Godine 1922. u Mostaru se rodio Velež, najveći mali klub na svijetu.
Godine 1922. u Mostaru se rodioRafo Kamhi, nadareni Veležov junoša, spojka jakih listova, tanana stasa i filigranskog pasa (tako se govorilo), mlađahni protaže legendarnog Danona, komandanta svih plaža na Neretvi, i dobar prijatelj nešto starijeg, kratkovidnog Veležovog vratara, Armina Altarca-Ćilibija, koji je uvijek branio sa naočalama.
Godine 1922. u Mostaru se rodila Lamija Buljko, djevojka koja je skrojila zadnje Veležove crvene dresove prije II svjetskog rata.
Lamijina mati Zibica preselila je rano od galopirajuće sušice.
Tehvid za Zibicu učila je i pranena Nedima Tanovića Sabaha, udana Kurtović.
Trogodišnju Lamiju je babo, prilično sklon lozi, siru iz mjeha i dugom divanu, odveo u Donju Mahalu kod majke, žene teške pojave i stroga nastupa, nikad nasmiješene, čije bi moguće mehko srce, naslutili rijetki.
Iz Donje Mahale Lamija nikad izašla nije.
(iz bilježnice Mije Živkovića)
***
Činjenice su utvara oblih slova, koja se kratkim i nervoznim potezom iznenada pretvore u ravnu crtu. Riječi umiru kao i ljudi. Postanu nečitljive. Čudan su okot zbrkanih misli zanesenog i zbiljska naslada maštovitom.
Za malu, ali odanu sljedbu, Mijo Živković kultni je je bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik. Objavio je samo jednu knjigu, u nakladi Braća Živković, 2003. godine, u 500 primjeraka: zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, koja se besplatno dijelila na stadionima diljem bivše Jugoslavije.
Ugledni zagrebački profesor i urednik uvrstio ga je u Prvu antologiju hrvatske poezijeXXI stoljeća.
O susretu sa Mijom Živkovićem, u priči o osnivanju Red Army Zagreb, pisao je i opskurni kroničar svakojakih bizarnosti Davor Antun Belec iz grada na sjeveru, sumnjiv opsjenar, labilna ispičutura i melankolik (lijenošću je lako potratio ponešto dara), koji se iz nedokučivih razloga ponekad potpisuje kao Nedim Tanović.
Za one koji su takvoj osobi spremni vjerovati:
Miju Živkovića upoznao samprve godine ovog stoljeća, slučajno, u poslu. Rođen je u velikoj obitelji, najstariji je od šestero braće.NajmlađiIvo poginuoje krajem 1992. godine u ratu, negdje kraj Šamca. Trojica su svećenici, četvrti će postati.
Mijo bijaše veletrgovac alkoholom, prekomjerni pušač, strastveni Veležov navijač, a kasnije, ispostavilo se, i pjesnik. Isposničke pojave, tih i odmjeren, prilično je odudarao od ostatka svijeta u branši, većinom glasnih skorojevića sumnjive elegancije. Ipak, trgovačkom pameću i upornošću, uvijek strpljiv i naizgled blag u pregovorima, na kraju bi izborio svoje marže i ostvario namjere.
Poslije jedne poslovne večere, onako preko čaše, kad se već govori o svemu, bez reda i ozbiljnog smisla, ispričao mi je kako se počeo zanimati za pisanje.
Za ljetovanja u okolici Barcelone Mijo je upoznao stanovitog čileanskog prozaika i pjesnika. Svetački dobrohotan i donekle potaknut priličnom količinom opijata, R. mu je poklonio prvu, rukom pisanu inačicu čudnovatog leksikona. U leksikonu se spominje i argentinski pjesnik Argentino Schiaffino, allias Masni, mlađi brat jednog od najpoznatijih navijačkih vođa Boce Juniorsa. Prvu knjigu, u šapirografiranom izdanju, niz od trideset epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva, Schiaffino je prodavao ili dijelio među navijačima raznih Bocinih grupa. Naklada je planula.
Sada je i Mijo imao zamisao da svoju zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, objavi kao samizdat u Orašju i distribuira poput Schiaffina, na stadionskim kapijama diljem bivše Jugoslavije. Ne znam da li je uspio u naumu. Čuo sam da je 2003. godine preminuo od raka pluća.
***
Umašćenu bilježnicu smeđih tvrdih korica i ušatih listova, Živkovićevu skicu skice za utopijsku novelu o Veležu, potajice mi je posudio kolega, odvjetnik Milivoj Fabac, kurat ženskar i negdašnji ravnatelj prometne policije u gradu na sjeveru. Bilježnica je nađena u prtljažniku Škode Fabia, s kojom je Ilija Oršolić, honorarni suradnik Nove Posavine, sletio s ceste, udario u betonski most i poginuo. Postat će dio ostavinske imovine. Kolega Fabac kontaktirao je obitelj Ilije Oršolića, ali nitko nije znao objasniti što je pokojnjak tražio u gradu na sjeveru.
Tako sam slijedom neobičnih okolnosti, koje mi se sada čine kao pomalo čudan usud, postao slab tragač za sjenama Mije Živkovića.
Na žalost, ukočene mašte i sakat u daru, tek sam osrednji pisac suhoparnih tužbi.
