Bojan je bio čovjek koji je volio davati, ali i primati darove. Kada bi nekome želio nešto darivati, pozorno je birao dar. Razmišljao je o prigodi, razmišljao je o potrebi toga komu bi nešto poklanjao. Odlazio bi u dućane po nekoliko puta, gledao cijene, provjeravao kvalitetu onoga što poklanja. Gotovo nikada nije pogriješio i nekome darivao nešto što mu neće trebati ili nešto značiti u kasnijem životu. Volio je kada i njega darivaju.
– Poklonu se ne gleda u zube! – govorio bi, jer je to čuo negdje. Svakom novom daru ostavljao je jedno, malo, mjesto u duši i srcu. Njemu je bilo važno samo da ga se netko sjeti.
Najljepši i najvrjedniji dar koji je u životu mogao i zamisliti bio mu je njegov sin Luka. Lukinim ulaskom u Bojanov život sve se okrenulo za 360 stupnjeva. Do tada je Bojan često pio i pri piću gubio razum i kontrolu. Nerijetko bi se s nekim potukao, policija bi ga privodila na triježnjenje, dobivao je prekršajne kazne, koje bi plaćao njegov otac, kojega bi Bojan posprdno nazivao: tatica.
– Da smanjim bruku – plaćao bi i govorio tatica, a onda odlazio, tko zna kamo, i kojoj ljubavnici, jer – nemam vremena za dječje igre i igrice!
Udaljavao se Bojan od obitelji, ali i obitelj od njega. Tatica Mirko bio je na visokom položaju, plaća dobra, dnevnice i putovanja česti, imao je službeno vozilo, osobnog vozača. Narod bi govorio: taj ima, baš, sve. Ali, gubio je obitelj. Polako i sigurno.
Supruga Stana, priprosta seljančica, nekada vrijedna a sada ohola, izravno iz opanaka i gumenih čizama u lakirane cipele. Patila je od prepoznavanja na ulici kao ženu “onoga Mirka”, uvijek napadno dotjerana, manira koje je naučila iz meksičkih i turskih serija. A stvarnost je govorila: izvana gladac, a unutra jadac.
U kući kod njih bilo je ratno stanje. Stana i Mirko gotovo da i nisu normalno razgovarali. Svaki njihov razgovor započinjao je i skončavao teškim riječima, psovkama i svađom, do lupanja vratima ili razbijanja tanjura i šalica. Ona je njemu predbacivala česte izostanke iz kuće, sumnjala je kako ima ljubavnicu, a on je njoj zamjerao seljačko podrijetlo, neukost i neobrazovanost.
Bojan je to, svakodnevno, gledao i slušao. Takva situacija između oca i majke izjedala mu je srce i dušu. Kad bi mu postalo mučno od stalnih roditeljskih svađa, odlazio bi kod prijatelja Slavena. On i Slaven skupa su učili, skupa izlazili, nerijetko bi ostajao i prespavati kod njega.
Tiho je patio sve dok mu jednoga dana, u život nije ušla Anja. Bila je to sitna, tamnooka i svjetlokosa djevojka iz četvrtog be. Nogama čvrsto na zemlji. Mislio je tada, da Anja ima rješenje za sve probleme, i probleme za sva rješenja. Jedino se njoj i Slavenu povjeravao, oni su znali za sve njegove probleme u kući.
Stana je polagano gubila Bojana, kao, možda, jedini oslonac u životu. Odavala se piću. Ispočetka kriomice, a poslije bez ikakvih ograda i predrasuda. Imala je stalnu skupinu ljudi s kojima je kartala, a uz karte ide piće, idu cigarete. Onda su, nekako stidljivo i polako, počela ostajanja doktora Višnjića, prvo da popije još jednu, “putnu”, a onda:
– Znaš, nešto nisam dobro s onom svojom, mogu li prenoćiti tu, u dnevnom boravku, ujutro moram na posao? – na koncu se uvukao u krevet kod Stane iz kojeg nije izlazio već treću godinu.
Mirko je nešto i sumnjao, ali bilo mu je svejedno jer i on je odlazio kod žene načelnika općine. Njih dvojica nikada nisu išli na službena putovanja skupa, pa je to stvaralo odlične prilike bračnim nevjerstvima. Za svoju Stanu bio je mutavko koji nije znao ni je li ga stavio između dva dušeka ili tamo gdje treba, a za načelnikovu ženu bio je najbolji i najnježniji ljubavnik koji je, uvijek, znao, zadovoljiti sve njene želje i potrebe.
