Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gosti: Jonathan Safran Foer
Ne, Balatura nije poznata po tome što se pred njezinim ulazom okreće ražanj s janjetom ili svinjom. Takve gostionice nikad nisam voljela, nisam ni usput navraćala u takve etablismane koje još reklamiraju i celebriraju nabodene mrtve životinje nad vatrom. Nitko neće iz daleka znati da je blizu hotela, nitko neće po mirisu roštilja prepoznati našu kuhinju. Doduše, Balatura nije poznata ni po tome da nudi isključivo vegetarijansku hranu. Voljela bih da je tako, iskreno rečeno, ali nismo se još odlučili za to. Najprije se u našim životima moramo promijeniti, pa će možda i Balatura. U nadi da će se u našim glavama nešto događati pozvala sam pisca-vegetarijanca iz Brooklyna, New Yorka, da nam to što je napisao u svojoj knjizi “Eating animals” (J.S.Foer: Jesti životinje, Algoritam, Zagreb 2012, prevela Ivana Galović) uživo ispriča, da razgovaramo i da mi baš on da onaj zadnji vritnjak koji mi fali da u prehrani promijenim život.
Njegovu sam knjigu čitala kao što gledam horore, znojila se, vrištala, podlakticom zakrivala lice da ne čitam dalje, ali nešto me tjeralo da ipak nastavim. Htjela sam se zavući pod kauč, samo da ne vidim što piše. Na žalost, ono o čemu govori, već mi je odavno poznato. I zato se nisam imala kamo povući. Istovremeno osjećam nelagodu zbog toga što se uopće bavim ovom temom, jer je trenutno pomodna, leži u zraku, i samoj sebi ne želim priznati da je moje razmišljanje o tome potaknuto nekim svjetskim feljtonima ili možda da sam čak sudionica jedne aktualne kampanje političke korektnosti čija je cilj da od nas radi one-size-ljude, koji ne puše, bave se sportom i ne jedu meso. Ne želim govoriti o tome kao što neki kažu da ove sezone nose ljubičaste štikle, pa će u sljedećoj nositi žute čizme. Nemam ničeg misionarskog u sebi, ne volim dogme bilo koje vrste i ne mogu ni u snu zamisliti da sjedim u restoranu i da prijatelja koji je naručio šnicl u umaku osuđujem time što se uporno držim tikve na žaru. Ne volim tu vrstu neravnoteže. I ne volim se praviti da sam bolji čovjek od drugog. Ne bih željela ni gostima hotela, samo sa činjenicom što se ni mrvica mesa ne nađe na jelovniku, držati implicitno fiktivno predavanje o mesnoj industriji. Ali svi znamo da je tako, da čim kažeš “ne jedem meso” drugima nametneš odgovornost za masovni uzgoj životinja i krivnju za potencijalno uživanje u ubijanju ili u najmanju ruku ravnodušnost.
Jonathan Safran Foer na mom će mi festivalu olakšati stvar. On nije takav tip vegetarijanca, niti je sklon profesorskom pisanju, a mogao je biti, jer je u svojoj knjizi skupio podatke o masovnoj proizvodnji mesa koji bi svakog čovjeka trebali tjerati da odmah, isti čas, prestane sudjelovati u toj katastrofi. Ali idemo redom, najprije da vam predstavim autora: J. S. Foer (rođen 1977 u Washingtonu D.C.) napisao je, među ostalim, dvije vrlo zapažene knjige (Sve je rasvijetljeno, Vuković i Runjić, Zagreb 2004, preveo Marinko Raos i Jako glasno i nevjerojatno blizu, Algoritam, Zagreb 2012, preveo Damir Biličić). U prvoj knjizi piše o piscu J. S. Foeru koji putuje u Ukrajinu da bi tražio ženu koja je u pričama njegovog djeda navodno spasila njegovu familiju od nacista. Priča se odvija u tri perspektive, u putopisu glavnog lika u prvom licu, u pismima koji taj fiktivni Foer kasnije izmjenjuje s ukrajinskom prijateljem i prevoditeljem Aleksom i u opisu razvoja “Schtetla” (jidiš naziv za istočnoeuropski gradić čiji su građani najčešće židovske vjere) Trachimbroda kroz nekoliko stoljeća. S ovim romanom je pobrao nevjerojatni broj nagrada i po njemu se snimio film. Druga se knjiga bavi Oskarom Schellom čiji je otac poginuo u napadima jedanaestog rujna u New Yorku 2001. godine. Lijepa je i intenzivna knjiga o dječaku (zamišljena čak kao hommage Grassovom Oskaru Matzerathu u Limenom bubnju) koji je traumatiziran u svijetu i zbog svijeta odraslih.
