Moje knjige/6

ANDRE ŽID – KOVAČI LAŽNOG NOVCA, PLODOVI, NOVI PLODOVI…

Svaka priča u ovom malom serijalu pod naslovom Moje knjige, govori više o vremenu u kojem sam se sprijateljio s njom, o okolnostima kupovine, i, naročito, o ljudima u tom vremenu. To je cijela galerija likova, mojih nekadašnjih đaka, poznanika, rođaka, najužeg kruga kolega pjesnika. Na kraju, čitalac je već uvidio da najmanje govorim o tim djelima, opšte poznatim uostalom, koje čuvam upravo zbog svih tih uspomena.

Moja profesorska služba počela je u Sarajevu, u znamenitoj Prvoj gimnaziji, na mjestu profesora matematike i fizike, u februaru mjesecu 1968. godine. Teklo je, dakle drugo polugodište, najgore vrijeme za upoznavanje s razredom i đacima. Ali prije toga s kolegama profesorima koje je vodila direktorica Blanka Popović, sasvim autoritativno, kako je i trebalo, ili kako je bio običaj u to vrijeme. Bila je to za nju tragična godina, tako da je i nisam zapamtio u pravom svjetlu. Bolest njenog muža, poznatog sarajevskog glumca Drakčeta Popovića bila je danima i mjesecima osnovna tema naših zborničkih razgovora. Imali smo dnevne izvještaje o njegovom zdravlju, odlasku na liječenje u London, jednog dana dobrim vijestima, direktorica je bila u radosnim suzama, biće dobro, kazala je, sve što treba urađeno je i rečeno da će biti dobro. Nažalost, nije bilo dobro, uskoro će Drakče Popović preminuti i biti sahranjen uz sve počasti koje je bio i zaslužio a ja ću otići u vojsku i kasnije u Banjaluku.

Direktorski poslove tih dana, mada nisam siguran da tako nije bilo i ranije, bar u jednom, za mene osnovnom, uvođenjem u nastavu, vodio je pomoćnik direktorice, profesor Hasan Hasanefendić, rijetko sposoban i prijatan čovjek koji se bio potpuno identifikovao sa svojom ulogom pomoćnika. Uveo me je u razred, predstavio đacima prije nego što ću nastaviti s časom fizike, ali je kasnije skoro svakodnevno dodavao korisne savjete i uputstva mladom profesoru.

Obavezno dođite u školu desetak minuta prije početka nastave. Nemojte biti oznojeni i užurbani. Nemojte dolaziti bez doručka. U zbornici i školi, što se profesor tiče, ne jede se. Vaša odjeća ne smije imati nikakav miris, osim onog koji je prijatan našem njuhu.

Vrlo je važno da prihvatite prostu činjenicu da ste vi mlad muškarac koji je autoritet za djevojke koje više nisu djevojčice. Padaće u nesvjest, ali nemojte vi da ih iznosite iz razred u zbornicu. Takođe, mladi kolega, danas-sutra kupićete automobil, nemojte ni slučajno da povezete iz škole neku učenicu, to bi moglo za vas da bude kobno.

Zaista, istog mjeseca jedna je učenica bila pala u nesvjest, ali prepustio sam poslove oko njenog osvješćenja i odnošenja u zabornicu učenicima, onim jačim, a u tom razredu takvih je bilo više nego onih slabašnih. Kao što je bilo i više lijepih djevojaka koje su redom kupile moju prvu knjigu pjesama Vid tame, objavljenu u ediciji „Nada“ sarajevske Svjetlosti. Knjižicu su držale pred sobom okrenutu tako da se vidi moja fotografija na zadnjoj korici.