Bojan je znao i za doktora Višnjića i za načelnikovu ženu. Ipak su svi živjeli u malom mjestu gdje se tajne teško skrivaju. Utjehu je tražio najprije u Slavenovom prijateljstvu, a onda u Anjinoj ljubavi i razumijevanju.
Jedne noći, kod Slavena, nakon višesatnog učenja, Slaven je iz hladnjaka donio bocu domaćeg, crnog, vina.
– Zaslužili smo okrepu – rekao je i nalio obojici poveliku čašu.
– Ne znam, nisam baš ljubitelj pića. Znaš, kad vidim moju staru, zgadi mi se sama pomisao na alkohol – rekao je Bojan.
– Eh, brate, možemo po jednu čašu, neće nam ništa biti. Poslije se idem tuširati, možeš i ti, ako hoćeš.
Svoju čašu vina Slaven je popio, Bojanu se učinilo iz jednog gutljaja, skinuo majicu i otišao put kupatila. Bojan je svoje vino pio polako, nekako bez uživanja. Vino je bilo, činilo mu se, jako, ono što stari ljudi kažu: idi ti, eto mene za tobom. Kad je Slaven došao iz kupatila, vino mu je, nekako, popravilo raspoloženje. Već je lebdio centimetar od poda, život mu se učinio ljepšim, čak mu je i Slaven izgledao, nekako, drugačije. Pošao je i on put kupatila, ali to više nisu bile njegove noge, niti njegova glava. Kralj Vino uzeo ga je u svoje naručje i pod svoje noge.
Dok je stajao pod tušem i puštao, gotovo, hladnu vodu niz tijelo, na svoju ludu, pijanu glavu,
Osjetio je nečije ruke na leđima. Želio je nešto reći, kriknuti, pobjeći, ali kralj Vino oduzeo mu je moć govora, omeo mu kretnje. Slavenove ruke su, ubrzo, s leđa prešle na stomak a onda niže, milujući ga za muškost. U trenutku, osjetio je vlažni jezik u uhu, potom u ustima kako svojim vrhom traži njegov i istražuje mu zubno meso.
Osjetio je gađenje i nekim preostalim atomom snage uspio je odgurnuti Slavena od sebe. Morao je izgledati strašno jer je ispred sebe ugledao prijatelja s ukrućenim udom. Još veća mu je muka bilo to što je, u trenu, shvatio kako i Slaven njega gleda iznenađeno jer je i Bojanov ud bio izdajnički podignut prema nebu.
– O ovome sanjam već dugo – promuklim glasom rekao je Slaven – Zaljubljen sam u tebe!
– Jebi se! Volim Anju, i nisam peder! – reče Bojan, u trenutku, istjeravši iz sebe kralja Vino.
– Vidim kako nisi, i tebi se digao – ne popuštajući rekao je Slaven.
– To sam ja, glupane, zamišljao da me Anja ljubi i mazi.
– Koga lažeš? Sebe ili mene? Nije me briga koga si zamišljao, važno je da nam je obojici bilo ugodno i lijepo.
– Totalno si lud! Odlazim istoga trena!
Te noći Bojan je prvi put otišao do gradskog mosta. Putem je kupio dva litra jeftinog, crnog, vina i vije kutije cigareta. Pio je i pušio, pa je onda pušio i pio. Sam. Cijelu noć. Proklinjao je oca i mater, sebe i Slavena. Proklinjao je tuđe žene i muževe, pedere. Boga je molio da mu podari, barem, malo razboritosti kako ne bi poludio. Tu je noć otkrio kako vrijeme uz maligane i cigarete brže prolazi, kako i rijeka ispod njegovih nogu nekako tiše i ljepše nosi gradsku prljavštinu.
Kad je Anji ispričao sve ono čega se mogao sjetiti, ostao je iznenađen njezinom reakcijom.
– A zato je on mene nazivao Otimačicom! Mislila sam da je to iz one serije. Tko bi to od njega očekivao. Sad mi je jasno zašto nema curu i ne priča o curama. Ah, pa uvijek je listao časopise samo s muškim modelima. A da mu ti nisi dao kakvog povoda? – na kraju je sumnjičavo upitala.
Bojan nije znao što bi joj odgovorio. Znam samo da je sve češće, i s većim užitkom krao od majke Stane vino, konjake i vinjake koje joj je ostavljao njezin kavalir Višnjić. Nije on to kupovao, to su mu donosili pacijenti kao zahvalu ili kao mito, svejedno je.