No, razlog gostovanja na našem festivalu je ipak njegov nonfiction book “Jesti životinje”. Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživanja u američkim tovnicama, u klaonicama i poljoprivrednim farmama. U njoj otkriva šokantne detalje koji svjedoče o mukama tih životinja, o nehumanim uvjetima u kojima se uzgajaju svinje, kokoši i druge životinje i o općoj šutnji koju ljudi pokazuju prema svim tim znanim činjenicama. Govori o fenomenu da mi to sve znamo (bar otprilike) i svejedno ništa ne poduzimamo.
Na kraju slijedi njegov pledoaje za smanjenu konzumaciju mesnih proizvoda, za zabranu industrijskog uzgoja i masovnog klanja životinja. Foer ne diskutira opće pravo čovjeka na ubijanje životinja, ili samo sporedno, on govori o toj beskrajnoj patnji životinja, o ljudskoj okrutnosti i ignoranciji, ali bez osuđivanja. On želi da se nešto malo pokrene, zbog toga mu je za početak dovoljno da svaki Amerikanac kaže, evo, četvrtkom, na primjer, ne jedem meso, želim se na taj način simbolično suprotstaviti masovnom ubijanju u industriji naše zemlje. Da se samo to dogodi, u Americi bi svaki tjedan 200 milijuna životinja ostalo živo, a pet milijuna kamiona ne bi tada zagađivalo okoliš ispušnim plinovima. Ali ne samo da se to ne događa, nego se mesna industrija sve više širi. Da pogledamo u Europu, recimo u tu moju Njemačku, vidjet ćemo kako se u Wietzeu pokraj Cellea otvorila tvornica pilećeg mesa gigantske veličine, prije samo godinu dana. Tamo ubijaju 2,6 milijuna kokoši svakoga tjedna, što znači 27.000 komada svaki sat. Dobili su sve potrebne dozvole i veliku financijsku podršku od 6,5 milijuna eura od pokrajine Niedersachsen i subvenciju od 800.000 eura od njemačke vlade. Brojevi opisuju nešto što je preveliko, preapstraktno da bi ljudski um to trajno pamtio, znam, zato ćemo i Foerove podatke brzo zaboraviti. I uspjet ćemo se uvjeriti u to da ono plastificirano meso, onaj fini pršut i ta lijepa kobasa u supermarketu, nemaju nikakve veze s takvim šiframa i još manje s pokoljima koji se svake minute, svakog trenutka, ponavljuju negdje na svijetu.
U toj Njemačkoj, u kojoj je moguće sagraditi takve tvornice, i koja je inače u svijetu poznata po tvornicama druge vrste, od 2004. godine masovni uzgoj životinja ne smije se usporediti s holokaustom. Nakon kampanje organizacije PETA (People for Ethical Treatment of Animals) pod naslovom “Holokaust na Vašem tanjuru” tim su se pitanjem bavili vrhovni sudovi. Usporedba je u Njemačkoj zabranjena jer postoji “kategorijalna razlika između ljudskog dostojanstvenog života i interesa životinjskog prava.” (Bundesverfassungsgericht) Usporedba bi mogla voditi do bagatelizacije i banalizacije sudbina žrtve holokausta. Ja to poštujem. I mislim da je akcija PETA-e previše agresivna. Ali jedna je istina u toj usporedbi, jer mislim da se manje govori o žrtvama i u jednom i drugom slučaju masovnog ubijanja, a više o počiniteljima. Ali najmanje o ovima koji vrše ubijanje, nego o jednom svijetu počinitelja, o jednoj zajednici u kojoj je takvo što moguće. Nikad nisam srela čovjeka koji je rekao: Da, mislim da je masovni uzgoj dobar, mislim da životinje moraju patiti… Svi su protiv. Kao što je u Trećem Reichu najmanje ljudi bilo osobno protiv pripadnika nearijevske rase. Samo što su im okrenuli leđa i nisu htjeli znati što se događa. Sebični interesi i ravnodušnost drugih omogućavali su masovne transporte u konclogore. Tada, u trenucima kad bi policajci, Gestapo ili SS oficiri došli po Židove, po Rome, po komuniste i po svakoga tko se nije uklopio u njihov program, tada žrtve jesu bile vidljive. I tada, ili mnogo prije toga, postajao je prostor za djelovanje.