***
A što je onaj pjesnik tebi pjesmu pisao?
Ma, pusti, nosi te đavo, vlaška posla.
Žuta, mučaljiva, zasaljena, takva od djevojaštva, sa bljeskom zla u sitnim očicama, nalik je golemoj svijetložutoj muhari.
***
Od malog i zagušljivog dućana s kolonijalnom robom brojna je obitelj jedva uspijevala životariti. Rafin otac Izidor, gotovo srastao s dućanskim pultom, svakom se namjerniku unosio u lice, žalio, rogoborio, čak se i neodređeno prijetio, najviše odsutnom Rafi, lopti općenito, i Lajhneru, koji ju je u Mostar donio, često i ne primjećujući da u dućanu više nikog nema. Potom bi, sav usukan, iskrivljen i rano sijed, ozlojeđeno još vrtio glavom, i iz dućanske tame, živo žmirkajući, zurio u veliko blještavilo naizvan.
Mostarsko ljeto 1940. godine bilo je uobičajeno vrelo. Rafi je, međutim, baš kao i kakvom klempavom mahalskom maksumu, vrućina bila pojam ispražnjen od stvarnog sadržaja, tek zvuk tuđeg puhanja i dahtanja koji bi začuđeno slušao.
Popodnevna jara njemu je punila pluća novom gustom snagom, a jaka svjetlost brzo sušila znoj u očima i bistrila pogled, dok bi udarao loptu ili trčao, gutajući prašinu suncem spaljene ledine iznad Sjevernog logora.
Mogao je beskonačno ponavljati duga dijagonalna dodavanja desnom nogom, dodirom iz trka lopti bi darivao novo, drugačije življenje, i upoznavši veličanstvenu nijemost njezina leta ispod oštro plavog neba, uživao je u svladavanju prostora i mističnom spajanju s drugim, igračem na lijevom krilu.
Rafi se činilo da i vrijeme može zaustaviti.
Na starom, krpljenom bijelom dresu, koji je tog ljeta naslijedio, osmica se šalila s beskonačnošću.
***
Danon je Rafu našao na igralištu i odveo u Husinu mehanu na Ogradi. Nije Rafi bilo drago ići, ali Danon je djelovao snagom starog mahalskog autoriteta. Slabo se obazirao na Rafine stisnute usne i upitan pogled, jedva vidljiv trag male pobune.
Sjedili su za okruglim stolom, uz razlokanu kaldrmu, u plitkoj sjeni mehane, Danon uz lozu, šutljiv,mrk, naizgled gluh na nervozni žamor uokolo, stalno glasanje živine i ljudi. Rafo je, na belaju jer gubi vrijeme za loptu, pijuckao mlaki himber, ali s nježnom je odanošću krišom zagledao u velikog Danona, komandanta svih plaža na Neretvi, i nešto je ubogo bilo, nepovratno i potrošeno, u njegovim kvarnim zubima i ostarjeloj koži još snažnih nadlaktica. Vrijeme se mrvi.
Iz mahalske vreve iznenada je ispaoLjubušak, bučno i nametljivo, s nekolike kavade u rukama. Visok, crn, bradat, blistavog osmijeha, divljeg i širokog kreta kojim grli svijet. Sjeo je za stol, snažno tapšući Danona po leđima. Pričao je glasno ni o čemu, pitao, ne očekujući odgovora. Naručio je lozu, zagrizao jednu kavadu i kratko pogledao Rafu, sa tamnom snagom u očima.
Rafi bijaše neugodno, pa je spustio glavu.
O Ljubušaku je Rafo slušao, znao ga je spomenuti i Izidor: za njega je Ljubušak bio tevećelija, hajvan, mahnitov, kako kad, ali svakako hodajući nered.
S mosta je tako skočio u Neretvu, bez nagovora, u inat sebi, valjda, iako nije znao plivati. Jedva su ga živog izvukli iz rijeke.
Da je duže poživio, Rafo bi doznao da će Ljubušak postati ludo hrabar partizanski mitraljezac, ali svoj, tvrdoglav i sklon svakom neposluhu. Njegovi su ga umalo strijeljali, jer je navodno zapalio napuštenu hrvatsku kuću, da mu mati vidi iftariti. Od smrti su ga uvijek spašavale priče, bujne i brojne, koje su rasle, širile se, i prije nego što bi on u njih ušao.
Bale crvenog platna, koje su preko Ljubušaka u Mostar stigle čudnim švercerskim putevima, čak iz Leskovca, Rafo je preuzeo u Husinoj mehani na Ogradi.
***
Nalete bilo, nije njoj pjesmu pisao.
Pa tako kaže, a i svi govore.
Pusti, ona laže. A svi izmišljaju i dodaju. Nije to pjesma o ljudima.
***
Dar je, biva, bolest: muka, neželjen biljeg koji valja skriti, jer kvari sve obično. Izdvaja.
U ozbiljne mahalske munte slutnja je nepogrešiva a jezik ubojit: šapat isprva, pa glas, izobličen i često zao, krene sokakom, sokacima, čitavom mahalom.
Lamija bijaše nevidljiva, ali se znalo, ili se nije znalo, pričalo se samo: srsi je podilaze, i vazda je malke snage.
