Goblen

Cijelu zimu
sama,
na kauču, kao na nekom
zaboravljenom otoku,
nena veze goblen –
ovalan djelić dženneta

Tamo će je, vjeruje, čekati njen čovjek
Plećat veseljak, poštar,
koji još za Titinog vakta, davno,
s torbom o ramenu, u koraku
od srca preseli

Zelen je proplanak
iglom već prešla, i kućicu

potoku okrenutu,
crijepom svježim pokrivenu
i jednu srnu na rubu šume, plahu

Baš, hoće li me poznati
kada mu dotrčim, hoću li
u ovoj ljepoti, opet mlada biti,
pita se, dok kraju privodi nebo
posve plavo,
bez ijednog oblačka