ovdje u tišini koja potire granice
između želja živućih mrtvih i mrtvih živućih
dvije se pole sjedinjuju u duplo sljepilo
kako bi bolje čule kako svjetlost pada
polako, varljivo kao da znaju šta hoće
kad noć uhvati i dan je prazan
i misao se naginje sa svog tornja
sa sidžilom jeze da bolje uščuva
u mrklini jednjaka gdje tjelesna straža koplja
zakrčuju sve izlaze za blaženstva potonuća
ovdje u tišini koja potire granice
gdje pada svjetlost i verem sijedi
podmićuje oluja obnove suhu buduću zemlju
dok ruga se sljepilo kroz svoje prozore bez stakla.
XXIV
I ona pita šta si učinio sa nesvjesnom
ljubavlju i sive oči prirode gube svoju
i sve stvari bježe sa tla u ovom
miru gdje rijeke i grobovi bdiju u vječnom snu
i mi sjedeli u sivom svjetlu sve dok nam tijela
nisu postala niska kao zemlja i tiho priječili svaku riječ
kao provalnici u našem pouzdanju sve dok moja riječ
ne pade na zemlju i ona i nebo poviše se
tako da smo bili jednako blizu zemlji i nebu u pouzdanju
tako da više nismo znali gdje počiva tajnovitost
naviše ili naniže jer ne postoji nikakav pravac
o sve je bilo blizu kao što sam znao u snu
sve dok se nisam pojavio s glavom iznad
oblaka i ona se isplakala vidjevši me u prkosu takvom
XXVIII
Ustrijeliti neprijatelja i zaviti cigaretu
plamtjeti i gasiti se kao svjetionik u oluji
sjedeti kao muha u mreži interesa
vjerovati u kob rođenja premda samo rođen
biti funkcija u svemu što ne funkcioniše
biti neko drugi ili uopšte ne biti
kao sivi kamen pristajati u zidini mržnje
o ipak osjećati razumijevanje kamena kao radost vrijesi
osjećati sve zapušteno u dimljivoj kiši
uživati u napetosti u tinjajućoj lomači
sumnjati da to mora biti zadnji put
potvrđivati sve samo da se ne ponavlja
probiti se i dospjeti do vidika
gdje se munje love da osvete čovječanstvo
Nulta tačka
Šta je to što izbija iz mene
i napušta me
poput dima
___Na ovoj ulici sa nepoznatim brojevima ___s kućama na sijedoj površi ___gdje su samo ostavljeni kamen na kamenu
Šta je preostalo od mene
i tone
poput kamena
___Poput kamena kroz kamenje ___kao da je horizont nestao ___ili svu snagu izgubio
I ovdje:
jednom sam nekog vodio
za ruku kao dijete
uvjeren da je to moj život
___I sad:
potanjajući kamen ___kovitlanje dima odlazećeg ___i dijete visočije no brijeg.
Stari indijanac
Da, sjećam se moje mladosti: jedan plamičak u velikom dimu.
Sjećam se sitnog straha: kako se penje i prži
svoju mrezgu: žudeći jedino da raste: da bude krilo
i hrupi pravo u plavi kristal vaseljene.
Sad vidim život se širi
iskusio sam sve njegove okrutnosti.
Izgubljeno gnijezdo kukavice u ognju zalazećeg sunca
dogorijeva u blagosloven pepeo
i znam da krila
nisu radi uspinjanja, već da oči posmatraju
u silnom sažetku, u nemilosrdno jasnom svjetlu
mladosti naše lov i krajolik.
Sa te visine
vidiš kasnije svoju smrt
poslednju
tvoju ulovinu.
Arioso
Negdje u nama uvijek smo zajedno,
negdje u nama naša ljubav ne može pobjeći
negdje
o negdje,
svi vozovi su otišli i svi satovi stali,
negdje u nama uvijek smo prisutni,
uvijek smo blizu miješanja i stapanja
i nenadano smo čudo čuđenja i promjene,
valovlje u lomu, oganj ruže i snijeg.
Negdje u nama gdje kosti svjedoče
o neutaživoj žeđi učenjaka i sumnjalica
za nepriznatom patnjom
za zapečaćenim popuštanjem
o oblak od žeđi!
Negdje u nama
gdje su kosti svjedočile i pričine susretale
ukida daljina sigurnost kao valjanje valova valjanje
ti odražavaš našu daljinu kao zvjezdanu u valjanju
ja odražavam našu blizinu kao zvjezdanu u valjanju
snovi uvijek svlače masku i bivaju ti
što u bolu klizi od mene
da bi se ponovo vratila
da bi se ponovo vratila meni
više i više u nama, više i više ti.