Bojan je tu svoju slabost i porok pomno skrivao od Anje. U njenom društvu rijetko je pio, pušio još rjeđe. Žvakao je sve moguće žvakaće gume, cuclao one bombone od eukaliptusa samo da sakrije zadah pića i duhana.
Anja je imala samo majku. Ona je radila u bolnici u dvije smjene, pa kad bi radila cijelu noć, Bojan bi ostajao kod Anje, u njenoj sobi i krevetu.
Neizmjerno je volio držati glavu u Anjinu krilu i zaspati na njenoj ruci, kao malo dijete. Volio je i Anju. Davala mu je nekakvu sigurnost i utočište, kakvu nije imao kod svoje majke Stane. Najteže mu je bilo što u tim zajedničkim noćima nije mogao piti onako i onoliko kako se, već, bio naučio i navikao. Od drugara iz škole dobio je na probu nekoliko smotki marihuane, poslije je od tih istih drugara kupovao svoje dnevne doze. Novac mu nije bio neki problem. Otac na dobrom mjestu, pun novaca, majka otupjela za njegove potrebe i nazočnost u životu. Davali su mu novac samo da se s njim ne moraju još u životu zafrkavati. Oni su imali svoje svjetove i svoje zanimacije. Bojan je uvelike bio rob, u vlasti kralja Vina i kraljice Trave.
Jedne večeri, iza sedam sati, došao je kod Anje. Majka joj je otišla na posao, noćna smjena. Dočekala ga je na vratima sva, nekako, blažena, s nekim čudno lijepim osmijehom na licu. Na stolu bijeli stolnjak, tanjuri, visoke čaše za vino, tri svijeće, tek upaljene. Romantika, već viđena u američkim, ljigavim filmovima.
– Što to slavimo? – upitao je Bojan, prebirući brzinski u glavi da nije zaboravio neki važan datum, te koliko je već popio i koliko još smije a da Anja ne primijeti.
– Sjedi, otvori nam bocu, pa ću ti reći – gledala ga je, onim svojim, bistrim očima koje je toliko volio.
Polako je otvorio bocu pazeći da ne prolije ni kapi po bijelom stolnjaku, ulio vina svakome do pola čaše, jednu dao Anji, kucnuo i upitao:
– U čiju čast pijemo?
– U našu…. i naše bebe! – rekla je to mirno i staloženo, kao da pita gdje je bio jučer popodne.
Umalo mu čaša nije ispala iz ruke, a vino mu je zastalo u grlu. U trenu je pomislio kako mu je to zadnja čaša vina u životu.
– Kako to misliš? Zar nismo pazili? Kako znaš? Jesi li posve sigurna? – smišljao je pitanja ali ih nije izgovarao. Samo ju je gledao, onako blaženu, sretnu i lijepu. Oh, Bože, koliko je volim. Potom je čuo svoj glas, negdje iz daljine:
– Moramo se vjenčati! Naravno, ako to želiš.
– Jesi li ti to, Bojane, upravo mene zaprosio? Mislila sam da će taj trenutak biti drugačiji. Ne želim te opterećivati kako ne bi, možda, pomislio da te hvatam na dijete. Ne bih bila ni prva ni zadnja koja bi svoje dijete podizala sama.
– E, to ne dolazi u obzir! – jasno i odrješito rekao je Bojan.
Od tada, zapravo, i počinje ova priča. Klasična, iz romana, iz filmova, na žalost i iz svakodnevnog života.
Stana je poludjela, nije htjela ni čuti da joj se sin ženi s “kopiletom” kojemu je još, onako usput, napravio drugo “kopile”. Nije Anja nikakva prilika za njezinog jedinca. Mirku je bilo svejedno, samo da ne pukne bruka u gradu. Bojana, naravno, tu nitko ništa nije pitao.
On je pio i pušio travu u svojoj samoći. Pitao se je li ga stiglo Slavenovo prokletstvo, ili je on sam proklet toliko da ima takve roditelje i takvu situaciju u životu. Samo je Anju i njega bilo briga za ljubav, i kako na svijet donijeti malo, novo, biće, kojemu će pružiti sve ono što oni nisu imali.
Otac mu je, na Bojanovo uporno traženje, našao posao nekakvog skladištara u lokalnoj tiskari.
– Nije nešto posebno, ali je pošten posao, a poslije ćemo nešto vidjeti – rekao je Bojanu.
