Ne bi trebalo odveć lako i odveć brzo pristajati na ono što nam se čini očiglednim. Na vest o smrti Daria Grgića, na primer. Pre svega, to nije moguće. Ima ljudi koji ne umeju da umru, a on je – to smo oduvek znali – jedan od tih. Zbog toga vest o smrti Daria Grgića treba da glasi drugačije (kako ne bismo pali u iskušenje da u nju poverujemo): Grga je odlučio da se malo odmori od svih nas, čak i od onih koje voli najviše na svetu. Dođe tako čoveku. Možda to jeste malo sebično – premda nisam upoznao nesebičnijeg čoveka – ali nije strašno zato što znamo da ćemo se, pre ili kasnije, ponovo sresti.
Ove reči nisu tek uteha.
Grga je postao deo nas u tolikoj meri da čak i ako bismo poželeli da ga se oslobodimo to više ne bismo mogli. (Niti bi on, sve i da hoće, mogao da se oslobodi nas. Sad je kasno za to. Sam je kriv.) Grga je nešto poput uljeza: ako ga jednom pustiš u sebe, ako ga udahneš, nosiš ga do kraja života. I tu ne pomaže ništa. Kada nas koji ga volimo, jednoga dana, ne bude bilo, on će i dalje biti tu.
Dobri duh hrvatske književne kritike, dobri duh Osijeka, čovek koji je voleo knjige – nikada neću izbaciti iz glave prizor kada u jednoj beogradskoj knjižari halapljivo grabi knjigu s police, prelistava je, onda mi upućuje očajnički pogled (jer zna da, svemu uprkos, neće moći da ponese baš sve knjige koje mu dođu pod ruku) i vraća je ne mesto, a onda grabi sledeću knjigu (ne uzima je nego je baš grabi), prelistava je, zadržava se na nekim stranicama dok mu (doslovno) po čelu izbijaju graške znoja, potom mi upućuje pogled narkomana koji je sebi upravo ubrizgao heroin direktno u venu i knjigu stavlja na gomilu koju će odneti kao plen – Grga je, kao retko ko, umeo da sažme svoje iskustvo življenja i čitanja (za njega je to, ionako, bilo isto) i da ga saopšti bez nepotrebnog okolišanja. Tako je i pisao. Bez suvišnih pokreta. Pa kao što smo nekoć napeto gledali Hitchcockove filmove kako nam ne bi promakla scena u kojoj se pojavljuje sam Hitchcock, tako smo Grgine tekstove čitali s naglašenom pažnjom očekujući onu rečenicu koju niko drugi na svetu ne bi mogao da napiše osim njega, onu rečenicu-šifru koja bi nam otvorila knjigu sveta. I pronalazili smo je, tu rečenicu koju niko drugi do njega ne bi umeo da napiše, tu rečenicu koja bi otključavala naš pogled (čineći ga prodornijim) i naše iskustvo (čineći ga razumljivijim i nama samima). Jednostavnije rečeno: u njegovom prisustvu (ili nemogućem odsustvu) svet je postajao boljim nego što jeste. Ili makar podnošljivijim. Ove reči kojima svome prijatelju želim ugodan put i čvrst san, ne bi vredele ništa da ih, prevladavajući kretensku mušku stidljivost, nisam izgovorio i njemu u lice. Tada bismo se obojica stideli i obojica bismo, po malo, bili radosni.
I još nešto, možda i važnije od svega. Grga je bio slobodan čovek koji je odbijao paktove s huljama, čuvajući svoju slobodu za one koje voli. Zbog svega ovoga i nije morao baš sada da se povuče, ali ako je tome već tako, ako je baš sada otišao na putovanje, onda ćemo (a kako drugačije?) i to razumeti kao čin slobode i nužnosti. Neće nas zbuniti to što se u jednom od mogućih svetova sloboda i nužnost potiru, što u tom svetu – do kojeg Grgi i nije bilo previše stalo – sloboda odbacuje nužnost, a nužnost uništava slobodu. To nije tačno. Grga je to znao. Zbog toga je živeo nužnost slobode.
Grga, majstore, čast mi je što si me smatrao prijateljem. A sada se odmori.
