Ponekad osjećam da postoji jedan poseban trenutak u ljudskim životima; onaj kada se, zbog najrazličitijih pobuda, vraćaju vlastitim prošlostima pokušavajući tako sastaviti sebe i osigurati si kakvu-takvu budućnost, trenutak kada se ‘vraćaju’ obiteljima, rodbini, zavičajnoj sentimentalnosti, trenutak u kojem, kao da se žele vratiti na početak, početak vlastitog vremena i vlastitog bivanja. Vjerujem i da takav trenutak dolazi, kako se to kod kaže, s godinama. Međutim, mene je „snašao“ relativno vrlo rano, u kasnim dvadesetima, neposredno prije preseljenja u Zagreb.
Danas, skoro četiri godine kasnije, osjećam kao da je sve što se zbivalo unutar i oko mene, bilo preduvjet toj velikoj, emotivnoj i duhovnoj ‘selidbi’. Važnu, gotovo nezamjenjivu, ulogu u ovom kontekstu ima moja majka, žena koja cijelog života baca stvari. Čini to tako sigurno i pouzdano, odbacuje ih tako lako, kao da joj nikada nisu ni za što trebale i služile, kao da u njima nisu satkani naši životi. Za nju, kao da nikad, stvari nisu imale one nostalgično-sentimentalne vrijednosti. I možda u tome ne bi bilo ništa neobjašnjivo i čudno da nije preživjela rat u kojem je izgubila vlastiti stan, pa i državu u koju je tako zadivljeno gledala, a time i kontekst vlastitog ja. Pritom je i kao djevojčica živjela na tri različite adrese (barem koliko mi je za sada poznato), a dobar dio života provela je, do rata, na liječenjima u ljubljanskoj bolnici i na beogradskom Institutu za majku i dete. Da nije bilo rata, i da, recimo, već kao djevojčurak nije počela baciti stvari, danas bih možda imala platnenu lutku koju je možda nosila kao djevojčica u bolnice? Ili bih, recimo, da nije bilo rata, danas nosila sve njene silne kožne sakoe, mantile, crne čizme od brušene kože? Da nije bilo rata, možda bih danas čitala njen dnevnik koji je godinama pisala, oduševljavala se rečenicama koje je podcrtavala u tomovima knjiga koje pročitala? Možda bih danas na stolu, umjesto nekakve vaze iz Pepca, imala jednu od onih od češkog kristala koje je, unatoč djedovoj zabrani da šverca, prodavala ženama po Borcu? Od njenog života prije rata i stana u travničkom Đerdanu spašeno je, i to ne njenom voljom i angažmanom, nego isključivo Srbinovim, što se spasiti dalo, a to su:
Fotografije:
mama s petokrakom na glavi kao djevojčica – pionirka,
mama – članica Komunističke partije u tadašnjoj travničkoj saobraćajnoj patroli,
mama – prvopričesnica kao četrnaestogodišnja djevojčica u crkvi,
mama – uvjerena jugoslavenska omladinka na srednjoškolskoj ekskurziji u Rovinju
mama – s djedom i bakom ispred žutog Golfa, TAS-ovog broj 25 (djed je bio dvadeset i peta osoba koja je kupila automobil) u dvorištu kuće tetke Anke i tetka Nikole na Putićevu
mama – u naručju drži Sanju, Duškinu i Stipinu kćer (susjedi iz Đerdana, rodbina)
(Fotografije su danas sve kod mene, na Knežiji.)