Stana ga nije željela ni vidjeti, ni čuti, a nakon vjenčanja nije ni njega ni trudnu Anju puštala u kuću.
– Kopile i njihovo kopile mi ne trebaju! – govorila je i pijana i trijezna.
Bojan je koristio priliku popiti neku preko mjere kad bi im prijatelji dolazili u mali, podstanarski stan na čestitanje.
Jedan dan je, u nastupu bijesa, razbio zrcalo u kupaonici, ali se brže-bolje Anji opravdao slučajnošću.
Anja nije bila nimalo glupa. Sumnjala je neko vrijeme, ali zaslijepljena ljubavlju i brigom da joj s trudnoćom bude sve u redu, neko vrijeme nije se, baš puno, osvrtala na dnevne probleme. Tjedan dana pred porod završila je fakultet, postala je arhitekt. Bojan je i dalje radio kao skladištar i kriomice pio i pušio travu.
Onoga dana kada je otišla u bolnicu poroditi se, i kada je rodila zdravog i lijepog dječaka, samo jedno biće na svijetu bilo je sretnije od nje. Bojan.
Tri dana se nije trijeznio. U ta tri dana bio je toliko napušen, da to netko ne može za tri mjeseca. Odlučio je kako će se sin zvati Luka.
Kao da ga je Mjesec pogodio u glavu onoga dana kada se Luka rodio. Prestao je piti, travu bi pušio samo ponekad. Radio je sve kućne poslove. Najviše je volio presvlačiti Luku, kupati ga i igrati se s njim, onako, golim.
Nije ga bilo briga što Stana ne želi doći kod njih, niti ih zove kod sebe. Mirko je dolazio često, dolazila je i Anjina mama, ali im Bojan nije puno davao Luku. Luka je bio samo njegov. Anja je bila zadovoljna i smirena. Molila je Mirka za pomoć u pronalasku nekog posla. Mirko je bio obećao pomoć i ubrzo je ispunio obećanje. Dobila je posao u jednoj privatnoj građevinskoj tvrtki. Bio je to jedan, veliki, san.
Sve do jednom.
San je trajao nešto više od tri godine. Kupovali su Luki svakojakih igračaka. Razmazili su dijete i teško mu objašnjavali kako nešto, ipak, ne može dobiti. Kada bi Bojanu dosadilo njegovo stalno i uporno traženje nečega, govorio bi:
– Želim i ja avion, ali ga nemam, i ne mogu ga dobiti! Hajd’ prestani više!
Nikada Bojan nije digao ruku na Luku niti ga udario.
Jedne noći Bojan je zaglavio s društvom u kavani do ranih jutarnjih sati. Te noći Luka je dobio povišenu temperaturu. Anju je uhvatila panika, dijete se razboljelo, ne zna gdje je Bojan, i onda, kako to obično biva, izbija teška svađa.
– Gdje si bio? Nema te kad si najpotrebniji! Glupačo, zašto si se uspaničila!? Naravno, kad nemaš pojma oko djeteta! – sve riječ po riječ, galama na galamu, psovka na psovku, uvreda na uvredu.
– Ti si glupi skladištar, pijanica, drogeraš, ja sam te izvukla iz govana, ti si peder!
– A ti radiš tamo gdje te moj stari uposlio, ti si kopile, dobro je meni moja Stana govorila!
– Jebala te Stana!
Bojanu je u trenu pao mrak na oči, pala roleta na oči. Prvo je razbio čašu, pa tanjur, a onda sve redom, sve što mu je došlo pod ruku i što je stigao.
Sve to je iz kuta gledao mali Luka. Nije razumio tatu zašto razbija po kući, zašto mama i tata viču jedno na drugo. Samo je držao svoj mali, najdraži, autić i bio na ivici suza.
– Narkomanu jedan bolesni, kupi mi se iz kuće! Idi svojoj materi, pijanduri kao što si i sam! – vikala je Anja plačući.
Bojan više nije čuo ni vidio ništa. Samo je htio uništiti sve. Ionako je sve bilo uništeno! Htio je ubiti Stanu, Mirka, Slavena, sebe. Htio je ubiti život.
Zgrabio je nož i nekoliko puta zamahnuo i udario Anju po stomaku i licu. Krv je prskala na sve strane.
Samo je, u jednom trenutku, ugledao malo biće ispred sebe, svoju krvavu ruku i nož u njoj i čuo:
– Nemoj tata, Luka tebi kupi avion!
Ubio je samo Anju, ubio je ljubav i ubio je Lukinu budućnost.