Danas nitko ništa ne poduzima i nitko ne radi na ublažavanju patnje životinja jednostavnim činom da svakodnevno ne kupuje mesne proizvode, nego smo našu svijest potpuno odmakli od toga. Kao da te farme ne postoje, kao da meso pada s neba. A to je ista ravnodušnost koja je nekad omogućavala najveću ljudsku katastrofu u povijesti. To negledanje, to nema-to-veze-sa-mnom, to prešućivanje. Jonathan Safran Foer u svojoj knjizi nije činio usporedbe koje bi ga mogle dovesti u konflikt s njemačkom sudom, iako bi mu ta asocijacija po biografiji njegovih rođaka mogla biti bliska. Ne, Foer je svjestan da je čovjek oduvijek svejed i da je teško ljudima objasniti zašto ne bi trebali toliko jesti meso, znajući da je konzumacija mesa prvi faktor za globalno zatopljenje, za zagađanje zraka, za uništavanje šume i okoliša i za narušavanje ljudskog zdravlja. Njemu je to razumljivo, kao što je razumljivo da zaboravimo na gladnu djecu u Africi i da umjesto da im šaljemo novac trošimo na svakakve gluposti. Zna on da čovjek ne može paziti na sve. Svejedno je napisao ovu neagresivnu, nemisionarsku, ali uvjerljivu, kompetentnu i važnu knjigu, koja će našu pažnju okrenuti ovoj temi, možda čak u pravom trenutku. Knjiga je kao pristojno tapšanje po ramenu i ukazivanje na ono što inače ne vidimo. I vrijeme je. Sada se može otvoriti prostor za djelovanje.
Razlog da se ja, a sa mnom katkad možda i Balatura, okrenem vegetarijanstvu leži u Foerovoj nenametljivosti s kojom je samo probudio nešto što odavno već lebdi u meni i što je nekad – prije PETA-e i prije sudske odluke o njima – usadio Isaac Bashevis Singer, a to je bila samo jedna rečenica, moćna i istinita, sa snagom da ti promijeni život: Ako je riječ o životinjama, svi su ljudi nacisti. Životinjama je vječno Treblinka.
Mesožderi
Nastavak serijalnog razmišljanja o ljudima i životinjama za jedan još neostvareni festival u hotelu Balatura
***
Današnji gosti: Jonathan Safran Foer
Ne, Balatura nije poznata po tome što se pred njezinim ulazom okreće ražanj s janjetom ili svinjom. Takve gostionice nikad nisam voljela, nisam ni usput navraćala u takve etablismane koje još reklamiraju i celebriraju nabodene mrtve životinje nad vatrom. Nitko neće iz daleka znati da je blizu hotela, nitko neće po mirisu roštilja prepoznati našu kuhinju. Doduše, Balatura nije poznata ni po tome da nudi isključivo vegetarijansku hranu. Voljela bih da je tako, iskreno rečeno, ali nismo se još odlučili za to. Najprije se u našim životima moramo promijeniti, pa će možda i Balatura. U nadi da će se u našim glavama nešto događati pozvala sam pisca-vegetarijanca iz Brooklyna, New Yorka, da nam to što je napisao u svojoj knjizi “Eating animals” (J.S.Foer: Jesti životinje, Algoritam, Zagreb 2012, prevela Ivana Galović) uživo ispriča, da razgovaramo i da mi baš on da onaj zadnji vritnjak koji mi fali da u prehrani promijenim život.
Njegovu sam knjigu čitala kao što gledam horore, znojila se, vrištala, podlakticom zakrivala lice da ne čitam dalje, ali nešto me tjeralo da ipak nastavim. Htjela sam se zavući pod kauč, samo da ne vidim što piše. Na žalost, ono o čemu govori, već mi je odavno poznato. I zato se nisam imala kamo povući. Istovremeno osjećam nelagodu zbog toga što se uopće bavim ovom temom, jer je trenutno pomodna, leži u zraku, i samoj sebi ne želim priznati da je moje razmišljanje o tome potaknuto nekim svjetskim feljtonima ili možda da sam čak sudionica jedne aktualne kampanje političke korektnosti čija je cilj da od nas radi one-size-ljude, koji ne puše, bave se sportom i ne jedu meso. Ne želim govoriti o tome kao što neki kažu da ove sezone nose ljubičaste štikle, pa će u sljedećoj nositi žute čizme. Nemam ničeg misionarskog u sebi, ne volim dogme bilo koje vrste i ne mogu ni u snu zamisliti da sjedim u restoranu i da prijatelja koji je naručio šnicl u umaku osuđujem time što se uporno držim tikve na žaru. Ne volim tu vrstu neravnoteže. I ne volim se praviti da sam bolji čovjek od drugog. Ne bih željela ni gostima hotela, samo sa činjenicom što se ni mrvica mesa ne nađe na jelovniku, držati implicitno fiktivno predavanje o mesnoj industriji. Ali svi znamo da je tako, da čim kažeš “ne jedem meso” drugima nametneš odgovornost za masovni uzgoj životinja i krivnju za potencijalno uživanje u ubijanju ili u najmanju ruku ravnodušnost.
