Moja mala ukrajinska i bjeloruska biblioteka, 46

Jurij Andruhovič, Dvanaest prstena, 2003.

Kako bi se stekao uvid u bogatstvo ukrajinske književnosti, nužno je s vremena na vrijeme ponoviti jednu činjenicu. Ta se književnost u svojoj povijesti najčešće nalazila na gubitničkoj strani. Takav je položaj uvjetovan nepovoljnim položajem unutar imperija čija se vlast smjenjivala na ukrajinskome teritoriju, dijeleći ga, osvajajući, kolonizirajući ili porobljavajući. Najžešći je udar uvijek dolazio s ruske strane, makar se ni poljska ni habsburška/austrougarska nisu pokazivale u bitno povoljnijem svjetlu. Rezultat je toga potiskivanje ukrajinskoga jezika kojega se izlagalo najraznolikijim uvredama i ponižavanjima koje su često rezultirale i u doslovnim zabranama bilo kakvoga stvaralaštva ostvarenog u njegovu mediju. Naravno, svaki preporod ukrajinske civilizacije i kulture bio je uvijek propraćen revitalizacijom samoga jezika, eksplozijom kreativne prakse koja bi se, u sljedećem imperijalnom naletu, obrušila s još većom snagom na njega. U isto vrijeme nastajala je književnost na drugim jezicima koja je, u raznim dimenzijama, isticala vlastito „ukrajinstvo“. Na taj način razvijala se slika o multipolarnoj, hibridnoj kulturi, povezanoj s izlomljenim identitetima, višestrukim pripadnostima, višejezičnošću i brojnim drugim kategorijama koje se mogu pripisati imperijalnim i postimperijalnim književnostima. Od stjecanja nezavisnosti 1992. (pa i nešto ranije, od „glasnosti“ i „perestrojke“) ukrajinska kultura i književnost doživljavaju preporod. Jedna je, u svakom pogledu ugodna, posljedica te novostečeno slobode tematiziranje traumatske povijesti ukrajinske književnosti unutar samih književnih djela. I o tome sam već pisao. No sada ću tu problematiku još jednom tematizirati na osnovu osobito intrigantnog romana, Dvanaest prstena čestoga gosta ove rubrike Jurija Andruhoviča. 

Naime, u središtu se Andruhovičeva romana nalazi jedan od najznačajnijih spisatelja ukrajinske avangarde, Bohdan-Ihor Antonič. Za razliku od onih njezinih pripadnika koji su imali nesreću da se zateknu na teritoriju Sovjetskoga Saveza (te tako postanu dijelom „strijeljane renesanse“), Antonič je život proveo u Galiciji gdje je, 1937., i umro, od posljedica upale slijepog crijeva. No ono što je odlučujuće jest način na koji Andruhovič tu figuru integrira u svoj roman. Valja odmah istaknuti: Bohdan-Ihor Antonič nije junak Dvanaest prstena. Ne radi se o povijesnom romanu u kojemu bi se prikazivao život talentiranoga pjesnika čija kreativnost, prema romantičarskome stereotipu, eksplodira u ranoj mladosti da bi se, uslijed bolesti, jednako naglo ugasila. Naprotiv, Antoničeva je povijesna figura folija na kojoj se odvija i isprepliće više međusobno povezanih a ipak različitih pripovijesti iz sadašnjosti, točnije iz doba pripovijedanja.

Nositelj je radnje romana austrijski fotograf Karl-Joseph Zumbrunnen koji i sam posjeduje galicijske korijene te se nakon političke promjene i stjecanja ukrajinske nezavisnosti upućuje na putovanje po zemlji koja za njega, i ne samo za njega, predstavlja terra incognita. Egzotično je to mjesto koje će on otkriti za sebe, ali i za one koji prate njegove ukoričene zbirke fotografija. I u ovome se romanu srećemo s romantičarskim, možda i prosvjetiteljskim, motivom otkrivanja nepoznatoga prostora nastanjenog klišejiziranim stanovništvom. Andruhovič je pisac postmoderne i stoga je taj standardni motiv u njegovome romanu prožet dubokom ironijom, a elementi su njezina realiziranja groteska i apsurd. Huculi, i o njima i o njihovom području je u Dvanaest prstena riječ, paradigmatski su Drugi, plemeniti divljaci, i kao takvi nositelji, fiktivne, alternativne ukrajinske kulture. Sama činjenica da se radnja smješta u uzvišene predjele Transkarpatije (termin „uzvišen“ ovdje, naravno, koristim u kontekstu romantičarske estetike, onako kako ga je primjenjivao Edmund Burke a od njega preuzeo, i dalje razvio kao suprotnost „lijepome“, Immanuel Kant) koji tvore pejzaž istovremeno veličanstven i prijeteći. Tako će se Huculi (a na njihovu će se povezanost s tlom sustavno ukazivati u cijelome protoku romana) koji svojim prisustvom zaokružuju prostornu strukturu teksta tvoriti pozadinu transkarpatskoga područja na kojemu se, u otmjenom hotelu nadrealnoga imena Gostionica na mjesecu, sreće skupina intelektualaca kako bi diskutirala o Bohdanu-Ihoru Antoniču. Romantično se ozračje ipak ironično i groteskno prelama u projekciji kojom se radnja pozicionira u sadašnjosti. Cjelokupni skup organizira lokalni bogataš i vlasnik hotela, skorojević i oligarh Varcabič čiji ciljevi ostaju neotkriveni, a pripovjedačeva se oštrica, sluteći najgore, usmjerava na neskrivenu kritiku korumpiranog ukrajinskoga društva u tranzicijskome periodu.   

