Petrović je rezignirano odložio novine na stolić pored bolničkog kreveta i vratio se u ležeći položaj, pri čemu je tiho zastenjao od boli. Zatvorio je oči i ostao ležati potpuno miran nekoliko minuta. Bol je lagano jenjavala i možda bi na trenutak uspio čak i zaspati da medicinsko osoblje predvođeno glavnom sestrom nije ušlo u njegovu bolesničku sobu. Primarijus je, naime, operirao strogo prema rasporedu i kašnjenja, pogotovo u ovim prvim, jutarnjim terminima, jednostavno nisu bila moguća.
Nekoliko minuta kasnije, dok je ležao na kolicima koja su ljudi u bijelim mantilima gurali širokim i dugačkim hodnicima glavne gradske bolnice a pred očima su mu se periodički smjenjivale plafonjere, razmišljao je o članku koji je pročitao. Francuska aktivistica koja se odlučila podvrgnuti eutanaziji obznanila je to dvije godine prije zadanog roka, uz objašnjenje kako više ne može uživati u životu, kako se boji starosti i bolesti, jer život kada si bolestan i star nema nikakvog smisla, te kako ne želi vlastitoj djeci biti na teret. Petrović se nije previše uzbuđivao zbog samog članka, mada je prezirao zapadnjačku dekadenciju. Međutim, sjetio se svog sina. Tko zna kako će proći operacija i hoću li ja njemu biti na teret? bilo je posljednje što mu je prošlo kroz glavu dok je gledao kako se žućkasta tekućina valja kroz tanku, plastičnu cijev i završava u njegovoj veni.
***
Nekoliko mjeseci kasnije, Petrovića je probudila zvonjava na vratima. Ustao je i polako krenuo otvoriti, razmišljajući tko bi to mogao biti u taj rani, jutarnji sat. Kako se s prijateljima, onim rijetkima koji su još bili živi, uglavnom viđao u obližnjem parku, pretpostavljao je da mu zvoni poštar. Nije se prevario! Veseo i nasmijan, pred vratima je stajao mladi poštar koji je u službu stupio prije nekoliko mjeseci. Petrović je progutao knedlu. Znao je da će rezultati složenih medicinskih pretraga, prvih koje je obavio nakon operacije, stići preporučenom poštom. Iako je isprva namjeravao pošiljku otvoriti tek popodne, na kraju za to nije imao živaca. Već oko deset sati potrgao je svijetlo-plavu kuvertu i izvadio list papira na kojem je bila zapisana njegova budućnost. Na žalost, bio je već dovoljno upoznat s problematikom razine određenih tumorskih markera da je i sam mogao procijeniti kako nalaz ne obećava previše. Detaljnije tumačenje odlučio je ostaviti svom liječniku opće prakse.
Okrenuo se prema televizoru, koji je u njegovu samačkom stanu radio gotovo dan i noć. U studiju su razgovarala dva muškarca, a u pozadini se smiješilo lice koje mu je odnekuda bilo poznato. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, prisjetio se: bila je to aktivistica spremna za eutanaziju. Uz voditelja sjedio je Lovro Stahuljak, mlad, potentan i žustar vođa nove političke stranke, koji je upravo iznosio svoje viđenje pristupa problematici eutanazije:
− Gledajte, ne možemo ignorirati neke činjenice. Svaka bolest neminovno uzima svoj danak. Čovjek koji je teško bolestan, pogotovo ako je stariji, može trpjeti strašne muke. U sociološkom smislu, on gotovo prestaje postojati. I zašto ne reći: to nije samo njegov problem, to je problem i njegove okoline. Mogu Vam to dokazati i matematički! Označimo trajanje života sa X, dok količinu pretrpljene muke u tom životu označimo sa Y. Kvantitativno gledano, omjer Y/X predstavlja de facto mjerilo težine vašeg života izraženo u prosječnoj muci po godini života.
− Smatrate li uistinu da je moguće ljudsku životnu patnju kvantizirati na taj način? – upitao je zainteresirano voditelj.
− Dopustite da dovršim, bit će Vam jasnije. Dakle, zamislite da Vam netko u dobi od 76 godina dijagnosticira neizlječivu bolest, uz prognozu preostale duljine života od najviše četiri godine. U te četiri godine proživjet ćete Vi i Vaši najbliži ogromnu količinu patnje. Vaš Y koji je do tada bio u razumnim gabaritima, počinje težiti u nebesa. Nadalje, zamislite da poželite biti eutanazirani neposredno nakon dijagnoze. Umjesto da doživite 80 godina, doživjet ćete 76. Time ste smanjili vrijednost X na 95% nominalne vrijednosti, ali ste vrijednost Y, dakle Vašu životnu patnju, smanjili možda i za 50%. Ne moram biti veliki matematičar da Vas uvjerim kako je prosječna količina patnje u vašem životu drastično smanjena. O životima Vaših bližnjih da ne govorim. Naime, moramo voditi računa i o dobrobiti naše djece, zar ne?
− Vi se, dakle, zalažete za potpunu slobodu eutanazije? – zadivljeno je upitao voditelj, koji nije skrivao simpatije prema elokventnom, mladom političaru u usponu.