Dar za sina
Bojan je bio čovjek koji je volio davati, ali i primati darove. Kada bi nekome želio nešto darivati, pozorno je birao dar. Razmišljao je o prigodi, razmišljao je o potrebi toga komu bi nešto poklanjao. Odlazio bi u dućane po nekoliko puta, gledao cijene, provjeravao kvalitetu onoga što poklanja. Gotovo nikada nije pogriješio i nekome darivao nešto što mu neće trebati ili nešto značiti u kasnijem životu. Volio je kada i njega darivaju.
– Poklonu se ne gleda u zube! – govorio bi, jer je to čuo negdje. Svakom novom daru ostavljao je jedno, malo, mjesto u duši i srcu. Njemu je bilo važno samo da ga se netko sjeti.
Najljepši i najvrjedniji dar koji je u životu mogao i zamisliti bio mu je njegov sin Luka. Lukinim ulaskom u Bojanov život sve se okrenulo za 360 stupnjeva. Do tada je Bojan često pio i pri piću gubio razum i kontrolu. Nerijetko bi se s nekim potukao, policija bi ga privodila na triježnjenje, dobivao je prekršajne kazne, koje bi plaćao njegov otac, kojega bi Bojan posprdno nazivao: tatica.
– Da smanjim bruku – plaćao bi i govorio tatica, a onda odlazio, tko zna kamo, i kojoj ljubavnici, jer – nemam vremena za dječje igre i igrice!
Udaljavao se Bojan od obitelji, ali i obitelj od njega. Tatica Mirko bio je na visokom položaju, plaća dobra, dnevnice i putovanja česti, imao je službeno vozilo, osobnog vozača. Narod bi govorio: taj ima, baš, sve. Ali, gubio je obitelj. Polako i sigurno.
Supruga Stana, priprosta seljančica, nekada vrijedna a sada ohola, izravno iz opanaka i gumenih čizama u lakirane cipele. Patila je od prepoznavanja na ulici kao ženu “onoga Mirka”, uvijek napadno dotjerana, manira koje je naučila iz meksičkih i turskih serija. A stvarnost je govorila: izvana gladac, a unutra jadac.
U kući kod njih bilo je ratno stanje. Stana i Mirko gotovo da i nisu normalno razgovarali. Svaki njihov razgovor započinjao je i skončavao teškim riječima, psovkama i svađom, do lupanja vratima ili razbijanja tanjura i šalica. Ona je njemu predbacivala česte izostanke iz kuće, sumnjala je kako ima ljubavnicu, a on je njoj zamjerao seljačko podrijetlo, neukost i neobrazovanost.
Bojan je to, svakodnevno, gledao i slušao. Takva situacija između oca i majke izjedala mu je srce i dušu. Kad bi mu postalo mučno od stalnih roditeljskih svađa, odlazio bi kod prijatelja Slavena. On i Slaven skupa su učili, skupa izlazili, nerijetko bi ostajao i prespavati kod njega.
Tiho je patio sve dok mu jednoga dana, u život nije ušla Anja. Bila je to sitna, tamnooka i svjetlokosa djevojka iz četvrtog be. Nogama čvrsto na zemlji. Mislio je tada, da Anja ima rješenje za sve probleme, i probleme za sva rješenja. Jedino se njoj i Slavenu povjeravao, oni su znali za sve njegove probleme u kući.
Stana je polagano gubila Bojana, kao, možda, jedini oslonac u životu. Odavala se piću. Ispočetka kriomice, a poslije bez ikakvih ograda i predrasuda. Imala je stalnu skupinu ljudi s kojima je kartala, a uz karte ide piće, idu cigarete. Onda su, nekako stidljivo i polako, počela ostajanja doktora Višnjića, prvo da popije još jednu, “putnu”, a onda:
– Znaš, nešto nisam dobro s onom svojom, mogu li prenoćiti tu, u dnevnom boravku, ujutro moram na posao? – na koncu se uvukao u krevet kod Stane iz kojeg nije izlazio već treću godinu.
Mirko je nešto i sumnjao, ali bilo mu je svejedno jer i on je odlazio kod žene načelnika općine. Njih dvojica nikada nisu išli na službena putovanja skupa, pa je to stvaralo odlične prilike bračnim nevjerstvima. Za svoju Stanu bio je mutavko koji nije znao ni je li ga stavio između dva dušeka ili tamo gdje treba, a za načelnikovu ženu bio je najbolji i najnježniji ljubavnik koji je, uvijek, znao, zadovoljiti sve njene želje i potrebe.