U prvom je planu romana, pak, kao njegov svojevrstan motor, smještena ljubavna priča. Centralno mjesto u njoj zauzimaju Zumbrunnen i njegova prevoditeljica Roma Voronič, a njezin suprug, talentirani spisatelj ali i benigni prevarant Artur Pepa, dopunjuje taj zbunjujući ménage-à-trois. Skupljeni su u Karpatima, u šarolikome društvu koje sačinjavaju Arturova i Romina osamnaestogodišnja kćerka Kolomeja, znanstvenik po imenu Profesor Doktor, stručnjak za Bohdana-Ihora Antoniča, redatelj reklamnih spotova Jarčik Magierski te dvije Ukrajinke, Lili i Marlen, za koje se ne može sa sigurnošću utvrditi u kakvoj se funkciji nalaze: glumice, prostitutke? Tu se izmiješanu skupinu ne može sklopiti ni po kakvim racionalnim načelima. Dapače, djeluje asimetrično, antagonistički, bez zajedničkih dodirnih točaka. Kao da ih je Varcabič skupio da bi sproveo neki svoj eksperiment s tajnovitom nakanom. I sama kulminacija zbivanja, obilježena apsurdnim ubojstvom Zumbrunnena (dvojica ga propalica ubijaju prvenstveno zbog jezičnog nesporazuma – još jedan signal Andruhovičeve odanosti postmodernizmu u kojemu je babilonska isprepletenost jezika jedna od središnjih tema), ne vodi bitnome razrješenju napetosti. Roman koji se od ljubavnoga kreće prema kriminalističkom zaustavlja se na toj točki i nudi najmanje dva rješenja: jedno je fantastično, a drugo banalno-realističko. Pri tome oba nastavljaju paralelno postojati u tekstu. Dok se Roma i Artur uz Vorobičevu intervenciju oslobađaju sumnje za ubojstvo, koje im žele podmetnuti korumpirani policajci, duša Karla-Josepha se odvaja od njegova mrtvoga tijela i nastavlja putovanje Podunavljem da bi ga završila u Beču. Uzme li se u obzir da u romanu stalnu ulogu igra i vrag (kao dio huculske mitologije), nije teško prepoznati poigravanje motivikom koju u Majstoru i Margariti koristi klasik rusko-ukrajinske književnosti Mihail Bulgakov. U tome se segmentu Dvanaest prstena doista i kreira kao „karpatski karneval“.

No ne treba zaboraviti da estetsku cjelinu, i to na više razina, skladno zaokružuje lik Bohdana-Ihora Antoniča. Posvećeno mu je šesto poglavlje u kojemu se, kišovskom manirom (u jednom sam ranije  tekstu pisao o afinitetu Andruhoviča prema Kišu), sažima njegov život. Biografija je samo jedan dio integracije. Drugi, bitniji, odnosi se na tekstove. Sam naslov potječe iz jedne Antoničeve pjesme u kojoj se govori o „dvanaest prstena proljeća“. Pojedini su stihovi diskretno uklopljeni u pripovjedno tkivo, a uz njihovu se pomoć paralelnoj priči koja se odnosi na ukrajinsku suvremenost pridaju elementi neslućene poetičnosti. (Valja napomenuti da je način na koji Andruhovič predočava Antoničevu biografiju u ukrajinskoj javnosti izazvao skandal manjega intenziteta. Konzervativni su kulturni djelatnici u njemu pronašli nešto čime se cilja na detronizaciju nacionalnoga pjesnika. Zasigurno je to bio i dio Andruhovičeva plana!) Tek se s njima roman pokazuje u svojoj uobličenosti i harmoničnosti, a povezivanje naizgled udaljenih događaja, ali i poetoloških postupaka, asocijativnim putom čini ovo Andruhovičevo djelo uzoritim predstavnikom poetike ukrajinskoga postmodernizma.           



Davor Beganović 27. 11. 2023.