− Upravo tako. Jer, priznat ćete, živjeti s neizlječivom bolešću, živjeti s najtežim stupnjem invalidnosti, vezan uz krevet ili kolica,… može postati neizdrživo. Ima li uopće smisla tako živjeti? Naravno, smatram da svatko mora imati slobodu izbora o svom tijelu i o svom životu i to mora ostati temeljno pravo svakog pojedinca. Ali, ukoliko možemo postaviti sustav klinika koje bi mogle obavljati eutanaziju na jednom ljudskom i dostojanstvenom nivou, ne vidim razloga da to i ne učinimo. S tim da Vas molim da uvažite kako u gornjoj računici, nije niti indirektno spomenuta ušteda koju bi imao i državni proračun. – efektno je svoje izlaganje završio Lovro Stahuljak, dokazavši kako osim problematikom bioetičkih pitanja suvereno barata i javnim financijama.
Nakon kratkog pledoajea mladim i progresivnim snagama na domaćoj političkoj sceni, voditelj je razdragano odjavio emisiju:
− Dame i gospodo, toliko u emisiji o nadolazećim parlamentarnim izborima. Laku i ugodnu noć!
***
Kada se Petrović vratio iz bolnice s prvog ciklusa kemoterapije, nova vlada već je obilježavala pola godine od dolaska na vlast. Ministar Blagostanja, Lovro Stahuljak, ovaj jubilej obilježio je otvorenjem novog objekta. Bila je to Klinika za posebne zahvate „Čemu patnja?“, izgrađena u rekordnom roku. Nakon kratkog izvještaja s otvorenja, gost u dnevniku bio je upravo ministar Stahuljak. Vidno ponosan na to što je odmah po preuzimanju odgovorne dužnosti ostvario jedno od svojih predizbornih obećanja, gotovo je cvrkutao u mikrofon:
− Ne samo da smo po hitnom postupku promijenili zakonsku regulativu, koja nas je svrstala rame uz rame s jednom Švicarskom, nego smo uspjeli otvoriti super-modernu ustanovu, u kojoj se svatko tko to želi može dostojanstveno podvrgnuti zahvatu koji neupitno eliminira bol i patnju.
Nakon nekoliko dodatnih rečenica u kojima su rezimirani financijski gabariti projekta te naznačeno koliko sredstva od utrošenih je sufinancirala Europska unija, urednik dnevnika zamolio je ministra za završnu riječ.
− Kako bismo građanima što više približili ovu ideju, već od sutra krećemo s projektom „Dani otvorenih vrata“. Naime, Sanitetska Služba obići će sve građane koji imaju dijagnosticiranu neku bolest ili stanje s našeg popisa. Uz osiguran besplatan prijevoz do klinike kao i sedmodnevni boravak u ugodnom šumskom okruženju, bit će to prilika za malo meditacije i promišljanja o vlastitoj situaciji. Nakon sedmodnevnom perioda, sve štićenike će čekati isto tako besplatan prijevoz svome domu. No, ukoliko se netko na kraju odluči, moći će popuniti odgovarajuće formulare i obaviti zahvat potpuno besplatno.
***
Ovaj put, nije zvonio poštar. Djelatnici Sanitetske Službe probudili su Petrovića već oko pola sedam. Iako je večer prije u dnevniku mogao čuti kako će obilaziti pacijente koji imaju neku od dijagnoza s popisa, rana i nekontrolirana zvonjava malo ga je lecnula. Posebno ga je iznenadila maslinasto-zelena boja uniformi koje su djelatnici Sanitetske Službe nosili. To je primijetila i mlada praktikantica koja je zajedno s još dvojicom kolega bila zadužena za Petrovićev kvart:
− Niste prvi koji se čudi gospodine – pokazala je prstom na koleginu uniformu. – Današnja akcija je prilično zahtjevna te smo stoga angažirali i dodatne djelatnike, za koje jednostavno nije bilo bijelih uniformi.
− Jasno, jasno… Pričekajte samo časak, da uzmem stvari sa sobom.
Stariji muškarac ga je, ne previše čvrsto ali ipak odlučno, primio za nadlakticu.
− Neće biti potrebno, gospodine Petrović. Vašu medicinsku dokumentaciju već imamo, a sve drugo što Vam treba, dobit ćete na klinici.
***
U vozilu Sanitetske Službe bilo ih je pet. Slijepa gospođa uporno je pokušavala pogoditi kojim putem vozilo ide prema Glavnom kolodvoru i pri tome nije imala naročitog uspjeha. Invalid se trudio održati ravnotežu u kolicima, dok je Petrović lamentirao sa sijedim gospodinom za kojeg je utvrdio da ima istu dijagnozu kao i on. Malo sa strane, sjedila je potpuno ćelava žena. Na mjestu gdje joj se trebala nalaziti lijeva dojka, bila je praznina.
− Planirala sam ovaj tjedan oprati sve prozore. Valjda nas neće dugo držati…
− Ne brinite, siguran sam da neće. A lijepog vremena bit će još, pa i za pranje prozora! – pokušao ju je utješiti Petrović, upravo u trenutku kada je vozilo stalo ispred Glavnog kolodvora.
Iznenadila ga je gužva koja je vladala na platou ispred glavnog ulaza u zgradu. Po njegovoj slobodnoj procjeni, bilo je tu nekoliko stotina duša, s tim da su vozila Sanitetske Služe konstantno dovozila nove ljude. Stajali su raspoređeni u nekoliko redova, pa je i on sam stao na začelje jednog od njih, zajedno sa sjedokosim suputnikom. Nakon nekih četvrt sata, došao je do stola na početku reda:
− Ime i prezime? – glasno i autoritativno je upitala djelatnica Sanitetske Službe.
