Da ti ispričam još jednu. Došla nam je, u prve večernje sate, Ester. Ona, što na Ružinom brdu sve nas uči igri. Videla je, kaže, upaljeno svetlo. (Tako je na Ružinom brdu: dođe, ko vidi svetla i prozor otvoren.)
Duva prvi jesenji vetar, o kojem Budimci pričaju priče, kako od uralskog gorja stiže u panonsku ravnicu, u Budim, i u njihovu četvrt što nosi ime po ružičnjaku. Jesen je, ali kamen još čuva žar leta. Kroz balkon, uđe u stan skakavac ili gušter, prateći topli trag:
– Dobar je to znak – veli Indijac Abišak – okati zelembać donosi sreću, valja ga pustiti u dom, i neka ostane malo.
Tako i Ester ulazi nečujnim pokretima. I kao uvek, ona o plesu, igri. Vreme je žetve i berbe, biće slavlje na Ružinom brdu. Budu vinske pesme, peku Budimci veliku okruglu pogaču. Bude predstava puna plesa. Ovogodišnju sprema baš ona, Ester, po priči o Petru Panu. Glumci – deca Ružinog brda.
Kreće bajka o zanesenjaštvu dečaka od grada, iz zgrade obrasle bršljanom, ulazi kroz prozorsko okno visoko do stropa, pa stiže na sprudove karipskih laguna, punih meduza i algi. Biće na sceni budimske predstave palme i ananasi, i valovita plava tkanina, na njoj gusarski jedrenjak sa zastavom. – Crvene boje, sa ružinim znakom – dodaje Ester.
Ređa i razmiče scenografiju, leti kroz tropske predele i sočne voćke, kroz scenario i didaskalije kao kroz ulice svoje četvrti. Kao svaka bajka, ima i ova likove dobre i loše, a i oni loši nisu sasvim loši, već više nestašni dečaci željni pažnje. Priča o Panu, to je, najposle, dečja priča: krokodil razjapljene čeljusti, u njenoj predstavi biće plišani aligator, zuba mekih kao čoja.
Njoj je sve pokret i ples. Govori Ester kako teče bajka, kad će pasti zavesa i kad će mleč reflektora obasjati pozornicu. Ali najviše o koracima koje će uvežbati plesna, kako ona kaže – banda. Stoji sad, pred nama, i pokazuje ples gusarske družine. Stupaće pirati u ritmu horskog marša, uz snažan, gusarski bat.
Svako će, u Esterinoj predstavi, biti sa maramom i u plavoj prugastoj majici, obaviće reči i plesne tačke združena pesma i pljesak publike. I svako će imati svoj minut, kad stane na podijum i odigra uvežban korak, kazujući u mikrofon prilepljen uz obraz, uvežbanu repliku.
– Ovaj dečak – kaže Ester sledećeg dana, sad na ulici, onoj njenoj, što povezuje budimske žile koje se granaju ka reci i druge što rastu uvis – to je kuvar gusarske družine. (Ester, dok govori, drži se rukom za ogradu kao za baletsku šipku; stoji na jednoj nozi, poput barske ptice.)
A on je sitan i plav, na obrazima su potezi karminom, ožiljci iz morskih bitaka. Tesne su mu i gusarska marama i majica, namešta mikrofon na obrazu, smeta mu lepljiva traka. Gleda prema nama a više, kao sa osmatračnice, u daljinu, sa Ružinog brda, u grad.
*
Dečak je, kažem, nežan i plav, i plovi pogledom nekud, preko Ružinog brda. Uloga – kuvar piratske družine – sporedna je a opet važna. (Na Ružinom brdu, kao retko gde, hrana je životno gorivo a gusari, i svi što plove, zna se, na moru, željni su zemnih ukusa.)
Tamo, kod pijace Fenj, koja je središte života četvrti, počinje predstava, bajka o Panu, praizvedba njena. Pred kuvarom je kazan prekriven bordo tkaninom – čorba gusta i tamna, piratska. On meša varjačom nad vrelom smešom i odgovara, između poteza, gusarskom orkestru.
