Boje su izblijedile. Kako i ne bi, četiri su se godišnja doba peko njih razlila.
Lavor se puni vodom koja polako prokapljava. Zašto baš kontejner, riječ – asocijacija na teret koga se treba što prije riješiti, negdje ga iskrcati, odložiti, brigu o njemu predati drugome.
Zoološki vrt je otvoren. Godišnjica mu je pa opet prepun posjetilaca. Svaki nosi vrećicu sa hranom. Životinje se ne oglašavaju dok su posjetioci u blizini njihove nastambe. Međusobno se promatraju, na bezopasnoj udaljenosti. Riječi slijede nakon rastanka. U jednih s osmijehom na licu: baš je depresivno; u drugih: zašto ste uopće dolazili.
U međuvremenu se rastapa klizalište umjetno smrznuto na prostoru autobusnog kolodvora. Priroda prevarila, toplo i sunčano. Nikada u varošici nije postojalo klizalište niti djeca imaju slićuhe. A i djece sve manje, nekima su roditelji ili realni ili ambiciozni.
Boje su izblijedile. Naljepnice vise na jednom kraju, vlasnik i ne pomišlja da preko njih navuče selotejp. Shvatio je da je njihova odlijepljenost jedino mjerilo njegovog života.
Neke lepršaju. Koje su imale sreću naći se na dostupnom prilazu, ono prije godine, pa im se dogodilo: Ne znam ko su ti ljudi, prolazli su ovda nekolko dana poslije potresa, pobrinli se za kontejner mi, namjestili ga na najbolje mjesto, a ondak su dolazli tri dana zaredom, nji četvorca iz Velke Gorce, sa svim matrijalom, vratma, prozorom, laminatom, stiroporom, i to za verandu, zamjena za ganjak i terasu, dogradli m je na kontejner, bogbogova, još jedna prostorija, mjesta dovoljno, i krović mi na kontejneru napravli, da kiša ne lupa u tjeme, nemam riječi, to svijet nije vidjo …
Boje su izblijedile. U rimskom naselju Viminacium u središnjoj Srbiji nedavno su otkopane cigle u ruševinama moćnog carstva iz trećeg ili četvrtog stoljeća naše ere. Smiješno je odavati čast ovoj jednoj, ugrađenoj prije 60-70 godina, nemaju se kod koga provjeriti godine, a koja se skotrljala niz 7-8 metara, skroz kroz dimnjak, pala na dno, ispred vratašaca koja čuvaju pepeo i – ni okrznuta. Toliko cijela da ju vješte ruke majstora ne mogu izvaditi s dna dimnjaka. Pokušavaju okrenuti, uspraviti, polegnuti, cigla neće van. Bori se kako bi sačuvala svoje iskonsko mjesto. Odoljela je potresu, zašto bi se sad predala čovjeku. Malo nagorena, kolaž na njoj od bukovine, grabovine, hrastovine, bagrema, divlje jabuke, šljive … Kao da želi ostati u mraku i toplini, jedinom sigurnom mjestu. Ali, započeto se mora nastaviti, pa cigla doživljava tresak i lupanje po sebi sve dok ne odluči popustiti i razdvojiti se na dva dijela, i sad neoštećena, samo neravnomjerno popucana u jednoj liniji, i opet se može spojiti u jednu … ciglu.
Boje će i dalje blijediti. Ljudi će odlaziti s ovoga svijeta. Neki datumi će ostati zapisani u ciglama. S utisnutim Crvenim, Žutim ili Zelenim barkodom kuće kojoj su pripadale.
Cigla
Boje su izblijedile. Kako i ne bi, četiri su se godišnja doba peko njih razlila.
Lavor se puni vodom koja polako prokapljava. Zašto baš kontejner, riječ – asocijacija na teret koga se treba što prije riješiti, negdje ga iskrcati, odložiti, brigu o njemu predati drugome.
Zoološki vrt je otvoren. Godišnjica mu je pa opet prepun posjetilaca. Svaki nosi vrećicu sa hranom. Životinje se ne oglašavaju dok su posjetioci u blizini njihove nastambe. Međusobno se promatraju, na bezopasnoj udaljenosti. Riječi slijede nakon rastanka. U jednih s osmijehom na licu: baš je depresivno; u drugih: zašto ste uopće dolazili.
U međuvremenu se rastapa klizalište umjetno smrznuto na prostoru autobusnog kolodvora. Priroda prevarila, toplo i sunčano. Nikada u varošici nije postojalo klizalište niti djeca imaju slićuhe. A i djece sve manje, nekima su roditelji ili realni ili ambiciozni.
Boje su izblijedile. Naljepnice vise na jednom kraju, vlasnik i ne pomišlja da preko njih navuče selotejp. Shvatio je da je njihova odlijepljenost jedino mjerilo njegovog života.
Neke lepršaju. Koje su imale sreću naći se na dostupnom prilazu, ono prije godine, pa im se dogodilo: Ne znam ko su ti ljudi, prolazli su ovda nekolko dana poslije potresa, pobrinli se za kontejner mi, namjestili ga na najbolje mjesto, a ondak su dolazli tri dana zaredom, nji četvorca iz Velke Gorce, sa svim matrijalom, vratma, prozorom, laminatom, stiroporom, i to za verandu, zamjena za ganjak i terasu, dogradli m je na kontejner, bogbogova, još jedna prostorija, mjesta dovoljno, i krović mi na kontejneru napravli, da kiša ne lupa u tjeme, nemam riječi, to svijet nije vidjo …
Boje su izblijedile. U rimskom naselju Viminacium u središnjoj Srbiji nedavno su otkopane cigle u ruševinama moćnog carstva iz trećeg ili četvrtog stoljeća naše ere. Smiješno je odavati čast ovoj jednoj, ugrađenoj prije 60-70 godina, nemaju se kod koga provjeriti godine, a koja se skotrljala niz 7-8 metara, skroz kroz dimnjak, pala na dno, ispred vratašaca koja čuvaju pepeo i – ni okrznuta. Toliko cijela da ju vješte ruke majstora ne mogu izvaditi s dna dimnjaka. Pokušavaju okrenuti, uspraviti, polegnuti, cigla neće van. Bori se kako bi sačuvala svoje iskonsko mjesto. Odoljela je potresu, zašto bi se sad predala čovjeku. Malo nagorena, kolaž na njoj od bukovine, grabovine, hrastovine, bagrema, divlje jabuke, šljive … Kao da želi ostati u mraku i toplini, jedinom sigurnom mjestu. Ali, započeto se mora nastaviti, pa cigla doživljava tresak i lupanje po sebi sve dok ne odluči popustiti i razdvojiti se na dva dijela, i sad neoštećena, samo neravnomjerno popucana u jednoj liniji, i opet se može spojiti u jednu … ciglu.
Boje će i dalje blijediti. Ljudi će odlaziti s ovoga svijeta. Neki datumi će ostati zapisani u ciglama. S utisnutim Crvenim, Žutim ili Zelenim barkodom kuće kojoj su pripadale.
U Glini, 29. decembra 2021. godine