Ne znam otkuda nam, možda sam i pitao roditelje, ali sam u međuvremenu zaboravio, na polici sa knjigama u regalu u dnevnoj sobi, ukliještena između sabranih djela Branka Ćopića i Dostojevskog, ili J.E. Tomića i sestara Brontë, bila je čitanka iz 1943. godine. Doduše, možda se i nije zvala čitankom, možda i jeste, slike se mute kako godine prolaze, ali ja ću je tako zvati jer se ne sjećam šta je tačno pisalo na koricama. Ali sjećam se da je na svakoj stranici pisalo NDH, 1943. Zloglasna Nezavisna država Hrvatska, Endehazija. Moj otac je pohađao školu u Bosanskom Novom tih godina, a Novi je bio u sklopu NDH, pa pretpostavljam da se otuda našla u našem stanu.
Bilo je kasno proljeće 1992., rat je bjesnio Bosnom. Nismo tih dana puno vremena provodili napolju, onoliko koliko moramo. Zatvoren u stanu, čitao sam sve što bi mi palo u ruku. Pa je tako došla na red i ova knjiga. I neka niko u ovome ne čita ono čega nema: čitao sam paralelno sa endehazijskom čitankom i Srpske narodne pripovetke Vuka Karadžića, čitao sam sve knjige u stanu koje su mi se u momentu učinile interesantnim. A knjiga je bila puna kuća, na svakoj polici, u svakoj ladici, na svakom stolu, u svakom ćošku poneka.
NDH čitanka je imala debele crne korice i požutjele listove od kojih su neki već izgubili sponu sa koricama. Bilo je toplo popodne, izašao sam na balkon, sjeo na dvosjed i čitao nešto iz knjige. Matoša ili Kranjčevića možda, njih sam volio, ili Novaka, Šenou, ko će se sad toga sjetiti. Odložio sam otvorenu knjigu na stolić ispred sebe, puhnuo je vjetrić, podigao list knjige i spustio ga na balkon pored našeg, sprat niže. Prvi sprat. Na ovoj, kao i na svakoj stranici knjige, pisalo je NDH, 1943. Vjetar odnese list ustaške čitanke baš na balkon predsjednika Srpske radikalne stranke. Šešeljeve stranke, da ne bude zabune.
Šta sad? Prostorno-etnički raspored balkona bio je takav da je najlogičnije zaključiti da je list na njegov balkon došao sa našeg. Provokacija, u ova vremena, šta drugo. Ko će predsjedniku Radikalne stranke u sred rata iz čista mira na balkon ubaciti list NDH čitanke. Pogledam kroz prozor na drugoj strani stana, komšijin auto na parkiralištu. Izađem van, mrtvo toplo popodne. Odmaknem se od zgrade toliko da su mi balkonska vrata u vidokrugu. Otvorena. Komšija je u stanu. Nadam se da spava poslije ručka. Vratim se u stan, uzmem najduži štap za pecanje i pokušam sa svog balkona dosegnuti list čitanke na komšijinom i pomjeriti ga toliko da padne s balkona na travu ispod. Ali čim je prsten sa vrha štapa zveknuo o metalnu ogradu balkona povučem štap nazad, uskočim u stan u hipu i odustanem od plana.
Onda pokucam na vrata stana ispod našeg i objasnim komšinici u kakvoj sam gabuli. Pomoći će. Siđem ispred zgrade, osluškujem koji minut, sve je mirno, muha se ne čuje. Dam komšinici znak i ona šipkom za zavjese sa svog balkona uspije dokučiti list knjige i gurnuti ga s balkona. Dohvatim list u zraku, zgužvam ga i tutnem u džep i trk nazad u stan. NDH čitanku umotam u stare krpe, pa je stavim u najlonsku vrećicu, zavežem mrtvi čvor, pa sve skupa na dno velike crne kese za smeće. Prvim mrakom do kontejnera ispred zgrade i bacim kesu sa knjigom na dno kontejnera.
Poslije su netragom nestale sve knjige iz stana, kao što smo i mi nestali iz grada, kao što je i grad nestao iz sebe.
