Čuvarkuća

Biljka debelih mesnatih listova, kojoj ne mogu naškoditi ni led, ni žega, jednako je zelena i usred zime, kad izviri ispod snijega, i na proljeće i u ljeto, i svejedno joj je iz kakve zemlje i na kojem mjestu raste, na svjetlu ili u sjeni, i sva je, zapravo, u skladu sa svojim neobičnim imenom. Čuvarkuća.

Isto se zove u svim krajevima u kojima se govori ovaj jezik, u svim njegovim varijantama, i u svim jezicima koji – u skladu s vladajućom političkom korektnošću – ovako isti iz njega izranjaju, i nije važno kaže li se na nekom od tih jezika: moj dom ili moja kuća. Ona u jeziku i u svijesti čuva i jedno i drugo. Čuvarkuća.

Može se razlistati u bogat, širok grozd. A može ostati sitna, s tek pet-šest listića. Jednako debelih i mesnatih, zdravih i čistih od svih biljnih bolesti. Između velike i male razlike, zapravo, nema. Osim što mala, valjda, nije imala uvjeta da postane velika. Kao što neko ima veliku, a neko malu kuću. To ne znači, međutim, da ispred velikih kuća rastu i množe svoje listove velike, a ispred malih male. Čuvarkuće.

Za sve koji nemaju svoju kuću ili za sve čiji je dom virtualan, u kompjuteru, Miki je s pažnjom, svjestan da fotografira nešto što je čovjeku važno, snimio ovu čuvarkuću. (mj)

Miodrag Trajković 26. 03. 2011.