Veli, nije njegovo kuvanje najbolje, ima slasnijih čorbi i makarona, ukusnijih i sočnijih jestiva. Ipak, voli ga piratska družina, onakvog kakav je, pomalo nespretan i rasejan.
Ušle su kuvarove dogodovštine u pesmu. Peva hor: uzeo je jednom da očisti kuburu kapetana Kuke, planuo je u njoj preostali barut, pa umalo sva družina ne ode u vazduh.
On samo kaže: – Nisam znao da je napunjena. – Onda sve prekrije plašt muzike.
U pauzi predstave, vidim dečaka u parku, tamo kod fontane, hoda i seče rukama po vazduhu kao da razmahuje mačem. Stane pa kazuje svoj tekst, odgovora nevidljivom piratskom orkestru.
– Mesečari, a dan je – kažu neki. On: – Ušao sam u ulogu.
Čuo je kako kažu, da se u ulogu ulazi iz nekog snoviđenja koje je opet satkano od stvarnosti, pa budeš drugi dok predstava traje. (Ovde, na brdu što ime nosi po dervišovom ružičnjaku, mnogi koračaju po tlu koje je čas tvrdo i oporo, čas meko kao lišće što se stapa sa zemljom.)
Udaraju timpani i tarabuke, odjekuje budimski trg, nosi gusarska družina, kao sportskog asa, na rukama svog kuvara.
*
Videli smo dečaka danas, krenuo u školu, u maglovito budimsko jutro: – Trebaće mi, posle predstave, da se vratim u sebe – kaže, ustaje iz sna.
Nosi u torbi sveske, račun i rukopis pun vijugavih kuka i slova. Čita nam odeljak iz atlasa, o postanku sveta, o večnom gibanju tla, o vodama što teku a njih, kao i jestiva, ima slanih i slatkih:
– Na početku je postojalo samo jedno kopno, okruženo morem. I sad još traje pomeranje kontinenata, raste nivo okeana. Za pedeset miliona godina, ako se afrički i evropski kontinent spoje, Australija će se približiti Aziji, a Crveno more biće nalik okeanu.
– Tek se slegla Zemlja, još u njoj vri i previre – sećam se kako govore vodiči sa obronaka Etne, njihove su priče o užarenom jezgru i lavi što kulja i prekriva sve, leje i vinograde, majstore u zanatskom poslu, ljubavnike u zagrljaju.
Pala je jutarnja svetlost na dečakovo lice, dok čita iz atlasa Zemlje, o istoriji planete, što traje. Pročita, pa stane. Tako i onaj Afrikanac iz priče, imenom Kosmos, iz Gane, sanja sebe kako leti nad zemljom što se rastače i topi, leprša mu šarena košulja, a on razmeće Zemljine rbine – kontinente, moreuze, atole, sva čuda sveta našeg.
Na njemu je afrička nošnja od voskiranog sukna – igraju mu u snu kolo hitre antilope, impale, žirafe, zebre, oriksi – spojile ptice krila i ribe peraja, kao šara na košulji, kao ruke što se spoje u kolu.
Tako traje san i snoviđenje Kosmosovo, pa lete nad Akrom ptice, lakokrili marabui i ždralovi. Diše pijaca afrička, u Gani, u Akri, kao ova naša, budimska, imenom Fenj, ritmom života što ne staje.
Pita dečak: – Hoće li biti Ružinog brda? Biće – kažemo – do njega neće dopreti ni vulkanska lava, ni bolest, niti bitke što odjekuju, brdo je poput karipskog ostrva, sâmo usred grada i Panonije.
*
Tako, uz dečju predstavu, u gusarskom ruhu i uz pesmu, uz scenografiju koralnog ostrva, počinje jesen na Ružinom brdu. Ovde, kažu u Budimu, žive domoroci, i došljaci što tek uplove. Deca Ružinog brda rastu, slušajući o kovitlacu bolesti i ratnog nevremena – ono je tu, nadomak uhu kroz govor ljudi, i oku, na kaldrmi, u dvorištima, u perivojima četvrti – uplovilo je u nju puno gonjenih.