Čitanka
Ne znam otkuda nam, možda sam i pitao roditelje, ali sam u međuvremenu zaboravio, na polici sa knjigama u regalu u dnevnoj sobi, ukliještena između sabranih djela Branka Ćopića i Dostojevskog, ili J.E. Tomića i sestara Brontë, bila je čitanka iz 1943. godine. Doduše, možda se i nije zvala čitankom, možda i jeste, slike se mute kako godine prolaze, ali ja ću je tako zvati jer se ne sjećam šta je tačno pisalo na koricama. Ali sjećam se da je na svakoj stranici pisalo NDH, 1943. Zloglasna Nezavisna država Hrvatska, Endehazija. Moj otac je pohađao školu u Bosanskom Novom tih godina, a Novi je bio u sklopu NDH, pa pretpostavljam da se otuda našla u našem stanu.
Bilo je kasno proljeće 1992., rat je bjesnio Bosnom. Nismo tih dana puno vremena provodili napolju, onoliko koliko moramo. Zatvoren u stanu, čitao sam sve što bi mi palo u ruku. Pa je tako došla na red i ova knjiga. I neka niko u ovome ne čita ono čega nema: čitao sam paralelno sa endehazijskom čitankom i Srpske narodne pripovetke Vuka Karadžića, čitao sam sve knjige u stanu koje su mi se u momentu učinile interesantnim. A knjiga je bila puna kuća, na svakoj polici, u svakoj ladici, na svakom stolu, u svakom ćošku poneka.
NDH čitanka je imala debele crne korice i požutjele listove od kojih su neki već izgubili sponu sa koricama. Bilo je toplo popodne, izašao sam na balkon, sjeo na dvosjed i čitao nešto iz knjige. Matoša ili Kranjčevića možda, njih sam volio, ili Novaka, Šenou, ko će se sad toga sjetiti. Odložio sam otvorenu knjigu na stolić ispred sebe, puhnuo je vjetrić, podigao list knjige i spustio ga na balkon pored našeg, sprat niže. Prvi sprat. Na ovoj, kao i na svakoj stranici knjige, pisalo je NDH, 1943. Vjetar odnese list ustaške čitanke baš na balkon predsjednika Srpske radikalne stranke. Šešeljeve stranke, da ne bude zabune.
Šta sad? Prostorno-etnički raspored balkona bio je takav da je najlogičnije zaključiti da je list na njegov balkon došao sa našeg. Provokacija, u ova vremena, šta drugo. Ko će predsjedniku Radikalne stranke u sred rata iz čista mira na balkon ubaciti list NDH čitanke. Pogledam kroz prozor na drugoj strani stana, komšijin auto na parkiralištu. Izađem van, mrtvo toplo popodne. Odmaknem se od zgrade toliko da su mi balkonska vrata u vidokrugu. Otvorena. Komšija je u stanu. Nadam se da spava poslije ručka. Vratim se u stan, uzmem najduži štap za pecanje i pokušam sa svog balkona dosegnuti list čitanke na komšijinom i pomjeriti ga toliko da padne s balkona na travu ispod. Ali čim je prsten sa vrha štapa zveknuo o metalnu ogradu balkona povučem štap nazad, uskočim u stan u hipu i odustanem od plana.
Onda pokucam na vrata stana ispod našeg i objasnim komšinici u kakvoj sam gabuli. Pomoći će. Siđem ispred zgrade, osluškujem koji minut, sve je mirno, muha se ne čuje. Dam komšinici znak i ona šipkom za zavjese sa svog balkona uspije dokučiti list knjige i gurnuti ga s balkona. Dohvatim list u zraku, zgužvam ga i tutnem u džep i trk nazad u stan. NDH čitanku umotam u stare krpe, pa je stavim u najlonsku vrećicu, zavežem mrtvi čvor, pa sve skupa na dno velike crne kese za smeće. Prvim mrakom do kontejnera ispred zgrade i bacim kesu sa knjigom na dno kontejnera.
Poslije su netragom nestale sve knjige iz stana, kao što smo i mi nestali iz grada, kao što je i grad nestao iz sebe.