“Bosna-expresom” prema jugu

“… ostaviti dane i godine posne,
kao davno nekad brzim preko Bosne,
samo vjetar s mora ljubit će ti lice,
kad krenemo jednom s ove raskrsnice…”

A. Dedić

 

– Moraćemo ovim brdsko-planinskim, morski autobus je krcat, nema mjesta – saopšti joj po povratku s šaltera i uzdahnu od muke.

Danas su tek, u zadnji čas, uz kafu kod Baneta, odlučili da otputuju kući za predstojeći praznik. Sljedeći je doček Nove godine, a to je u velikom gradu mnogo zanimljivije nego kod njih dolje, pa je bolje poći sada i oželjeti se kućnih mirisa, ukućana, mamine kuhinje, svog zalaska sunca, one klupe od uspomena i društva koje je još uvijek tamo.

Studiraju,već je druga godina, u velikom gradu. Zajedno su došli i upisali se, pošto su u svom mjestu u istom razredu završili i osnovnu i gimnaziju. Znaju se oduvijek, odrasli su skupa, vazda blizu jedno drugom, uvijek najbolji drugari. Nisu na istom fakultetu, ali se redovno viđaju, izlaze, druže se. Ona ga je, nedavno, najozbiljnije zamolila da joj da riječ da će joj biti kum na vjenčanju, koje već nešto planira sa onim njenim. ‚Fin momak, sasvim na svom mjestu’ – imala je njegovu dozvolu i sertifikat, a naravno i pristanak za kumstvo. „A i ti ćeš, bogami, kako ti se neće, biti moja kuma“…“Dogovoreno – dogovoreno! Turu pića ovamo, da se ugovor zalije…“

U autobusu je bilo mjesta koliko te volja. Svi su izbjegavali da putuju ovim pravcem, preko gudura i ivicom provalija, a noć je i kišni novembar. No, tu je što je, bar ima mjesta da biraš, da se, ako bude grijanja, udobno zavališ i malo odspavaš. Ona, jer on nikada u autobusu nije mogao zaspati – cijele je noći šoferima pravio društvo. Sjeo bi iza vozača, pratio liniju puta, izmijenili bi po koju riječ, zapalili zajedno, slušao radio i smijao se tekstovima narodnjaka… ’ubode me i ostavi…’ 

Smjestili su se u donjem dijelu autobusa, nikoga nije bilo, širina, kolo da igraš.

U zadnji čas – autobus je već kretao – u njega počeše da uskaču, po dvojica odjednom, neki zadihani ljudi, uniješe zadah alkohola, duvana, znoja, zaguši smrad… Radnici-terenci išli su kućama za praznik koji im je, vidjelo se odmah, već naveliko počeo s rakijom i pivom. Posjedaše svuda oko njih, a ona brže-bolje ustade sa svog tek osvojenog dvosjeda, sjede do njega i šćućuri se. Nađoše se njih dvoje mladih, krhkih i nježnih u okruženju od kojeg bi zazirao i mnogo jači i hrabriji. Letjele su preko njihovih glava flaše, dodavale su se boce piva, nudile, gurale, odbijale, sjekla se salama, grickao bijeli luk, pjevalo se i psovalo… Njih dvoje nisu disali, bili su skroz utihnuli, umrli, prosuli se po sjedalima. I šofer i kondukter se nisu čuli, nije im bastalo da uspostavljaju red i strpljivo su čekali da pijane radnike počnu rasipati po okolnim selima. 

Tako je, hvala Bogu, i bilo, opsada nije trajala duže od predugog sata i opet se prodisalo. Hanka Paldum je opet rasturala neku tugovanku, a i kondukter se rasterećen raspjevao. Autobus je dobro vukao uzbrdo, motor Tvornice avtomobila Maribor gudio je i grmio – ‚što Janez napravi, ni Švabo ne bi bolje’, znalački je ustvrdio šofer.

Jeli su sendviče i davili se od smijeha. Ona je ponijela za tri dana – ni na najkraći put nije kretala bez punog ruksaka hrane. ‚A da zapadne vlak u snijegu, a?“ – vazda se pravdala i smijala, a najozbiljnije dodavala da joj nikada nije slađe jesti nego na putovanju. 

Autobus ‚Bosna-expres’ grabio je naprijed kroz mrklu noć, ostavljao za sobom brda, doline i rayvaline  naše domovine, velike i šarene, čiji je pasoš sve granice svijeta prelazio bez kucanja.

Njoj se već spavalo, a on nije ni pomišljao na to, pa mu je bilo malo krivo što treba ostati kraj nje, (a red je, ipak) i ne može poći naprijed da sa vozačem cijelu noć prati kako farovi razgrću mrak.

Naslonila je glavu na njegovo rame, nešto čevrljala, pričala mu o novom asistentu na rimskom, ustavnom, običajnom ili nekom drugom pravu, ne zna bogami kojem, o jednoj guski što je u sobi do njene, o nekom filmu… nije je baš pažljivo slušao…

Nije prošlo mnogo i zaspala je. Slušao je kako diše, ravnomjerno i duboko i pomisli kako joj zavidi, kako je mirna i blažena, a on, proklet, zuri kroz prozor u mrak i drži stražu svim putnicima. 