Namještaj
Ogledalo u smeđem okviru, danas u hodniku u stanu na Knežiji
Okrugli blagovaonički stol s četiri stolice – danas u stanu u Novom Travniku, restaurirano i presvučeno
Dvije komode visokog sjaja (kupili ih ona i tata za njihov kat kuće na Docu koja je izgorjela 4.6. 1993.), danas u kuhinji u kući u Gučoj Gori
Umjetnost, knjige, antikviteti
Wilerovi gobleni – četiri komada, umotani u stari tekstil, na vrhu ormara, u stanu u Novom Travniku (čekaju transport za Knežiju)
Sabrana dela Emila Zole
Sabrana dela Ive Andrića
Sabrana dela Gabriela Garcie Marqueza
Titova posljednja bitka
Maršal (uz posvetu daidže Ive)
Drame Skendera Kulenovića (poklon Nastavničkog vijeća Gordani, tada Palavra, za odličan uspjeh i uzorno vladanje)
Nekoliko knjiga o građevini i građevinarstvu (djedovo vlasništvo)
Klaićev rječnik stranih riječi i izraza
Skulpture Marije i Josipa koje je izradio striko Anto prije rata
Skulptura svetog Ante (ponovo striko Anto)
Set šalica za kavu (Dinamo s petokrakom)
Odjeća:
Smeđa kožna pelerina (na Knežiji, čeka ‘restauraciju’ kod dobrog kožara)
Za razliku od nje koja nije propustila bacati stvari prilikom svake generalke, a generalka je godinama bila svake subote, danas, ako kojim slučajem čistimo zajedno, moja jedina i glavna aktivnost je uvjeriti ju da to ne trebamo baciti, jer, eto, stvari imaju dušu i jednog će nam dana biti drago vidjeti ih, osjetiti sebe i vlastitu prošlost kroz njih. Kao da će nam to čuvanje stvari osigurati nekakav kontinuitet u životu i podsjetiti nas na neke važne trenutke i događaje.
U ovu teoriju, mama ne vjeruje. Stvari desetljećima neumoljivo otpisuje. Dovoljno je imaju samo jedan, ‘mali kvar’ na sebi da bi završile u smeću. S istim žarom, ja ih skupljam; sabiram ih i tako pokušavam sastaviti krhotine vlastitog života i moje obitelji. Pokušavam spasiti baštinu naše obitelji. Na Knežiji danas imam drvene kutljače tetke Marije Milkine, rajnglu s tufnicama tete Pize, malu Metalac šerpicu iz koje je Srbin godinama jeo mlijeko i kruh, Varteksovu suknju bake Lucije koja mi je tijesna, ali je u njoj izišla iz Travnika kada se grad oslobađao od Hrvata, tatin kaiš koji je nosio kao pitomac JNA, fildžane pokojne tete Luce, Srbinov indeks sa zagrebačkog Građevinskog fakulteta. Nedavno sam ocu ‘ukrala’ različite dokumente među kojima su njegove vojne iskaznice, kao i osobne karte iz vremena Jugoslavije i prognanički kartoni iz rata. Prošlog mi je Božića Josip tetke Ane u Bučićima poklonio svijeću koju je ručno izradila moja prababa Perićka (po majčinoj strani). Svijeću držim u staklenoj kutijici, na suhom i tamnom mjestu, kako bi mi što duže trajala. Smiješno, znam, kao da se vosak može sam od sebe istopiti.
Kad sam bila djevojčica, imala sam keramičku lutku. Na nju nisam pomislila godinama, nije mi, za ovih 20-ak godina, došla u sjećanje. Keramička lutka – u sivo-bijeloj haljinici, duge plave kose i smeđih očiju. Lutkine usne su, kao i moje, tanke i upadljivo podsjećaju na onog ‘tužnog smješka’. Naravno, da je sada pitam, gdje je ta lutka i je li i nju, kao i toliko stvari do sada, zadesila sudbina kontejnera, lako moguće da bi se prvo naljutila, a onda rekla da je lutka nekoliko puta pala i da je bila sva ‘izranjavana’ i da ona, jednostavno, nije imala drugog rješenja nego je baciti. Ovakvom i sličnom logikom godinama objašnjava misteriozne nestanke najrazličitijih stvari, i ne samo mojih, nego i bratovih, očevih, bakinih.
