Prije godinu-dvije imao sam kućnu pomoćnicu, lijepu djevojku koja je u ponečemu bila zaista neobična osoba. Ovo prošlo vrijeme (“imao sam”, “bila je”) kazuje da je riječ o jednom mladom životu koji je okončan. Dodat ću da je taj prerani tragični kraj bio ne samo sasvim iznenadan, već i krajnje čudnovat.
Prvih dana kad je radila kod mene nisam zapažao ništa neobično. Prijalo mi je da u svojoj starosti mogu pored sebe vidjeti jedno ljupko biće, kao što umornom šetaču prija kad u vlažnoj travi jesenje livade opazi nježne ljubičaste latice mrazovca, ili u nekom skrovitom kutku tamne šume naizgled skroman, ali raskošan u svojoj ljepoti cvjetić ciklame. Zato sam svoju svakodnevnu družbenicu u sebi tako i zvao: “cvjetić”.
Međutim, jednog dana moj cvjetić došao mi je neobično usplahiren. Zatvorivši za sobom vrata, djevojka kao da je odahnula i onda polušapatom rekla: “Pratio me je!”
“Tko vas je pratio?” upitao sam.
Skoro je viknula:
“Đavo!”
“Đavo?! Nadam se da je to bio neki privlačan mladić, mada, očigledno, nije i mnogo pristojan.”
“Rekla sam da je to bio đavo! Pravi đavo!”
“Pa da, svi muškarci, kad vide tako zgodnu djevojku kakva ste vi, pomalo postaju pravi đavoli.”
Uputila mi je čudnovat pogled.
“Ah, da”, dodao sam zbunjeno, “mislite, i ja sam muškarac, ali ne računajte na mene, ja više nisam nikakav đavo, već jedan ostarjeli i bezopasni anđeo bez krila. Koji možda pokušava da bude vaš anđeo čuvar. Dakle, kakav je to bio đavo?”
“Rekla sam vam, pravi pravcati! Onaj iz pakla.”
“Mislite, sotona?”
“On. Upravo on.”
Promatrao sam je u nedoumici. Da li ona to stvarno misli ili zbija šalu sa mnom? Ali sljedećih dana morao sam se uvjeriti da zaista vjeruje kako na ulici stalno ima pratioca kojega mi je opisivala kao otmjenog gospodina sa šiljastom bradicom i oštrim pogledom neobično zelenih očiju. Uzalud sam je uvjeravao da to ne može biti đavo, da živimo u stvarnom svijetu koji je i jedan jedini, te ako zbilja ima pratioca koji je osoba od krvi i mesa, da bi se morala obratiti policiji. Međutim, ako i dalje misli da je to đavo, onda bi trebala porazgovarati s nekim liječnikom, psihijatrom.
Takvi su je savjeti uvijek ljutili.
Jednog dana došla mi je s izrazom likovanja.
“Evo vam dokaza!”
Bacila je na stol pred mene nešto što je izgledalo kao konopac. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da je taj konopac dlakav. Na jednom kraju imao je čuperak dlaka.
“Šta je to?”
“Rep”, rekla je. “Đavolov rep.”
Ruka mi je pomalo drhtala dok sam uzimao taj čudni predmet da bih ga bolje pogledao. Bio je to zaista rep, koji mora da je pripadao nekoj mački, i to veoma velikoj mački.
“Otkuda vam ovo?” upitao sam.
“Moj napasnik mi je ovaj put došao u stan! I nije se, kao na ulici, morao prikazivati s elegancijom otmjenog gospodina, već sa ukrasima koji mu kao đavolu priliče – sa rogovima, kopitima i repom.”
“Ali kako ste mu oduzeli taj… taj rep?”
“Nadmudrila sam ga! Znala sam da će me on kad-tad posjetiti. I pripremila sam se za to. Nabavila sam malo tamjana, pa kad se vrag pojavio preda mnom, u mom stanu, pokadila sam ga! I stavila mu raspelo pred nos! Ustuknuo je, šmugnuo ka vratima, a ja sam ih zalupila za njim! Tada je kriknuo! Takav urlik nikad nisam čula. Rep mu se našao priklješten u vratima. Njegov vlasnik je umakao, a rep mi je ostao kao plijen, pa sad mogu uvjeriti nevjerne Tome.”
“Dobro”, rekao sam. “Zadržat ću ga, da ga s potrebnom pozornošću proučim.”
“A, ne!” Otela mi ga je uz ruku. “Vi biste me htjeli lišiti mog jedinog dokaza. On ostaje kod mene.”
Nakon što je tog dana otišla od mene, više nikad nisam vidio djevojku koju sam u sebi nazivao “cvjetićem”. Poginula je na ulici, pred mojom kućom, sljedećeg jutra, dok je išla k meni. Svjedoci su mi ispričali: prelazila je ulicu izvan pješačkog prijelaza, i odjednom stala, kao ukopana, pogleda uprtog u nešto što je ugledala. U tom trenutku na nju je naletio autobus i pregazio je.
Sad razmišljam o tome da li da nekome – ali kome? policajcu? psihijatru? – ispričam sve ovo i predložim mu da pretraži njen stan, da pokuša naći ono što je ona nazvala đavolovim repom.
