Imao sam osamnaest godina i bio punoljetan, pa opet osjetih nelagodu tog dana u listopadu 1982. godine kada me omaleni muškarac, tada pedesetogodišnjak iz kojeg se isparavala rakija, povukao za rukav.
– Dođi – rekao je i uvukao me kroz otvorena vrata svog stančića.
Nerado sam napravio korak-dva i ušao u neugledan sobičak, polumračan i neugodno vlažan. Nikada do tada nisam zakoračio preko njegovog praga jer su mi roditelji rekli da to nije poželjno.
Tomo A., pisalo je na njegovim vratima, ime i prvo slovo prezimena, posve netipično za naše krajeve. Prije bih očekivao prezime pa ime ili samo prezime jer ovdje se većina tradicionalistički voli predstavljati prošlošću, precima, pripadnošću. Tomo nije bio takav, mada mu je otac bio “trostruki doktor”, kako ga je volio opisivati. Naš Tomislav nije bio trostruki doktor i ponosno je na vrata stana zakucao pet plastičnih slova – Tomo A.
Nije to identificiranje imenom bio razlog da izbjegavam Tomu, prvog susjeda moje none Ane. Pravi je razlog bila Tomina sklonost rakiji, što ga je brzo dovelo u sukob s mojima. Nona je bila starija dobrih četrdeset godina od Tome, ali njega to nije priječilo da joj pravi neumjesne spačke. Jednom joj je podmetnuo mrtvog miša ne bi li u ženskom strahu pobjegla od lešine, a on je ugrabio priliku da joj uđe u stan i kradom uzme punu bocu rakije.
Nekoliko dana kasnije, kada se pribrao, skrušeno joj je vratio punu bocu. Nažalost po njega, moj se otac par dana potom zaželio bićerina i brzo utvrdio da je umjesto vatrene dobio samo običnu vodu.
Uglavnom, Tomo je kod mojih tretiran kao drski alkoholičar kojeg zanima samo rakija i spreman je izvarati i susjedu koja je već prešla devedesetu godinu života.
– Uđi, ne boj se – povukao me toga dana u listopadu 1982. Tomo A. u svoj brlog, a ja sam pretpostavio da ću morati popiti jednu ljutu s nogu. Sudeći po mirisu koji se širio, mogla bi to biti kakva šljivovica. Nikada nisam volio šljivovicu.
Ulazak u njegovu izbu mogao se nekima činiti i kao mala otmica, no meni je toga dana bilo svejedno. Odlazio sam na služenje vojnog roka u gudure na granici Makedonije i Albanije i baš sam se opraštao sa svojom opatijskom nonom. No dok je kod moje Ane sve išlo po obiteljskom protokolu, susjedov prepad na izlasku iz kuće bio je posve neočekivan. Nikada ranije nije se dogodilo ništa slično. Rijetko smo se i pozdravljali, a njegova su vrata najčešće bila čvrsto zatvorena.
– Ideš u vojsku, ha?
– A idem, šta ću.
– Samo jednu stvar ću ti reći sinko.
– Baš da čujem.
– Čuvaj se Srba.
– Molim?
– Dobro si me čuo.
– Zašto?
– Lažu. Stalno lažu. Samo to zapamti. Ajde sad.
Izgurao me iz svog stančića u dvorište i zaključao vrata. Bio sam u čudu – nisam dobio čašicu brlje nego posve neočekivani savjet. Za vrijeme bratstva i jedinstva čak i nepoćudan, a dodatno je zbunjivalo što je Tomo bio – bivši partizan. Njegovi će mi savjeti kasnije često dolaziti u misli, a krajnje je neobično bilo što sam premetao riječi nekoga tko mi je praktično neznanac.
Nekoliko godina kasnije Tomo A. postao je moj prvi susjed. Umorne oči zamalo stogodišnje Ane Jurković zauvijek su se sklopile i ja sam ovladao stanom u prizemlju opatijske Vile Emanuel. I dalje sam izbjegavao susrete s njim, što mi nije bilo teško jer sam jutrima spavao do kasno, a još kasnije se noćima vraćao. Neugledni mladi starac, jer tek pedeset i koju je imao Tomo, podsjećao me na svoje postojanje uglavnom tek redovnim teškim kašljem. Ako su Eskimi uspjeli osmisliti dvadesetak riječi koje označavaju različite vrste snijega, onda je moj susjed trebao bar deset pojmova da obuhvati raspon svog iskašljavanja. Ali bazično je to bio pušački kašalj.