− Josip Petrović.
Službenica je nekoliko trenutaka pretraživala hrpu papira na stolu, te jedan od njih predala liječniku koji je stajao pored stola. Ovaj je rutinirano, u svega nekoliko sekundi, stetoskopom preslušao Petrovićeva pluća i pregledao mu bjeloočnice.
− Znate, ovih dana imamo povećan broj upala pluća, pa provjeravamo. Sve je u redu, izvolite. Vi ste u vagonu broj dva. – izrecitirala je službenica, ovaj puta sa smiješkom na licu. Pružila je Petroviću žutu kapu-šiltericu. Kada je primijetila da je Petrović s čuđenjem gleda, nasmijala se i dodala: − To je naš poklon povodom „Dana otvorenih vrata“. Boje su razne, ovisno o dijagnozi i stanju štićenika. Sretan put!
Petrović je uljudno zahvalio i prošao pored smrknutog djelatnika Sanitetske Službe koji ga je upozorio da požuri prema vagonu.
***
Iako je vlak bio solidan i vagoni udobni, u njima je bilo barem dvostruko više ljudi nego sjedišta. Stoga su svi hodnici izvan kupea bili popunjeni, dok se u kupeima natiskalo ljudi više nego je bilo sjedećih mjesta. Nakon nekih pola sata vožnje, u vagonu je temperatura postala gotovo neizdrživa, jer nikakva ventilacija ili klima-uređaj nisu radili. Na svu sreću, u jednom je trenutku vlak stao na signalu u blizini naselja, pa je Petrović otvorio prozor i zatražio od gospođe koja je sjedila na klupici ispred obližnje kuće da mu donese malo vode. Uspio je tako popiti lijek i barem se donekle osvježiti.
Iako vožnja nije trajala predugo, kada su stigli do klinike već je bilo prošlo podne. Petrović je pogledao kroz prozor. Isprva se začudio što vlak ne staje u kolodvoru, ali je ubrzo shvatio kako tračnice vode sve do prostora klinike, koji je bio omeđen lijepim zidom od starinske, smeđe cigle. Vlak je prolazio kroz otvor u zidu, iznad kojeg je bio nazidan mali toranj, te je sve izgledalo kao ulaz u neki dvorac. Na istom mjestu u prostor klinike ulazila je i prilazna cesta. Bilo je očito kako je sve podređeno komforu štićenika, koji su se doslovno mogli dovesti pred vrata ove moderne institucije, ali i njihovoj diskreciji, s obzirom na zaštitni zid oko klinike. Prenio je ukratko impresije svom sjedokosom poznaniku, koji je uspio uhvatiti sjedeće mjesto u obližnjem kupeu. Kada su izašli iz vlaka na improvizirani peron, Petrović je shvatio kako i njegov poznanik također ima žutu kapu. Pogledao ga je iznenađeno.
− Franjić, drago mi je. – predstavio se – Nismo se upoznali.
Petrović je prihvatio pruženu ruku. Tek što je promumljao vlastito ime, prišla im je službenica klinike i ljubazno ih uputila:
− Dobar dan gospodo, dobro nam došli. Nadam se da Vam put nije bio prenaporan. Znate, danas je malo gužva, ali najbitnije da ste ovdje. – pogledala je zatim u njihove kape – Ooo, Pa Vi imate žute oznake. Pođite molim prema Bloku 26. Tamo, za onom skupinom.
Petrović i Franjić zahvalili su ljubaznoj službenici i pružili korak prema zgradi na kojoj je bio napisan broj 26. U garderobi su predali odjeću i osobne stvari, potpisali se na dno lista papira koji je vjerojatno predstavljao revers, nakon čega su postali ponosni vlasnici lijepog, baršunastog ogrtača, svilene pidžame i vrlo udobnih kućnih papuča. Na gornji dio pidžame bio je prikačen maleni, kvadratični broš s QR kodom. Rekli su im kako je to radi lakše identifikacije, u slučaju nepredviđenih situacija. Prolazeći putem do spavaonice, koja se nalazila dijametralno suprotno Bloku 26, Petrović je uočio visoku zgradu koja je dominirala cijelim prostorom klinike. Mali putokazi pored stazice sugerirali su da se radi o „Centru za rješenje patnje“. Petrović je nesvjesno okrenuo glavu prema drvoredu, jer je prostor bio potpuno ispunjen drvećem i zelenilom. To mu je donekle povratilo raspoloženje.
***
Nikad, ali baš nikad, Petrović prve noći nije mogao zaspati na novom ležaju. Bilo je tako i ovaj put. Sjedeći na rubu kreveta, prisjetio se ljetovanja s Blaženkom i toga kako se svake godine ponavljao isti scenarij: prvu noć obično je provodio u šetnjama uz obalu, jer nikako nije mogao zaspati. Tek pred jutro vraćao bi se i lijegao pored nje, snene i tople, da bi iscrpljen dugom šetnjom i neprospavanom noći kapitulirao i konačno zaspao.
Šećući hodnikom odjela, prišao je velikom prozorskom krilu i pogledao u dvorišni prostor. Kolona ljudi lagano je milila prema zgradi „Centra za rješenje patnje“. Djelovala je nekako sablasno, jer su ljudi hodili u tišini. Petrović je čuo sam lagani šum koji su proizvodile papuče koje su strugale o tle.