Đavolov rep
Prije godinu-dvije imao sam kućnu pomoćnicu, lijepu djevojku koja je u ponečemu bila zaista neobična osoba. Ovo prošlo vrijeme (“imao sam”, “bila je”) kazuje da je riječ o jednom mladom životu koji je okončan. Dodat ću da je taj prerani tragični kraj bio ne samo sasvim iznenadan, već i krajnje čudnovat.
Prvih dana kad je radila kod mene nisam zapažao ništa neobično. Prijalo mi je da u svojoj starosti mogu pored sebe vidjeti jedno ljupko biće, kao što umornom šetaču prija kad u vlažnoj travi jesenje livade opazi nježne ljubičaste latice mrazovca, ili u nekom skrovitom kutku tamne šume naizgled skroman, ali raskošan u svojoj ljepoti cvjetić ciklame. Zato sam svoju svakodnevnu družbenicu u sebi tako i zvao: “cvjetić”.
Međutim, jednog dana moj cvjetić došao mi je neobično usplahiren. Zatvorivši za sobom vrata, djevojka kao da je odahnula i onda polušapatom rekla: “Pratio me je!”
“Tko vas je pratio?” upitao sam.
Skoro je viknula:
“Đavo!”
“Đavo?! Nadam se da je to bio neki privlačan mladić, mada, očigledno, nije i mnogo pristojan.”
“Rekla sam da je to bio đavo! Pravi đavo!”
“Pa da, svi muškarci, kad vide tako zgodnu djevojku kakva ste vi, pomalo postaju pravi đavoli.”
Uputila mi je čudnovat pogled.
“Ah, da”, dodao sam zbunjeno, “mislite, i ja sam muškarac, ali ne računajte na mene, ja više nisam nikakav đavo, već jedan ostarjeli i bezopasni anđeo bez krila. Koji možda pokušava da bude vaš anđeo čuvar. Dakle, kakav je to bio đavo?”
“Rekla sam vam, pravi pravcati! Onaj iz pakla.”
“Mislite, sotona?”
“On. Upravo on.”
Promatrao sam je u nedoumici. Da li ona to stvarno misli ili zbija šalu sa mnom? Ali sljedećih dana morao sam se uvjeriti da zaista vjeruje kako na ulici stalno ima pratioca kojega mi je opisivala kao otmjenog gospodina sa šiljastom bradicom i oštrim pogledom neobično zelenih očiju. Uzalud sam je uvjeravao da to ne može biti đavo, da živimo u stvarnom svijetu koji je i jedan jedini, te ako zbilja ima pratioca koji je osoba od krvi i mesa, da bi se morala obratiti policiji. Međutim, ako i dalje misli da je to đavo, onda bi trebala porazgovarati s nekim liječnikom, psihijatrom.
Takvi su je savjeti uvijek ljutili.
Jednog dana došla mi je s izrazom likovanja.
“Evo vam dokaza!”
Bacila je na stol pred mene nešto što je izgledalo kao konopac. Kad sam bolje pogledao, vidio sam da je taj konopac dlakav. Na jednom kraju imao je čuperak dlaka.
“Šta je to?”
“Rep”, rekla je. “Đavolov rep.”
Ruka mi je pomalo drhtala dok sam uzimao taj čudni predmet da bih ga bolje pogledao. Bio je to zaista rep, koji mora da je pripadao nekoj mački, i to veoma velikoj mački.
“Otkuda vam ovo?” upitao sam.
“Moj napasnik mi je ovaj put došao u stan! I nije se, kao na ulici, morao prikazivati s elegancijom otmjenog gospodina, već sa ukrasima koji mu kao đavolu priliče – sa rogovima, kopitima i repom.”
“Ali kako ste mu oduzeli taj… taj rep?”
“Nadmudrila sam ga! Znala sam da će me on kad-tad posjetiti. I pripremila sam se za to. Nabavila sam malo tamjana, pa kad se vrag pojavio preda mnom, u mom stanu, pokadila sam ga! I stavila mu raspelo pred nos! Ustuknuo je, šmugnuo ka vratima, a ja sam ih zalupila za njim! Tada je kriknuo! Takav urlik nikad nisam čula. Rep mu se našao priklješten u vratima. Njegov vlasnik je umakao, a rep mi je ostao kao plijen, pa sad mogu uvjeriti nevjerne Tome.”
“Dobro”, rekao sam. “Zadržat ću ga, da ga s potrebnom pozornošću proučim.”
“A, ne!” Otela mi ga je uz ruku. “Vi biste me htjeli lišiti mog jedinog dokaza. On ostaje kod mene.”
Nakon što je tog dana otišla od mene, više nikad nisam vidio djevojku koju sam u sebi nazivao “cvjetićem”. Poginula je na ulici, pred mojom kućom, sljedećeg jutra, dok je išla k meni. Svjedoci su mi ispričali: prelazila je ulicu izvan pješačkog prijelaza, i odjednom stala, kao ukopana, pogleda uprtog u nešto što je ugledala. U tom trenutku na nju je naletio autobus i pregazio je.
Sad razmišljam o tome da li da nekome – ali kome? policajcu? psihijatru? – ispričam sve ovo i predložim mu da pretraži njen stan, da pokuša naći ono što je ona nazvala đavolovim repom.