Bojan je znao i za doktora Višnjića i za načelnikovu ženu. Ipak su svi živjeli u malom mjestu gdje se tajne teško skrivaju. Utjehu je tražio najprije u Slavenovom prijateljstvu, a onda u Anjinoj ljubavi i razumijevanju.
Jedne noći, kod Slavena, nakon višesatnog učenja, Slaven je iz hladnjaka donio bocu domaćeg, crnog, vina.
– Zaslužili smo okrepu – rekao je i nalio obojici poveliku čašu.
– Ne znam, nisam baš ljubitelj pića. Znaš, kad vidim moju staru, zgadi mi se sama pomisao na alkohol – rekao je Bojan.
– Eh, brate, možemo po jednu čašu, neće nam ništa biti. Poslije se idem tuširati, možeš i ti, ako hoćeš.
Svoju čašu vina Slaven je popio, Bojanu se učinilo iz jednog gutljaja, skinuo majicu i otišao put kupatila. Bojan je svoje vino pio polako, nekako bez uživanja. Vino je bilo, činilo mu se, jako, ono što stari ljudi kažu: idi ti, eto mene za tobom. Kad je Slaven došao iz kupatila, vino mu je, nekako, popravilo raspoloženje. Već je lebdio centimetar od poda, život mu se učinio ljepšim, čak mu je i Slaven izgledao, nekako, drugačije. Pošao je i on put kupatila, ali to više nisu bile njegove noge, niti njegova glava. Kralj Vino uzeo ga je u svoje naručje i pod svoje noge.
Dok je stajao pod tušem i puštao, gotovo, hladnu vodu niz tijelo, na svoju ludu, pijanu glavu,
Osjetio je nečije ruke na leđima. Želio je nešto reći, kriknuti, pobjeći, ali kralj Vino oduzeo mu je moć govora, omeo mu kretnje. Slavenove ruke su, ubrzo, s leđa prešle na stomak a onda niže, milujući ga za muškost. U trenutku, osjetio je vlažni jezik u uhu, potom u ustima kako svojim vrhom traži njegov i istražuje mu zubno meso.
Osjetio je gađenje i nekim preostalim atomom snage uspio je odgurnuti Slavena od sebe. Morao je izgledati strašno jer je ispred sebe ugledao prijatelja s ukrućenim udom. Još veća mu je muka bilo to što je, u trenu, shvatio kako i Slaven njega gleda iznenađeno jer je i Bojanov ud bio izdajnički podignut prema nebu.
– O ovome sanjam već dugo – promuklim glasom rekao je Slaven – Zaljubljen sam u tebe!
– Jebi se! Volim Anju, i nisam peder! – reče Bojan, u trenutku, istjeravši iz sebe kralja Vino.
– Vidim kako nisi, i tebi se digao – ne popuštajući rekao je Slaven.
– To sam ja, glupane, zamišljao da me Anja ljubi i mazi.
– Koga lažeš? Sebe ili mene? Nije me briga koga si zamišljao, važno je da nam je obojici bilo ugodno i lijepo.
– Totalno si lud! Odlazim istoga trena!
Te noći Bojan je prvi put otišao do gradskog mosta. Putem je kupio dva litra jeftinog, crnog, vina i vije kutije cigareta. Pio je i pušio, pa je onda pušio i pio. Sam. Cijelu noć. Proklinjao je oca i mater, sebe i Slavena. Proklinjao je tuđe žene i muževe, pedere. Boga je molio da mu podari, barem, malo razboritosti kako ne bi poludio. Tu je noć otkrio kako vrijeme uz maligane i cigarete brže prolazi, kako i rijeka ispod njegovih nogu nekako tiše i ljepše nosi gradsku prljavštinu.
Kad je Anji ispričao sve ono čega se mogao sjetiti, ostao je iznenađen njezinom reakcijom.
– A zato je on mene nazivao Otimačicom! Mislila sam da je to iz one serije. Tko bi to od njega očekivao. Sad mi je jasno zašto nema curu i ne priča o curama. Ah, pa uvijek je listao časopise samo s muškim modelima. A da mu ti nisi dao kakvog povoda? – na kraju je sumnjičavo upitala.
Bojan nije znao što bi joj odgovorio. Znam samo da je sve češće, i s većim užitkom krao od majke Stane vino, konjake i vinjake koje joj je ostavljao njezin kavalir Višnjić. Nije on to kupovao, to su mu donosili pacijenti kao zahvalu ili kao mito, svejedno je.