Za razliku od ljeta koja je s obitelji provodio na makarskoj rivijeri, ovaj put Petrović nije mogao spavati niti sljedećih noći. Iznenadilo ga je što svake noći velik broj ljudi ide prema „Centru za rješenje patnje“. Nije moguće da su se svi odlučili?! mislio je u sebi, računajući da je već više od polovice putnika koji su s njim stigli vlakom krenulo put „Centra…“. Iako je to bilo krajnje neprimjereno, pomislio je kako će imati više mjesta prilikom povratka, jer je u dolasku vlak bio uistinu prenatrpan.
Noć uoči dana odlaska, negdje oko tri i petnaest ujutro, čuo je zvižduk lokomotive. Sišao je ispred zgrade, i vidio kako kompozicija ulazi u krug klinike. Nedugo potom, ljudska kolona se polako kretala prema Bloku 26. Iznenađenje je bilo potpuno kada je vlak, već negdje oko pola pet, krenuo istim putem nazad. Petrović je očekivao da će ih taj isti vlak vratiti doma.
Kada im ni nakon tri dana nitko nije spomenuo povratak, Petrović je pozvao Franjića u stranu i tiho mu izreferirao sve što je vidio u dugim, besanim noćima.
− Budi spreman! Ako noćas dođe vlak, ja ću se uvući u vagon i vratiti njime nazad. Nemaju nas pravo ovdje držati preko dogovorenog roka. Imamo i mi svoje obveze! – Petrović je govorio a Franjić samo vrtio glavom.
− Bit ću spreman, bit ću… Samo moramo biti oprezni. Formalno gledano, nemamo vozne karte. – Franjić se na kraju ove rečenice nasmijao. Petrović ga je potapšao po nadlaktici. Muškarci su se vratili u sobu, jer je servirka upravo donijela večeru. Iako je čaj imao gorak okus na kakav Petrović nije navikao, popio ga je s osobitim zadovoljstvom, znajući da će sutra kavu i čaj ispijati u toplini vlastitog doma.
***
Kao za peh, Petrović je te noći savršeno zaspao. Vjerojatno bi prespavao i dolazak vlaka i njegov odlazak, da ga negdje oko dva sata u noći nije probudio glas glavne sestre:
− Gospodine Petrović, probudite se! Idete na putovanje!
Teške i snene glave, Petrović je ustao. Znači, vlak je ipak stigao! Bio je sretan jer je to značilo da se neće morati šuljati prilikom ulaska u vagon, kao što to čine djeca bez vozne karte. Sjetio se zatim Franjića. Ugledao je prazan krevet pored sebe.
− Gdje mi je cimer?
Sestra je bila vrlo ljubazna.
− Gospodin Franjić je upravo otputovao. Ne brinite se.
− Valjda ćemo se sresti na odredištu – promrmljao je Petrović, više za sebe, nego za sestru.
− Sigurna sam u to! – odgovorila je sestra. Zatim je dometnula: − Dobar ste čovjek, znate to?
Polaskan ovom tvrdnjom, Petrović je klimnuo glavom i legao na kolica koja je do kreveta dogurao muškarac omanjeg rasta. Kada su ušli u lift, muškarac je počeo nešto čeprkati ispod ležaja. Ubrzo je izvukao remenje koje je zategnuo preko Petrovićevih čela, prsa, prepona, koljena i stopala. Zatim mu je manjim remenjem povezao zapešća.
U nadi da će što prije doći do vlaka i napustiti ovo prilično čudno mjesto, Petrović je izostavio protest, kojeg bi svakako bilo u ovakvim situacijama i pod normalnim okolnostima. Ali, bio je već umoran od svega.
Da je došlo do ogromne zabune, Petrović je postao svjestan kada su ga s kolica prebacili na stol u dvorani sličnoj operacijskoj, ali opet, prilično siromašnijoj opremom.
− Sestro, što je ovo?
Sestra je izvadila papir i turila mu ga pred nos.
− Popunili ste formular i vlastoručno ga potpisali. Dakle, na redu ste za postupak.
Petrovića je oblio hladan znoj. Znao je da pogrešku mora što prije raspetljati, jer bi posljedice mogle biti kobne.
− Slušajte me! Nisam ništa potpisao! Želim da me smjesta pustite i odvedete na vlak. Hoću ići doma!
− Slušajte Vi mene, gospodine Petroviću! Potpisali ste! I te kako ste potpisali. Pa nećete valjda reći da mi ovdje lažemo! – još jednom, sestra je turila Petroviću pod nos formulare – Što Vi mislite? Da bi Vam recimo banka dala da potpišete formulare, pa ih onda jednostrano raskidate, bez ikakvih obveza?
− Zovite mi ravnatelja klinike! Smjesta! Želim uložiti prigovor na Vaše ponašanje.
Na ove riječi, sestra je poput furije izletjela iz sobe. Petrović je osjetio olakšanje. Bio je siguran kako će ravnatelju puno lakše objasniti ovaj nesporazum.
Pogledao je zatim prema svojoj ruci, jer je osjetio blago peckanje. Ono što je ugledao, ispunilo ga je stravom. Žućkasta tekućina valjala se kroz tanku, plastičnu cijev koja je završavala u njegovoj veni.
Čemu patnja?