Sve mangup do mangupa, rekao bi profesor znameniti Kosta Vujić, godište pedeset i drugo, šesnaest im je godina, ne znaju šta bi od sebe i sa sobom. Frankofono odjeljenje, meni odmah pomalo bliže nego ostala moja odjeljenja. Nije za nas fizika, još manje matematika, rekao je neko od njih. Dobro, prihvatio sam njihovo opredjeljenje, iako je ono bilo izvan nastave matematike i fizike, predmeta za koje sam bio odškolovan na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Gotovo u magnovenju, rekao sam im da će za njih biti pola sata matematike, ili fizike, zavisno šta sam predavao, ostalo „slobodna umjetnost“ sa posebnom brigom za strani jezik. A to je značilo prvenstveno književnost tog jezika, dok se u sam jezik nisam previše pačao, nije to bio moj domen niti sam raspolagao tim znanjem. Francuska književnost je bila moja ljubav, razvijala se sporo, traje do danas. Kasnije će joj se pridružiti i ostale književnosti, ali tih godina Francuzi su kod mene u svemu bili ispred drugih, pogotovo naših književnosti.

Među učenicima kojih se više i ne sjećam, bili su i Mirsad Bećerbašić i Ibrahim Spahić. Da li je od njih ili od mene potekla ideja da se cijelo polugodište posveti djelu Andre Žida kome sam se divio više nego Kamiju i Sartru zajedno. Naročito me je osvojio svojom nesvakidašnjom knjigom koja se žanrovski nije mogla odrediti, s dvostrukim naslovom, pošto su u toj knjizi bile dvije knjige, napisane u razmaku od četrdeset godina, ali uzglobljene kao sijamski blizanci, Plodovi i Novi plodovi.

Pastoralna simfonija, izdanje Matice srpske, s divnim prevodom Mladea Leskovca. S posljednjom antologijskom rečenicom: Plakalo mi se ali sam osećao da mi je srce suvlje nego pustinja, došla je nešto kasnije, ali je djelovala još dublje.

Dnevnik u prevodu Živojina Živojinovića, kada sam već otišao od Žida, bio je za mene uz Gombrovičev Dnevnik u prevodu Petra Vujičića čista gozba i ovdje o tim izuzetno inspirativnim, dakle veoma korisnim knjigama neću šire pisati, osim što ih spominjem, naprosto da ponekog uputim da ih (ponovo) čita.

Djelo Andre Žida je savršena slika vremena u kome je nastajalo i kome je bilo potrebno. Jer velika djela nastaju iz te potrebe, ona naprosto, kao duh i osjećajnost vremena, traže pogodnu ličnost da bi se ostvarila. Takva ličnost bio je mladi protestant Andre Žid. Biti protestant u katoličkoj Francuskoj, u bogatoj porodici odanoj svome protestantizmu, a biti nadaren značilo je ući u svijet neprekidnog bunta i traganja za prizorima svijeta oko sebe da bi taj svijet onda postao i njegov unutrašnji svijet. To su stalna i trajna putovanja, po zemljinom šaru ali i po duhovoj mapi svijeta koji nam je dat. Teško je za te poslove, u mojoj mladosti, bilo naći boljeg vodiča, tog beskompromisnog putovođu, od Andre Žida, koji se pojavio u Sarajevu sa svojim mladalačkim djelom koje će nadahnjivati baš takvim duhom generacije koje slijede poslije njega. Da li i danas? Nisam baš siguran. Vidim bunt, ali drugačiji, ali i konformizam van pameti.

Plodovi, Novi plodovi objavljeni su 1958. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti, u biblioteci Feniks. Prevodilac je bila Ivana Marković a pogovor napisao tada mladi profesor Midhat Begić. Knjigu sam kupio kod najpoznatijeg sarajevskog knjižara Stipe Vilića, takođe Svjetlost u ulici Maršala Tita. Za mene je ta knjižara bila sveto mjesto, a dolazak u knjižaru ulazak u hram kulture. Nekako istovremeno kupiću u drugoj kultrnoj knjižari o kojoj sam već pisao, Bučukovoj Antikvarnici, Židov roman Kovači lažnog novca, u izdanju veoma značajnog ondašnjeg novosadskog izdavača Bratstvo-jedinstvo, koji je ukinut prije nego što se raspalo i bratstvo i jedinstvo ondašnje Jugoslavije. Prevodilac je bio poznati Živojin Živojnović. Godina izdanja 1952.