Koračaju deca kao prvi ljudi na nekom egzotičnom ostrvu, zabodenom u okean, veliku, plavu vodu sveta. Sve im je sad novo i neznano, slatko i mirisno. Čorba je puna, jaka; grozd ima tvrdo zrno, meso slatko i meko, gorke malene koštice u srcu.
O Zemlji i zemljama, sa Ružinog brda se tek naslućuje. Dečak onaj, nosi sveske, račun i rukopis nečitak, razmrljan, čita odeljak iz atlasa, o gibanju tla i vodama što teku. I već premeće priče po svojoj volji, kao što varjačom meša jestivo, gusto i ljuto, piratsko.
*
Doba je budimskog vetra, donosi nemir i lutalački damar. Krenem sa Ružinog brda, u grad.
Pođem niz ulicu Filer do trga koji još zovu Moskovskim, onda tramvajem na drugu obalu reke – tamo je kafe dobrog Matijaša, šank koji je molo i luka, za svakog malo sanjarija i oaza. Tamo su trgovi, tramvajske petlje, i grad se preliva u nova središta.
Ulica Dohanj, što nosi ime po duvanu (u njemu je, kao u vinu, priča i sećanje), provlači se dugo i polako kao hod okatog gmaza.
Onda se stiže u Jožefvaroš, četvrt živu, raznobojnu i dalje, do stanice Keleti. Tamo žive svi „treći“, tebi, najzanimljiviji. Ima Avgana, Sirijaca, draguljara sa Levanta i radnji sa rezbarenim jataganima i kuburama. Ima Bangladešana i Turaka, Kineza, Tajlanđana, tu su mirisi jakih ulja, svežeg znoja.
Arapska je nargila od narandžine kore, vanile i cimeta, čaj od bilja donosi zaborav i san, ili goni na nemir i budi na put. Ima kafanâ, kockarnicâ i zalagaonicâ.
I kao u bejrutskoj četvrti Burž Hamud, i ovde vise žice između zgrada, natpisi su na raznim alfabetima a telefonske govornice čuvaju nade, tajne.
Prođem ceo grad, ali opet put vodi ovamo, na brdo, u četvrt što ime nosi po ružičnjaku. Uralski vetar što stiže u Budim i u četvrt, kao orijentalni bog šapuće da je svuda i u svemu priča, u susretima, u licu čovekovom.
Abišak, Indijac, kaže, sve je kadar i slika: – Šiva ti šalje svetlo i boje, scenu, tvoje je da pritisneš dugme aparata.
Ima priča, kao i slika, osenčen i osvetljen deo. A ovde, na Ružinom brdu, sve priče teku uvis, ne silaze u grad.
*
Ti, o Ružinom brdu, nemoj verovati sve što ti govorim, puštajući da me nosi njegovo ime, zvučno, slatko kao salep. Ili vino, vatreni bikaver boje rubina, ili rizling rezak i svež, pa načas menjaš pogled i čini ti se da vidiš jasno i sebe i grad i četvrt – sebe sad, prošlog i budućeg.
Ima o Ružinom brdu puno priča a evo kako jeste. Da se kroz krošnje provide kupole grada, to je tačno, te da se do ružičnjaka turskog derviša trenom stiže, kao ptica što leti. Mada, nije ni vino uvek pitko, niti je reč vazda blaga, niti mi laki poput nimfe i fauna.
Bude na Ružinom brdu teško ko olovo, no to su već znane priče, o tom kako pod brdom klokoću vode koje pomućuju misli i remete san. Budimska okna nisu sva otvorena, ali ima ljudi koji govore.
Došla nam je, u prve večernje sate, Ester, ona nas uči igri i sve joj je ples. Videla je naše, upaljeno svetlo. Ona uvek, o plesu i igri, a dečak vežba svoju ulogu iz bajke.
Ako na Ružinom brdu vidiš svetlo da gori, i prozor otvoren, ti s večeri dođi, prateći topao trag.
