Talent jezične imaginacije obično je ono što razlikuje takva koji će u pjesnike i pripovjedače od onakva koji će u profesore književnosti. Prvi, nakon što bude to što je postao i u što ga je njegov talent – ili, možda, višak samopouzdanja – odveo, nikakva više duga nema. On je gospodar svijeta, svejedno je li seoska blesa i stihoklepac što spava po tuđim štalama ili je Shakespeare, dok je onaj drugi, profesor, sluga pokorni svega onog što književnost jest, i one seoske blese i Shakespearea. Služi književnosti jer je prepoznaje, a nema talenta da je stvara. I od te njegove službe književnost živi, on je njezina memorija. Kao uškopljenik u carskom haremu.
Talent jezične imaginacije ponekad se, međutim, zametne u onih koji se iz različitih razloga, životnih, egzistencijalnih ili emocionalnih i karakternih, ne odvaže biti blese što spavaju po tuđim štalama i Shakespearei u pokušaju, a književnost razumiju i vole, toliko da odu u profesore. Takvi su malobrojni, jedva da ih je među slavnim i neslavnim profesorima naših filozofskih i filoloških fakulteta i gimnazija. Ako ih se i nađe, nije ih baš lako prepoznati. Kako prepoznati jezičku imaginaciju i svjetotvorstvo u onoga čiji je posao da se jezičnom imaginacijom i svjetotvorstvom bavi kod drugih? Kako dijagnosticirati rijetku bolest od koje boluje liječnik specijaliziran za dijagnosticiranje rijetkih bolesti? Istina, profesori književnosti se katkad pod stare dane daju u prozaiste i pjesnike, ali skoro u pravilu nejake i slabe, nedostojne onih čijim su se djelima prethodno bavili.
Zdravko Malić bio je pisac i pjesnik silne jezične i svjetotvorne imaginacije. To se čitalo u onoj jednoj njegovoj knjizi pjesama, objavljenoj u slavnoj biblioteci Teka, ali i u njegovim virtuoznim prijevodima. Iako je bio slavni profesor, knez zagrebačke polonistike, Malić se, kao i svi pravi profesori stranih jezika i književnosti njegove i prethodnih generacija, intenzivno bavio prevođenjem. Iz ljubavi, iz profesionalne zainteresiranosti, iz moranja i htijenja, tek Malić je, kao i toliki drugi profesori onodobnog zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bio na stalnoj ispomoći dvjema književnostima i kulturama: onoj s koje je prevodio i onoj na koju je prevodio. Kao brodar preko rijeke Stiks, što duše prevodi iz jednoga u drugo carstvo, tako je i on Poljake prevodio na hrvatski. I to je u njegovom slučaju uvijek bilo prevođenje iz života u život. Upravo zahvaljujući talentu jezične imaginacije.
Morao je postati profesor, netko sa sigurnim zanatom u rukama, iz razloga socijalnih i domovinsko-zavičajnih. Otac mu je bio na robiji, on je kao mlad nešto prolajao, pa ga je izbacilo iz svih škola u Bosni i Hercegovini, tako da je u Zagreb stigao kao u progonstvo. Prinuđen da ozbiljno radi i da se ne pouzdaje u talent. Studirao je jugoslavistiku i ruski, a onda se, skoro slučajno, našao među Poljacima, s poljskom kulturom i književnošću. On je, barem, tvrdio da je to bilo slučajno. Po njega, možda, nesretan slučaj. Ali hrvatskoj, a bome ni poljskoj kulturi ništa se sretnije nije moglo dogoditi.
