Neprestano sanjam stari neboder. Ulazim i otključavam poštanski sandučić. U njemu nalazim smeće i neplaćene račune; izdaje i zatajene ljubavi – važne pošiljke, koje sam trebao primiti još prije više desetljeća ali nikada nisu stigle do mene.
Pozovem lift i vrata se otvore, ali u njega se ne može ući; odmakne se od ruba i njiše nad prazninom, zastaje između katova ili odjednom uroni u ponor, kao da tone Atlantida.
Na stubištu susrećem neznance a pred vratima stana u kome smo jednom živjeli, vidim da to nije naš stan, da su se otac i majka odselili, da su putovali između mladosti i starosti, tako daleko da je neboder ostao samo krhko snoviđenje koje je nekoć sa zemlje izguralo drveće i travu.
Noćas sam sanjao da sam s prijateljima na dvorištu. Bilo je ljeto, dan koji kao da je greškom zašao u to godišnje doba; oblaci nad nama bili su nepomična priviđenja a trava pod našim nogama tamnozeleni tepih koji u mračnim satima razgovara s toplim potplatima.
Svi osim mene imali su djetinja lica i dječju odjeću, dok su ih njihovi roditelji, živi, zvali poimenice na večeru opominjući ih da su živi i da se u sumrak, djeca, moraju vratiti kući.
Što je zauvijek izgubljeno? I što se u iskrivljenom obliku vraća godinama i desetljećima, kao da želi steći pravo na ponovno od zbilje odvojeno postojanje, koje postaje jedina prava zbilja? Je li dom mjesto gdje nas se uz večernje glasove odraslih zove po imenima, koja ćemo izgubiti u vremenu? Ili samo mjesto o kojem se ljudi raspituju?
Svakog dana netko umre i ponekad je to tek početak.
Ostao sam sâm na dvorištu. Sâm sam se probijao kroz snove koji su bili samo moji snovi. U poštanskim sandučićima disale su stare izdaje i neizrečene ljubavi. Na Atlantidi je posada kapetana Nema kažiprstima nemirno klizila izgužvanim zemljovidima.
Atlantida
Neprestano sanjam stari neboder.
Ulazim i otključavam poštanski sandučić.
U njemu nalazim smeće i neplaćene račune;
izdaje i zatajene ljubavi – važne
pošiljke, koje sam trebao primiti još prije
više desetljeća ali nikada nisu stigle do mene.
Pozovem lift i vrata se otvore,
ali u njega se ne može ući;
odmakne se od ruba i njiše nad prazninom,
zastaje između katova
ili odjednom uroni u ponor,
kao da tone Atlantida.
Na stubištu susrećem neznance
a pred vratima stana u kome smo jednom
živjeli, vidim da to nije naš stan,
da su se otac i majka odselili,
da su putovali između mladosti i starosti,
tako daleko da je neboder ostao samo krhko snoviđenje
koje je nekoć sa zemlje izguralo drveće i travu.
Noćas sam sanjao da sam s prijateljima
na dvorištu. Bilo je ljeto, dan koji kao da je
greškom zašao u to godišnje doba; oblaci
nad nama bili su nepomična priviđenja
a trava pod našim nogama tamnozeleni
tepih koji u mračnim satima
razgovara s toplim potplatima.
Svi osim mene imali su djetinja lica
i dječju odjeću, dok su ih njihovi
roditelji, živi, zvali poimenice na večeru
opominjući ih da su živi i da se
u sumrak, djeca, moraju vratiti kući.
Što je zauvijek izgubljeno?
I što se u iskrivljenom obliku vraća
godinama i desetljećima, kao da želi steći
pravo na ponovno od zbilje
odvojeno postojanje, koje postaje jedina
prava zbilja? Je li dom mjesto gdje nas
se uz večernje glasove odraslih zove po
imenima, koja ćemo izgubiti u vremenu?
Ili samo mjesto o kojem se ljudi raspituju?
Svakog dana netko umre i ponekad je to tek početak.
Ostao sam sâm na dvorištu.
Sâm sam se probijao kroz snove
koji su bili samo moji snovi.
U poštanskim sandučićima disale su stare
izdaje i neizrečene ljubavi.
Na Atlantidi je posada kapetana Nema
kažiprstima nemirno klizila izgužvanim zemljovidima.
Noćas i zauvijek. Zauvijek i noćas.
Noćas.
Preveo Edo Fičor