Dečak sa likom Pana
*
Da ti ispričam još jednu. Došla nam je, u prve večernje sate, Ester. Ona, što na Ružinom brdu sve nas uči igri. Videla je, kaže, upaljeno svetlo. (Tako je na Ružinom brdu: dođe, ko vidi svetla i prozor otvoren.)
Duva prvi jesenji vetar, o kojem Budimci pričaju priče, kako od uralskog gorja stiže u panonsku ravnicu, u Budim, i u njihovu četvrt što nosi ime po ružičnjaku. Jesen je, ali kamen još čuva žar leta. Kroz balkon, uđe u stan skakavac ili gušter, prateći topli trag:
– Dobar je to znak – veli Indijac Abišak – okati zelembać donosi sreću, valja ga pustiti u dom, i neka ostane malo.
Tako i Ester ulazi nečujnim pokretima. I kao uvek, ona o plesu, igri. Vreme je žetve i berbe, biće slavlje na Ružinom brdu. Budu vinske pesme, peku Budimci veliku okruglu pogaču. Bude predstava puna plesa. Ovogodišnju sprema baš ona, Ester, po priči o Petru Panu. Glumci – deca Ružinog brda.
Kreće bajka o zanesenjaštvu dečaka od grada, iz zgrade obrasle bršljanom, ulazi kroz prozorsko okno visoko do stropa, pa stiže na sprudove karipskih laguna, punih meduza i algi. Biće na sceni budimske predstave palme i ananasi, i valovita plava tkanina, na njoj gusarski jedrenjak sa zastavom. – Crvene boje, sa ružinim znakom – dodaje Ester.
Ređa i razmiče scenografiju, leti kroz tropske predele i sočne voćke, kroz scenario i didaskalije kao kroz ulice svoje četvrti. Kao svaka bajka, ima i ova likove dobre i loše, a i oni loši nisu sasvim loši, već više nestašni dečaci željni pažnje. Priča o Panu, to je, najposle, dečja priča: krokodil razjapljene čeljusti, u njenoj predstavi biće plišani aligator, zuba mekih kao čoja.
Njoj je sve pokret i ples. Govori Ester kako teče bajka, kad će pasti zavesa i kad će mleč reflektora obasjati pozornicu. Ali najviše o koracima koje će uvežbati plesna, kako ona kaže – banda. Stoji sad, pred nama, i pokazuje ples gusarske družine. Stupaće pirati u ritmu horskog marša, uz snažan, gusarski bat.
Svako će, u Esterinoj predstavi, biti sa maramom i u plavoj prugastoj majici, obaviće reči i plesne tačke združena pesma i pljesak publike. I svako će imati svoj minut, kad stane na podijum i odigra uvežban korak, kazujući u mikrofon prilepljen uz obraz, uvežbanu repliku.
– Ovaj dečak – kaže Ester sledećeg dana, sad na ulici, onoj njenoj, što povezuje budimske žile koje se granaju ka reci i druge što rastu uvis – to je kuvar gusarske družine. (Ester, dok govori, drži se rukom za ogradu kao za baletsku šipku; stoji na jednoj nozi, poput barske ptice.)
A on je sitan i plav, na obrazima su potezi karminom, ožiljci iz morskih bitaka. Tesne su mu i gusarska marama i majica, namešta mikrofon na obrazu, smeta mu lepljiva traka. Gleda prema nama a više, kao sa osmatračnice, u daljinu, sa Ružinog brda, u grad.
*
Dečak je, kažem, nežan i plav, i plovi pogledom nekud, preko Ružinog brda. Uloga – kuvar piratske družine – sporedna je a opet važna. (Na Ružinom brdu, kao retko gde, hrana je životno gorivo a gusari, i svi što plove, zna se, na moru, željni su zemnih ukusa.)
Tamo, kod pijace Fenj, koja je središte života četvrti, počinje predstava, bajka o Panu, praizvedba njena. Pred kuvarom je kazan prekriven bordo tkaninom – čorba gusta i tamna, piratska. On meša varjačom nad vrelom smešom i odgovara, između poteza, gusarskom orkestru.