O tim knjigama napisano je toliko da ću ovdje samo navesti završetak Begićevog pogovora, kojim je on pokazao svoju erudiciju citirajući Rože-Marten di Gara, odnosno odlomak iz njegovog romana u kome Danijel nakon što je probdio cijelu noć čitajući Plodove:

Knjiga je čekala, na stolu.Daniel se vrtio okolo ne usuđujući se da je otvori. Legao je, ali nije mogao naći sna. Onda se preda, ogrnuo se kaputom i prihvatio se čitanja, lagano, otpočetka. Osjećao je da je čas svečan, da se neki tajanstveni rad klijanaj vrši u najskrivenijem dijelu njegove svijesti. kad je u zoru dovršio posljednju stranicu, primijetio je da mu se nov pogled spušta na život.

Oba ova djela nabavio sam i u džepnom izdanju Galimara, tako da sam mogao upoređivati original i prevod. Tu sam se prvi put suočio sa razlikom pri prevođenju poezije i proze. Kod poezije potreba da se svaka riječ poznaje u svim njenim mogućim doslovnim i prenosnim značenjima. To teško može da zadovolji i najbolji prevod, jer je počesto pjesnik naprosto sav urastao u svoj jezik. Razumijevanje njegovog svijeta je daleko isprednjačilo ispred bilo kojeg prevodioca, uključujući i najveće majstore koji na kraju završe u prepjevavanju i konačnoj izdaji originala stvarajući svoju pjesmu. Često sjajnu pjesmu, ali kao prevod netačnu.

Kovače lažnog novca preveo je Živojin Živojnović, svakako znalac jezika i francuske književnosti. U vrijeme o kome govorim, on je za mene bio nedosežni autoritet. Susreo sam ga vrlo brzo u još jednom prevodu, čuvenom romanu Nasuprot, K. Uismansa, tragajući za citiranim odlomkom iz te knjige u tekstu o Malarmeu, napisanom za enciklopediju Universalis, a koji mi je preporučio profeosr Branko Milanović kao domaći zadatak za časopis Putevi. Mjesec dana mučio sam se s tim prevodom, bio je to posao koji me je prevazilazio u tom trenutku, bilo je potrebno poznavati Malarmeovo djelo (Kolja Mićević ga još nije bio preveo), ali i vrijeme njegovog nastanka, uticaj na savremenike čemu je svoj roman posvetio Uismans. Njegov junak, Dezesent, bio je primjer dekadenta tog vremena, koji se divi svemu onome što je suprotno ustanovljenim pojmovima ljepote. Odlomak iz Uismansovog romana bio je posvećen Malarmeovoj čuvenoj poemi Bacanje kocaka, odnosno detaljnom opisu izgleda objavljene plakete kao bibliofilske rijetkosti. Htio sam da citiram postojeći prevod, pronašao Nasuprot, i u njemu traženi odlomak. Taj mi se prevod nije dopao. Osjećao sam da je to pomalo nadobudno, da ja, početnik, bez velikog znanja francuskog jezika, ne prihvatam poznatog prevodioca. Ali, duh tog prevoda odstupao je od duha kojim je za mene zračio uticaj velikog Malarmea, putujući kroz vrijeme sve do mene koji sam napisao više pjesama pod uticajem takvog shvatanja poezije što je bilo dovoljno da me recenzent moje zbirke, Novica Petković, proglasi za larpurlartistu i da je odbije. Bio je to za mene udarac. Kasnije ću shvatiti da profesor Petković nema osećaj za poeziju i da je njegovo bavljenje stihovima jedan potpuno pogrešan izbor životnog poziva. Veliko znanje koje je stekao korisno mu je služilo samo kada se bavio etabliranim, velikim pjesnicima. Svoje savremenike uopšte nije razumio, najmanje one koje je hvalio preko svake mjere i dobrog ukusa.