duhovni emigrant
O tome da je pisao dnevnik, pojma, vjerojatno, nisu imali njegovi ni oni koji su s njime surađivali tokom osamdesetih godina, u vrijeme njegove životne, kreativne i dijarističke zrelosti. Bila je to intimna, lična stvar, nešto što nije objavljivao. Čitajući odabrane fragmente, nestrpljivi prije izlaska knjige, koja stiže dvadeset i jednu godinu nakon Malićeve smrti, stječemo neodoljiv dojam da je njegovo dnevničarenje po svome razlogu i podrijetlu bilo dvojako. Njime je namirivao svoj golemi jezični i svjetotvorni talent – to se usuđujem reći: Zdravko Malić jedan je od talentiranijih hrvatskih i bosanskih pisaca dvadesetog stoljeća – dnevnici su bili njegova nenapisana proza i poezija, za koju je imao i snage, i razloga, i motiva, ali su ga kočile životne okolnosti. A s druge strane, u dnevnicima je Zdravko Malić zadovoljavao svoju društvenost, svoje političke, kulturne i javne interese, strast za polemikom i svađom, koja je u njemu, očito, bila vrlo živa i prisutna.
Zdravko Malić bio je ljevičar. Svojim riječima, bio je komunist. I to u vrijeme kada je to prestalo biti moderno i mondeno, i kada se još malo tko hvalio svojim komunističkim uvjerenjima. Pritom, u svakom je pogledu bio apartan, izdvojen, osamljen. Zaljubljenik u Gombrowicza, autor neusporedivih književnoznanstvenih i esejističkih stranica o najosamljenijem emigrantu i dijaristu našega vijeka, po svemu gotovo nepodnošljivo i nesnošljivo apartnom i usprotivljenom svemu i svakome, Zdravko Malić pomalo kao da je u Zagrebu živio onim životom kojim je Gombrowicz živio u Argentini. Istina, bio je profesor, a ne sitan činovnik, i to cijenjeni profesor, s društveno-političkim angažmanom, ali njegova je pozicija bila pozicija duhovnog emigranta. To je ono što se osjeća u skoro svakom odabranom fragmentu njegovih dnevnika.
Zdravko Malić je cinik, ali njegov cinizam, kao ni Gombrowiczev, ne služi tome da se čovjek obrani od svijeta, da se cinizmom zaštiti kao kaputom od olova. Obojica pisaca, i Malić i Gombrowicz, žive u svijetu, njihov je cinizam pun gladne i žudne znatiželje. Srodan im je i emocionalni sklop. Gombrowicz se ne prestaje rugati Poljskoj, poljstvu i poljaštvu, ali to ruganje ne samo da je izraz nekoga najuzvišenijeg, aristokratskog patriotizma, nego je i svojevrsna ljubavna poema načinjena od života i od teksta. Malić je mrzovoljan prema Hrvatskoj i prema svojim suvremenicima, uključujući i neke od najvećih imena hrvatske književnosti, ali iza te je mrzovolje genij poznavanja i prepoznavanja. Sretna je zemlja koja je imala takve oči da je gledaju, sretna je kultura koja je imala takvog osporavatelja da je iščitava.
Cinizam Malićev međutim staje pred jednim čovjekom i jednom zemljom. Pred Miroslavom Krležom i pred Bosnom. O to dvoje nijedne nazubljene ni hrđave riječi. Kako i zašto?
važna, neusporediva knjiga
“Hrvatske književnosti ponovno nema, kao što je nije bilo u Matoševo doba, u doba Kamovljevo. Imamo hrvatsko književno mrtvozorništvo. Crnomisnici i crna misa. Golgota hrvatske književne riječi. Kada telali Smrti halabuče, a Pjesnikove riječi čuti nije. Farizeji bijèle grobnu raku, a u njoj smrad i trulež. Amen.” Pisao je tako Zdravko Malić 20. travnja 1989, zaprepašten pred time što se Društvo književnika Hrvatske podijelilo i razdijelilo prema političko-ideološkim afinitetima, uglavnom na liniji tvrdog antikomunizma i nacionalizma, a da je svaka “normalna književna, društvena komunikacija isključena”.
Trideset godina kasnije sve je isto, ali na mnogo, mnogo nižoj razini. Toliko niskoj da se više nema kome ni reći da izlazi jedna važna, po svemu sudeći neusporediva hrvatska knjiga. Toliko niskoj da se čini kako hrvatske književnosti nikad nije ni bilo.
