U Italiji, u Calabriji, s lokalnim vodičem idemo na Etnu. Hodamo po tlu koje nalikuje na površinu Mjeseca. Erupcija izbije povremeno. Ono malo stanovnika koji još žive pod grotlom vulkana drži restorane, kavane i prodavaonice. Naokolo na stolovima slatkiši i figurice Gospe, a i Mussolinija, napravljene od ohlađene lave, koja “ponekad dođe do prozora”. Navečer, u pansionu, mladi arheolog mi priča o iskopinama ispod drugog vulkana, Vezuva, “sve više sjajnih objekata pronalazimo, ništa ne može uništiti veliku kulturu, ni rat, ni prirodne katastrofe”. Sutradan, u planinu. Drum je uzak, ispucan. Kola se jedva probijaju prema vrhu. Sunce prži. Nakon dobrih pola sata dolazimo do mjesta Pentedattilo. Ime na grčkom znači “pet prstiju”. Mjesto ima malu crkvu, u jednoj kući dućan u kojoj starac, za koga mi se čini da je star gotovo koliko i mjesto, prodaje suvenire. Puste ulice. Kuće su usječene u planinu i izgledaju kao da su s njom srasle. Ni jednog stanovnika. Bude poneki umjetnik, a imaju sada i jednom godišnje festival kratkog filma, pa nekoliko dana gradić živne. Veći dio godine: pustoš. Nekada je to bilo strateški i trgovački značajno mjesto. Naš vodič nam kazuje legendu koja je vezana za ovaj “grad duhova”: Nekada je tu živjela ugledna i velika obitelj Alberti, uzgajali masline i smokve, imali svoje koze i kokoši, živjeli odvojeni od svake opasnosti. U Antoniettu, kćerku markiza Albertia zaljubi se barun iz drugog sela. Dugo su dvije obitelji bile u sukobu. Ugovorenim brakom trebalo je biti okončano dugogodišnje rivalstvo i netrpeljivost. Nakon očeve smrti Antoniettin brat, u neznanju, obeća sestru drugom. Onda se sve, kao u katarzi, dogodi 1686. Posljednja godina u životu ovog mjesta. Jedne noći uvrijeđeni barun upade sa svojim naoružanim drugarima u Pentodattilo, provali u tvrđavu, ote svoju izabranicu, a obitelj Alberti i mnoge stanovnike mjesta pobi. Kada je to saznala, Antonietta, koja je na silu natjerana u bračnu zajednicu, ode u obližnji samostan, u kojem je kao časna sestra ostala do kraja života. Bez krivice se osjećala krivom za usud svojih bližnjih. Vojna kažnjenička ekspedicija mnoge zavjerenike uhvati i pogubi, a nesuđeni mladoženja i hotimični ubojica pobježe najprije na Maltu, a onda u Beč, u Austrijsku vojsku, u kojoj kao njihov oficir u jednoj pomorskoj bitci poginu. Kasnije mjesto počeše pogađati i zemljotresi, pa ono potpuno opusti. Neki rijetki posjetioci tvrde da po noći još čuju konje i krikove.
Vraćamo se polako, u tišini. U meni se stisnu: možda se ova tužna pripovijest ne poklapa u potpunosti sa povijesnim činjenicama, niti je identična s mojim iskustvima, ali osjetih da sam u ovoj priči o uništenju nešto svoje čuo. Mnogo srušenog i u svojoj zemlji vidjeh. Nikada me neće napustiti slike ljudi čijim sam strašnim pogibijama svjedočio, još me slika masakra u Titovoj po noći budi, još u meni slike spaljenih kuća i razorenih putova. Gledam talijanski gradić, ruševine, puste ulice, gledam svijet kojeg više nije. Najednom me, iako je topao dan, obuze neka studen, pa vrućina. Dohvatiše me tmurne misli: sve što postoji, može biti uništeno i nikakve žali za tim neće biti. Kada bi sutra nestale piramide u svijetu se ništa presudno ne bi dogodilo. Kada više nitko ne bi čitao velika djela naše filozofije, nitko se ne bi osjetio manje pametnim, u bilo čemu uskraćenim. Nema tog znanja i saznanja, te spoznaje i te kulturne vrijednosti koja bi ovom svijetu manjkala, jer je ovo svijet koji nema koncepta, svijet koji naprosto postoji i jednom će isto tako, kada više njegovih ukrasa ne bude, nestati. A to će biti one godine kada više neće biti nikoga, ničega. Neka će. Izmislili smo ovaj svijet, dali mu smisao, pa nam takav, bez njegovih imanentnih značenja, neće ni trebati. Ni taj svijet, ni mi u njemu, a ni mi sami sebi.