Veli, nije njegovo kuvanje najbolje, ima slasnijih čorbi i makarona, ukusnijih i sočnijih jestiva. Ipak, voli ga piratska družina, onakvog kakav je, pomalo nespretan i rasejan.
Ušle su kuvarove dogodovštine u pesmu. Peva hor: uzeo je jednom da očisti kuburu kapetana Kuke, planuo je u njoj preostali barut, pa umalo sva družina ne ode u vazduh.
On samo kaže: – Nisam znao da je napunjena. – Onda sve prekrije plašt muzike.
U pauzi predstave, vidim dečaka u parku, tamo kod fontane, hoda i seče rukama po vazduhu kao da razmahuje mačem. Stane pa kazuje svoj tekst, odgovora nevidljivom piratskom orkestru.
– Mesečari, a dan je – kažu neki. On: – Ušao sam u ulogu.
Čuo je kako kažu, da se u ulogu ulazi iz nekog snoviđenja koje je opet satkano od stvarnosti, pa budeš drugi dok predstava traje. (Ovde, na brdu što ime nosi po dervišovom ružičnjaku, mnogi koračaju po tlu koje je čas tvrdo i oporo, čas meko kao lišće što se stapa sa zemljom.)
Udaraju timpani i tarabuke, odjekuje budimski trg, nosi gusarska družina, kao sportskog asa, na rukama svog kuvara.
*
Videli smo dečaka danas, krenuo u školu, u maglovito budimsko jutro: – Trebaće mi, posle predstave, da se vratim u sebe – kaže, ustaje iz sna.
Nosi u torbi sveske, račun i rukopis pun vijugavih kuka i slova. Čita nam odeljak iz atlasa, o postanku sveta, o večnom gibanju tla, o vodama što teku a njih, kao i jestiva, ima slanih i slatkih:
– Na početku je postojalo samo jedno kopno, okruženo morem. I sad još traje pomeranje kontinenata, raste nivo okeana. Za pedeset miliona godina, ako se afrički i evropski kontinent spoje, Australija će se približiti Aziji, a Crveno more biće nalik okeanu.
– Tek se slegla Zemlja, još u njoj vri i previre – sećam se kako govore vodiči sa obronaka Etne, njihove su priče o užarenom jezgru i lavi što kulja i prekriva sve, leje i vinograde, majstore u zanatskom poslu, ljubavnike u zagrljaju.
Pala je jutarnja svetlost na dečakovo lice, dok čita iz atlasa Zemlje, o istoriji planete, što traje. Pročita, pa stane. Tako i onaj Afrikanac iz priče, imenom Kosmos, iz Gane, sanja sebe kako leti nad zemljom što se rastače i topi, leprša mu šarena košulja, a on razmeće Zemljine rbine – kontinente, moreuze, atole, sva čuda sveta našeg.
Na njemu je afrička nošnja od voskiranog sukna – igraju mu u snu kolo hitre antilope, impale, žirafe, zebre, oriksi – spojile ptice krila i ribe peraja, kao šara na košulji, kao ruke što se spoje u kolu.
Tako traje san i snoviđenje Kosmosovo, pa lete nad Akrom ptice, lakokrili marabui i ždralovi. Diše pijaca afrička, u Gani, u Akri, kao ova naša, budimska, imenom Fenj, ritmom života što ne staje.
Pita dečak: – Hoće li biti Ružinog brda? Biće – kažemo – do njega neće dopreti ni vulkanska lava, ni bolest, niti bitke što odjekuju, brdo je poput karipskog ostrva, sâmo usred grada i Panonije.
*
Tako, uz dečju predstavu, u gusarskom ruhu i uz pesmu, uz scenografiju koralnog ostrva, počinje jesen na Ružinom brdu. Ovde, kažu u Budimu, žive domoroci, i došljaci što tek uplove. Deca Ružinog brda rastu, slušajući o kovitlacu bolesti i ratnog nevremena – ono je tu, nadomak uhu kroz govor ljudi, i oku, na kaldrmi, u dvorištima, u perivojima četvrti – uplovilo je u nju puno gonjenih.