Za ranog mraka, kad se žene uz Neretvu hlade, Lamija sjedi sama u sparnoj tami sobe. Slijepog je pogleda, blago se njiše, tiho zviždi i skuplja šejtane.
Kroz džam sipi prva mjesečina, a njoj šnitovi iz glave u ruke silaze.
Skida, s uzdahom, uvijek polako i sva ozbiljna, pokrov od tamno zelene čoje. Nježno miluje crno željezno tijelo, upijajući dlanom prijatnu hladnoću.
Šivaću mašinu Pfaf, gotovo zaboravljenu u uglu spavaće sobe, Lamiji je, s iskonskim razumijevanjem, ženskim, kao tajnu posvetu tihoj čulnosti, pokazala mudra hala Derva. Na krevet, pored mašine, spustila je stare zlatnoplave dimije, i bez riječi izašla iz sobe. Četiri dana kasnije, Lamija je prepravljene dimije prvi put nosila.
***
Rafi se činilo da teška avlinska vrata od jelovine žive svojim tajnim životom. Dva puta je lupio halkom i vrata bi se odškrinula, dovoljno da nepoznatoj ruci gurne balu sa platnom.
Za četvrtog dolaska avlija je zijevnula, a Rafo ušao vođen nepoznatim, prošao pored furune u ljetnoj kuhinji i oprezno, kao dijete još nesigurno na nogama, kliznuo polivenom avlinskom kaldrmom nad kojom je lebdjela nježna vlaga. Sve do sećije ispod obijeljenog zida.
Iz velike izdubljene zelene paprike, tek ubrane, koja opojnim smirajem miriše, Rafo pije ledenu vodu. Majka, bez riječi, zalijeva hadžibeg. Iz spavaće sobe u dnu avlije čuje se tiho zujanje šivaće mašine. Lamiju Rafo neće vidjeti.
Svečarski Lamijin dres, crveni, sa brojem osam na leđima, na grudima prošiven bijelim vezicama i sa zvijezdom na srcu, Rafo je donio u očev dućan. Izidor je vrtio glavom i šutio.
Ostale dresove kasnije je preuzeo Ljubušak.
Prvu i zadnju utakmicu u Lamijinim dresovima Velež je odigrao 1. rujna 1940. godine, protiv podgoričke Budućnosti, zamaskirane pod imenom Crna Gora.
Jedini živi svjedok utakmice, pamteći, besmrtni je Ibraga s Luke, koji je mahalu prvi put zaprepastio kad se iz Velikog rata i ruskog zarobljeništva vratio 1927. godine. Mnogi će ozbiljan kroničar, sitničav, možda i s pravom, teško vjerovati kazivanju čilog, bezubog starca od 126 godina, čiji jezik neprestano pleše po ćelavim desnima, rasipa nemilice golema sjećanja i još veću maštu, a vrane mu oči probadaju slušatelja. Ibraga priča, i ne da se smesti: utakmica bijaše sigurno predskazanje poganog doba.
Digao se jak vjetar, sa glava je nosio klobuke i fesove, a na igralištu je navodno nestalo zvuka i boje. U napetoj tišini i mutnom sivilu samo je rijetki, smiren i pažljiv, mogao vidjeti mali trag crvene boje, preživio na dresu sa brojem osam.
Nakon utakmice u gradu su izbili veliki neredi, narod se žestoko tukao sa žandarmerijom. Ljubušak je juriše predvodio.
Dva dana kasnije žandari su provalili u Radnički dom, u bezuspješnoj potrazi za Veležovom arhivom i Lamijinim dresovima. Arhiva i dresovi nikad nisu nađeni.
***
– A je li on nju ikad vidio?
– Aaaaa, opet ti isto, o toj pjesmi, ne dosađuj više.
***
Sjedim pod krošnjom stare košćele, na terasi preko puta Pozorišta lutaka, negdašnje sinagoge. Pijem limunadu bez šećera.
Pozno je ljeto 2003. godine. U Mostaru su kesteni dva puta cvjetali, na zlo neko sluti. Noge me žare, biće da su koprive nebeske.
Beskrajno sam umoran, i bolestan sam, ali to još ne znam, osjećam tek, saznat ću kasnije, prekasno. Za tri mjeseca neće me biti, i skoro dvadeset godina će trebati da bilježnica naposljetku slučajno dospije na krhku pažnju Nedima Tanovića.
Misao se gasi lagano, slova trnu i slabo je moje ufanje da će zapisi u bilježnici biti dovršeni kako sam zamislio.
Ostat će, ipak, nešto od ovog dana.
Dobro sam uranio, zalud izgleda, kaneći prestići veliku vrućinu. U hotelskom restoranu za doručak sam sastavio drobu. Mlada me servirka, djevojčica još, ispod oka začuđeno promatrala. Mrve tamnog kruha sa bijelog sam stolnjaka pažljivo pokupio, lijevom rukom u dlan desne, i vratio u šalicu.
Upoznavanje u Cernici, u prostorijama kluba, sa počasnim predsjednikom Veleža, Jadrankom A. Topićem, odjednom se učinilo neprijatnom obavezom.
Odlučih prvo prošetati do stadiona.
