Ne primamo rukopise

Ulomak iz veće cjeline

 

često će se sjetiti da je moguće stajati na zemlji čvrsto i pustiti da zemlja živi kroz njih.
često će se sjetiti da su korita žive zemlje.
često će se sjetiti svojih tijela jer je tekla kroz njih svijetla rijeka
i utapala sve koji su htjeli umrijeti. ta je rijeka žarko željela njihovim žednim tijelima
proteći ispod mosta kao ispod duge. neki tako postanu starci, a neki djeca.
u rijeci se otvore grotla da u njima vrije vrijeme ili mlada voda.
svako se tijelo samo od sebe sjeti kojeg je soja i samo se posadi u zemlju da tamo klija.
tijelo je klica i iskrica. mostu preko rijeke nekad poskočica.
pustiš li da te nosi, bit će ti čun i česma.
čučni u svoj čun.
neka te puni česma. 

shvaćaš li?

starci pale prskalice koje nose djeca.

***

pršte od radosti razasuta rebra ruža
maleni čamci veselja za ljubavnike
koji si prilaze spremni kao baršun
da omota trubu. tako je pisala pjesnikinja
i plakala. zapravo, ona je pisala, a plakale
su bijele stranice i njihove oči čupavih
činčila. baršun je prigušio usnik u srcu
trube, a kutija se oko nje ukočila i čekala
da prođe.

prolazile su gospođe u bundama.
gospoda su u revere zatakla pupoljak prepucija.

pjesnikinja se ispeglala u kičmi i sjedila uspravno
dok su na njenim kandelabrima blještale bijele uštirkane
košulje i kravate. ponekad joj se suknja omotala
oko hlača i glumila kožu. pjesnikinja u kožnim
hlačama! prsluci kože su se raspukli i otkrili
ah!
oči čornije
u srcu rusije
razasuta rebra ruža
i čašku glatkice
tamnih tonova.

ne liči na trubu
ta rascjepljena tama
osim ako u njoj ne čuči
čudo.

maleni čamci veselja koji si prilaze
kao ljubavnici koji se radosno
ne prepoznaju.

čavao struže kožu

a oni

se predaju u stihu bijelome što ih okružuje
i tako rascjepljene u hiatusu hrani
maglom mekom

kao krzno.

u kutiji se nakuplja krv
i meso raste iz grla trube.

pjesma se upravo rodila iz oguljenog daha
i primila u svoja usta tanko

tijelo.

***

tijelo se raspalo
tijelo se rascvalo
i posijalo poljem

polje je bilo meko
dušek za dušu
i pero

što je poletjelo
imalo je tijelo
i pero

za brisanje prašine

***

tanka su slova u glasu
i šuplja. kroz njih se
lako prođe
pa ih nije teško
uvjeriti da ih
nema.

nema slova.
nema glasa.

samo sova huče
na grani koja se nadvila
nad prolaz.

***

prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove
prolaz za tenkove

i tragove koje njihove gusjenice
ostavljaju na koži žive žene.

***

nosile su vrećicu jada
kad ih je susrela nada.

spavat će u hotelu!

noćas će gnijezdo sviti u hotelskom krevetu
i izliti sve ribice koje su putem snjele
na tople jastuke
da se bacakaju
u perju

sigurne?

bijele.

***

jastuk se rascvjetao
pod glavom i nastalo je sunce.
suncokreti su se raspametili
u njihovim glavama.

sunce!

okretale su se njihove glave
i oči njihovih maloljetnih kćeri.
i sva sreća da je tako.
i sva sreća da je tako

jako sunce blještalo

da nisu vidjele bajonete
koje u svakom ratu vade vojnici
kad ženama režu život
u krvožilnom sustavu

koji treba da se stvori
u drhtaju ranjivoga roga.

žene će kasnije pokupiti
sav izmet rata
tapkajući krvave u mraku
rukama krpama

i omotati se oko vimena krava.
razumjet će ih blagost mlijeka
tako svinute u sebi da se
same od sebe

ponovno rode.

darovat će im umet gnoja
za sve što na zemlji
iz rogatoga
raste.

***

sigurno će se spustiti u rovove
i ranjeni nasadi:
čime ćete nahraniti djecu?

glad kad razjapi usta
rovovi su nedonoščad
na grudima majki

miserere

mitraljezi

miserere

***

Dijana Mateša 20. 01. 2023.