Petrović je rezignirano odložio novine na stolić pored bolničkog kreveta i vratio se u ležeći položaj, pri čemu je tiho zastenjao od boli. Zatvorio je oči i ostao ležati potpuno miran nekoliko minuta. Bol je lagano jenjavala i možda bi na trenutak uspio čak i zaspati da medicinsko osoblje predvođeno glavnom sestrom nije ušlo u njegovu bolesničku sobu. Primarijus je, naime, operirao strogo prema rasporedu i kašnjenja, pogotovo u ovim prvim, jutarnjim terminima, jednostavno nisu bila moguća.
Nekoliko minuta kasnije, dok je ležao na kolicima koja su ljudi u bijelim mantilima gurali širokim i dugačkim hodnicima glavne gradske bolnice a pred očima su mu se periodički smjenjivale plafonjere, razmišljao je o članku koji je pročitao. Francuska aktivistica koja se odlučila podvrgnuti eutanaziji obznanila je to dvije godine prije zadanog roka, uz objašnjenje kako više ne može uživati u životu, kako se boji starosti i bolesti, jer život kada si bolestan i star nema nikakvog smisla, te kako ne želi vlastitoj djeci biti na teret. Petrović se nije previše uzbuđivao zbog samog članka, mada je prezirao zapadnjačku dekadenciju. Međutim, sjetio se svog sina. Tko zna kako će proći operacija i hoću li ja njemu biti na teret? bilo je posljednje što mu je prošlo kroz glavu dok je gledao kako se žućkasta tekućina valja kroz tanku, plastičnu cijev i završava u njegovoj veni.
***
Nekoliko mjeseci kasnije, Petrovića je probudila zvonjava na vratima. Ustao je i polako krenuo otvoriti, razmišljajući tko bi to mogao biti u taj rani, jutarnji sat. Kako se s prijateljima, onim rijetkima koji su još bili živi, uglavnom viđao u obližnjem parku, pretpostavljao je da mu zvoni poštar. Nije se prevario! Veseo i nasmijan, pred vratima je stajao mladi poštar koji je u službu stupio prije nekoliko mjeseci. Petrović je progutao knedlu. Znao je da će rezultati složenih medicinskih pretraga, prvih koje je obavio nakon operacije, stići preporučenom poštom. Iako je isprva namjeravao pošiljku otvoriti tek popodne, na kraju za to nije imao živaca. Već oko deset sati potrgao je svijetlo-plavu kuvertu i izvadio list papira na kojem je bila zapisana njegova budućnost. Na žalost, bio je već dovoljno upoznat s problematikom razine određenih tumorskih markera da je i sam mogao procijeniti kako nalaz ne obećava previše. Detaljnije tumačenje odlučio je ostaviti svom liječniku opće prakse.
Okrenuo se prema televizoru, koji je u njegovu samačkom stanu radio gotovo dan i noć. U studiju su razgovarala dva muškarca, a u pozadini se smiješilo lice koje mu je odnekuda bilo poznato. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja, prisjetio se: bila je to aktivistica spremna za eutanaziju. Uz voditelja sjedio je Lovro Stahuljak, mlad, potentan i žustar vođa nove političke stranke, koji je upravo iznosio svoje viđenje pristupa problematici eutanazije:
− Gledajte, ne možemo ignorirati neke činjenice. Svaka bolest neminovno uzima svoj danak. Čovjek koji je teško bolestan, pogotovo ako je stariji, može trpjeti strašne muke. U sociološkom smislu, on gotovo prestaje postojati. I zašto ne reći: to nije samo njegov problem, to je problem i njegove okoline. Mogu Vam to dokazati i matematički! Označimo trajanje života sa X, dok količinu pretrpljene muke u tom životu označimo sa Y. Kvantitativno gledano, omjer Y/X predstavlja de facto mjerilo težine vašeg života izraženo u prosječnoj muci po godini života.
− Smatrate li uistinu da je moguće ljudsku životnu patnju kvantizirati na taj način? – upitao je zainteresirano voditelj.
− Dopustite da dovršim, bit će Vam jasnije. Dakle, zamislite da Vam netko u dobi od 76 godina dijagnosticira neizlječivu bolest, uz prognozu preostale duljine života od najviše četiri godine. U te četiri godine proživjet ćete Vi i Vaši najbliži ogromnu količinu patnje. Vaš Y koji je do tada bio u razumnim gabaritima, počinje težiti u nebesa. Nadalje, zamislite da poželite biti eutanazirani neposredno nakon dijagnoze. Umjesto da doživite 80 godina, doživjet ćete 76. Time ste smanjili vrijednost X na 95% nominalne vrijednosti, ali ste vrijednost Y, dakle Vašu životnu patnju, smanjili možda i za 50%. Ne moram biti veliki matematičar da Vas uvjerim kako je prosječna količina patnje u vašem životu drastično smanjena. O životima Vaših bližnjih da ne govorim. Naime, moramo voditi računa i o dobrobiti naše djece, zar ne?
− Vi se, dakle, zalažete za potpunu slobodu eutanazije? – zadivljeno je upitao voditelj, koji nije skrivao simpatije prema elokventnom, mladom političaru u usponu.