Ispred sjevernog glavnog ulaza na Gradski stadion Bijeli Brijeg jednonogi je kip Muhameda Mujića, rad u bronci i poklon Ivana Kožarića, postavljen prošle godine, za obilježavanja osamdeset godina osnivanja kluba. Kip je igra, živa: lijeva je noga prava, čvrsto na zemlji, a tijelo se povodi negdje u prošlost, za udarcem desne, nevidljive.
Povirih kroz kapiju, iza gola stari vrtlar, u prvom je znoju, podrezuje zimzelenu ogradu, oblikovanu u slova – Rođeni. Gleda ga srna.
U cvjećarni U Kate, preko puta,kupio sam mladu ružu. Ružu sam ostavio uz Mujićevu nogu.
Ulica Mehe Trbonje starog je pločnika iz kojeg niče trava, uz zid istočnog stajanja. Dio zida oslikan je širokim zamasima Romana Baričevića, slikara iz grada na sjeveru. Mural, najrazigraniji nogometni koji sam vidio, apstraktna je posveta BMV-u. Mural se čak spominje i u divnoj knjizi, objavljenoj u Hrvatskoj studenog 2010. godine, a naslovljenoj po brazilskom košarkaškom virtuozu.
Prije sastanka požurio sam u arhiv Hrvatske sveučilišne knjižnice Ivan Goran Kovačić, koji se sada nalazi u obnovljenoj kući Mujage Komadine. Knjižničarka i arhivarka, Radmila Šantić, omiljena teta Rada, uspjela je pronaći i kopirati specijalno njemačko izdanje modnog časopisa Burda iz 1995. godine, posvećeno najljepšoj nogometnoj opremi između dva svjetska rata. U izboru su objavljeni i Lamijini šnitovi Veležovih dresova. Šnitove, rukom crtane grafitnom olovkom na tankom papiru, izblijedile, porozne i zametnute u drvenoj škrinji na porušenom tavanu iz kojeg su živo proklijale zalihe zaboravljene kafe, pedeset tri godine nakon Lamijine smrti, pronašla je unuka hale Derve, Vanda, pohranila i zaštitila u Burdi, gdje je radila kao novinarska vježbenica.
Jadranko A. Topić primio me ljubazno (stigao sam po preporuci Bore Primorca), posjeo u pohaban kožni naslonjač, ponudio himberom od domaćeg šipka rumenjaša, sve sa površnim zanimanjem za čudnog svata, zgužvanog i šutljivog. Kao da prašinu treba otpuhnuti sa stola. Pogled je Topićev prazan, zelene oči davno ugašene. Dvije jake bore, od nosa idu usnama, cijelom licu daju oštar izraz, suprotan sporim i nujnim pokretima kojim kopča dugmad na lanenom svijetlom sakou, ustajući da mi pruži ruku u lagani stisak. Blijedim baritonom valja riječi ni u šta.
Gledam ga, šutim, razmišljam, i čuđen mijenama,u neznanju se tješim: čovjek je možda vazda isti, svakakav, a vremena često kvarna. Pokazujem Topiću Burdu.
U aščinici kod Badžaka kasno sam ručao teleće mišiće.
***
Zadnje pisanije u bilježnici Mije Živkovića jezgrovite su, kratke i gotovo nečitljive. Pisao ih je koncem studenog 2003., smješten u Klinici za plućne bolesti na Jordanovcu, onemoćao i u bolovima.
Može se samo slutiti, a nepovjerljivi neka istraže.
Rafo Kamhi uhićen je u kaosu brojnih nesporazuma, 05. rujna 1940., nečijom ludom greškom, koje bivaju česte u burna vremena. Odveden je u Novu Gradišku, a kasnije predan ustašama. Iz Nove Gradiške sproveden je u Jadovno, gdje mu se gubi svaki trag, kao i Oskaru Mandilbaumu i njegovoj grupi.
Sjenu Lamije Buljko munte su navodno vidjele 05. rujna 1940., na Gvozdenu, za ranog mraka, zagledanu u zelenu prolaznost brze rijeke. Iste je večeri, u spavaćoj sobi, uz šivaću mašinu Pfaf, Lamija stala na toplomjer i smrvila ga. Otrovala se živom. Munte kazuju, namjerno.
***
Ilija Oršolić, honorarni suradnik Nove Posavine, pokopan je na Gradskom groblju u Orašju, nažalost bez vjerskog obreda. Na ulazu u groblje olujna je južina srušila raspelo, baš pred nailazećeg velečasnog Blaževića, koji se, tust i usporen, sapleo o Isusove noge, teško pao i dobro ugruvao. Shvativši taj nesretni, ali slučajni događaj kao opomenu nebesa, velečasni je, bolan, odbio propovijed za pokojnjaka i dao se u dugotrajnu pokoru.
Priliku je iskoristio Davor Antun Belec i prilično supit zaprepaštenoj ožalošćenoj rodbini i malobrojnim prijateljima održao dug i radostan govor. Na sprovodu je bio u potrazi za bilježnicom.
Ibraga je obavio sistematski pregled. Blago mu je uvećana prostata.
***
Idi, nosi, dosta je više, pjesma ne postoji. Sve je pjesnik izmislio….
Bajka 100
Godine 1922. u Mostaru se rodio Velež, najveći mali klub na svijetu.