Loš put, makadam, sve trese, drma, ljulja, a ona spava. Traži sebi udobniji položaj, bori se za prostor, gura svoj obraz bliže njegovom vratu, tu nema kragne, tu je toplije. Njemu je žao da je budi, miruje i predaje se, pristaje da joj bude jastuk, postelja, što god joj zatreba. 

Osjeća njen dah, diše mu kraj uha, blago šišti kroz poluotvorene usne. Zapahnu ga miris jagoda, pili su gusti sok gurajući sendviče, i sjeti se da je mnogo puta ranije, gledajući je dok govori, pomislio kako joj je vrh jezika baš kao mala šumska jagoda. 

Sada je već sasvim prislonila vreli obraz na njegov goli vrat i potpuno se privila uz njega. Kosa joj se rasula i jedan je pramen baš dosadno svaki čas pogađao njegov nos, draškao ga, škakljio, nervirao. Rukom ga, već nestrpljivo i pomalo grubo, skloni sa svog lica, vrati ga gdje mu je mjesto i nemarno dotače njen obraz. Bio je gladak i vreo i on ne podiže dlan, zadrža ga na njenom obrazu, ostade ruka sama, drhtava, nesigurna i bojažljiva. Stajao je tako, ni sam ne zna koliko i zašto, ali drugačije nije mogao. Polako da je ne probudi okrenu se i pogleda u njeno lice, osvjetljeno kržljavim svijetlom sa perona usputnog stajališta. Oči su joj bile spokojno sklopljene, dva reda gustih trepavica, nozdrve su se lagano širile i skupljale, disala mu je u lice, i kroz blago otvorene usne vidio je njene krupne, bijele zube. Gledao je, zurio u nju kao da je vidi prvi put, nju što je gledao oduvjek. Sada je bila drugačija. Uzdrhta, prepade se sebe samog, brzo skloni ruku sa njenog lica i uspravi se. Preko sjedišta pratio je kako šofer obilazi veliki odron na putu i bojao se da ponovo pogleda u nju. Imao je osjećaj da ga ona strijelja pogledom, da je začudjena, da se pita što mu je, šta to radi… Ukočio se, ne diše, neka opet zaspe – mislio je i čekao – ako se probudila. 

Ona se samo promeškoljila i još se jače privila uz njega. Rukom ga je obgrlila oko pasa, a lice zaronila u njegov vrat. Nije više isto ravnomjerno disala i on pomisli da se ona guši jer su joj usta bila sasvim priljubljena uz njegovu kožu. Da je budna osjetila bi kako mu se koža naježila, mislio je, čula bi kako mu srce manito lupa i kako lagano podrhtava, a nije mu hladno. Naprotiv, gorio je, bubnjalo mu je lice od vreline, dah je bio vatra, samo su dlanovi bili ledeni.

Učini mu se, načas, da njena ruka luta po njegovom stomaku, da se pomiče, a da ga po vratu lagano dodiruje njen vlažni jezik. “Jesam li normalan” – strese se od svoje lude uobrazilje, pa se malo primiri i najbolje što je znao napravi se da spava. Ona je sad bila nemirna, ona nikako nije nalazila pravi udoban položaj, ona je drugačije disala, ona mu odjednom dlanom dotače dlan. Bio je vreo i on se trže kao opečen, povuče ruku, pa je brzo vrati. Držali su se za ruke i ona mu je, zakleo bi se, lagano prstom mazila nadlanicu. Okrenu se prema njoj, odmače glavu i pogleda joj usnulo lice, pa zaprepašten onime što čini priljubi svoje usne na njene. Bile su tople i blago smežurane, suve od disanja ustajalog vazduha. Ona se iznenada trže, strese, kao da želi da nešto zbaci sa sebe i kao da se otima, zabaci glavu visoko na sjedištu, naglo se umiri, uspravna s rukama opruženim niz tijelo. I on je bio nepomičan, glumio je spavanje, pokušavao da diše kao spokojno usnuli. Beskrajno dugo se nijedno nije pomaklo.

U neko zlo doba čak i njega je prevario san, kratko vrijeme je bio izgubljen i nesvjestan svega oko sebe. Razbudila su ga svijetla grada u koji su ulazili. Budila se i ona jer je šofer sada do daske pojačao radio da čuje što se dogodilo na današnji dan.

– Je l’ to ulazimo u Titograd? Zar već? – bunovno je pitala, trljajući oči.

– A, već, već… za tebe što si spavala cijelu noć – procjedi on, želeći da izgleda opušten i veseo.

– Da, spavala, jeste – tiho izusti ona, jedva je mogao čuti.

Dva naredna sata nisu više ni riječ progovorili, gledali su kroz prozor, dan se budio, bilo je oblačno, a ona je neprestano pokušavala da nešto pronađe u svojoj torbi. 

Autobus je pristao na peron zadnje stanice, putnici su ustajali, zijevali i protezali se.

– Ja ću u nedjelju nazad, a ti? Hoćemo li opet zajedno? – jedva je izustio.

– Ne, ja moram u petak. U subotu je Nerminu i meni godišnjica, znaš, pričala sam ti, idemo na Jahorinu – oborenih očiju odgovorila je tiho.

– A, da, jeste, zaboravio sam, daj da ti pomognem s tom torbom.

– Neka, neka, ne treba, evo ga tata na peronu, stigao, čeka me, on će…

Muzafer Čauši 02. 12. 2023.