– Dođi – rekao je jedne noći kada sam se vraćao iz noćarenja. Bio sam dovoljno bučan prolazeći dvorištem austrougarskog zdanja da me čuje. Otvorio je vrata i svojim kvrgavim rukama mahao da uđem.
Mora da sam bio odlično raspoložen kada sam prihvatio poziv. Ne sjećam se. Sjećam se slabog svjetla, vlage koja je izbijala iz zidova tog gradskog stana i sjećam se njegovog umornog izboranog lica u kojem su živjele samo oči. Zube mu je vjerojatno pojeo alkohol, a ostatke kose požutio mu je duhan. I sjećam se da nije više bilo mirisa šljivovice. Ni na nosu, ni na drugom nepcu.
Tomo A. prestao je piti u pedeset i nekoj godini. Ne znam kojoj, ali svakako prekasno. Zbog “još jedne” izgubio je sve drugo. Dvojica sinova ga nisu željela vidjeti i dosljedno su ga izbjegavala sve do sprovoda na lovranskom groblju. Za suprugu i sam priznaje da se napatila s njime pa se možda i u tome krije djelić njegova srama od prezimena. Ostao je bez posla, bez ljubavi i bez zdravlja pa ne čudi što nije čitao horoskope. Za ljude poput njega nije bilo rubrika u astromagazinima.
– Pratim te ja – krene mi objašnjavati Tomo A. – i vidim da se mimoilazimo. Ja se budim, a ti dolaziš na spavanje i obrnuto.
– To tako ide, bilo bi čudno da je obratno, da ja ustajem u četiri ujutro, a vi se vraćate iz lumpa.
– A bilo je toga.
– Čuo sam.
Počeo je pričati kako već neko vrijeme ne pije. Nije se hvalio, bilo je to više kao izjava maratonca nakon pretrčana četrdeset i dva kilometra. Bio je umoran od pića i bio je iscrpljen od borbe sa samim sobom koju je na kraju dobio. Prestao je piti, vjerojatno u posljednji čas za svoje vitalne organe, ali kao što rekosmo, prekasno za obitelj i prijatelje. Prestao je piti u posljednji čas da me upozna i da ja upoznam njega, svog najbližeg opatijskog susjeda.
Svanulo je pa sam ga pozdravio i otišao do svog stana i tek tada shvatio da me opet nije ponudio pićem. Još jednom sam ostao u čudu i dobio tek nekoliko dobrohotnih savjeta, ovaj puta ne o Srbima, već o štetnosti alkohola.
Naši susreti s vremenom su učestali. Ujutro bih po povratku iz noćnog života svraćao kod njega, ne na putnu već na prvu jutarnju, zapravo posljednju noćnu, kavu. Uvijek je imao punu džezvu turske kave i uvijek je imao nekoliko kutija kiselih cigareta Kolumbo. I kašljao je na sve zamislive načine. Upaljeno svjetlo, odškrinuta vrata i hrapav glas koji mi govori “dođi”. A ja sam dolazio i slušao njegove priče.
Na zidu susjedovog skromna doma visjela je fotografija mladog partizana. Bio je to on, snimljen sredinom četrdesetih godina nakon što je Deveta divizija Titove armije oslobodila Opatiju od Nijemaca. Mladom kuriru iz Semberije, “zemlje najboljih šljiva”, kako je uvijek govorio, dopala se Rivijera pa se nastanio u Lovranu. Partizanima je zapeo za oko luksuzni Grand hotel Laurana izgrađen 1903. za aristokraciju tog vremena pa su ga prenamijenili u vojnu bolnicu što je i ostala do 1953. godine. Tomo A. tu je dočekao priliku i nekako isposlovao prekomandu u vojnu bolnicu gdje je radio razne pomoćne poslove, ali najviše vremena ipak je proveo u kotlovnici. Kada bi pričao o tim danima, najvažniji događaj bio mu je dolazak ruske odbojkaške momčadi u Lovran, a mislim da je spominjao čak Spartak iz Moskve. Da si samo vidio kako su samo Rusi igrali odbojku, znao je govoriti.