Godine 1922. u Mostaru se rodio Rafo Kamhi, nadareni Veležov junoša, spojka jakih listova, tanana stasa i filigranskog pasa (tako se govorilo), mlađahni protaže legendarnog Danona, komandanta svih plaža na Neretvi, i dobar prijatelj nešto starijeg, kratkovidnog Veležovog vratara, Armina Altarca-Ćilibija, koji je uvijek branio sa naočalama.
Godine 1922. u Mostaru se rodila Lamija Buljko, djevojka koja je skrojila zadnje Veležove crvene dresove prije II svjetskog rata.
Lamijina mati Zibica preselila je rano od galopirajuće sušice.
Tehvid za Zibicu učila je i pranena Nedima Tanovića Sabaha, udana Kurtović.
Trogodišnju Lamiju je babo, prilično sklon lozi, siru iz mjeha i dugom divanu, odveo u Donju Mahalu kod majke, žene teške pojave i stroga nastupa, nikad nasmiješene, čije bi moguće mehko srce, naslutili rijetki.
Iz Donje Mahale Lamija nikad izašla nije.
(iz bilježnice Mije Živkovića)
***
Činjenice su utvara oblih slova, koja se kratkim i nervoznim potezom iznenada pretvore u ravnu crtu. Riječi umiru kao i ljudi. Postanu nečitljive. Čudan su okot zbrkanih misli zanesenog i zbiljska naslada maštovitom.
Za malu, ali odanu sljedbu, Mijo Živković kultni je je bosanskohercegovački i hrvatski pjesnik. Objavio je samo jednu knjigu, u nakladi Braća Živković, 2003. godine, u 500 primjeraka: zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, koja se besplatno dijelila na stadionima diljem bivše Jugoslavije.
Ugledni zagrebački profesor i urednik uvrstio ga je u Prvu antologiju hrvatske poezije XXI stoljeća.
O susretu sa Mijom Živkovićem, u priči o osnivanju Red Army Zagreb, pisao je i opskurni kroničar svakojakih bizarnosti Davor Antun Belec iz grada na sjeveru, sumnjiv opsjenar, labilna ispičutura i melankolik (lijenošću je lako potratio ponešto dara), koji se iz nedokučivih razloga ponekad potpisuje kao Nedim Tanović.
Za one koji su takvoj osobi spremni vjerovati:
Miju Živkovića upoznao sam prve godine ovog stoljeća, slučajno, u poslu. Rođen je u velikoj obitelji, najstariji je od šestero braće. Najmlađi Ivo poginuo je krajem 1992. godine u ratu, negdje kraj Šamca. Trojica su svećenici, četvrti će postati.
Mijo bijaše veletrgovac alkoholom, prekomjerni pušač, strastveni Veležov navijač, a kasnije, ispostavilo se, i pjesnik. Isposničke pojave, tih i odmjeren, prilično je odudarao od ostatka svijeta u branši, većinom glasnih skorojevića sumnjive elegancije. Ipak, trgovačkom pameću i upornošću, uvijek strpljiv i naizgled blag u pregovorima, na kraju bi izborio svoje marže i ostvario namjere.
Poslije jedne poslovne večere, onako preko čaše, kad se već govori o svemu, bez reda i ozbiljnog smisla, ispričao mi je kako se počeo zanimati za pisanje.
Za ljetovanja u okolici Barcelone Mijo je upoznao stanovitog čileanskog prozaika i pjesnika. Svetački dobrohotan i donekle potaknut priličnom količinom opijata, R. mu je poklonio prvu, rukom pisanu inačicu čudnovatog leksikona. U leksikonu se spominje i argentinski pjesnik Argentino Schiaffino, allias Masni, mlađi brat jednog od najpoznatijih navijačkih vođa Boce Juniorsa. Prvu knjigu, u šapirografiranom izdanju, niz od trideset epigrama pod naslovom Antologija najboljih argentinskih viceva, Schiaffino je prodavao ili dijelio među navijačima raznih Bocinih grupa. Naklada je planula.
Sada je i Mijo imao zamisao da svoju zbirku zbijenih pjesama i vojnih marševa Porazi, objavi kao samizdat u Orašju i distribuira poput Schiaffina, na stadionskim kapijama diljem bivše Jugoslavije. Ne znam da li je uspio u naumu. Čuo sam da je 2003. godine preminuo od raka pluća.
***
Umašćenu bilježnicu smeđih tvrdih korica i ušatih listova, Živkovićevu skicu skice za utopijsku novelu o Veležu, potajice mi je posudio kolega, odvjetnik Milivoj Fabac, kurat ženskar i negdašnji ravnatelj prometne policije u gradu na sjeveru. Bilježnica je nađena u prtljažniku Škode Fabia, s kojom je Ilija Oršolić, honorarni suradnik Nove Posavine, sletio s ceste, udario u betonski most i poginuo. Postat će dio ostavinske imovine. Kolega Fabac kontaktirao je obitelj Ilije Oršolića, ali nitko nije znao objasniti što je pokojnjak tražio u gradu na sjeveru.
Tako sam slijedom neobičnih okolnosti, koje mi se sada čine kao pomalo čudan usud, postao slab tragač za sjenama Mije Živkovića.