− Upravo tako. Jer, priznat ćete, živjeti s neizlječivom bolešću, živjeti s najtežim stupnjem invalidnosti, vezan uz krevet ili kolica,… može postati neizdrživo. Ima li uopće smisla tako živjeti? Naravno, smatram da svatko mora imati slobodu izbora o svom tijelu i o svom životu i to mora ostati temeljno pravo svakog pojedinca. Ali, ukoliko možemo postaviti sustav klinika koje bi mogle obavljati eutanaziju na jednom ljudskom i dostojanstvenom nivou, ne vidim razloga da to i ne učinimo. S tim da Vas molim da uvažite kako u gornjoj računici, nije niti indirektno spomenuta ušteda koju bi imao i državni proračun. – efektno je svoje izlaganje završio Lovro Stahuljak, dokazavši kako osim problematikom bioetičkih pitanja suvereno barata i javnim financijama.
Nakon kratkog pledoajea mladim i progresivnim snagama na domaćoj političkoj sceni, voditelj je razdragano odjavio emisiju:
− Dame i gospodo, toliko u emisiji o nadolazećim parlamentarnim izborima. Laku i ugodnu noć!
***
Kada se Petrović vratio iz bolnice s prvog ciklusa kemoterapije, nova vlada već je obilježavala pola godine od dolaska na vlast. Ministar Blagostanja, Lovro Stahuljak, ovaj jubilej obilježio je otvorenjem novog objekta. Bila je to Klinika za posebne zahvate „Čemu patnja?“, izgrađena u rekordnom roku. Nakon kratkog izvještaja s otvorenja, gost u dnevniku bio je upravo ministar Stahuljak. Vidno ponosan na to što je odmah po preuzimanju odgovorne dužnosti ostvario jedno od svojih predizbornih obećanja, gotovo je cvrkutao u mikrofon:
− Ne samo da smo po hitnom postupku promijenili zakonsku regulativu, koja nas je svrstala rame uz rame s jednom Švicarskom, nego smo uspjeli otvoriti super-modernu ustanovu, u kojoj se svatko tko to želi može dostojanstveno podvrgnuti zahvatu koji neupitno eliminira bol i patnju.
Nakon nekoliko dodatnih rečenica u kojima su rezimirani financijski gabariti projekta te naznačeno koliko sredstva od utrošenih je sufinancirala Europska unija, urednik dnevnika zamolio je ministra za završnu riječ.
− Kako bismo građanima što više približili ovu ideju, već od sutra krećemo s projektom „Dani otvorenih vrata“. Naime, Sanitetska Služba obići će sve građane koji imaju dijagnosticiranu neku bolest ili stanje s našeg popisa. Uz osiguran besplatan prijevoz do klinike kao i sedmodnevni boravak u ugodnom šumskom okruženju, bit će to prilika za malo meditacije i promišljanja o vlastitoj situaciji. Nakon sedmodnevnom perioda, sve štićenike će čekati isto tako besplatan prijevoz svome domu. No, ukoliko se netko na kraju odluči, moći će popuniti odgovarajuće formulare i obaviti zahvat potpuno besplatno.
***
Ovaj put, nije zvonio poštar. Djelatnici Sanitetske Službe probudili su Petrovića već oko pola sedam. Iako je večer prije u dnevniku mogao čuti kako će obilaziti pacijente koji imaju neku od dijagnoza s popisa, rana i nekontrolirana zvonjava malo ga je lecnula. Posebno ga je iznenadila maslinasto-zelena boja uniformi koje su djelatnici Sanitetske Službe nosili. To je primijetila i mlada praktikantica koja je zajedno s još dvojicom kolega bila zadužena za Petrovićev kvart:
− Niste prvi koji se čudi gospodine – pokazala je prstom na koleginu uniformu. – Današnja akcija je prilično zahtjevna te smo stoga angažirali i dodatne djelatnike, za koje jednostavno nije bilo bijelih uniformi.
− Jasno, jasno… Pričekajte samo časak, da uzmem stvari sa sobom.
Stariji muškarac ga je, ne previše čvrsto ali ipak odlučno, primio za nadlakticu.
− Neće biti potrebno, gospodine Petrović. Vašu medicinsku dokumentaciju već imamo, a sve drugo što Vam treba, dobit ćete na klinici.
***
U vozilu Sanitetske Službe bilo ih je pet. Slijepa gospođa uporno je pokušavala pogoditi kojim putem vozilo ide prema Glavnom kolodvoru i pri tome nije imala naročitog uspjeha. Invalid se trudio održati ravnotežu u kolicima, dok je Petrović lamentirao sa sijedim gospodinom za kojeg je utvrdio da ima istu dijagnozu kao i on. Malo sa strane, sjedila je potpuno ćelava žena. Na mjestu gdje joj se trebala nalaziti lijeva dojka, bila je praznina.
− Planirala sam ovaj tjedan oprati sve prozore. Valjda nas neće dugo držati…
− Ne brinite, siguran sam da neće. A lijepog vremena bit će još, pa i za pranje prozora! – pokušao ju je utješiti Petrović, upravo u trenutku kada je vozilo stalo ispred Glavnog kolodvora.
Iznenadila ga je gužva koja je vladala na platou ispred glavnog ulaza u zgradu. Po njegovoj slobodnoj procjeni, bilo je tu nekoliko stotina duša, s tim da su vozila Sanitetske Služe konstantno dovozila nove ljude. Stajali su raspoređeni u nekoliko redova, pa je i on sam stao na začelje jednog od njih, zajedno sa sjedokosim suputnikom. Nakon nekih četvrt sata, došao je do stola na početku reda:
− Ime i prezime? – glasno i autoritativno je upitala djelatnica Sanitetske Službe.