„To nam samo mjesto zauzima, kud ćemo s time, šta će ti te cipele više, ima pet godina da ih ne nosiš, postolar tu ne može ništa, a sramota ih je nekom dati jer su nikakve, ja ću to polako bacati“, to su neke od rečenica koje izgovara tako ljupko da osjećaš da ti, zapravo, čini uslugu jer se rješava viška stvari, umjesto tebe. Neki dan je moja kolegica s posla pričala da na ormaru ima kutiju plišanih igračaka. Ja nemam nijednu. Moj brat, također, nema nijednu. Kada smo se preselili u zgradu Elku, bila sam prvi osnovne, a Leo je imao pet godina. Ni tada ih nismo donijeli iz Bara. Mama je procijenila da smo ih, ne samo prerasli, nego da nam ne trebaju i dala ih jednoj gospođi s puno male djece. Saznala sam to prije dva mjeseca i to dok sam bila u Bosni. Došlo mi je, toliko puta, da posjetim tu gospođu i pitam je, ima li ih ona još uvijek, ne da ih uzmem, nego da ih vidim. Mislila sam, uostalom i sad mislim, da ako bih samo dodirnula neku od plišanih igračaka s kojima sam se tada igrala, da bih samu sebe bolje razumjela i da bi možda, tim jednim dodirom, u meni provalila nova bujica sjećanja. Da bih uspjela prizvati samu sebe.
Sve što imam danas, i što se sa mnom selilo iz svakog mostarskog a onda i zagrebačkih iznajmljenih stanova, pažljivo čuvam. Zapravo, nije to ni puko čuvanje, više je to ‘baštinjenje’ stvari. Kada se nedavno renovirao stan moje bake, htjela sam, koliko sam samo puta htjela, fotografirati njen dnevni boravak, kuhinjske ormariće, ormar i cijeli niz nekih, meni važnih detalja, kako bih se uvijek mogla prisjetiti, kako je izgledao prostor u kojem je živjela. Baka je, za razliku od majke, sakupljačica, ali ne na ovaj moj način, nego onaj tipično penzionerski. Moj otac je sakupljač također, ali on ne baca stvari jer misli da bi mu nekad mogle i zaista trebati. Moja baba Marga je bježeći s kolonom Hrvata iz Guče Gore ponijela Gospinu sliku u kožnom smeđem okviru i ikonu Vasilija Ostroškog za koju nitko, od njene djece, ne zna kada je i kako dobila. I jedan i drugi predmet danas stoje na mojim policama na Knežiji, a do njih je babin štap koji je počela nositi poslije rata. Jedino što moja mama nikad ne baca su pokidane krunice, pokidane svete sličice i stari molitvenici.
Kada sam joj nedavno prepričavala knjigu „Sjećanja, sjećanja“ ruske književnice Marije Stepanove koja, između ostalog, piše o tome kako danas jede juhu kašikom kojom je jela njena baka za vrijeme Staljina, mama je samo šutjela. Tek nekoliko dana kasnije, reći da takvo što nije ni higijenski jer je tom kašikom jelo ‘pola Rusije’.
“Inače mislim da bi se escajg trebao mijenjati svakih nekoliko godina. Koliko se samo nevidljive prljavštine skupilo, koliko je to puta ogrebano, koliko im je puta iz ruku i sa stola palo, ne znam. Sumnjam da se poslije toliko godina može kvalitetno oprati, a ne znam ni kakvo bi sredstvo sve to moglo saprati. Nadam se da te žena stvarno ne jede tom žlicom nego da je to zbog snage teksta napisala.“
Možda moja mama stvarno ima pravo. Možda uspomene i vrijeme u kojem više nikada nećemo biti, mogu živjeti samo u nama. Predmeti su slični nostalgiji: varljivi, krhki, nesigurni. Uvjerljivi su u iskrivljenom sjećanju, sjećanju koje smo sami, da bi život bio podnošljiviji, konstruirali. Možda predmeti, možda to panično skupljanje stvari iz prijašnjih života, i nije ništa drugo nego iščezla nada da se život ipak može sastaviti. Velika zabluda o kontinuitetu.
P.S. (Moja mama oduvijek, iz nekog razloga, ne govori kašika nego žlica. Uvijek nas je ispravljala kada bismo rekli ‘kašika’. Za nju je to, sama kaže, gruba, teška i odvratna riječ. Kad kažeš kašika, kao da tražiš nešto jako teško i veliko, kao da tražiš duboku tepsiju s poklopcem.)
