Prije više milijuna, mnogo milijuna godina postojalo je Kraljevstvo Socijalizma. Prije nekoliko milijuna godina, da, da. Ja sam tada bio jedan od bogova na nebu… Ali izgubila se cijela dokumentacija o tom razdoblju… Administracija ju je svu uništila. Trebalo im je mnogo vremena kako bi sve te podatke zataškali a zatim i spalili…
Danas ne postoji svjedočanstvo o tom vremenu, nitko ne sjeća toga osim mene, samo zato što sam u međuvremenu postao kralj Hrvatske te, malo potom, i kralj Jugoslavije. Izabran od naroda. Narodni kralj.
Zato sam i bio određen postaviti zastavu Jugoslavije na sam vrh Himalaja, na Mont Everest, 8848 metra, najviša točka na Zemlji, u ime primanja Jugoslavije u Ligu naroda. I uspio sam. To je bio vrlo pogibeljni posao. Pri povratku pukao mi je konopac te sam ostao visjeti na surovoj litici. Poslali su avion da me spasi. No ruke su mi bile toliko smrzle da nisam se mogao dugo držati za ponuđeni konopac spasa pa sam se vrlo lako survao u dubinu. Ne znam kako su me pronašli. Ne sjećam se…
No dobro se sjećam kad su me uhapsili njemački oficiri; pitao me sudac: “Koliko si se nakrao? Koliko si opljačkao?”
Nisam razumio što me pita. On mi je objasnio: „Ne možeš biti kralj ako nisi opljačkao svoj narod!“
Uzalud sam im objašnjavao da sam ja narodni kralj, nisu mi vjerovali i zato su me presjekli po pola. Donji dio tijela su bacili, a gornju polovicu, srce, dušu, glavu i ruke, su mi održavali na životu mjesec dana i vukli gore dolje po travi, sve kako bi priznao… Nisam imao šta priznati, nisam htio lagati… Urlao sam od bolova i nakon toliko dana torture i mučenja – izginuo sam.
Kinezi su pronašli moje ostatke i od mene napravili biće otporno na toplinu, pak su me, kao takvog, lansirali u pravcu Sunca. Bio sam, a danas se o tome šuti, prvi čovjek na Suncu. Samo što nitko nije mogao izračunati vrelinu sunčeve kugle, i tu smo se prevarili, te sam se zavario za Sunce. Samo mi se guzica, kao debelo i hladno meso, odbila pokoriti toj situaciji. Bila je pametnija od glave te me ostavila tako zavarenog, dok se sama vratila na Zemlju.
Opet su me našli neki dobri ljudi, ponovo od mojih ostataka napravili mene.
Da, da – klonirali su me!
Shvatili su moje sposobnosti i poslali me po planetima. Bio sam na Mjesecu, Veneri i Marsu. Nije to meni bio problem. Bio sam svjetski i svemirski putnik. Sa mnom je bio i kolega astronaut. Jednom prilikom usisala me sila teže i ja sam se strovalio na Zemlju, u more, nedaleko afričke obale. Ne sjećam se baš. Tako su mi rekli. Kolega je imao kacigu i ostao je gore. Mislim da je još tamo. Vjerojatno.
U Africi sam radio na sunčevim reaktorima i sva je Afrika imala struju. Vlasnik reaktora je bio Nijemac. Meni je bilo žao što Nijemci ne dozvoljavaju struju Evropi. Evropa je zbog Nijemaca bila cijela u mraku, osim same Njemačke. Pobunio sam se a i, iskreno govoreći, bilo mi je dosadila vrućina Afrike. Uželio sam se Evrope. Nijemac je izvadio pištolj i rekao mi: “Ovdje si nešto, dok ćeš tamo biti nitko i ništa.”… Propucao me par puta, no ja sam preživio te, ipak, uspio malo struje sakriti u kufer i prošvercovati ga u voljenu Holandiju. Tamo i dan danas imam vlastiti spomenik.
Da, da, Majakovski, kao pjesnik i čovjek, te kao lični prijatelj, imao je veliki utjecaj na mene. Upoznali smo se za vrijeme Oktobarske revolucije. Čak sam, kao polu Hrvat i polu Rus, trebao lično zabosti rusku zastavu na Sjeverni pol, Arktik… No Staljin se pobunio, da ja, kao nečistokrvni Rus, nemam pravo na taj čin, pa je to obavio čistokrvni Rus. Ha! Ha! Ha!… Taj Staljin nije bio skroz čist! Ha! Ha! Ha!… To me toliko razljutilo da sam se vratio u Stari Grad. Kad su mi javili da je Lenjin umro, nisam otišao na njegov pogreb, znate, već sam bio prilično star i bio bi to za mene puno naporan put, pa sam samo pozdravio Majakovskog kroz pjesmu.
Koliko imam godina? Pa osamdeset, sedamdeset i osam, sedamdeset i sedam…Da, da… službeno mi se računa sedamdeset i sedam… Sedamdeset i sedam i mnogo milijuna… samo mi ih ne priznaju jer se dokumentacija izgubila. Kao i moj ormar.