Ikaros
Blijedi sad njegovo sjećanje na labirint.
Jedino u sjećanju: kako se krik i smetenost penju
sve dok se najzad sa zemlje ne vinu.
I kako svi rascjepi što stalno ridaju
sa svojim mostovima i njegovim grudima
lasno se sklapaju, kao kapci,
kako ptice prolijeću, kao čunci ili strelice,
dok se na kraju zadnja ševa, ruku njegovu okrznuvši,
ne obruši kao poj.
Potom slijede labirint vjetrova, sa njihovim slijepim bikovima,
zov svjetlosti i kosine,
sa ubrzanim dahom, kojem se on zadugo
i mučevno opirao,
sve dok nije isponova podigao pogled i bijeg.
Sad se sam uspinje, prema nebu bez oblaka,
beskraju bez ptica među povraćenim povicima…
uspinje se prema sve jasnijem i jasnijem suncu,
koje biva sve svježije i hladnije,
uvis prema svojoj zaleđenoj krvi i odbjeglom
vodopadu duša,
jedan samozatvoreni, u pobjeđujućem liftu,
jedan mjehurić zraka u moru ka maglenoj privlačnoj površi:
prskanje embrionske košuljice, prozirno blizu,
vrtlog znakovlja, mijene plime i oseke, žestoki azur,
stropoštavajući zidovi, nepojamni krik s druge obale.
Ne propast zbilje
već njeno rođenje!
*
U prvim godinama nakon II svjetskog rata, moderni zam ozbiljnije potkopava ustaljene oblike pjevanja i nudi nove izazove i puteve na kojima će se vrlo brzo pojaviti osobeni i snažni poetski glasovi. Ovi će rebeli izvršiti prevrat u re cepciji poezije i uprkos apstraktnosti, metaforičnosti i “egzistencijalnim mrklinama” koje karakterišu njihove napore, prisiliti čitaoce da im se priklone. Impulsi stižu iz raznih izvora, a ključne su poetike T. S. Eliota, E. Pounda i R. M. Rilkea.
Javljaju se, dakle, autori koji će već prvim zbirkama nadmašati lokalne okvire i približiti se evropskim poet skim visinama. To se odnosi, prije svega na veliku četvor ku, koju pored već zrelog Gunara Ekelefa, čine Erik Linde gren, Karl Venberg (Karl Vennberg) i Verner Aspenstrem (Werner Aspentström). Književna kritika će ih podvesti pod pojmom pjesnici četrdesetih, a samu će deceniju pro glasiti “prvim zlatnim dobom” švedske književnosti.
Čovjek bez puta (mannen utan väg, 1942), druga zbirka Erika Lindegrena (1910–1968), nastala pod snažnim uticajem francu skih nadrealista i anglosaksonskih pjesnika, prije svega T. S. Eliota, smatra se reprezentativnim pjesničkim djelom švedskog modernizma. Već grafički izgled, upotreba malih slova, odsustvo interpunkcije, apstraktne slike naizgled na bacane bez ikakvog reda, neshvatljiva metaforičnost “trube kušaju slomenji porculan” “umiruća krv” itd., kombinacija iskustava raznih čula pretvorena u zajedničku sliku, jasno su ukazivale estetsku doktrinu koje se Lindegren prihva tio. Ali premda je njegova poezija modernistička – njena temeljna konstrukcija ipak je postavljena na tradicional nim obrascima, preciznije na formu “prsloga” soneta, bez strogog grupisanja strofa i bez rima.
Lindegren je izvrstan majstor forme i čvrstih šematskih stihovnih struktura. Što čvršći formalni zahtjevi, to bliže muzici – tako bi se mogaoizraziti poetski princip po kojem on gradi drugu zbirku Ni zovi (Sviter). Već sam naslov zbirke, kao i mnogih pjesma (“Krešendo” “Arioso”, Pastoral-ciklus) preuzeti su iz mu zike.
Lindegren će za života objaviti još dvije zbirke poezi je koje će ući u kanone švedske književnosti. Značajni su takođe i njegovi esejistički i kritičarki radovi, kao i njegovi mnogobrojni i izvrsni prijevodi (T. S. Eliot, V. Fokner, V. H. Odn, V. Stivens).