Najnevjerojatnija priča Tome A. svakako je bila ona iz listopada 1941., kada se ovaj sin trostrukog doktora zatekao u kragujevačkoj gimnaziji. Kao što je njemački kapetan Bischofshausen izvijestio 20. oktobra 1941. nadležnu Feldkomandaturu, u Kragujevcu je trebalo strijeljati dvije tisuće i tristo muškaraca u znak odmazde za deset mrtvih i dvadeset šest ranjenih Nijemaca u nekom partizanskom prepadu. Nijemci su u gradu pronašli sedamdeset Jevreja i komunista pa je ostale žrtve trebalo regrutirati hapšenjem po ulicama, trgovima i stanovima. Kako je drakonsko naređenje da se privede toliko muškaraca u tadašnjem Kragujevcu bilo gotovo neizvedivo, okupatori su ušli i u Mušku realnu gimnaziju i izveli cijeli V.3 razred i još neke đake na strijeljanje.
– Pucali su na nas, bilo je strašno – govorio je tiho Tomo A. dok sam ga užasnut gledao i slušao. – Vikali smo, pucali su, padali smo jedan pored drugog, bilo je strašno. Bio sam možda najmanji od svih, ali najsretniji sigurno. Nekoliko pogođenih palo ih je preko mene, a ja sam shvatio da sam ostao živ u masi koja je još kratko vrijeme jaukala i hroptala. Prikrio sam se ispod te hrpe tijela, čekao sam da se Nijemci raziđu, i na kraju se iskobeljao.
Današnji bi liječnici s lakoćom kod Tome A. dijagnosticirali PTSP, ali u njegovom slučaju dijagnosticiran je tek naknadni alkoholizam. Trebao je dočekati šezdeseti rođendan da se rastrijezni, a potom je uhvatio ritam. Ustajao bi u četiri, skuhao lonac kave, poslušao rane vijesti na radiju, pokušao me presresti na povratku iz kluba, a potom se spremao za izlazak u opatijski hotel Pariz na kavu. Sve bi kod Tome bilo po P.S.-u, i košulja i odijelo i na koncu, smočio bi češalj vodom i napravio urednu frizuru za šetnju po Slatini.
Više od četiri desetljeća proživio je u Lovranu i Opatiji, zagrijao je valjda sve hotele na Rivijeri, radeći po kotlovniciama danju i trošeći po barovima noću. Mnogi su ga poznavali, ali rijetki su mu došli na posljednji ispraćaj. Umorilo se tijelo Tome A. i jedne noći, nakon što se posljednji puta nakašljao, moždani je udar učinio svoje.
RetrOpatija/2
Trostruki doktor Tomo A.
Imao sam osamnaest godina i bio punoljetan, pa opet osjetih nelagodu tog dana u listopadu 1982. godine kada me omaleni muškarac, tada pedesetogodišnjak iz kojeg se isparavala rakija, povukao za rukav.
– Dođi – rekao je i uvukao me kroz otvorena vrata svog stančića.
Nerado sam napravio korak-dva i ušao u neugledan sobičak, polumračan i neugodno vlažan. Nikada do tada nisam zakoračio preko njegovog praga jer su mi roditelji rekli da to nije poželjno.
Tomo A., pisalo je na njegovim vratima, ime i prvo slovo prezimena, posve netipično za naše krajeve. Prije bih očekivao prezime pa ime ili samo prezime jer ovdje se većina tradicionalistički voli predstavljati prošlošću, precima, pripadnošću. Tomo nije bio takav, mada mu je otac bio “trostruki doktor”, kako ga je volio opisivati. Naš Tomislav nije bio trostruki doktor i ponosno je na vrata stana zakucao pet plastičnih slova – Tomo A.
Nije to identificiranje imenom bio razlog da izbjegavam Tomu, prvog susjeda moje none Ane. Pravi je razlog bila Tomina sklonost rakiji, što ga je brzo dovelo u sukob s mojima. Nona je bila starija dobrih četrdeset godina od Tome, ali njega to nije priječilo da joj pravi neumjesne spačke. Jednom joj je podmetnuo mrtvog miša ne bi li u ženskom strahu pobjegla od lešine, a on je ugrabio priliku da joj uđe u stan i kradom uzme punu bocu rakije.
Nekoliko dana kasnije, kada se pribrao, skrušeno joj je vratio punu bocu. Nažalost po njega, moj se otac par dana potom zaželio bićerina i brzo utvrdio da je umjesto vatrene dobio samo običnu vodu.
Uglavnom, Tomo je kod mojih tretiran kao drski alkoholičar kojeg zanima samo rakija i spreman je izvarati i susjedu koja je već prešla devedesetu godinu života.
– Uđi, ne boj se – povukao me toga dana u listopadu 1982. Tomo A. u svoj brlog, a ja sam pretpostavio da ću morati popiti jednu ljutu s nogu. Sudeći po mirisu koji se širio, mogla bi to biti kakva šljivovica. Nikada nisam volio šljivovicu.