Izmislio sam i trokrilni ormar i gramofon, samo su mi ih ukrali. Ukrali su mi ih neki nepoznati ljudi, lopovi. Nepoznati lopovi. Ormar sam tražio po cijelom svijetu dok ga napokon nisam našao u Brazilu i Argentini te ga vratio kući, diplomatskim putem. Eno ga i danas tamo, u mojoj kući. Pun je robe.
S gramofonom je bilo još i gore. Sakrili su ga pod zemlju da ga nikada ne pronađem. Zatim su ga, zajedno sa Fau2, serijski proizvodili u tajnim podzemnim halama. To sam doznao kad sam bio savjetnik Josipa Broza Tita za vanjska i unutrašnja pitanja. Dopalo me kao člana CKKPJ-u. Bio sam ministar više za vanjska pitanja, ma sam i na ponešto unutrašnjih dao odgovor.
Ranković? Njega se ne sjećam, ne. Ne sjećam se…. A Aleksandar Ranković?! Taj je bio polu Hrvat i polu Nijemac, i bio je vlasnik tvornice mašina “Torpedo” u Rijeci. Nije me volio. Tito ga nije volio. Nije mu vjerovao, zato je mene poslao u Rijeku na pregovore. Rekao sam Aleksandru Rankoviću: “Tu sam vojevao i ljubovao prije mnogo, mnogo milijuna godina, mnogo prije nego si se ti rodio.” Nije mi vjerovao. Nije znao da sam se ja, kao peti Perunov sin, po zapovjedi svog oca i boga borio protiv Talijanaca kad su bili okupirali Istru, Kvarner i otoke. Kraj Karlobaga sam ih pobijedio. Po završetku teškog boja obljubo sam sve lokalne žene. Dobrovoljno su mi darivane u znak zahvalnosti jer ja sam, naime, bio bog – od oca boga sin.
A onda sam mnogo plesao, dok mi Ranković nije rekao da će me ubiti. To je ponovio nekoliko puta. Ponavljao se iz dana u dan. Kad sam za to doznao, rekao sam mu da je to vrlo teško izvesti. Na te riječi se povukao i dao ostavku. Ja sam preuzeo “Torpedo”, a kasnije i “Jugoplastiku”, te tako postao kralj mašina.
Danas ne postoji vrijeme kojem ja, Berti Škarpa Starograđanin, ne mogu popraviti brojčanik!
Berti, kralj mašina i gospodar vremena
Prije više milijuna, mnogo milijuna godina postojalo je Kraljevstvo Socijalizma. Prije nekoliko milijuna godina, da, da. Ja sam tada bio jedan od bogova na nebu… Ali izgubila se cijela dokumentacija o tom razdoblju… Administracija ju je svu uništila. Trebalo im je mnogo vremena kako bi sve te podatke zataškali a zatim i spalili…
Danas ne postoji svjedočanstvo o tom vremenu, nitko ne sjeća toga osim mene, samo zato što sam u međuvremenu postao kralj Hrvatske te, malo potom, i kralj Jugoslavije. Izabran od naroda. Narodni kralj.
Zato sam i bio određen postaviti zastavu Jugoslavije na sam vrh Himalaja, na Mont Everest, 8848 metra, najviša točka na Zemlji, u ime primanja Jugoslavije u Ligu naroda. I uspio sam. To je bio vrlo pogibeljni posao. Pri povratku pukao mi je konopac te sam ostao visjeti na surovoj litici. Poslali su avion da me spasi. No ruke su mi bile toliko smrzle da nisam se mogao dugo držati za ponuđeni konopac spasa pa sam se vrlo lako survao u dubinu. Ne znam kako su me pronašli. Ne sjećam se…
No dobro se sjećam kad su me uhapsili njemački oficiri; pitao me sudac: “Koliko si se nakrao? Koliko si opljačkao?”
Nisam razumio što me pita. On mi je objasnio: „Ne možeš biti kralj ako nisi opljačkao svoj narod!“
Uzalud sam im objašnjavao da sam ja narodni kralj, nisu mi vjerovali i zato su me presjekli po pola. Donji dio tijela su bacili, a gornju polovicu, srce, dušu, glavu i ruke, su mi održavali na životu mjesec dana i vukli gore dolje po travi, sve kako bi priznao… Nisam imao šta priznati, nisam htio lagati… Urlao sam od bolova i nakon toliko dana torture i mučenja – izginuo sam.
Kinezi su pronašli moje ostatke i od mene napravili biće otporno na toplinu, pak su me, kao takvog, lansirali u pravcu Sunca. Bio sam, a danas se o tome šuti, prvi čovjek na Suncu. Samo što nitko nije mogao izračunati vrelinu sunčeve kugle, i tu smo se prevarili, te sam se zavario za Sunce. Samo mi se guzica, kao debelo i hladno meso, odbila pokoriti toj situaciji. Bila je pametnija od glave te me ostavila tako zavarenog, dok se sama vratila na Zemlju.
