Limun je iz Južnoafričke Republike, naranča iz Egipta – sa Sinaja, kruške su Rio Negro Argentina, limeta iz Brazila, banane Ekvador i Kolumbija al preko firmi iz Monte Carla, jabuke idared su poljske a grapolo talijanski. Bijelo grožđe je iz Indije, a za crno ne znam. Radim u skladištu voća i povrća koje od milja zovem rudnik jer ni tamo nema dnevnog svjetla i hladno je kao pod zemljom. Imam 43 i ovo je prvi posao uz koji ide staž i mirovinsko. Mislio sam napisati neku vrstu raporta iz rudarske svakodnevice, raporta u smislu koje mu daje pjesnik i bibliotekar Archibald MacLeish pozivajući se na knjigu Nikosa Kazantzakisa “Pismo Grecu” zamišljenu kao vojnički izvještaj zapovjedniku o stanju na prvoj crti životne borbe. MacLeish nastavlja ovu analogiju tvrdnjom kako je svaka knjiga, svaki tekst ikad zapisan, od Homera i Euklida preko Newtona i Cervantesa sve do “Kapitala” i “Porijekla vrsta” zapravo izvještaj o nejasnoći postojanja, a njihov zbroj čini sve što znamo o svijetu i nama samima. Tako sam zamislio da priložim rudarsko iskustvo knjižnici čovječanstva, no sve što sam uspio sročiti samo su kratki trzaji svijesti izmoždene kapitalističkom logikom jer pretvoren u mjernu jedinicu rada koji je sila puta prijeđeni put teško je pronaći zaklon i predah tijekom kojeg bi osim odmora, hrane i njenog zagrljaja skupio snage, volje i koncentracije da se uopće javim. Ovo spominjem upravo zbog nekoherentnosti i fragmentiranosti zapisa koje predajem, ali uvjeren da su pisani iz ispravnih razloga, čiste svrhe srca i sa željom da garav iz tmine kažem da smo još uvijek živi i da se usprkos svim mehanizmima kojima nas kapital drobi i svijetu oduzima nikad nećemo predati jer se sutra iz našeg rada rađa.
Uz to moram spomenuti kako sam heroinski ovisnik u apstinenciji, a ovisnost je kronična i neizlječiva bolest. Mozak ne zaboravlja pa mu trebaš oduzeti svaku mogućnost da kuje i spletkari, da smišlja izgovore, isprike i opravdanja i koncentrirati se na dio sebe koji voli, a ne na onu malu životinjicu željnu ljubavi. Razmaženu, sebičnu i uplašenu životinjicu kojoj sve u današnjem vrlom svijetu kao da podilazi, laska i uvjerava kako je jedina i najvažnija.
I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam – ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.
*
Jedem povrće budim se rano dajem koliko treba pazim da sam na vrijeme i da me nema kad sam tu. Pojeo sam i ovaj život hrđu u grlu i slankasti okus kraja a još ne shvaćam da je nečujan šum vasione zauvijek u svakom otkucaju mog potrošnog smrtnog i baš zato srca.
*
Sve što sam htio je da ti pjevam o revoluciji, kruhu i o sutra tebi čije su oči najmanje oluje o životima od zore nježnosti, prkosa i nade.
*
makar se nikad ne saznao i zauvijek sebi bio stranac ono što voliš ostaje i prati te dok se mijenjaš i zaboravljaš i događaju ti se stvari i ljudi te prožmu i ti prožmeš njih i nastane to što ćeš pred smrt zvati život i bit će život i bit će moj.
*
ja sam stvarno
čitav ko dijete kad se iznenadi jer su kila perja i željeza isto i uvijek zaboravim da i ja imam dvije ruke nos lice da sam prisutan u svijetu uvijek zaboravim da nisam najgori od svih koji imaju ruke lice i nos dok obraz imaju samo ponekad al jako rijetko.
*
Kao što vjerojatno tamo južnije huči more tako ovdje postoje Donje Svetice na broju 127 gdje se rudnik bezobrazno prostire usred ničega a opet je u svemu što glođeš, srčeš i imaš osim budućnosti koju ti ne damo dragi moj kapitalistički prijatelju.