Zdravko Malić, dijarist
Talent jezične imaginacije obično je ono što razlikuje takva koji će u pjesnike i pripovjedače od onakva koji će u profesore književnosti. Prvi, nakon što bude to što je postao i u što ga je njegov talent – ili, možda, višak samopouzdanja – odveo, nikakva više duga nema. On je gospodar svijeta, svejedno je li seoska blesa i stihoklepac što spava po tuđim štalama ili je Shakespeare, dok je onaj drugi, profesor, sluga pokorni svega onog što književnost jest, i one seoske blese i Shakespearea. Služi književnosti jer je prepoznaje, a nema talenta da je stvara. I od te njegove službe književnost živi, on je njezina memorija. Kao uškopljenik u carskom haremu.
Talent jezične imaginacije ponekad se, međutim, zametne u onih koji se iz različitih razloga, životnih, egzistencijalnih ili emocionalnih i karakternih, ne odvaže biti blese što spavaju po tuđim štalama i Shakespearei u pokušaju, a književnost razumiju i vole, toliko da odu u profesore. Takvi su malobrojni, jedva da ih je među slavnim i neslavnim profesorima naših filozofskih i filoloških fakulteta i gimnazija. Ako ih se i nađe, nije ih baš lako prepoznati. Kako prepoznati jezičku imaginaciju i svjetotvorstvo u onoga čiji je posao da se jezičnom imaginacijom i svjetotvorstvom bavi kod drugih? Kako dijagnosticirati rijetku bolest od koje boluje liječnik specijaliziran za dijagnosticiranje rijetkih bolesti? Istina, profesori književnosti se katkad pod stare dane daju u prozaiste i pjesnike, ali skoro u pravilu nejake i slabe, nedostojne onih čijim su se djelima prethodno bavili.
Zdravko Malić bio je pisac i pjesnik silne jezične i svjetotvorne imaginacije. To se čitalo u onoj jednoj njegovoj knjizi pjesama, objavljenoj u slavnoj biblioteci Teka, ali i u njegovim virtuoznim prijevodima. Iako je bio slavni profesor, knez zagrebačke polonistike, Malić se, kao i svi pravi profesori stranih jezika i književnosti njegove i prethodnih generacija, intenzivno bavio prevođenjem. Iz ljubavi, iz profesionalne zainteresiranosti, iz moranja i htijenja, tek Malić je, kao i toliki drugi profesori onodobnog zagrebačkog Filozofskog fakulteta, bio na stalnoj ispomoći dvjema književnostima i kulturama: onoj s koje je prevodio i onoj na koju je prevodio. Kao brodar preko rijeke Stiks, što duše prevodi iz jednoga u drugo carstvo, tako je i on Poljake prevodio na hrvatski. I to je u njegovom slučaju uvijek bilo prevođenje iz života u život. Upravo zahvaljujući talentu jezične imaginacije.
Morao je postati profesor, netko sa sigurnim zanatom u rukama, iz razloga socijalnih i domovinsko-zavičajnih. Otac mu je bio na robiji, on je kao mlad nešto prolajao, pa ga je izbacilo iz svih škola u Bosni i Hercegovini, tako da je u Zagreb stigao kao u progonstvo. Prinuđen da ozbiljno radi i da se ne pouzdaje u talent. Studirao je jugoslavistiku i ruski, a onda se, skoro slučajno, našao među Poljacima, s poljskom kulturom i književnošću. On je, barem, tvrdio da je to bilo slučajno. Po njega, možda, nesretan slučaj. Ali hrvatskoj, a bome ni poljskoj kulturi ništa se sretnije nije moglo dogoditi.