Opet su me našli neki dobri ljudi, ponovo od mojih ostataka napravili mene.
Da, da – klonirali su me!
Shvatili su moje sposobnosti i poslali me po planetima. Bio sam na Mjesecu, Veneri i Marsu. Nije to meni bio problem. Bio sam svjetski i svemirski putnik. Sa mnom je bio i kolega astronaut. Jednom prilikom usisala me sila teže i ja sam se strovalio na Zemlju, u more, nedaleko afričke obale. Ne sjećam se baš. Tako su mi rekli. Kolega je imao kacigu i ostao je gore. Mislim da je još tamo. Vjerojatno.
U Africi sam radio na sunčevim reaktorima i sva je Afrika imala struju. Vlasnik reaktora je bio Nijemac. Meni je bilo žao što Nijemci ne dozvoljavaju struju Evropi. Evropa je zbog Nijemaca bila cijela u mraku, osim same Njemačke. Pobunio sam se a i, iskreno govoreći, bilo mi je dosadila vrućina Afrike. Uželio sam se Evrope. Nijemac je izvadio pištolj i rekao mi: “Ovdje si nešto, dok ćeš tamo biti nitko i ništa.”… Propucao me par puta, no ja sam preživio te, ipak, uspio malo struje sakriti u kufer i prošvercovati ga u voljenu Holandiju. Tamo i dan danas imam vlastiti spomenik.
Da, da, Majakovski, kao pjesnik i čovjek, te kao lični prijatelj, imao je veliki utjecaj na mene. Upoznali smo se za vrijeme Oktobarske revolucije. Čak sam, kao polu Hrvat i polu Rus, trebao lično zabosti rusku zastavu na Sjeverni pol, Arktik… No Staljin se pobunio, da ja, kao nečistokrvni Rus, nemam pravo na taj čin, pa je to obavio čistokrvni Rus. Ha! Ha! Ha!… Taj Staljin nije bio skroz čist! Ha! Ha! Ha!… To me toliko razljutilo da sam se vratio u Stari Grad. Kad su mi javili da je Lenjin umro, nisam otišao na njegov pogreb, znate, već sam bio prilično star i bio bi to za mene puno naporan put, pa sam samo pozdravio Majakovskog kroz pjesmu.
Koliko imam godina? Pa osamdeset, sedamdeset i osam, sedamdeset i sedam…Da, da… službeno mi se računa sedamdeset i sedam… Sedamdeset i sedam i mnogo milijuna… samo mi ih ne priznaju jer se dokumentacija izgubila. Kao i moj ormar.
Izmislio sam i trokrilni ormar i gramofon, samo su mi ih ukrali. Ukrali su mi ih neki nepoznati ljudi, lopovi. Nepoznati lopovi. Ormar sam tražio po cijelom svijetu dok ga napokon nisam našao u Brazilu i Argentini te ga vratio kući, diplomatskim putem. Eno ga i danas tamo, u mojoj kući. Pun je robe.
S gramofonom je bilo još i gore. Sakrili su ga pod zemlju da ga nikada ne pronađem. Zatim su ga, zajedno sa Fau2, serijski proizvodili u tajnim podzemnim halama. To sam doznao kad sam bio savjetnik Josipa Broza Tita za vanjska i unutrašnja pitanja. Dopalo me kao člana CKKPJ-u. Bio sam ministar više za vanjska pitanja, ma sam i na ponešto unutrašnjih dao odgovor.
Ranković? Njega se ne sjećam, ne. Ne sjećam se…. A Aleksandar Ranković?! Taj je bio polu Hrvat i polu Nijemac, i bio je vlasnik tvornice mašina “Torpedo” u Rijeci. Nije me volio. Tito ga nije volio. Nije mu vjerovao, zato je mene poslao u Rijeku na pregovore. Rekao sam Aleksandru Rankoviću: “Tu sam vojevao i ljubovao prije mnogo, mnogo milijuna godina, mnogo prije nego si se ti rodio.” Nije mi vjerovao. Nije znao da sam se ja, kao peti Perunov sin, po zapovjedi svog oca i boga borio protiv Talijanaca kad su bili okupirali Istru, Kvarner i otoke. Kraj Karlobaga sam ih pobijedio. Po završetku teškog boja obljubo sam sve lokalne žene. Dobrovoljno su mi darivane u znak zahvalnosti jer ja sam, naime, bio bog – od oca boga sin.
A onda sam mnogo plesao, dok mi Ranković nije rekao da će me ubiti. To je ponovio nekoliko puta. Ponavljao se iz dana u dan. Kad sam za to doznao, rekao sam mu da je to vrlo teško izvesti. Na te riječi se povukao i dao ostavku. Ja sam preuzeo “Torpedo”, a kasnije i “Jugoplastiku”, te tako postao kralj mašina.
Danas ne postoji vrijeme kojem ja, Berti Škarpa Starograđanin, ne mogu popraviti brojčanik!