Na žalost, ukočene mašte i sakat u daru, tek sam osrednji pisac suhoparnih tužbi.
***
A što je onaj pjesnik tebi pjesmu pisao?
Ma, pusti, nosi te đavo, vlaška posla.
Žuta, mučaljiva, zasaljena, takva od djevojaštva, sa bljeskom zla u sitnim očicama, nalik je golemoj svijetložutoj muhari.
***
Od malog i zagušljivog dućana s kolonijalnom robom brojna je obitelj jedva uspijevala životariti. Rafin otac Izidor, gotovo srastao s dućanskim pultom, svakom se namjerniku unosio u lice, žalio, rogoborio, čak se i neodređeno prijetio, najviše odsutnom Rafi, lopti općenito, i Lajhneru, koji ju je u Mostar donio, često i ne primjećujući da u dućanu više nikog nema. Potom bi, sav usukan, iskrivljen i rano sijed, ozlojeđeno još vrtio glavom, i iz dućanske tame, živo žmirkajući, zurio u veliko blještavilo naizvan.
Mostarsko ljeto 1940. godine bilo je uobičajeno vrelo. Rafi je, međutim, baš kao i kakvom klempavom mahalskom maksumu, vrućina bila pojam ispražnjen od stvarnog sadržaja, tek zvuk tuđeg puhanja i dahtanja koji bi začuđeno slušao.
Popodnevna jara njemu je punila pluća novom gustom snagom, a jaka svjetlost brzo sušila znoj u očima i bistrila pogled, dok bi udarao loptu ili trčao, gutajući prašinu suncem spaljene ledine iznad Sjevernog logora.
Mogao je beskonačno ponavljati duga dijagonalna dodavanja desnom nogom, dodirom iz trka lopti bi darivao novo, drugačije življenje, i upoznavši veličanstvenu nijemost njezina leta ispod oštro plavog neba, uživao je u svladavanju prostora i mističnom spajanju s drugim, igračem na lijevom krilu.
Rafi se činilo da i vrijeme može zaustaviti.
Na starom, krpljenom bijelom dresu, koji je tog ljeta naslijedio, osmica se šalila s beskonačnošću.
***
Danon je Rafu našao na igralištu i odveo u Husinu mehanu na Ogradi. Nije Rafi bilo drago ići, ali Danon je djelovao snagom starog mahalskog autoriteta. Slabo se obazirao na Rafine stisnute usne i upitan pogled, jedva vidljiv trag male pobune.
Sjedili su za okruglim stolom, uz razlokanu kaldrmu, u plitkoj sjeni mehane, Danon uz lozu, šutljiv, mrk, naizgled gluh na nervozni žamor uokolo, stalno glasanje živine i ljudi. Rafo je, na belaju jer gubi vrijeme za loptu, pijuckao mlaki himber, ali s nježnom je odanošću krišom zagledao u velikog Danona, komandanta svih plaža na Neretvi, i nešto je ubogo bilo, nepovratno i potrošeno, u njegovim kvarnim zubima i ostarjeloj koži još snažnih nadlaktica. Vrijeme se mrvi.
Iz mahalske vreve iznenada je ispao Ljubušak, bučno i nametljivo, s nekolike kavade u rukama. Visok, crn, bradat, blistavog osmijeha, divljeg i širokog kreta kojim grli svijet. Sjeo je za stol, snažno tapšući Danona po leđima. Pričao je glasno ni o čemu, pitao, ne očekujući odgovora. Naručio je lozu, zagrizao jednu kavadu i kratko pogledao Rafu, sa tamnom snagom u očima.
Rafi bijaše neugodno, pa je spustio glavu.
O Ljubušaku je Rafo slušao, znao ga je spomenuti i Izidor: za njega je Ljubušak bio tevećelija, hajvan, mahnitov, kako kad, ali svakako hodajući nered.
S mosta je tako skočio u Neretvu, bez nagovora, u inat sebi, valjda, iako nije znao plivati. Jedva su ga živog izvukli iz rijeke.
Da je duže poživio, Rafo bi doznao da će Ljubušak postati ludo hrabar partizanski mitraljezac, ali svoj, tvrdoglav i sklon svakom neposluhu. Njegovi su ga umalo strijeljali, jer je navodno zapalio napuštenu hrvatsku kuću, da mu mati vidi iftariti. Od smrti su ga uvijek spašavale priče, bujne i brojne, koje su rasle, širile se, i prije nego što bi on u njih ušao.
Bale crvenog platna, koje su preko Ljubušaka u Mostar stigle čudnim švercerskim putevima, čak iz Leskovca, Rafo je preuzeo u Husinoj mehani na Ogradi.
***
Nalete bilo, nije njoj pjesmu pisao.
Pa tako kaže, a i svi govore.
Pusti, ona laže. A svi izmišljaju i dodaju. Nije to pjesma o ljudima.
***
Dar je, biva, bolest: muka, neželjen biljeg koji valja skriti, jer kvari sve obično. Izdvaja.
U ozbiljne mahalske munte slutnja je nepogrešiva a jezik ubojit: šapat isprva, pa glas, izobličen i često zao, krene sokakom, sokacima, čitavom mahalom.
Lamija bijaše nevidljiva, ali se znalo, ili se nije znalo, pričalo se samo: srsi je podilaze, i vazda je malke snage.