Bojan je tu svoju slabost i porok pomno skrivao od Anje. U njenom društvu rijetko je pio, pušio još rjeđe. Žvakao je sve moguće žvakaće gume, cuclao one bombone od eukaliptusa samo da sakrije zadah pića i duhana.
Anja je imala samo majku. Ona je radila u bolnici u dvije smjene, pa kad bi radila cijelu noć, Bojan bi ostajao kod Anje, u njenoj sobi i krevetu.
Neizmjerno je volio držati glavu u Anjinu krilu i zaspati na njenoj ruci, kao malo dijete. Volio je i Anju. Davala mu je nekakvu sigurnost i utočište, kakvu nije imao kod svoje majke Stane. Najteže mu je bilo što u tim zajedničkim noćima nije mogao piti onako i onoliko kako se, već, bio naučio i navikao. Od drugara iz škole dobio je na probu nekoliko smotki marihuane, poslije je od tih istih drugara kupovao svoje dnevne doze. Novac mu nije bio neki problem. Otac na dobrom mjestu, pun novaca, majka otupjela za njegove potrebe i nazočnost u životu. Davali su mu novac samo da se s njim ne moraju još u životu zafrkavati. Oni su imali svoje svjetove i svoje zanimacije. Bojan je uvelike bio rob, u vlasti kralja Vina i kraljice Trave.
Jedne večeri, iza sedam sati, došao je kod Anje. Majka joj je otišla na posao, noćna smjena. Dočekala ga je na vratima sva, nekako, blažena, s nekim čudno lijepim osmijehom na licu. Na stolu bijeli stolnjak, tanjuri, visoke čaše za vino, tri svijeće, tek upaljene. Romantika, već viđena u američkim, ljigavim filmovima.
– Što to slavimo? – upitao je Bojan, prebirući brzinski u glavi da nije zaboravio neki važan datum, te koliko je već popio i koliko još smije a da Anja ne primijeti.
– Sjedi, otvori nam bocu, pa ću ti reći – gledala ga je, onim svojim, bistrim očima koje je toliko volio.
Polako je otvorio bocu pazeći da ne prolije ni kapi po bijelom stolnjaku, ulio vina svakome do pola čaše, jednu dao Anji, kucnuo i upitao:
– U čiju čast pijemo?
– U našu…. i naše bebe! – rekla je to mirno i staloženo, kao da pita gdje je bio jučer popodne.
Umalo mu čaša nije ispala iz ruke, a vino mu je zastalo u grlu. U trenu je pomislio kako mu je to zadnja čaša vina u životu.
– Kako to misliš? Zar nismo pazili? Kako znaš? Jesi li posve sigurna? – smišljao je pitanja ali ih nije izgovarao. Samo ju je gledao, onako blaženu, sretnu i lijepu. Oh, Bože, koliko je volim. Potom je čuo svoj glas, negdje iz daljine:
– Moramo se vjenčati! Naravno, ako to želiš.
– Jesi li ti to, Bojane, upravo mene zaprosio? Mislila sam da će taj trenutak biti drugačiji. Ne želim te opterećivati kako ne bi, možda, pomislio da te hvatam na dijete. Ne bih bila ni prva ni zadnja koja bi svoje dijete podizala sama.
– E, to ne dolazi u obzir! – jasno i odrješito rekao je Bojan.
Od tada, zapravo, i počinje ova priča. Klasična, iz romana, iz filmova, na žalost i iz svakodnevnog života.
Stana je poludjela, nije htjela ni čuti da joj se sin ženi s “kopiletom” kojemu je još, onako usput, napravio drugo “kopile”. Nije Anja nikakva prilika za njezinog jedinca. Mirku je bilo svejedno, samo da ne pukne bruka u gradu. Bojana, naravno, tu nitko ništa nije pitao.
On je pio i pušio travu u svojoj samoći. Pitao se je li ga stiglo Slavenovo prokletstvo, ili je on sam proklet toliko da ima takve roditelje i takvu situaciju u životu. Samo je Anju i njega bilo briga za ljubav, i kako na svijet donijeti malo, novo, biće, kojemu će pružiti sve ono što oni nisu imali.
Otac mu je, na Bojanovo uporno traženje, našao posao nekakvog skladištara u lokalnoj tiskari.
– Nije nešto posebno, ali je pošten posao, a poslije ćemo nešto vidjeti – rekao je Bojanu.