− Josip Petrović.
Službenica je nekoliko trenutaka pretraživala hrpu papira na stolu, te jedan od njih predala liječniku koji je stajao pored stola. Ovaj je rutinirano, u svega nekoliko sekundi, stetoskopom preslušao Petrovićeva pluća i pregledao mu bjeloočnice.
− Znate, ovih dana imamo povećan broj upala pluća, pa provjeravamo. Sve je u redu, izvolite. Vi ste u vagonu broj dva. – izrecitirala je službenica, ovaj puta sa smiješkom na licu. Pružila je Petroviću žutu kapu-šiltericu. Kada je primijetila da je Petrović s čuđenjem gleda, nasmijala se i dodala: − To je naš poklon povodom „Dana otvorenih vrata“. Boje su razne, ovisno o dijagnozi i stanju štićenika. Sretan put!
Petrović je uljudno zahvalio i prošao pored smrknutog djelatnika Sanitetske Službe koji ga je upozorio da požuri prema vagonu.
***
Iako je vlak bio solidan i vagoni udobni, u njima je bilo barem dvostruko više ljudi nego sjedišta. Stoga su svi hodnici izvan kupea bili popunjeni, dok se u kupeima natiskalo ljudi više nego je bilo sjedećih mjesta. Nakon nekih pola sata vožnje, u vagonu je temperatura postala gotovo neizdrživa, jer nikakva ventilacija ili klima-uređaj nisu radili. Na svu sreću, u jednom je trenutku vlak stao na signalu u blizini naselja, pa je Petrović otvorio prozor i zatražio od gospođe koja je sjedila na klupici ispred obližnje kuće da mu donese malo vode. Uspio je tako popiti lijek i barem se donekle osvježiti.
Iako vožnja nije trajala predugo, kada su stigli do klinike već je bilo prošlo podne. Petrović je pogledao kroz prozor. Isprva se začudio što vlak ne staje u kolodvoru, ali je ubrzo shvatio kako tračnice vode sve do prostora klinike, koji je bio omeđen lijepim zidom od starinske, smeđe cigle. Vlak je prolazio kroz otvor u zidu, iznad kojeg je bio nazidan mali toranj, te je sve izgledalo kao ulaz u neki dvorac. Na istom mjestu u prostor klinike ulazila je i prilazna cesta. Bilo je očito kako je sve podređeno komforu štićenika, koji su se doslovno mogli dovesti pred vrata ove moderne institucije, ali i njihovoj diskreciji, s obzirom na zaštitni zid oko klinike. Prenio je ukratko impresije svom sjedokosom poznaniku, koji je uspio uhvatiti sjedeće mjesto u obližnjem kupeu. Kada su izašli iz vlaka na improvizirani peron, Petrović je shvatio kako i njegov poznanik također ima žutu kapu. Pogledao ga je iznenađeno.
− Franjić, drago mi je. – predstavio se – Nismo se upoznali.
Petrović je prihvatio pruženu ruku. Tek što je promumljao vlastito ime, prišla im je službenica klinike i ljubazno ih uputila:
− Dobar dan gospodo, dobro nam došli. Nadam se da Vam put nije bio prenaporan. Znate, danas je malo gužva, ali najbitnije da ste ovdje. – pogledala je zatim u njihove kape – Ooo, Pa Vi imate žute oznake. Pođite molim prema Bloku 26. Tamo, za onom skupinom.
Petrović i Franjić zahvalili su ljubaznoj službenici i pružili korak prema zgradi na kojoj je bio napisan broj 26. U garderobi su predali odjeću i osobne stvari, potpisali se na dno lista papira koji je vjerojatno predstavljao revers, nakon čega su postali ponosni vlasnici lijepog, baršunastog ogrtača, svilene pidžame i vrlo udobnih kućnih papuča. Na gornji dio pidžame bio je prikačen maleni, kvadratični broš s QR kodom. Rekli su im kako je to radi lakše identifikacije, u slučaju nepredviđenih situacija. Prolazeći putem do spavaonice, koja se nalazila dijametralno suprotno Bloku 26, Petrović je uočio visoku zgradu koja je dominirala cijelim prostorom klinike. Mali putokazi pored stazice sugerirali su da se radi o „Centru za rješenje patnje“. Petrović je nesvjesno okrenuo glavu prema drvoredu, jer je prostor bio potpuno ispunjen drvećem i zelenilom. To mu je donekle povratilo raspoloženje.
***
Nikad, ali baš nikad, Petrović prve noći nije mogao zaspati na novom ležaju. Bilo je tako i ovaj put. Sjedeći na rubu kreveta, prisjetio se ljetovanja s Blaženkom i toga kako se svake godine ponavljao isti scenarij: prvu noć obično je provodio u šetnjama uz obalu, jer nikako nije mogao zaspati. Tek pred jutro vraćao bi se i lijegao pored nje, snene i tople, da bi iscrpljen dugom šetnjom i neprospavanom noći kapitulirao i konačno zaspao.
Šećući hodnikom odjela, prišao je velikom prozorskom krilu i pogledao u dvorišni prostor. Kolona ljudi lagano je milila prema zgradi „Centra za rješenje patnje“. Djelovala je nekako sablasno, jer su ljudi hodili u tišini. Petrović je čuo sam lagani šum koji su proizvodile papuče koje su strugale o tle.