Ulazak u njegovu izbu mogao se nekima činiti i kao mala otmica, no meni je toga dana bilo svejedno. Odlazio sam na služenje vojnog roka u gudure na granici Makedonije i Albanije i baš sam se opraštao sa svojom opatijskom nonom. No dok je kod moje Ane sve išlo po obiteljskom protokolu, susjedov prepad na izlasku iz kuće bio je posve neočekivan. Nikada ranije nije se dogodilo ništa slično. Rijetko smo se i pozdravljali, a njegova su vrata najčešće bila čvrsto zatvorena.
– Ideš u vojsku, ha?
– A idem, šta ću.
– Samo jednu stvar ću ti reći sinko.
– Baš da čujem.
– Čuvaj se Srba.
– Molim?
– Dobro si me čuo.
– Zašto?
– Lažu. Stalno lažu. Samo to zapamti. Ajde sad.
Izgurao me iz svog stančića u dvorište i zaključao vrata. Bio sam u čudu – nisam dobio čašicu brlje nego posve neočekivani savjet. Za vrijeme bratstva i jedinstva čak i nepoćudan, a dodatno je zbunjivalo što je Tomo bio – bivši partizan. Njegovi će mi savjeti kasnije često dolaziti u misli, a krajnje je neobično bilo što sam premetao riječi nekoga tko mi je praktično neznanac.
Nekoliko godina kasnije Tomo A. postao je moj prvi susjed. Umorne oči zamalo stogodišnje Ane Jurković zauvijek su se sklopile i ja sam ovladao stanom u prizemlju opatijske Vile Emanuel. I dalje sam izbjegavao susrete s njim, što mi nije bilo teško jer sam jutrima spavao do kasno, a još kasnije se noćima vraćao. Neugledni mladi starac, jer tek pedeset i koju je imao Tomo, podsjećao me na svoje postojanje uglavnom tek redovnim teškim kašljem. Ako su Eskimi uspjeli osmisliti dvadesetak riječi koje označavaju različite vrste snijega, onda je moj susjed trebao bar deset pojmova da obuhvati raspon svog iskašljavanja. Ali bazično je to bio pušački kašalj.
– Dođi – rekao je jedne noći kada sam se vraćao iz noćarenja. Bio sam dovoljno bučan prolazeći dvorištem austrougarskog zdanja da me čuje. Otvorio je vrata i svojim kvrgavim rukama mahao da uđem.
Mora da sam bio odlično raspoložen kada sam prihvatio poziv. Ne sjećam se. Sjećam se slabog svjetla, vlage koja je izbijala iz zidova tog gradskog stana i sjećam se njegovog umornog izboranog lica u kojem su živjele samo oči. Zube mu je vjerojatno pojeo alkohol, a ostatke kose požutio mu je duhan. I sjećam se da nije više bilo mirisa šljivovice. Ni na nosu, ni na drugom nepcu.
Tomo A. prestao je piti u pedeset i nekoj godini. Ne znam kojoj, ali svakako prekasno. Zbog “još jedne” izgubio je sve drugo. Dvojica sinova ga nisu željela vidjeti i dosljedno su ga izbjegavala sve do sprovoda na lovranskom groblju. Za suprugu i sam priznaje da se napatila s njime pa se možda i u tome krije djelić njegova srama od prezimena. Ostao je bez posla, bez ljubavi i bez zdravlja pa ne čudi što nije čitao horoskope. Za ljude poput njega nije bilo rubrika u astromagazinima.
– Pratim te ja – krene mi objašnjavati Tomo A. – i vidim da se mimoilazimo. Ja se budim, a ti dolaziš na spavanje i obrnuto.
– To tako ide, bilo bi čudno da je obratno, da ja ustajem u četiri ujutro, a vi se vraćate iz lumpa.
– A bilo je toga.
– Čuo sam.
Počeo je pričati kako već neko vrijeme ne pije. Nije se hvalio, bilo je to više kao izjava maratonca nakon pretrčana četrdeset i dva kilometra. Bio je umoran od pića i bio je iscrpljen od borbe sa samim sobom koju je na kraju dobio. Prestao je piti, vjerojatno u posljednji čas za svoje vitalne organe, ali kao što rekosmo, prekasno za obitelj i prijatelje. Prestao je piti u posljednji čas da me upozna i da ja upoznam njega, svog najbližeg opatijskog susjeda.