Koračaju deca kao prvi ljudi na nekom egzotičnom ostrvu, zabodenom u okean, veliku, plavu vodu sveta. Sve im je sad novo i neznano, slatko i mirisno. Čorba je puna, jaka; grozd ima tvrdo zrno, meso slatko i meko, gorke malene koštice u srcu.
O Zemlji i zemljama, sa Ružinog brda se tek naslućuje. Dečak onaj, nosi sveske, račun i rukopis nečitak, razmrljan, čita odeljak iz atlasa, o gibanju tla i vodama što teku. I već premeće priče po svojoj volji, kao što varjačom meša jestivo, gusto i ljuto, piratsko.
*
Doba je budimskog vetra, donosi nemir i lutalački damar. Krenem sa Ružinog brda, u grad.
Pođem niz ulicu Filer do trga koji još zovu Moskovskim, onda tramvajem na drugu obalu reke – tamo je kafe dobrog Matijaša, šank koji je molo i luka, za svakog malo sanjarija i oaza. Tamo su trgovi, tramvajske petlje, i grad se preliva u nova središta.
Ulica Dohanj, što nosi ime po duvanu (u njemu je, kao u vinu, priča i sećanje), provlači se dugo i polako kao hod okatog gmaza.
Onda se stiže u Jožefvaroš, četvrt živu, raznobojnu i dalje, do stanice Keleti. Tamo žive svi „treći“, tebi, najzanimljiviji. Ima Avgana, Sirijaca, draguljara sa Levanta i radnji sa rezbarenim jataganima i kuburama. Ima Bangladešana i Turaka, Kineza, Tajlanđana, tu su mirisi jakih ulja, svežeg znoja.
Arapska je nargila od narandžine kore, vanile i cimeta, čaj od bilja donosi zaborav i san, ili goni na nemir i budi na put. Ima kafanâ, kockarnicâ i zalagaonicâ.
I kao u bejrutskoj četvrti Burž Hamud, i ovde vise žice između zgrada, natpisi su na raznim alfabetima a telefonske govornice čuvaju nade, tajne.
Prođem ceo grad, ali opet put vodi ovamo, na brdo, u četvrt što ime nosi po ružičnjaku. Uralski vetar što stiže u Budim i u četvrt, kao orijentalni bog šapuće da je svuda i u svemu priča, u susretima, u licu čovekovom.
Abišak, Indijac, kaže, sve je kadar i slika: – Šiva ti šalje svetlo i boje, scenu, tvoje je da pritisneš dugme aparata.
Ima priča, kao i slika, osenčen i osvetljen deo. A ovde, na Ružinom brdu, sve priče teku uvis, ne silaze u grad.
*
Ti, o Ružinom brdu, nemoj verovati sve što ti govorim, puštajući da me nosi njegovo ime, zvučno, slatko kao salep. Ili vino, vatreni bikaver boje rubina, ili rizling rezak i svež, pa načas menjaš pogled i čini ti se da vidiš jasno i sebe i grad i četvrt – sebe sad, prošlog i budućeg.
Ima o Ružinom brdu puno priča a evo kako jeste. Da se kroz krošnje provide kupole grada, to je tačno, te da se do ružičnjaka turskog derviša trenom stiže, kao ptica što leti. Mada, nije ni vino uvek pitko, niti je reč vazda blaga, niti mi laki poput nimfe i fauna.
Bude na Ružinom brdu teško ko olovo, no to su već znane priče, o tom kako pod brdom klokoću vode koje pomućuju misli i remete san. Budimska okna nisu sva otvorena, ali ima ljudi koji govore.
Došla nam je, u prve večernje sate, Ester, ona nas uči igri i sve joj je ples. Videla je naše, upaljeno svetlo. Ona uvek, o plesu i igri, a dečak vežba svoju ulogu iz bajke.
Ako na Ružinom brdu vidiš svetlo da gori, i prozor otvoren, ti s večeri dođi, prateći topao trag.