Za razliku od ljeta koja je s obitelji provodio na makarskoj rivijeri, ovaj put Petrović nije mogao spavati niti sljedećih noći. Iznenadilo ga je što svake noći velik broj ljudi ide prema „Centru za rješenje patnje“. Nije moguće da su se svi odlučili?! mislio je u sebi, računajući da je već više od polovice putnika koji su s njim stigli vlakom krenulo put „Centra…“. Iako je to bilo krajnje neprimjereno, pomislio je kako će imati više mjesta prilikom povratka, jer je u dolasku vlak bio uistinu prenatrpan.
Noć uoči dana odlaska, negdje oko tri i petnaest ujutro, čuo je zvižduk lokomotive. Sišao je ispred zgrade, i vidio kako kompozicija ulazi u krug klinike. Nedugo potom, ljudska kolona se polako kretala prema Bloku 26. Iznenađenje je bilo potpuno kada je vlak, već negdje oko pola pet, krenuo istim putem nazad. Petrović je očekivao da će ih taj isti vlak vratiti doma.
Kada im ni nakon tri dana nitko nije spomenuo povratak, Petrović je pozvao Franjića u stranu i tiho mu izreferirao sve što je vidio u dugim, besanim noćima.
− Budi spreman! Ako noćas dođe vlak, ja ću se uvući u vagon i vratiti njime nazad. Nemaju nas pravo ovdje držati preko dogovorenog roka. Imamo i mi svoje obveze! – Petrović je govorio a Franjić samo vrtio glavom.
− Bit ću spreman, bit ću… Samo moramo biti oprezni. Formalno gledano, nemamo vozne karte. – Franjić se na kraju ove rečenice nasmijao. Petrović ga je potapšao po nadlaktici. Muškarci su se vratili u sobu, jer je servirka upravo donijela večeru. Iako je čaj imao gorak okus na kakav Petrović nije navikao, popio ga je s osobitim zadovoljstvom, znajući da će sutra kavu i čaj ispijati u toplini vlastitog doma.
***
Kao za peh, Petrović je te noći savršeno zaspao. Vjerojatno bi prespavao i dolazak vlaka i njegov odlazak, da ga negdje oko dva sata u noći nije probudio glas glavne sestre:
− Gospodine Petrović, probudite se! Idete na putovanje!
Teške i snene glave, Petrović je ustao. Znači, vlak je ipak stigao! Bio je sretan jer je to značilo da se neće morati šuljati prilikom ulaska u vagon, kao što to čine djeca bez vozne karte. Sjetio se zatim Franjića. Ugledao je prazan krevet pored sebe.
− Gdje mi je cimer?
Sestra je bila vrlo ljubazna.
− Gospodin Franjić je upravo otputovao. Ne brinite se.
− Valjda ćemo se sresti na odredištu – promrmljao je Petrović, više za sebe, nego za sestru.
− Sigurna sam u to! – odgovorila je sestra. Zatim je dometnula: − Dobar ste čovjek, znate to?
Polaskan ovom tvrdnjom, Petrović je klimnuo glavom i legao na kolica koja je do kreveta dogurao muškarac omanjeg rasta. Kada su ušli u lift, muškarac je počeo nešto čeprkati ispod ležaja. Ubrzo je izvukao remenje koje je zategnuo preko Petrovićevih čela, prsa, prepona, koljena i stopala. Zatim mu je manjim remenjem povezao zapešća.
U nadi da će što prije doći do vlaka i napustiti ovo prilično čudno mjesto, Petrović je izostavio protest, kojeg bi svakako bilo u ovakvim situacijama i pod normalnim okolnostima. Ali, bio je već umoran od svega.
Da je došlo do ogromne zabune, Petrović je postao svjestan kada su ga s kolica prebacili na stol u dvorani sličnoj operacijskoj, ali opet, prilično siromašnijoj opremom.
− Sestro, što je ovo?
Sestra je izvadila papir i turila mu ga pred nos.
− Popunili ste formular i vlastoručno ga potpisali. Dakle, na redu ste za postupak.
Petrovića je oblio hladan znoj. Znao je da pogrešku mora što prije raspetljati, jer bi posljedice mogle biti kobne.
− Slušajte me! Nisam ništa potpisao! Želim da me smjesta pustite i odvedete na vlak. Hoću ići doma!
− Slušajte Vi mene, gospodine Petroviću! Potpisali ste! I te kako ste potpisali. Pa nećete valjda reći da mi ovdje lažemo! – još jednom, sestra je turila Petroviću pod nos formulare – Što Vi mislite? Da bi Vam recimo banka dala da potpišete formulare, pa ih onda jednostrano raskidate, bez ikakvih obveza?
− Zovite mi ravnatelja klinike! Smjesta! Želim uložiti prigovor na Vaše ponašanje.
Na ove riječi, sestra je poput furije izletjela iz sobe. Petrović je osjetio olakšanje. Bio je siguran kako će ravnatelju puno lakše objasniti ovaj nesporazum.
Pogledao je zatim prema svojoj ruci, jer je osjetio blago peckanje. Ono što je ugledao, ispunilo ga je stravom. Žućkasta tekućina valjala se kroz tanku, plastičnu cijev koja je završavala u njegovoj veni.