Čovek koji je voleo knjige
Objavljeno u osječkom Glasu Slavonije
Ne bi trebalo odveć lako i odveć brzo pristajati na ono što nam se čini očiglednim. Na vest o smrti Daria Grgića, na primer. Pre svega, to nije moguće. Ima ljudi koji ne umeju da umru, a on je – to smo oduvek znali – jedan od tih. Zbog toga vest o smrti Daria Grgića treba da glasi drugačije (kako ne bismo pali u iskušenje da u nju poverujemo): Grga je odlučio da se malo odmori od svih nas, čak i od onih koje voli najviše na svetu. Dođe tako čoveku. Možda to jeste malo sebično – premda nisam upoznao nesebičnijeg čoveka – ali nije strašno zato što znamo da ćemo se, pre ili kasnije, ponovo sresti.
Ove reči nisu tek uteha.
Grga je postao deo nas u tolikoj meri da čak i ako bismo poželeli da ga se oslobodimo to više ne bismo mogli. (Niti bi on, sve i da hoće, mogao da se oslobodi nas. Sad je kasno za to. Sam je kriv.) Grga je nešto poput uljeza: ako ga jednom pustiš u sebe, ako ga udahneš, nosiš ga do kraja života. I tu ne pomaže ništa. Kada nas koji ga volimo, jednoga dana, ne bude bilo, on će i dalje biti tu.
Dobri duh hrvatske književne kritike, dobri duh Osijeka, čovek koji je voleo knjige – nikada neću izbaciti iz glave prizor kada u jednoj beogradskoj knjižari halapljivo grabi knjigu s police, prelistava je, onda mi upućuje očajnički pogled (jer zna da, svemu uprkos, neće moći da ponese baš sve knjige koje mu dođu pod ruku) i vraća je ne mesto, a onda grabi sledeću knjigu (ne uzima je nego je baš grabi), prelistava je, zadržava se na nekim stranicama dok mu (doslovno) po čelu izbijaju graške znoja, potom mi upućuje pogled narkomana koji je sebi upravo ubrizgao heroin direktno u venu i knjigu stavlja na gomilu koju će odneti kao plen – Grga je, kao retko ko, umeo da sažme svoje iskustvo življenja i čitanja (za njega je to, ionako, bilo isto) i da ga saopšti bez nepotrebnog okolišanja. Tako je i pisao. Bez suvišnih pokreta. Pa kao što smo nekoć napeto gledali Hitchcockove filmove kako nam ne bi promakla scena u kojoj se pojavljuje sam Hitchcock, tako smo Grgine tekstove čitali s naglašenom pažnjom očekujući onu rečenicu koju niko drugi na svetu ne bi mogao da napiše osim njega, onu rečenicu-šifru koja bi nam otvorila knjigu sveta. I pronalazili smo je, tu rečenicu koju niko drugi do njega ne bi umeo da napiše, tu rečenicu koja bi otključavala naš pogled (čineći ga prodornijim) i naše iskustvo (čineći ga razumljivijim i nama samima). Jednostavnije rečeno: u njegovom prisustvu (ili nemogućem odsustvu) svet je postajao boljim nego što jeste. Ili makar podnošljivijim. Ove reči kojima svome prijatelju želim ugodan put i čvrst san, ne bi vredele ništa da ih, prevladavajući kretensku mušku stidljivost, nisam izgovorio i njemu u lice. Tada bismo se obojica stideli i obojica bismo, po malo, bili radosni.
I još nešto, možda i važnije od svega. Grga je bio slobodan čovek koji je odbijao paktove s huljama, čuvajući svoju slobodu za one koje voli. Zbog svega ovoga i nije morao baš sada da se povuče, ali ako je tome već tako, ako je baš sada otišao na putovanje, onda ćemo (a kako drugačije?) i to razumeti kao čin slobode i nužnosti. Neće nas zbuniti to što se u jednom od mogućih svetova sloboda i nužnost potiru, što u tom svetu – do kojeg Grgi i nije bilo previše stalo – sloboda odbacuje nužnost, a nužnost uništava slobodu. To nije tačno. Grga je to znao. Zbog toga je živeo nužnost slobode.
Grga, majstore, čast mi je što si me smatrao prijateljem. A sada se odmori.