Baštinjenje života
Ponekad osjećam da postoji jedan poseban trenutak u ljudskim životima; onaj kada se, zbog najrazličitijih pobuda, vraćaju vlastitim prošlostima pokušavajući tako sastaviti sebe i osigurati si kakvu-takvu budućnost, trenutak kada se ‘vraćaju’ obiteljima, rodbini, zavičajnoj sentimentalnosti, trenutak u kojem, kao da se žele vratiti na početak, početak vlastitog vremena i vlastitog bivanja. Vjerujem i da takav trenutak dolazi, kako se to kod kaže, s godinama. Međutim, mene je „snašao“ relativno vrlo rano, u kasnim dvadesetima, neposredno prije preseljenja u Zagreb.
Danas, skoro četiri godine kasnije, osjećam kao da je sve što se zbivalo unutar i oko mene, bilo preduvjet toj velikoj, emotivnoj i duhovnoj ‘selidbi’. Važnu, gotovo nezamjenjivu, ulogu u ovom kontekstu ima moja majka, žena koja cijelog života baca stvari. Čini to tako sigurno i pouzdano, odbacuje ih tako lako, kao da joj nikada nisu ni za što trebale i služile, kao da u njima nisu satkani naši životi. Za nju, kao da nikad, stvari nisu imale one nostalgično-sentimentalne vrijednosti. I možda u tome ne bi bilo ništa neobjašnjivo i čudno da nije preživjela rat u kojem je izgubila vlastiti stan, pa i državu u koju je tako zadivljeno gledala, a time i kontekst vlastitog ja. Pritom je i kao djevojčica živjela na tri različite adrese (barem koliko mi je za sada poznato), a dobar dio života provela je, do rata, na liječenjima u ljubljanskoj bolnici i na beogradskom Institutu za majku i dete. Da nije bilo rata, i da, recimo, već kao djevojčurak nije počela baciti stvari, danas bih možda imala platnenu lutku koju je možda nosila kao djevojčica u bolnice? Ili bih, recimo, da nije bilo rata, danas nosila sve njene silne kožne sakoe, mantile, crne čizme od brušene kože? Da nije bilo rata, možda bih danas čitala njen dnevnik koji je godinama pisala, oduševljavala se rečenicama koje je podcrtavala u tomovima knjiga koje pročitala? Možda bih danas na stolu, umjesto nekakve vaze iz Pepca, imala jednu od onih od češkog kristala koje je, unatoč djedovoj zabrani da šverca, prodavala ženama po Borcu? Od njenog života prije rata i stana u travničkom Đerdanu spašeno je, i to ne njenom voljom i angažmanom, nego isključivo Srbinovim, što se spasiti dalo, a to su:
mama s petokrakom na glavi kao djevojčica – pionirka,
mama – članica Komunističke partije u tadašnjoj travničkoj saobraćajnoj patroli,
mama – prvopričesnica kao četrnaestogodišnja djevojčica u crkvi,
mama – uvjerena jugoslavenska omladinka na srednjoškolskoj ekskurziji u Rovinju
mama – s djedom i bakom ispred žutog Golfa, TAS-ovog broj 25 (djed je bio dvadeset i peta osoba koja je kupila automobil) u dvorištu kuće tetke Anke i tetka Nikole na Putićevu
mama – u naručju drži Sanju, Duškinu i Stipinu kćer (susjedi iz Đerdana, rodbina)
(Fotografije su danas sve kod mene, na Knežiji.)