Plodove nove plodove prevela je na srpskohrvatski Ivana Marković. Upravo tim prevodom bavili smo se više časova (zapravo dijelova školskog sata) moji učenici i ja. Počeli smo pitanjem Mirsada Bećirbašića, nježnim, plavokosim dječakom koji kao da je izišao iz Židovog djela, poput nekog našeg Natanaela, koje je glasilo: Da li je tačno, druže profesore, da je Žid bio homoseksualac. Ostali su se učenici smijali, a ja bio u neprilici šta da kažem. Odgovorio sam mu da ne znam da li je Žid bio homoseksualac, ali da je sigurno ta je toliko veliki pisac da bi ses tu pronašlo toliko materijala da bi se mogao proučavati cijeli jedan semestar, iliti polugodište.

Što se samog prevoda Plodova tiče, prevoditelja je od prve stranice zapala u nerješive zamke Židovoe poezije, ne stoga što ne zna francuski, nego što nije do kraja istražila Židov poetski svijet. Bilo mi je jedino čudno da to profesor Begić nije uočio.

Kao primjer, evo jednog mjesta, na početku Knjige II:

Nourritures!

Je m’attends à vous, nourritures!
Ma faim ne se posera pas à mi-route;
Elle ne se taira que satisfaite;
Des morales n’en sauraient venir à bout
Et de privations je n’ai jamais pu nourrir que
mon âme.

Satisfactions! je vous cherche.

Vous êtes belles comme les aurores d’été.

Sources plus délicates au soir, délicieuses à midi;
eaux du petit matin glacées; souffles au bord des
flots; golfes encombrés de matures; tiédeur des
rives cadencées.

Ovu himnu tjelesnosti, a cijela je knjiga upravo takva, Ivana Marković je prevela ovako:

Plodovi!

Očekujem vas, plodovi!
Moja glad neće stati na po puta;
Ućutaće samo utoljena;
Pouka je neće svladati
A lišavanjima sam mogao
Samo dušu svoju da hranim.

Zadovoljstva! Tražim vas.
Lepa ste kao letnja zora.

Izvori nežniji u sumrak, divni u podne, ledene vode zore; povetarci kraj talasa, zalivi zakrčeni katarkama; toplina obala u ritmu…

Već sam naslov knjige je problematičan. Jer ovdje je riječ direktnije o zemaljskim hranama, ili samo hrani, najraznovrsnijoj, a plodovi to i ne moraju biti. Oni su na francuskom fruits. (Na primjer, fruits de mer – morski plodovi.) Tako i naslov knjige neki prevodioci daju kao Hrane, odnosno Zemaljske hrane što nije u skladu sa samom imenicom hrana koja nema množinu jer je ona sama množina, ali pjesnička sloboda to dozvoljava i na našem jeziku. Od stiha do stiha, osjeća se, vidi se potreba tumačenja i značenjske nedovoljnosti prevoda. Ako se moralisanja ( des morales) prevedu kao pouka, a tačnije bi bilo pouke, onda se gubi ona suštinska veza pjesnik – pjevanje, odnosno njegova težnja ka slobodi bez koje nema ni zemaljskih zadovoljstva koje su tjelesna naslada i hrana. Pjesnik je rušilac ustanovljenog morala, on nije propovjednik. A na kraju datog teksta, susrećemo se s prevodom toplina obala u ritmu koji je potpuno iznevjeravanje pjesnikove želje da prikaže slatki umor, ili spuštanje obala prema vodi poput (muzičkih) kadenci. Nije ovo moj pokušaj prevođenja, nego samo navođenje svih iskušenja koja se postavljaju pred prevodioca, a koja čitalac doživljava na drugi način od njega.

Zajedničko čitanje Žida predstavljalo je istinsku duševnu hranu, koju je svako od nas nastavio kroz vrijeme, bogateći taj prvi doživljaj i koristeći ga, kasnije, u različite svrhe. Ono osnovno, što je Žida učinilo istinskim učiteljem generacija, bila je i ostala sloboda do koje se mora i može doći samo kroz individualni napor i stvaralački odnos prema naslijeđu, moralu i svim ustaljenim društvenim normama. Mi smo svoji zakonodavci, poručio nam na Žid. Da li je to razumjela generacija mojih učenika te 1968. godine?

Ranko Risojević 16. 06. 2016.