Bajram je i rano je jutro, s ocem idem niz ulicu, pazim da je on u prednosti, korak ili dva, ponekad se zanesem, sustignem ga, pa onda naglo usporim. S lijeve strane, iza zida, harem je. Bijeli nišani i humke me podsjećaju na buredžike, ta misao me uznemirava jer je grješna, drhtim, noge mi klecaju, otac se okreće, ne vidim ga ali osjetim: pod nogama mu puca kamenje. S desne strane su kuće, naslonjene jedna na drugu. U nekima su svijetla već upaljena, u nekima tek zvoni sat, čujemo ga.
Na meni je bijela košulja, za dva broja veća, prozirna je i kad svane vidjet će mi se potkošulja. Kragna je velika i kruta, osjetim je na vratu, kao nečiju ruku. Pantale su crne boje, na peglu, i one su mi velike, ne smijem ih skidati, tako mi je rekla majka, jer ih sam neću znati obući. Kaiš što ih drži tanak je i ispucao, tako da ih je morala u struku uhvatiti i špiodama. Cipele su špicaste i na sebi imaju veliku srebrenu kopču, one mi nisu velike, tijesne su mi; dok koračam skupljam prste, tako manje boli.
Džamija još nije otvorena, svraćamo u kafanu na čaj. Otac pozdravlja konobara kao da ga zna, konobar mu ništa ne odgovara, mijenja stolnjake i šuti. U kafani se osjeti miris cigareta i alkohola, kao da je noć prije zaboravio prosuti pepeljare i oprati čaše. Na šanku koji je okovan lamperijom, stoji jedan mali crni kasetofon, iz zvučnika se čuje muzika, ali tiho.
– Šta ćete? – Ne prilazi, pita iza šanka.
– Dva čaja. – Otac mu odgovara ljubazno.
Dva dana prije potpisan je Dejtonski sporazum, to je kraj rata, svi su sretni, pogotovo otac. Dok sjedimo za stolom u kafani, ruke su mu opuštene, dlanovima okrenute prema gore. Lice mu je blago, tek obrijano, na jednom mjestu se posjekao pa je stavio komadić ćata, da mu zaustavi krv. Crvena tačkica na bijelom papiriću, jedina je boja u čitavoj kafani. Šutimo, čuje se samo kako konobar pravi čaj, najednom je u oblaku vodene pare, začuđen sam, prvi put gledam taj prizor.
Na stol stavlja šoljice ne govoreći ništa, otac mu odmah plaća, onda on odlazi do kasetofona i pojačava. Kafanom se začuje: duga hladna noć, nikad sabah doć… Otac je zazinuo da zapjeva, ali je stao, progutao, pa nam obojici usuo šećer. Svak sebi miješa, vruć je, progovara najzad. Dobro, kažem.
Vani sviće, kroz prozore gledamo ljude, neki idu pješice, neki su došli autima. Nebo je vedro, nema ni jednog oblačka, uskoro će granuti sunce, to me radujem. Otac šolju prinosi ustima, malo puše, pa kratko srče. To radim i ja, samo se moje srkanje ne čuje kao njegovo, čaj je još vruć, prži mi jezik, nikakvog okusa nema, kao da pijem vrelu vodu. Ništa ne govorim ocu, ne govori ni on meni, srčemo, pušemo, on ponekad poglediva na sat, uskoro će rani sabah, pa bajram. Hajde pij, kaže mi, zakasnit ćemo, eksiram i polazimo.
Pred džamijom stoje ljudi, otac naziva selam, smiješi im se, oni ga otpozdravljaju ali ga ne znaju, on se pravi kao da njih zna, pokušava i razgovor s njima započeti, ali mu ne polazi za rukom. U dvorištu džamije su čempresi, jedan do drugog stoje uz sami zid, na sredini je šadrvan, jedan stariji čovjek se izuva i tu uzima abdest, tada pomislim na svoj, jesam li ga izgubio ili ga još uvijek imam, jesam li se možda zanio pa pustio vjetar, pišao se nisam, jer pantale skinuti ne mogu, a rajsferšlusa ni nemam. Na jednim vratima piše gasulhana, tamo kupaju mrtve, pored tih vrata je još jedna kapija, na njoj se vide rupe od gelera. Kako sviće, one su svjetlije.
Provirujem kroz poluotvorena vrata u gasulhanu, vidim česme, namotan šlauf, puno gumenih papuča, lavor, kadu, u to neko zatvori vrata, s njima lupne i ja se postidim, kao da sam vidio golu ženu. Neki ljudi puše, polupopušene cigarete bacaju preko zida džamijskog dvorišta. Još ima mraka pa čikovi lete kao iskre.
Počinje ezan.
Izuvamo se i ulazimo u džamiju. Sjedamo u prvi saf, koljena ravnam sa očevim, blizu smo jedan drugom kao nikad, osjećam mu dah, pomalo je kiselkast, ne godi mi. Otac gleda predase, ruke su mu na koljenima, ja radim sve što i on.
Opekao sam jezik, pecka me. Ono nije bio čaj, najdenom shvatam, ono je bila vruća voda, kesice čaja su ostale na pliticama, trebali smo ih sami staviti u šolje. Šta je konobar pomislio kad je vidio da smo popili samo vodu, je li se nasmijao ili mu je bilo žao što nas nije pozdravio.
Kasnije dok klanjamo, osjetim špiode na bokovima, hladne su, kao mokraća na gaćama u jutro.