Ogledalo u smeđem okviru, danas u hodniku u stanu na Knežiji
Okrugli blagovaonički stol s četiri stolice – danas u stanu u Novom Travniku, restaurirano i presvučeno
Dvije komode visokog sjaja (kupili ih ona i tata za njihov kat kuće na Docu koja je izgorjela 4.6. 1993.), danas u kuhinji u kući u Gučoj Gori
Wilerovi gobleni – četiri komada, umotani u stari tekstil, na vrhu ormara, u stanu u Novom Travniku (čekaju transport za Knežiju)
Sabrana dela Emila Zole
Sabrana dela Ive Andrića
Sabrana dela Gabriela Garcie Marqueza
Titova posljednja bitka
Maršal (uz posvetu daidže Ive)
Drame Skendera Kulenovića (poklon Nastavničkog vijeća Gordani, tada Palavra, za odličan uspjeh i uzorno vladanje)
Nekoliko knjiga o građevini i građevinarstvu (djedovo vlasništvo)
Klaićev rječnik stranih riječi i izraza
Skulpture Marije i Josipa koje je izradio striko Anto prije rata
Skulptura svetog Ante (ponovo striko Anto)
Set šalica za kavu (Dinamo s petokrakom)
Smeđa kožna pelerina (na Knežiji, čeka ‘restauraciju’ kod dobrog kožara)
Za razliku od nje koja nije propustila bacati stvari prilikom svake generalke, a generalka je godinama bila svake subote, danas, ako kojim slučajem čistimo zajedno, moja jedina i glavna aktivnost je uvjeriti ju da to ne trebamo baciti, jer, eto, stvari imaju dušu i jednog će nam dana biti drago vidjeti ih, osjetiti sebe i vlastitu prošlost kroz njih. Kao da će nam to čuvanje stvari osigurati nekakav kontinuitet u životu i podsjetiti nas na neke važne trenutke i događaje.
U ovu teoriju, mama ne vjeruje. Stvari desetljećima neumoljivo otpisuje. Dovoljno je imaju samo jedan, ‘mali kvar’ na sebi da bi završile u smeću. S istim žarom, ja ih skupljam; sabiram ih i tako pokušavam sastaviti krhotine vlastitog života i moje obitelji. Pokušavam spasiti baštinu naše obitelji. Na Knežiji danas imam drvene kutljače tetke Marije Milkine, rajnglu s tufnicama tete Pize, malu Metalac šerpicu iz koje je Srbin godinama jeo mlijeko i kruh, Varteksovu suknju bake Lucije koja mi je tijesna, ali je u njoj izišla iz Travnika kada se grad oslobađao od Hrvata, tatin kaiš koji je nosio kao pitomac JNA, fildžane pokojne tete Luce, Srbinov indeks sa zagrebačkog Građevinskog fakulteta. Nedavno sam ocu ‘ukrala’ različite dokumente među kojima su njegove vojne iskaznice, kao i osobne karte iz vremena Jugoslavije i prognanički kartoni iz rata. Prošlog mi je Božića Josip tetke Ane u Bučićima poklonio svijeću koju je ručno izradila moja prababa Perićka (po majčinoj strani). Svijeću držim u staklenoj kutijici, na suhom i tamnom mjestu, kako bi mi što duže trajala. Smiješno, znam, kao da se vosak može sam od sebe istopiti.
Kad sam bila djevojčica, imala sam keramičku lutku. Na nju nisam pomislila godinama, nije mi, za ovih 20-ak godina, došla u sjećanje. Keramička lutka – u sivo-bijeloj haljinici, duge plave kose i smeđih očiju. Lutkine usne su, kao i moje, tanke i upadljivo podsjećaju na onog ‘tužnog smješka’. Naravno, da je sada pitam, gdje je ta lutka i je li i nju, kao i toliko stvari do sada, zadesila sudbina kontejnera, lako moguće da bi se prvo naljutila, a onda rekla da je lutka nekoliko puta pala i da je bila sva ‘izranjavana’ i da ona, jednostavno, nije imala drugog rješenja nego je baciti. Ovakvom i sličnom logikom godinama objašnjava misteriozne nestanke najrazličitijih stvari, i ne samo mojih, nego i bratovih, očevih, bakinih.