Za ranog mraka, kad se žene uz Neretvu hlade, Lamija sjedi sama u sparnoj tami sobe. Slijepog je pogleda, blago se njiše, tiho zviždi i skuplja šejtane.
Kroz džam sipi prva mjesečina, a njoj šnitovi iz glave u ruke silaze.
Skida, s uzdahom, uvijek polako i sva ozbiljna, pokrov od tamno zelene čoje. Nježno miluje crno željezno tijelo, upijajući dlanom prijatnu hladnoću.
Šivaću mašinu Pfaf, gotovo zaboravljenu u uglu spavaće sobe, Lamiji je, s iskonskim razumijevanjem, ženskim, kao tajnu posvetu tihoj čulnosti, pokazala mudra hala Derva. Na krevet, pored mašine, spustila je stare zlatnoplave dimije, i bez riječi izašla iz sobe. Četiri dana kasnije, Lamija je prepravljene dimije prvi put nosila.
***
Rafi se činilo da teška avlinska vrata od jelovine žive svojim tajnim životom. Dva puta je lupio halkom i vrata bi se odškrinula, dovoljno da nepoznatoj ruci gurne balu sa platnom.
Za četvrtog dolaska avlija je zijevnula, a Rafo ušao vođen nepoznatim, prošao pored furune u ljetnoj kuhinji i oprezno, kao dijete još nesigurno na nogama, kliznuo polivenom avlinskom kaldrmom nad kojom je lebdjela nježna vlaga. Sve do sećije ispod obijeljenog zida.
Iz velike izdubljene zelene paprike, tek ubrane, koja opojnim smirajem miriše, Rafo pije ledenu vodu. Majka, bez riječi, zalijeva hadžibeg. Iz spavaće sobe u dnu avlije čuje se tiho zujanje šivaće mašine. Lamiju Rafo neće vidjeti.
Svečarski Lamijin dres, crveni, sa brojem osam na leđima, na grudima prošiven bijelim vezicama i sa zvijezdom na srcu, Rafo je donio u očev dućan. Izidor je vrtio glavom i šutio.
Ostale dresove kasnije je preuzeo Ljubušak.
Prvu i zadnju utakmicu u Lamijinim dresovima Velež je odigrao 1. rujna 1940. godine, protiv podgoričke Budućnosti, zamaskirane pod imenom Crna Gora.
Jedini živi svjedok utakmice, pamteći, besmrtni je Ibraga s Luke, koji je mahalu prvi put zaprepastio kad se iz Velikog rata i ruskog zarobljeništva vratio 1927. godine. Mnogi će ozbiljan kroničar, sitničav, možda i s pravom, teško vjerovati kazivanju čilog, bezubog starca od 126 godina, čiji jezik neprestano pleše po ćelavim desnima, rasipa nemilice golema sjećanja i još veću maštu, a vrane mu oči probadaju slušatelja. Ibraga priča, i ne da se smesti: utakmica bijaše sigurno predskazanje poganog doba.
Digao se jak vjetar, sa glava je nosio klobuke i fesove, a na igralištu je navodno nestalo zvuka i boje. U napetoj tišini i mutnom sivilu samo je rijetki, smiren i pažljiv, mogao vidjeti mali trag crvene boje, preživio na dresu sa brojem osam.
Nakon utakmice u gradu su izbili veliki neredi, narod se žestoko tukao sa žandarmerijom. Ljubušak je juriše predvodio.
Dva dana kasnije žandari su provalili u Radnički dom, u bezuspješnoj potrazi za Veležovom arhivom i Lamijinim dresovima. Arhiva i dresovi nikad nisu nađeni.
***
– A je li on nju ikad vidio?
– Aaaaa, opet ti isto, o toj pjesmi, ne dosađuj više.
***
Sjedim pod krošnjom stare košćele, na terasi preko puta Pozorišta lutaka, negdašnje sinagoge. Pijem limunadu bez šećera.
Pozno je ljeto 2003. godine. U Mostaru su kesteni dva puta cvjetali, na zlo neko sluti. Noge me žare, biće da su koprive nebeske.
Beskrajno sam umoran, i bolestan sam, ali to još ne znam, osjećam tek, saznat ću kasnije, prekasno. Za tri mjeseca neće me biti, i skoro dvadeset godina će trebati da bilježnica naposljetku slučajno dospije na krhku pažnju Nedima Tanovića.
Misao se gasi lagano, slova trnu i slabo je moje ufanje da će zapisi u bilježnici biti dovršeni kako sam zamislio.
Ostat će, ipak, nešto od ovog dana.
Dobro sam uranio, zalud izgleda, kaneći prestići veliku vrućinu. U hotelskom restoranu za doručak sam sastavio drobu. Mlada me servirka, djevojčica još, ispod oka začuđeno promatrala. Mrve tamnog kruha sa bijelog sam stolnjaka pažljivo pokupio, lijevom rukom u dlan desne, i vratio u šalicu.
Upoznavanje u Cernici, u prostorijama kluba, sa počasnim predsjednikom Veleža, Jadrankom A. Topićem, odjednom se učinilo neprijatnom obavezom.
Odlučih prvo prošetati do stadiona.