Jonathan Safran Foer na mom će mi festivalu olakšati stvar. On nije takav tip vegetarijanca, niti je sklon profesorskom pisanju, a mogao je biti, jer je u svojoj knjizi skupio podatke o masovnoj proizvodnji mesa koji bi svakog čovjeka trebali tjerati da odmah, isti čas, prestane sudjelovati u toj katastrofi. Ali idemo redom, najprije da vam predstavim autora: J. S. Foer (rođen 1977 u Washingtonu D.C.) napisao je, među ostalim, dvije vrlo zapažene knjige (Sve je rasvijetljeno, Vuković i Runjić, Zagreb 2004, preveo Marinko Raos i Jako glasno i nevjerojatno blizu, Algoritam, Zagreb 2012, preveo Damir Biličić). U prvoj knjizi piše o piscu J. S. Foeru koji putuje u Ukrajinu da bi tražio ženu koja je u pričama njegovog djeda navodno spasila njegovu familiju od nacista. Priča se odvija u tri perspektive, u putopisu glavnog lika u prvom licu, u pismima koji taj fiktivni Foer kasnije izmjenjuje s ukrajinskom prijateljem i prevoditeljem Aleksom i u opisu razvoja “Schtetla” (jidiš naziv za istočnoeuropski gradić čiji su građani najčešće židovske vjere) Trachimbroda kroz nekoliko stoljeća. S ovim romanom je pobrao nevjerojatni broj nagrada i po njemu se snimio film. Druga se knjiga bavi Oskarom Schellom čiji je otac poginuo u napadima jedanaestog rujna u New Yorku 2001. godine. Lijepa je i intenzivna knjiga o dječaku (zamišljena čak kao hommage Grassovom Oskaru Matzerathu u Limenom bubnju) koji je traumatiziran u svijetu i zbog svijeta odraslih.
No, razlog gostovanja na našem festivalu je ipak njegov nonfiction book “Jesti životinje”. Knjiga je rezultat višegodišnjeg istraživanja u američkim tovnicama, u klaonicama i poljoprivrednim farmama. U njoj otkriva šokantne detalje koji svjedoče o mukama tih životinja, o nehumanim uvjetima u kojima se uzgajaju svinje, kokoši i druge životinje i o općoj šutnji koju ljudi pokazuju prema svim tim znanim činjenicama. Govori o fenomenu da mi to sve znamo (bar otprilike) i svejedno ništa ne poduzimamo.
Na kraju slijedi njegov pledoaje za smanjenu konzumaciju mesnih proizvoda, za zabranu industrijskog uzgoja i masovnog klanja životinja. Foer ne diskutira opće pravo čovjeka na ubijanje životinja, ili samo sporedno, on govori o toj beskrajnoj patnji životinja, o ljudskoj okrutnosti i ignoranciji, ali bez osuđivanja. On želi da se nešto malo pokrene, zbog toga mu je za početak dovoljno da svaki Amerikanac kaže, evo, četvrtkom, na primjer, ne jedem meso, želim se na taj način simbolično suprotstaviti masovnom ubijanju u industriji naše zemlje. Da se samo to dogodi, u Americi bi svaki tjedan 200 milijuna životinja ostalo živo, a pet milijuna kamiona ne bi tada zagađivalo okoliš ispušnim plinovima. Ali ne samo da se to ne događa, nego se mesna industrija sve više širi. Da pogledamo u Europu, recimo u tu moju Njemačku, vidjet ćemo kako se u Wietzeu pokraj Cellea otvorila tvornica pilećeg mesa gigantske veličine, prije samo godinu dana. Tamo ubijaju 2,6 milijuna kokoši svakoga tjedna, što znači 27.000 komada svaki sat. Dobili su sve potrebne dozvole i veliku financijsku podršku od 6,5 milijuna eura od pokrajine Niedersachsen i subvenciju od 800.000 eura od njemačke vlade. Brojevi opisuju nešto što je preveliko, preapstraktno da bi ljudski um to trajno pamtio, znam, zato ćemo i Foerove podatke brzo zaboraviti. I uspjet ćemo se uvjeriti u to da ono plastificirano meso, onaj fini pršut i ta lijepa kobasa u supermarketu, nemaju nikakve veze s takvim šiframa i još manje s pokoljima koji se svake minute, svakog trenutka, ponavljuju negdje na svijetu.
