud, nu ponešto budalast.” Drugi pak suputnik Nemčićev preko dana se puhao kako će svojim kuburama razbojnicima koji su pljačkali putnike sam “posvijetliti”, no kada je pao mrak “glas njegov bio je sasvim iz g-mola i nimalo onakav ko da se on tomu mjestu raduje il ko da želja za bojem u njem plamti.” Tijekom čitanja Nemčića ne možete se ne upitati kada smo mi to postali tako ozbiljan, patetičan, šali nesklon narod? I tko je kriv? Tito? Kralj Aleksandar? Stid zbog Supilove sudbine? Tuđman?
9. Ante Kovačić – U registraturi
Masterpiece. Likovi posve usisani u kolektivnu imaginaciju. Da li zbog serije ili ne, ali dosta Hrvata zna za Ivicu Kičmanovića, Lauru, promašenu egzistenciju koju simbolizira Kičmanović, frku ljubavi otjelotvorenu njihovom vezom, relaciju sela i grada, gdje je grad prikazan kao mjesto puno pliskavica i stranih sluga, kumordinar Žorž i Rudimir Bombardirović Šajkovski kao paradigme likova kakve bismo, da smo Smoje a ne virtualni teoretičar, i dandanas mogli vidjeti oko sebe. U tom smislu vjerojatno pisac čije je djelo sjedinjenije s duhom hrvatskog naroda nego ijedna spomenuta knjiga, izuzev, možda, Andrića, kojega i tako stalno tjeramo prema Zemunu. Ono što je Česima budalasti Švejk, to bi nama, čini se, mogao biti Kičmanović: svi kompleksi podjednako i raje i elite besprijekorno popisani, s tonama humora, nježno i beskompromisno u isti mah, pa danas Kovačić živi sudbinu kakvu bi si svaki normalan pisac mogao sanjati, samo kada bi se uspio sjetiti da je fenomenalno pisati dobro, ubrizgati se u krvotok nacije, postati dijelom modela doživljavanja svijeta i onda biti vladarem imaginativnog kraljevstva.
10. Vjekoslav Majer – Dnevnik Očenašeka
Danas se diljem Hrvatske stanovnicima Zagreba zbog Bandića i Mamića svi smiju. Metropola, mimo televizijskog laka kojemu doslovno svako oko vidi ispucalu glazuru, združenim je naporima osvijetljena na način da s distance izgleda kao jazbina. No nekoć nije bilo tako. Nekada davno tamo je pisao Vjekoslav Majer, odlični pisac čije je gotovo cijelo djelo posvećeno čovjeku razlomku: biću koje je isfragmentirano uslijed življenja u velegradu. Mali čovjek nasuprot velikim silnicama koje njegov probavni trak nije u stanju provariti pa se dijeli i onda podijeljeno još jednom dijeli, dok doslovno ne postane nekakav mikro broj koji onda belovljevski piše pisma američkim predsjednicima jer ga je strah rata. Individualnu ništavnost vidio je bolje no ijedan domaći pisac svoga vremena, bio mu je potpuno jasan smjer u kojemu se ide, a kojemu je ime čopor, ma kako ga se zvalo: internacionalom ili globalnim selom. No koliko god to selo bilo globalno, Majer je prije svega bio građanin, ma koliko njegov grad bio mali, ma koliko krhka bila ta linija koja ga dijeli od sela, čemu je dokaz dvojac s početka ove bilješke o piscu koji danas više nije osobito čitan, iako bi većinu autora mogao podučiti kako se piše i kako se gleda.