Ispred sjevernog glavnog ulaza na Gradski stadion Bijeli Brijeg jednonogi je kip Muhameda Mujića, rad u bronci i poklon Ivana Kožarića, postavljen prošle godine, za obilježavanja osamdeset godina osnivanja kluba. Kip je igra, živa: lijeva je noga prava, čvrsto na zemlji, a tijelo se povodi negdje u prošlost, za udarcem desne, nevidljive.
Povirih kroz kapiju, iza gola stari vrtlar, u prvom je znoju, podrezuje zimzelenu ogradu, oblikovanu u slova – Rođeni. Gleda ga srna.
U cvjećarni U Kate, preko puta, kupio sam mladu ružu. Ružu sam ostavio uz Mujićevu nogu.
Ulica Mehe Trbonje starog je pločnika iz kojeg niče trava, uz zid istočnog stajanja. Dio zida oslikan je širokim zamasima Romana Baričevića, slikara iz grada na sjeveru. Mural, najrazigraniji nogometni koji sam vidio, apstraktna je posveta BMV-u. Mural se čak spominje i u divnoj knjizi, objavljenoj u Hrvatskoj studenog 2010. godine, a naslovljenoj po brazilskom košarkaškom virtuozu.
Prije sastanka požurio sam u arhiv Hrvatske sveučilišne knjižnice Ivan Goran Kovačić, koji se sada nalazi u obnovljenoj kući Mujage Komadine. Knjižničarka i arhivarka, Radmila Šantić, omiljena teta Rada, uspjela je pronaći i kopirati specijalno njemačko izdanje modnog časopisa Burda iz 1995. godine, posvećeno najljepšoj nogometnoj opremi između dva svjetska rata. U izboru su objavljeni i Lamijini šnitovi Veležovih dresova. Šnitove, rukom crtane grafitnom olovkom na tankom papiru, izblijedile, porozne i zametnute u drvenoj škrinji na porušenom tavanu iz kojeg su živo proklijale zalihe zaboravljene kafe, pedeset tri godine nakon Lamijine smrti, pronašla je unuka hale Derve, Vanda, pohranila i zaštitila u Burdi, gdje je radila kao novinarska vježbenica.
Jadranko A. Topić primio me ljubazno (stigao sam po preporuci Bore Primorca), posjeo u pohaban kožni naslonjač, ponudio himberom od domaćeg šipka rumenjaša, sve sa površnim zanimanjem za čudnog svata, zgužvanog i šutljivog. Kao da prašinu treba otpuhnuti sa stola. Pogled je Topićev prazan, zelene oči davno ugašene. Dvije jake bore, od nosa idu usnama, cijelom licu daju oštar izraz, suprotan sporim i nujnim pokretima kojim kopča dugmad na lanenom svijetlom sakou, ustajući da mi pruži ruku u lagani stisak. Blijedim baritonom valja riječi ni u šta.
Gledam ga, šutim, razmišljam, i čuđen mijenama, u neznanju se tješim: čovjek je možda vazda isti, svakakav, a vremena često kvarna. Pokazujem Topiću Burdu.
U aščinici kod Badžaka kasno sam ručao teleće mišiće.
***
Zadnje pisanije u bilježnici Mije Živkovića jezgrovite su, kratke i gotovo nečitljive. Pisao ih je koncem studenog 2003., smješten u Klinici za plućne bolesti na Jordanovcu, onemoćao i u bolovima.
Može se samo slutiti, a nepovjerljivi neka istraže.
Rafo Kamhi uhićen je u kaosu brojnih nesporazuma, 05. rujna 1940., nečijom ludom greškom, koje bivaju česte u burna vremena. Odveden je u Novu Gradišku, a kasnije predan ustašama. Iz Nove Gradiške sproveden je u Jadovno, gdje mu se gubi svaki trag, kao i Oskaru Mandilbaumu i njegovoj grupi.
Sjenu Lamije Buljko munte su navodno vidjele 05. rujna 1940., na Gvozdenu, za ranog mraka, zagledanu u zelenu prolaznost brze rijeke. Iste je večeri, u spavaćoj sobi, uz šivaću mašinu Pfaf, Lamija stala na toplomjer i smrvila ga. Otrovala se živom. Munte kazuju, namjerno.
***
Ilija Oršolić, honorarni suradnik Nove Posavine, pokopan je na Gradskom groblju u Orašju, nažalost bez vjerskog obreda. Na ulazu u groblje olujna je južina srušila raspelo, baš pred nailazećeg velečasnog Blaževića, koji se, tust i usporen, sapleo o Isusove noge, teško pao i dobro ugruvao. Shvativši taj nesretni, ali slučajni događaj kao opomenu nebesa, velečasni je, bolan, odbio propovijed za pokojnjaka i dao se u dugotrajnu pokoru.
Priliku je iskoristio Davor Antun Belec i prilično supit zaprepaštenoj ožalošćenoj rodbini i malobrojnim prijateljima održao dug i radostan govor. Na sprovodu je bio u potrazi za bilježnicom.
Ibraga je obavio sistematski pregled. Blago mu je uvećana prostata.
***
Idi, nosi, dosta je više, pjesma ne postoji. Sve je pjesnik izmislio….
Sinoć, kad…..