Charles Simic na ručku u Beogradu

Djevojčica na klupi
Raščupana uprljana sjedi uz mater
Prosjakinju što zaspiva na suncu

Netremice me gleda kroz izlog
Restauranta gdje ručam
Ima veliku kovrdžavu masnu kosu
Kaljave ručice ogromne oči

Probušenoj nečijoj lopti
Koja je sada očito njezina lutka
Šapuće – vidiš kako on jede
Bio dobar naprosio dovoljno

Lutka lopta
Budući i sama bunovna
Zauzeta je vađenjem pijeska iz trbuha
Ima ga puno i veli djevojčici – ma kakvi

Taj otima riječi
Dželatovim molitvama

To on jede