Ruina
U Italiji, u Calabriji, s lokalnim vodičem idemo na Etnu. Hodamo po tlu koje nalikuje na površinu Mjeseca. Erupcija izbije povremeno. Ono malo stanovnika koji još žive pod grotlom vulkana drži restorane, kavane i prodavaonice. Naokolo na stolovima slatkiši i figurice Gospe, a i Mussolinija, napravljene od ohlađene lave, koja “ponekad dođe do prozora”. Navečer, u pansionu, mladi arheolog mi priča o iskopinama ispod drugog vulkana, Vezuva, “sve više sjajnih objekata pronalazimo, ništa ne može uništiti veliku kulturu, ni rat, ni prirodne katastrofe”. Sutradan, u planinu. Drum je uzak, ispucan. Kola se jedva probijaju prema vrhu. Sunce prži. Nakon dobrih pola sata dolazimo do mjesta Pentedattilo. Ime na grčkom znači “pet prstiju”. Mjesto ima malu crkvu, u jednoj kući dućan u kojoj starac, za koga mi se čini da je star gotovo koliko i mjesto, prodaje suvenire. Puste ulice. Kuće su usječene u planinu i izgledaju kao da su s njom srasle. Ni jednog stanovnika. Bude poneki umjetnik, a imaju sada i jednom godišnje festival kratkog filma, pa nekoliko dana gradić živne. Veći dio godine: pustoš. Nekada je to bilo strateški i trgovački značajno mjesto. Naš vodič nam kazuje legendu koja je vezana za ovaj “grad duhova”: Nekada je tu živjela ugledna i velika obitelj Alberti, uzgajali masline i smokve, imali svoje koze i kokoši, živjeli odvojeni od svake opasnosti. U Antoniettu, kćerku markiza Albertia zaljubi se barun iz drugog sela. Dugo su dvije obitelji bile u sukobu. Ugovorenim brakom trebalo je biti okončano dugogodišnje rivalstvo i netrpeljivost. Nakon očeve smrti Antoniettin brat, u neznanju, obeća sestru drugom. Onda se sve, kao u katarzi, dogodi 1686. Posljednja godina u životu ovog mjesta. Jedne noći uvrijeđeni barun upade sa svojim naoružanim drugarima u Pentodattilo, provali u tvrđavu, ote svoju izabranicu, a obitelj Alberti i mnoge stanovnike mjesta pobi. Kada je to saznala, Antonietta, koja je na silu natjerana u bračnu zajednicu, ode u obližnji samostan, u kojem je kao časna sestra ostala do kraja života. Bez krivice se osjećala krivom za usud svojih bližnjih. Vojna kažnjenička ekspedicija mnoge zavjerenike uhvati i pogubi, a nesuđeni mladoženja i hotimični ubojica pobježe najprije na Maltu, a onda u Beč, u Austrijsku vojsku, u kojoj kao njihov oficir u jednoj pomorskoj bitci poginu. Kasnije mjesto počeše pogađati i zemljotresi, pa ono potpuno opusti. Neki rijetki posjetioci tvrde da po noći još čuju konje i krikove.
Vraćamo se polako, u tišini. U meni se stisnu: možda se ova tužna pripovijest ne poklapa u potpunosti sa povijesnim činjenicama, niti je identična s mojim iskustvima, ali osjetih da sam u ovoj priči o uništenju nešto svoje čuo. Mnogo srušenog i u svojoj zemlji vidjeh. Nikada me neće napustiti slike ljudi čijim sam strašnim pogibijama svjedočio, još me slika masakra u Titovoj po noći budi, još u meni slike spaljenih kuća i razorenih putova. Gledam talijanski gradić, ruševine, puste ulice, gledam svijet kojeg više nije. Najednom me, iako je topao dan, obuze neka studen, pa vrućina. Dohvatiše me tmurne misli: sve što postoji, može biti uništeno i nikakve žali za tim neće biti. Kada bi sutra nestale piramide u svijetu se ništa presudno ne bi dogodilo. Kada više nitko ne bi čitao velika djela naše filozofije, nitko se ne bi osjetio manje pametnim, u bilo čemu uskraćenim. Nema tog znanja i saznanja, te spoznaje i te kulturne vrijednosti koja bi ovom svijetu manjkala, jer je ovo svijet koji nema koncepta, svijet koji naprosto postoji i jednom će isto tako, kada više njegovih ukrasa ne bude, nestati. A to će biti one godine kada više neće biti nikoga, ničega. Neka će. Izmislili smo ovaj svijet, dali mu smisao, pa nam takav, bez njegovih imanentnih značenja, neće ni trebati. Ni taj svijet, ni mi u njemu, a ni mi sami sebi.