Sedam dana čistim podrume Skissernas museuma. Svakog sam se čuda nagledao. Ali, sobica zadnjeg pravog (zaposlenog) čuvara – niko mu se ne sjeća imena, “a do juče beše ovdje” – ostat će mi u trajnom sjećanju. Nije viša od naručja, i tu je, taj Finac, svoj život smjestio. Pripadao je grupi krig barn – ratne djece, koja su, iza četrdeset pete/šeste, prebačena iz Finske ovamo i ovuda, zatim, rasijana. Bio je slikar-amater, sobica je puna polupraznih rolni crtaćeg papira, drvenih ramova, skorjelih tuba i četkica, ali i košulja, pantalona, gaća, kašika, tanjira. Našao sam i budilnik koji je – kosa mi se digla s glave – zazvonio kad sam ga navio. Pričala mi je Marta da je Fincu ta sobica bila druga kuća i da je o vikendu u njoj i spavao. Inače, živio je u Malmeu, svakog dana putovao i stizao na posao dva sata ranije i dva sata docnije odlazio. U 46. godini se razbolio i nije mogao putovati. Tadašnji šef muzeja, jedan divan i plemenit starac, dozvolio mu je da noćiva u ovoj odaji. I ovdje, gdje sad leže, jedna preko druge, vreća s gipsom i vreća sa skrobom, pronađen je mrtav. Marta kaže: “Umro je u nedjelju, i kako muzej ponedjeljkom ne radi, našli su ga u utorak i predali nekom finskom udruženju, jer nije imao nikog bližeg. Nije imao ništa, osim ovih dreha ovdje. I kako ih, sada, baciti u smeće?”
Čuvar Skissernas museuma
Sedam dana čistim podrume Skissernas museuma. Svakog sam se čuda nagledao. Ali, sobica zadnjeg pravog (zaposlenog) čuvara – niko mu se ne sjeća imena, “a do juče beše ovdje” – ostat će mi u trajnom sjećanju. Nije viša od naručja, i tu je, taj Finac, svoj život smjestio. Pripadao je grupi krig barn – ratne djece, koja su, iza četrdeset pete/šeste, prebačena iz Finske ovamo i ovuda, zatim, rasijana. Bio je slikar-amater, sobica je puna polupraznih rolni crtaćeg papira, drvenih ramova, skorjelih tuba i četkica, ali i košulja, pantalona, gaća, kašika, tanjira. Našao sam i budilnik koji je – kosa mi se digla s glave – zazvonio kad sam ga navio. Pričala mi je Marta da je Fincu ta sobica bila druga kuća i da je o vikendu u njoj i spavao. Inače, živio je u Malmeu, svakog dana putovao i stizao na posao dva sata ranije i dva sata docnije odlazio. U 46. godini se razbolio i nije mogao putovati. Tadašnji šef muzeja, jedan divan i plemenit starac, dozvolio mu je da noćiva u ovoj odaji. I ovdje, gdje sad leže, jedna preko druge, vreća s gipsom i vreća sa skrobom, pronađen je mrtav. Marta kaže: “Umro je u nedjelju, i kako muzej ponedjeljkom ne radi, našli su ga u utorak i predali nekom finskom udruženju, jer nije imao nikog bližeg. Nije imao ništa, osim ovih dreha ovdje. I kako ih, sada, baciti u smeće?”