„To nam samo mjesto zauzima, kud ćemo s time, šta će ti te cipele više, ima pet godina da ih ne nosiš, postolar tu ne može ništa, a sramota ih je nekom dati jer su nikakve, ja ću to polako bacati“, to su neke od rečenica koje izgovara tako ljupko da osjećaš da ti, zapravo, čini uslugu jer se rješava viška stvari, umjesto tebe. Neki dan je moja kolegica s posla pričala da na ormaru ima kutiju plišanih igračaka. Ja nemam nijednu. Moj brat, također, nema nijednu. Kada smo se preselili u zgradu Elku, bila sam prvi osnovne, a Leo je imao pet godina. Ni tada ih nismo donijeli iz Bara. Mama je procijenila da smo ih, ne samo prerasli, nego da nam ne trebaju i dala ih jednoj gospođi s puno male djece. Saznala sam to prije dva mjeseca i to dok sam bila u Bosni. Došlo mi je, toliko puta, da posjetim tu gospođu i pitam je, ima li ih ona još uvijek, ne da ih uzmem, nego da ih vidim. Mislila sam, uostalom i sad mislim, da ako bih samo dodirnula neku od plišanih igračaka s kojima sam se tada igrala, da bih samu sebe bolje razumjela i da bi možda, tim jednim dodirom, u meni provalila nova bujica sjećanja. Da bih uspjela prizvati samu sebe.
Sve što imam danas, i što se sa mnom selilo iz svakog mostarskog a onda i zagrebačkih iznajmljenih stanova, pažljivo čuvam. Zapravo, nije to ni puko čuvanje, više je to ‘baštinjenje’ stvari. Kada se nedavno renovirao stan moje bake, htjela sam, koliko sam samo puta htjela, fotografirati njen dnevni boravak, kuhinjske ormariće, ormar i cijeli niz nekih, meni važnih detalja, kako bih se uvijek mogla prisjetiti, kako je izgledao prostor u kojem je živjela. Baka je, za razliku od majke, sakupljačica, ali ne na ovaj moj način, nego onaj tipično penzionerski. Moj otac je sakupljač također, ali on ne baca stvari jer misli da bi mu nekad mogle i zaista trebati. Moja baba Marga je bježeći s kolonom Hrvata iz Guče Gore ponijela Gospinu sliku u kožnom smeđem okviru i ikonu Vasilija Ostroškog za koju nitko, od njene djece, ne zna kada je i kako dobila. I jedan i drugi predmet danas stoje na mojim policama na Knežiji, a do njih je babin štap koji je počela nositi poslije rata. Jedino što moja mama nikad ne baca su pokidane krunice, pokidane svete sličice i stari molitvenici.
Kada sam joj nedavno prepričavala knjigu „Sjećanja, sjećanja“ ruske književnice Marije Stepanove koja, između ostalog, piše o tome kako danas jede juhu kašikom kojom je jela njena baka za vrijeme Staljina, mama je samo šutjela. Tek nekoliko dana kasnije, reći da takvo što nije ni higijenski jer je tom kašikom jelo ‘pola Rusije’.
“Inače mislim da bi se escajg trebao mijenjati svakih nekoliko godina. Koliko se samo nevidljive prljavštine skupilo, koliko je to puta ogrebano, koliko im je puta iz ruku i sa stola palo, ne znam. Sumnjam da se poslije toliko godina može kvalitetno oprati, a ne znam ni kakvo bi sredstvo sve to moglo saprati. Nadam se da te žena stvarno ne jede tom žlicom nego da je to zbog snage teksta napisala.“
Možda moja mama stvarno ima pravo. Možda uspomene i vrijeme u kojem više nikada nećemo biti, mogu živjeti samo u nama. Predmeti su slični nostalgiji: varljivi, krhki, nesigurni. Uvjerljivi su u iskrivljenom sjećanju, sjećanju koje smo sami, da bi život bio podnošljiviji, konstruirali. Možda predmeti, možda to panično skupljanje stvari iz prijašnjih života, i nije ništa drugo nego iščezla nada da se život ipak može sastaviti. Velika zabluda o kontinuitetu.
P.S. (Moja mama oduvijek, iz nekog razloga, ne govori kašika nego žlica. Uvijek nas je ispravljala kada bismo rekli ‘kašika’. Za nju je to, sama kaže, gruba, teška i odvratna riječ. Kad kažeš kašika, kao da tražiš nešto jako teško i veliko, kao da tražiš duboku tepsiju s poklopcem.)