Dedo Ahmet

Ko nespretno zašivena rana
Moj dedo stršio u ovom svijetu

Bio zrno pšenice u porodičnom
Tijestu, koščica u mljevenu mesu

Oblačili mu uniformu, maslinastu
I tijesnu, na glavu mu kovali zvijezdu

Ko jufku ga razvlačili po selu, da goste
Zahtjevnije zabavlja na sijelu

Otkidali mu od mrginja, ko kašikom
U tepsiji červiša, moja nena ljuta

Uzalud im govorila hiša, svaka dedina njiva
Ostala ko iza djeteta kriška, hljeba nazubljena

Kad bi se jutrom, u lavoru pod olukom
Uhvatilo leda, mojoj majci govorio

Nevjesta, đetetu ti gola leđa
Da me zgrije, po vazdan mi ruku

Noso u kaputu, satima čučo
Ko kraušac hukto, bio koraka laka

Od nene i majke bježao u komšiluk
Za njim u travi ostajala tek vlaka i

Malo vjetra nježna, od kojeg prhne
Koža, tamo gdje je tanka

Moj dedo imao brkove ko Hitler
U oku mu bio kliker

Progutala ga vasiona –
Crna roša