Čaj
Bajram je i rano je jutro, s ocem idem niz ulicu, pazim da je on u prednosti, korak ili dva, ponekad se zanesem, sustignem ga, pa onda naglo usporim. S lijeve strane, iza zida, harem je. Bijeli nišani i humke me podsjećaju na buredžike, ta misao me uznemirava jer je grješna, drhtim, noge mi klecaju, otac se okreće, ne vidim ga ali osjetim: pod nogama mu puca kamenje. S desne strane su kuće, naslonjene jedna na drugu. U nekima su svijetla već upaljena, u nekima tek zvoni sat, čujemo ga.
Na meni je bijela košulja, za dva broja veća, prozirna je i kad svane vidjet će mi se potkošulja. Kragna je velika i kruta, osjetim je na vratu, kao nečiju ruku. Pantale su crne boje, na peglu, i one su mi velike, ne smijem ih skidati, tako mi je rekla majka, jer ih sam neću znati obući. Kaiš što ih drži tanak je i ispucao, tako da ih je morala u struku uhvatiti i špiodama. Cipele su špicaste i na sebi imaju veliku srebrenu kopču, one mi nisu velike, tijesne su mi; dok koračam skupljam prste, tako manje boli.
Džamija još nije otvorena, svraćamo u kafanu na čaj. Otac pozdravlja konobara kao da ga zna, konobar mu ništa ne odgovara, mijenja stolnjake i šuti. U kafani se osjeti miris cigareta i alkohola, kao da je noć prije zaboravio prosuti pepeljare i oprati čaše. Na šanku koji je okovan lamperijom, stoji jedan mali crni kasetofon, iz zvučnika se čuje muzika, ali tiho.
– Šta ćete? – Ne prilazi, pita iza šanka.
– Dva čaja. – Otac mu odgovara ljubazno.
Dva dana prije potpisan je Dejtonski sporazum, to je kraj rata, svi su sretni, pogotovo otac. Dok sjedimo za stolom u kafani, ruke su mu opuštene, dlanovima okrenute prema gore. Lice mu je blago, tek obrijano, na jednom mjestu se posjekao pa je stavio komadić ćata, da mu zaustavi krv. Crvena tačkica na bijelom papiriću, jedina je boja u čitavoj kafani. Šutimo, čuje se samo kako konobar pravi čaj, najednom je u oblaku vodene pare, začuđen sam, prvi put gledam taj prizor.
Na stol stavlja šoljice ne govoreći ništa, otac mu odmah plaća, onda on odlazi do kasetofona i pojačava. Kafanom se začuje: duga hladna noć, nikad sabah doć… Otac je zazinuo da zapjeva, ali je stao, progutao, pa nam obojici usuo šećer. Svak sebi miješa, vruć je, progovara najzad. Dobro, kažem.
Vani sviće, kroz prozore gledamo ljude, neki idu pješice, neki su došli autima. Nebo je vedro, nema ni jednog oblačka, uskoro će granuti sunce, to me radujem. Otac šolju prinosi ustima, malo puše, pa kratko srče. To radim i ja, samo se moje srkanje ne čuje kao njegovo, čaj je još vruć, prži mi jezik, nikakvog okusa nema, kao da pijem vrelu vodu. Ništa ne govorim ocu, ne govori ni on meni, srčemo, pušemo, on ponekad poglediva na sat, uskoro će rani sabah, pa bajram. Hajde pij, kaže mi, zakasnit ćemo, eksiram i polazimo.
Pred džamijom stoje ljudi, otac naziva selam, smiješi im se, oni ga otpozdravljaju ali ga ne znaju, on se pravi kao da njih zna, pokušava i razgovor s njima započeti, ali mu ne polazi za rukom. U dvorištu džamije su čempresi, jedan do drugog stoje uz sami zid, na sredini je šadrvan, jedan stariji čovjek se izuva i tu uzima abdest, tada pomislim na svoj, jesam li ga izgubio ili ga još uvijek imam, jesam li se možda zanio pa pustio vjetar, pišao se nisam, jer pantale skinuti ne mogu, a rajsferšlusa ni nemam. Na jednim vratima piše gasulhana, tamo kupaju mrtve, pored tih vrata je još jedna kapija, na njoj se vide rupe od gelera. Kako sviće, one su svjetlije.
Provirujem kroz poluotvorena vrata u gasulhanu, vidim česme, namotan šlauf, puno gumenih papuča, lavor, kadu, u to neko zatvori vrata, s njima lupne i ja se postidim, kao da sam vidio golu ženu. Neki ljudi puše, polupopušene cigarete bacaju preko zida džamijskog dvorišta. Još ima mraka pa čikovi lete kao iskre.
Počinje ezan.
Izuvamo se i ulazimo u džamiju. Sjedamo u prvi saf, koljena ravnam sa očevim, blizu smo jedan drugom kao nikad, osjećam mu dah, pomalo je kiselkast, ne godi mi. Otac gleda predase, ruke su mu na koljenima, ja radim sve što i on.
Opekao sam jezik, pecka me. Ono nije bio čaj, najdenom shvatam, ono je bila vruća voda, kesice čaja su ostale na pliticama, trebali smo ih sami staviti u šolje. Šta je konobar pomislio kad je vidio da smo popili samo vodu, je li se nasmijao ili mu je bilo žao što nas nije pozdravio.
Kasnije dok klanjamo, osjetim špiode na bokovima, hladne su, kao mokraća na gaćama u jutro.