Stana ga nije željela ni vidjeti, ni čuti, a nakon vjenčanja nije ni njega ni trudnu Anju puštala u kuću.
– Kopile i njihovo kopile mi ne trebaju! – govorila je i pijana i trijezna.
Bojan je koristio priliku popiti neku preko mjere kad bi im prijatelji dolazili u mali, podstanarski stan na čestitanje.
Jedan dan je, u nastupu bijesa, razbio zrcalo u kupaonici, ali se brže-bolje Anji opravdao slučajnošću.
Anja nije bila nimalo glupa. Sumnjala je neko vrijeme, ali zaslijepljena ljubavlju i brigom da joj s trudnoćom bude sve u redu, neko vrijeme nije se, baš puno, osvrtala na dnevne probleme. Tjedan dana pred porod završila je fakultet, postala je arhitekt. Bojan je i dalje radio kao skladištar i kriomice pio i pušio travu.
Onoga dana kada je otišla u bolnicu poroditi se, i kada je rodila zdravog i lijepog dječaka, samo jedno biće na svijetu bilo je sretnije od nje. Bojan.
Tri dana se nije trijeznio. U ta tri dana bio je toliko napušen, da to netko ne može za tri mjeseca. Odlučio je kako će se sin zvati Luka.
Kao da ga je Mjesec pogodio u glavu onoga dana kada se Luka rodio. Prestao je piti, travu bi pušio samo ponekad. Radio je sve kućne poslove. Najviše je volio presvlačiti Luku, kupati ga i igrati se s njim, onako, golim.
Nije ga bilo briga što Stana ne želi doći kod njih, niti ih zove kod sebe. Mirko je dolazio često, dolazila je i Anjina mama, ali im Bojan nije puno davao Luku. Luka je bio samo njegov. Anja je bila zadovoljna i smirena. Molila je Mirka za pomoć u pronalasku nekog posla. Mirko je bio obećao pomoć i ubrzo je ispunio obećanje. Dobila je posao u jednoj privatnoj građevinskoj tvrtki. Bio je to jedan, veliki, san.
Sve do jednom.
San je trajao nešto više od tri godine. Kupovali su Luki svakojakih igračaka. Razmazili su dijete i teško mu objašnjavali kako nešto, ipak, ne može dobiti. Kada bi Bojanu dosadilo njegovo stalno i uporno traženje nečega, govorio bi:
– Želim i ja avion, ali ga nemam, i ne mogu ga dobiti! Hajd’ prestani više!
Nikada Bojan nije digao ruku na Luku niti ga udario.
Jedne noći Bojan je zaglavio s društvom u kavani do ranih jutarnjih sati. Te noći Luka je dobio povišenu temperaturu. Anju je uhvatila panika, dijete se razboljelo, ne zna gdje je Bojan, i onda, kako to obično biva, izbija teška svađa.
– Gdje si bio? Nema te kad si najpotrebniji! Glupačo, zašto si se uspaničila!? Naravno, kad nemaš pojma oko djeteta! – sve riječ po riječ, galama na galamu, psovka na psovku, uvreda na uvredu.
– Ti si glupi skladištar, pijanica, drogeraš, ja sam te izvukla iz govana, ti si peder!
– A ti radiš tamo gdje te moj stari uposlio, ti si kopile, dobro je meni moja Stana govorila!
– Jebala te Stana!
Bojanu je u trenu pao mrak na oči, pala roleta na oči. Prvo je razbio čašu, pa tanjur, a onda sve redom, sve što mu je došlo pod ruku i što je stigao.
Sve to je iz kuta gledao mali Luka. Nije razumio tatu zašto razbija po kući, zašto mama i tata viču jedno na drugo. Samo je držao svoj mali, najdraži, autić i bio na ivici suza.
– Narkomanu jedan bolesni, kupi mi se iz kuće! Idi svojoj materi, pijanduri kao što si i sam! – vikala je Anja plačući.
Bojan više nije čuo ni vidio ništa. Samo je htio uništiti sve. Ionako je sve bilo uništeno! Htio je ubiti Stanu, Mirka, Slavena, sebe. Htio je ubiti život.
Zgrabio je nož i nekoliko puta zamahnuo i udario Anju po stomaku i licu. Krv je prskala na sve strane.
Samo je, u jednom trenutku, ugledao malo biće ispred sebe, svoju krvavu ruku i nož u njoj i čuo:
– Nemoj tata, Luka tebi kupi avion!
Ubio je samo Anju, ubio je ljubav i ubio je Lukinu budućnost.