Svanulo je pa sam ga pozdravio i otišao do svog stana i tek tada shvatio da me opet nije ponudio pićem. Još jednom sam ostao u čudu i dobio tek nekoliko dobrohotnih savjeta, ovaj puta ne o Srbima, već o štetnosti alkohola.
Naši susreti s vremenom su učestali. Ujutro bih po povratku iz noćnog života svraćao kod njega, ne na putnu već na prvu jutarnju, zapravo posljednju noćnu, kavu. Uvijek je imao punu džezvu turske kave i uvijek je imao nekoliko kutija kiselih cigareta Kolumbo. I kašljao je na sve zamislive načine. Upaljeno svjetlo, odškrinuta vrata i hrapav glas koji mi govori “dođi”. A ja sam dolazio i slušao njegove priče.
Na zidu susjedovog skromna doma visjela je fotografija mladog partizana. Bio je to on, snimljen sredinom četrdesetih godina nakon što je Deveta divizija Titove armije oslobodila Opatiju od Nijemaca. Mladom kuriru iz Semberije, “zemlje najboljih šljiva”, kako je uvijek govorio, dopala se Rivijera pa se nastanio u Lovranu. Partizanima je zapeo za oko luksuzni Grand hotel Laurana izgrađen 1903. za aristokraciju tog vremena pa su ga prenamijenili u vojnu bolnicu što je i ostala do 1953. godine. Tomo A. tu je dočekao priliku i nekako isposlovao prekomandu u vojnu bolnicu gdje je radio razne pomoćne poslove, ali najviše vremena ipak je proveo u kotlovnici. Kada bi pričao o tim danima, najvažniji događaj bio mu je dolazak ruske odbojkaške momčadi u Lovran, a mislim da je spominjao čak Spartak iz Moskve. Da si samo vidio kako su samo Rusi igrali odbojku, znao je govoriti.
Najnevjerojatnija priča Tome A. svakako je bila ona iz listopada 1941., kada se ovaj sin trostrukog doktora zatekao u kragujevačkoj gimnaziji. Kao što je njemački kapetan Bischofshausen izvijestio 20. oktobra 1941. nadležnu Feldkomandaturu, u Kragujevcu je trebalo strijeljati dvije tisuće i tristo muškaraca u znak odmazde za deset mrtvih i dvadeset šest ranjenih Nijemaca u nekom partizanskom prepadu. Nijemci su u gradu pronašli sedamdeset Jevreja i komunista pa je ostale žrtve trebalo regrutirati hapšenjem po ulicama, trgovima i stanovima. Kako je drakonsko naređenje da se privede toliko muškaraca u tadašnjem Kragujevcu bilo gotovo neizvedivo, okupatori su ušli i u Mušku realnu gimnaziju i izveli cijeli V.3 razred i još neke đake na strijeljanje.
– Pucali su na nas, bilo je strašno – govorio je tiho Tomo A. dok sam ga užasnut gledao i slušao. – Vikali smo, pucali su, padali smo jedan pored drugog, bilo je strašno. Bio sam možda najmanji od svih, ali najsretniji sigurno. Nekoliko pogođenih palo ih je preko mene, a ja sam shvatio da sam ostao živ u masi koja je još kratko vrijeme jaukala i hroptala. Prikrio sam se ispod te hrpe tijela, čekao sam da se Nijemci raziđu, i na kraju se iskobeljao.
Današnji bi liječnici s lakoćom kod Tome A. dijagnosticirali PTSP, ali u njegovom slučaju dijagnosticiran je tek naknadni alkoholizam. Trebao je dočekati šezdeseti rođendan da se rastrijezni, a potom je uhvatio ritam. Ustajao bi u četiri, skuhao lonac kave, poslušao rane vijesti na radiju, pokušao me presresti na povratku iz kluba, a potom se spremao za izlazak u opatijski hotel Pariz na kavu. Sve bi kod Tome bilo po P.S.-u, i košulja i odijelo i na koncu, smočio bi češalj vodom i napravio urednu frizuru za šetnju po Slatini.
Više od četiri desetljeća proživio je u Lovranu i Opatiji, zagrijao je valjda sve hotele na Rivijeri, radeći po kotlovniciama danju i trošeći po barovima noću. Mnogi su ga poznavali, ali rijetki su mu došli na posljednji ispraćaj. Umorilo se tijelo Tome A. i jedne noći, nakon što se posljednji puta nakašljao, moždani je udar učinio svoje.