duhovni emigrant
O tome da je pisao dnevnik, pojma, vjerojatno, nisu imali njegovi ni oni koji su s njime surađivali tokom osamdesetih godina, u vrijeme njegove životne, kreativne i dijarističke zrelosti. Bila je to intimna, lična stvar, nešto što nije objavljivao. Čitajući odabrane fragmente, nestrpljivi prije izlaska knjige, koja stiže dvadeset i jednu godinu nakon Malićeve smrti, stječemo neodoljiv dojam da je njegovo dnevničarenje po svome razlogu i podrijetlu bilo dvojako. Njime je namirivao svoj golemi jezični i svjetotvorni talent – to se usuđujem reći: Zdravko Malić jedan je od talentiranijih hrvatskih i bosanskih pisaca dvadesetog stoljeća – dnevnici su bili njegova nenapisana proza i poezija, za koju je imao i snage, i razloga, i motiva, ali su ga kočile životne okolnosti. A s druge strane, u dnevnicima je Zdravko Malić zadovoljavao svoju društvenost, svoje političke, kulturne i javne interese, strast za polemikom i svađom, koja je u njemu, očito, bila vrlo živa i prisutna.
Zdravko Malić bio je ljevičar. Svojim riječima, bio je komunist. I to u vrijeme kada je to prestalo biti moderno i mondeno, i kada se još malo tko hvalio svojim komunističkim uvjerenjima. Pritom, u svakom je pogledu bio apartan, izdvojen, osamljen. Zaljubljenik u Gombrowicza, autor neusporedivih književnoznanstvenih i esejističkih stranica o najosamljenijem emigrantu i dijaristu našega vijeka, po svemu gotovo nepodnošljivo i nesnošljivo apartnom i usprotivljenom svemu i svakome, Zdravko Malić pomalo kao da je u Zagrebu živio onim životom kojim je Gombrowicz živio u Argentini. Istina, bio je profesor, a ne sitan činovnik, i to cijenjeni profesor, s društveno-političkim angažmanom, ali njegova je pozicija bila pozicija duhovnog emigranta. To je ono što se osjeća u skoro svakom odabranom fragmentu njegovih dnevnika.
Zdravko Malić je cinik, ali njegov cinizam, kao ni Gombrowiczev, ne služi tome da se čovjek obrani od svijeta, da se cinizmom zaštiti kao kaputom od olova. Obojica pisaca, i Malić i Gombrowicz, žive u svijetu, njihov je cinizam pun gladne i žudne znatiželje. Srodan im je i emocionalni sklop. Gombrowicz se ne prestaje rugati Poljskoj, poljstvu i poljaštvu, ali to ruganje ne samo da je izraz nekoga najuzvišenijeg, aristokratskog patriotizma, nego je i svojevrsna ljubavna poema načinjena od života i od teksta. Malić je mrzovoljan prema Hrvatskoj i prema svojim suvremenicima, uključujući i neke od najvećih imena hrvatske književnosti, ali iza te je mrzovolje genij poznavanja i prepoznavanja. Sretna je zemlja koja je imala takve oči da je gledaju, sretna je kultura koja je imala takvog osporavatelja da je iščitava.
Cinizam Malićev međutim staje pred jednim čovjekom i jednom zemljom. Pred Miroslavom Krležom i pred Bosnom. O to dvoje nijedne nazubljene ni hrđave riječi. Kako i zašto?
važna, neusporediva knjiga
“Hrvatske književnosti ponovno nema, kao što je nije bilo u Matoševo doba, u doba Kamovljevo. Imamo hrvatsko književno mrtvozorništvo. Crnomisnici i crna misa. Golgota hrvatske književne riječi. Kada telali Smrti halabuče, a Pjesnikove riječi čuti nije. Farizeji bijèle grobnu raku, a u njoj smrad i trulež. Amen.” Pisao je tako Zdravko Malić 20. travnja 1989, zaprepašten pred time što se Društvo književnika Hrvatske podijelilo i razdijelilo prema političko-ideološkim afinitetima, uglavnom na liniji tvrdog antikomunizma i nacionalizma, a da je svaka “normalna književna, društvena komunikacija isključena”.
Trideset godina kasnije sve je isto, ali na mnogo, mnogo nižoj razini. Toliko niskoj da se više nema kome ni reći da izlazi jedna važna, po svemu sudeći neusporediva hrvatska knjiga. Toliko niskoj da se čini kako hrvatske književnosti nikad nije ni bilo.