Iz okna, s prve crte postojanja
Limun je iz Južnoafričke Republike, naranča iz Egipta – sa Sinaja, kruške su Rio Negro Argentina, limeta iz Brazila, banane Ekvador i Kolumbija al preko firmi iz Monte Carla, jabuke idared su poljske a grapolo talijanski. Bijelo grožđe je iz Indije, a za crno ne znam. Radim u skladištu voća i povrća koje od milja zovem rudnik jer ni tamo nema dnevnog svjetla i hladno je kao pod zemljom. Imam 43 i ovo je prvi posao uz koji ide staž i mirovinsko. Mislio sam napisati neku vrstu raporta iz rudarske svakodnevice, raporta u smislu koje mu daje pjesnik i bibliotekar Archibald MacLeish pozivajući se na knjigu Nikosa Kazantzakisa “Pismo Grecu” zamišljenu kao vojnički izvještaj zapovjedniku o stanju na prvoj crti životne borbe. MacLeish nastavlja ovu analogiju tvrdnjom kako je svaka knjiga, svaki tekst ikad zapisan, od Homera i Euklida preko Newtona i Cervantesa sve do “Kapitala” i “Porijekla vrsta” zapravo izvještaj o nejasnoći postojanja, a njihov zbroj čini sve što znamo o svijetu i nama samima. Tako sam zamislio da priložim rudarsko iskustvo knjižnici čovječanstva, no sve što sam uspio sročiti samo su kratki trzaji svijesti izmoždene kapitalističkom logikom jer pretvoren u mjernu jedinicu rada koji je sila puta prijeđeni put teško je pronaći zaklon i predah tijekom kojeg bi osim odmora, hrane i njenog zagrljaja skupio snage, volje i koncentracije da se uopće javim. Ovo spominjem upravo zbog nekoherentnosti i fragmentiranosti zapisa koje predajem, ali uvjeren da su pisani iz ispravnih razloga, čiste svrhe srca i sa željom da garav iz tmine kažem da smo još uvijek živi i da se usprkos svim mehanizmima kojima nas kapital drobi i svijetu oduzima nikad nećemo predati jer se sutra iz našeg rada rađa.
Uz to moram spomenuti kako sam heroinski ovisnik u apstinenciji, a ovisnost je kronična i neizlječiva bolest. Mozak ne zaboravlja pa mu trebaš oduzeti svaku mogućnost da kuje i spletkari, da smišlja izgovore, isprike i opravdanja i koncentrirati se na dio sebe koji voli, a ne na onu malu životinjicu željnu ljubavi. Razmaženu, sebičnu i uplašenu životinjicu kojoj sve u današnjem vrlom svijetu kao da podilazi, laska i uvjerava kako je jedina i najvažnija.
I zato se često sjetim i tiho u sebi ponavljam – ni zrna žita okupatoru. Ni zrna žita okupatoru.
*
Jedem povrće
budim se rano
dajem koliko treba
pazim da sam na vrijeme
i da me nema kad sam tu.
Pojeo sam i ovaj život
hrđu u grlu
i slankasti okus kraja
a još ne shvaćam
da je nečujan šum
vasione
zauvijek
u svakom otkucaju
mog potrošnog
smrtnog
i baš zato srca.
*
Sve što sam htio
je
da ti pjevam
o revoluciji, kruhu i o sutra
tebi čije su oči
najmanje oluje
o životima od zore
nježnosti, prkosa
i nade.
*
makar se nikad ne saznao i zauvijek sebi bio stranac ono što voliš ostaje i prati te dok se mijenjaš i zaboravljaš i događaju ti se stvari i ljudi te prožmu i ti prožmeš njih i nastane to što ćeš pred smrt zvati život i bit će život i bit će moj.
*
ja sam stvarno
čitav
ko dijete
kad se iznenadi
jer su kila perja i željeza isto
i uvijek zaboravim
da i ja imam
dvije ruke
nos
lice
da sam prisutan u svijetu
uvijek zaboravim
da nisam
najgori od svih
koji imaju ruke
lice i nos
dok
obraz
imaju samo ponekad
al jako rijetko.
*
Kao što vjerojatno
tamo južnije
huči more
tako ovdje postoje Donje Svetice
na broju 127
gdje se rudnik
bezobrazno
prostire
usred ničega
a opet je u svemu
što glođeš, srčeš i imaš
osim budućnosti
koju ti ne damo
dragi moj kapitalistički prijatelju.