Lirska tumačenja/ 18
Erik Lindegren
Iz “Čovjek bez puta”
VII
ovdje u tišini koja potire granice
između želja živućih mrtvih i mrtvih živućih
dvije se pole sjedinjuju u duplo sljepilo
kako bi bolje čule kako svjetlost pada
polako, varljivo kao da znaju šta hoće
kad noć uhvati i dan je prazan
i misao se naginje sa svog tornja
sa sidžilom jeze da bolje uščuva
u mrklini jednjaka gdje tjelesna straža koplja
zakrčuju sve izlaze za blaženstva potonuća
ovdje u tišini koja potire granice
gdje pada svjetlost i verem sijedi
podmićuje oluja obnove suhu buduću zemlju
dok ruga se sljepilo kroz svoje prozore bez stakla.
XXIV
I ona pita šta si učinio sa nesvjesnom
ljubavlju i sive oči prirode gube svoju
i sve stvari bježe sa tla u ovom
miru gdje rijeke i grobovi bdiju u vječnom snu
i mi sjedeli u sivom svjetlu sve dok nam tijela
nisu postala niska kao zemlja i tiho priječili svaku riječ
kao provalnici u našem pouzdanju sve dok moja riječ
ne pade na zemlju i ona i nebo poviše se
tako da smo bili jednako blizu zemlji i nebu u pouzdanju
tako da više nismo znali gdje počiva tajnovitost
naviše ili naniže jer ne postoji nikakav pravac
o sve je bilo blizu kao što sam znao u snu
sve dok se nisam pojavio s glavom iznad
oblaka i ona se isplakala vidjevši me u prkosu takvom
XXVIII
Ustrijeliti neprijatelja i zaviti cigaretu
plamtjeti i gasiti se kao svjetionik u oluji
sjedeti kao muha u mreži interesa
vjerovati u kob rođenja premda samo rođen
biti funkcija u svemu što ne funkcioniše
biti neko drugi ili uopšte ne biti
kao sivi kamen pristajati u zidini mržnje
o ipak osjećati razumijevanje kamena kao radost vrijesi
osjećati sve zapušteno u dimljivoj kiši
uživati u napetosti u tinjajućoj lomači
sumnjati da to mora biti zadnji put
potvrđivati sve samo da se ne ponavlja
probiti se i dospjeti do vidika
gdje se munje love da osvete čovječanstvo
Nulta tačka
Šta je to što izbija iz mene
i napušta me
poput dima
___Na ovoj ulici sa nepoznatim brojevima
___s kućama na sijedoj površi
___gdje su samo ostavljeni kamen na kamenu
Šta je preostalo od mene
i tone
poput kamena
___Poput kamena kroz kamenje
___kao da je horizont nestao
___ili svu snagu izgubio
I ovdje:
jednom sam nekog vodio
za ruku kao dijete
uvjeren da je to moj život
___I sad:
potanjajući kamen
___kovitlanje dima odlazećeg
___i dijete visočije no brijeg.
Stari indijanac
Da, sjećam se moje mladosti: jedan plamičak u velikom dimu.
Sjećam se sitnog straha: kako se penje i prži
svoju mrezgu: žudeći jedino da raste: da bude krilo
i hrupi pravo u plavi kristal vaseljene.
Sad vidim život se širi
iskusio sam sve njegove okrutnosti.
Izgubljeno gnijezdo kukavice u ognju zalazećeg sunca
dogorijeva u blagosloven pepeo
i znam da krila
nisu radi uspinjanja, već da oči posmatraju
u silnom sažetku, u nemilosrdno jasnom svjetlu
mladosti naše lov i krajolik.
Sa te visine
vidiš kasnije svoju smrt
poslednju
tvoju ulovinu.
Arioso
Negdje u nama uvijek smo zajedno,
negdje u nama naša ljubav ne može pobjeći
negdje
o negdje,
svi vozovi su otišli i svi satovi stali,
negdje u nama uvijek smo prisutni,
uvijek smo blizu miješanja i stapanja
i nenadano smo čudo čuđenja i promjene,
valovlje u lomu, oganj ruže i snijeg.
Negdje u nama gdje kosti svjedoče
o neutaživoj žeđi učenjaka i sumnjalica
za nepriznatom patnjom
za zapečaćenim popuštanjem
o oblak od žeđi!
Negdje u nama
gdje su kosti svjedočile i pričine susretale
ukida daljina sigurnost kao valjanje valova valjanje
ti odražavaš našu daljinu kao zvjezdanu u valjanju
ja odražavam našu blizinu kao zvjezdanu u valjanju
snovi uvijek svlače masku i bivaju ti
što u bolu klizi od mene
da bi se ponovo vratila
da bi se ponovo vratila meni
više i više u nama, više i više ti.