U toj Njemačkoj, u kojoj je moguće sagraditi takve tvornice, i koja je inače u svijetu poznata po tvornicama druge vrste, od 2004. godine masovni uzgoj životinja ne smije se usporediti s holokaustom. Nakon kampanje organizacije PETA (People for Ethical Treatment of Animals) pod naslovom “Holokaust na Vašem tanjuru” tim su se pitanjem bavili vrhovni sudovi. Usporedba je u Njemačkoj zabranjena jer postoji “kategorijalna razlika između ljudskog dostojanstvenog života i interesa životinjskog prava.” (Bundesverfassungsgericht) Usporedba bi mogla voditi do bagatelizacije i banalizacije sudbina žrtve holokausta. Ja to poštujem. I mislim da je akcija PETA-e previše agresivna. Ali jedna je istina u toj usporedbi, jer mislim da se manje govori o žrtvama i u jednom i drugom slučaju masovnog ubijanja, a više o počiniteljima. Ali najmanje o ovima koji vrše ubijanje, nego o jednom svijetu počinitelja, o jednoj zajednici u kojoj je takvo što moguće. Nikad nisam srela čovjeka koji je rekao: Da, mislim da je masovni uzgoj dobar, mislim da životinje moraju patiti… Svi su protiv. Kao što je u Trećem Reichu najmanje ljudi bilo osobno protiv pripadnika nearijevske rase. Samo što su im okrenuli leđa i nisu htjeli znati što se događa. Sebični interesi i ravnodušnost drugih omogućavali su masovne transporte u konclogore. Tada, u trenucima kad bi policajci, Gestapo ili SS oficiri došli po Židove, po Rome, po komuniste i po svakoga tko se nije uklopio u njihov program, tada žrtve jesu bile vidljive. I tada, ili mnogo prije toga, postajao je prostor za djelovanje.
Danas nitko ništa ne poduzima i nitko ne radi na ublažavanju patnje životinja jednostavnim činom da svakodnevno ne kupuje mesne proizvode, nego smo našu svijest potpuno odmakli od toga. Kao da te farme ne postoje, kao da meso pada s neba. A to je ista ravnodušnost koja je nekad omogućavala najveću ljudsku katastrofu u povijesti. To negledanje, to nema-to-veze-sa-mnom, to prešućivanje. Jonathan Safran Foer u svojoj knjizi nije činio usporedbe koje bi ga mogle dovesti u konflikt s njemačkom sudom, iako bi mu ta asocijacija po biografiji njegovih rođaka mogla biti bliska. Ne, Foer je svjestan da je čovjek oduvijek svejed i da je teško ljudima objasniti zašto ne bi trebali toliko jesti meso, znajući da je konzumacija mesa prvi faktor za globalno zatopljenje, za zagađanje zraka, za uništavanje šume i okoliša i za narušavanje ljudskog zdravlja. Njemu je to razumljivo, kao što je razumljivo da zaboravimo na gladnu djecu u Africi i da umjesto da im šaljemo novac trošimo na svakakve gluposti. Zna on da čovjek ne može paziti na sve. Svejedno je napisao ovu neagresivnu, nemisionarsku, ali uvjerljivu, kompetentnu i važnu knjigu, koja će našu pažnju okrenuti ovoj temi, možda čak u pravom trenutku. Knjiga je kao pristojno tapšanje po ramenu i ukazivanje na ono što inače ne vidimo. I vrijeme je. Sada se može otvoriti prostor za djelovanje.
Razlog da se ja, a sa mnom katkad možda i Balatura, okrenem vegetarijanstvu leži u Foerovoj nenametljivosti s kojom je samo probudio nešto što odavno već lebdi u meni i što je nekad – prije PETA-e i prije sudske odluke o njima – usadio Isaac Bashevis Singer, a to je bila samo jedna rečenica, moćna i istinita, sa snagom da ti promijeni život: Ako je riječ o životinjama, svi su ljudi nacisti. Životinjama je vječno Treblinka.
.