Crno nebo

Našao sam se u velikom nepoznatom gradu.

Nikoga nisam poznavao, ali mene su znali oni šutljivi ljudi kojima sam bio okružen.

Padala je noć a ja sam bio umoran; oni su me zato poveli tamo gdje ću naći počinak. Bila je to ogromna spavaonica u kojoj su se redovi postelja pružali unedogled.

Nisam imao snage da se svučem, već sam na svoju postelju legao odjeven – na sebi sam imao lijepo novo odijelo i čistu bijelu košulju. Čak i kravatu.

Dugo sam ležao, budan, žaleći što će odijelo, košulja i kravata, kad se probudim, biti izgužvani.

Svjetlo se ugasilo. Oko mene je bio gust mrak. U tom mraku pojavilo se, pored mog kreveta, nešto još mračnije – kao gust oblak od najdublje crnine. Ali to nije bio oblak, to je bio Netko, Netko koga nisam poznavao.

Nadnio se nad mene. “Tko je to? Tko je to?” – vikao sam, grla stegnutog od jeze.

Nije bilo odgovora; Netko mi se sasvim približio, pritisnuo me je, pritiskao me je strahovitom snagom. Moj se užas pretvorio u tako jak vrisak da sam se probudio.

Ustao sam i izašao. Znao sam tko je taj Netko.

Na sebi sam imao košulju, odijelo i kravatu, neizgužvane.

Oko mene nije bilo ničega – na sve se strane pružalo samo beskrajno crno nebo.

Nikola Bertolino 19. 10. 2014.