Ikaros
Blijedi sad njegovo sjećanje na labirint.
Jedino u sjećanju: kako se krik i smetenost penju
sve dok se najzad sa zemlje ne vinu.
I kako svi rascjepi što stalno ridaju
sa svojim mostovima i njegovim grudima
lasno se sklapaju, kao kapci,
kako ptice prolijeću, kao čunci ili strelice,
dok se na kraju zadnja ševa, ruku njegovu okrznuvši,
ne obruši kao poj.
Potom slijede labirint vjetrova, sa njihovim slijepim bikovima,
zov svjetlosti i kosine,
sa ubrzanim dahom, kojem se on zadugo
i mučevno opirao,
sve dok nije isponova podigao pogled i bijeg.
Sad se sam uspinje, prema nebu bez oblaka,
beskraju bez ptica među povraćenim povicima…
uspinje se prema sve jasnijem i jasnijem suncu,
koje biva sve svježije i hladnije,
uvis prema svojoj zaleđenoj krvi i odbjeglom
vodopadu duša,
jedan samozatvoreni, u pobjeđujućem liftu,
jedan mjehurić zraka u moru ka maglenoj privlačnoj površi:
prskanje embrionske košuljice, prozirno blizu,
vrtlog znakovlja, mijene plime i oseke, žestoki azur,
stropoštavajući zidovi, nepojamni krik s druge obale.
Ne propast zbilje
već njeno rođenje!
*
U prvim godinama nakon II svjetskog rata, moderni zam ozbiljnije potkopava ustaljene oblike pjevanja i nudi nove izazove i puteve na kojima će se vrlo brzo pojaviti osobeni i snažni poetski glasovi. Ovi će rebeli izvršiti prevrat u re cepciji poezije i uprkos apstraktnosti, metaforičnosti i “egzistencijalnim mrklinama” koje karakterišu njihove napore, prisiliti čitaoce da im se priklone. Impulsi stižu iz raznih izvora, a ključne su poetike T. S. Eliota, E. Pounda i R. M. Rilkea.
Javljaju se, dakle, autori koji će već prvim zbirkama nadmašati lokalne okvire i približiti se evropskim poet skim visinama. To se odnosi, prije svega na veliku četvor ku, koju pored već zrelog Gunara Ekelefa, čine Erik Linde gren, Karl Venberg (Karl Vennberg) i Verner Aspenstrem (Werner Aspentström). Književna kritika će ih podvesti pod pojmom pjesnici četrdesetih, a samu će deceniju pro glasiti “prvim zlatnim dobom” švedske književnosti.
Čovjek bez puta (mannen utan väg, 1942), druga zbirka Erika Lindegrena (1910–1968), nastala pod snažnim uticajem francu skih nadrealista i anglosaksonskih pjesnika, prije svega T. S. Eliota, smatra se reprezentativnim pjesničkim djelom švedskog modernizma. Već grafički izgled, upotreba malih slova, odsustvo interpunkcije, apstraktne slike naizgled na bacane bez ikakvog reda, neshvatljiva metaforičnost “trube kušaju slomenji porculan” “umiruća krv” itd., kombinacija iskustava raznih čula pretvorena u zajedničku sliku, jasno su ukazivale estetsku doktrinu koje se Lindegren prihva tio. Ali premda je njegova poezija modernistička – njena temeljna konstrukcija ipak je postavljena na tradicional nim obrascima, preciznije na formu “prsloga” soneta, bez strogog grupisanja strofa i bez rima.
Lindegren je izvrstan majstor forme i čvrstih šematskih stihovnih struktura. Što čvršći formalni zahtjevi, to bliže muzici – tako bi se mogao izraziti poetski princip po kojem on gradi drugu zbirku Ni zovi (Sviter). Već sam naslov zbirke, kao i mnogih pjesma (“Krešendo” “Arioso”, Pastoral-ciklus) preuzeti su iz mu zike.
Lindegren će za života objaviti još dvije zbirke poezi je koje će ući u kanone švedske književnosti. Značajni su takođe i njegovi esejistički i kritičarki radovi, kao i njegovi mnogobrojni i izvrsni prijevodi (T. S. Eliot, V. Fokner, V. H. Odn, V. Stivens).
Preveo i priredio Refik Ličina