Pogovor za knjigu “Takva su vremena” Jelene Trpković
Dijaristica se vjerojatno ne sjeća zašto je počela pisati dnevnik. Takvih se detalja mogu sjetiti samo oni koji su dnevnik započeli, pa uskoro prestali. Oni koji su shvatili da nemaju – ili možda ne umiju? – o čemu pisati. A među njima i oni sretnici, koji nisu ni svjesni zbog čega su sretni, kojima se život nije pobrinuo oko teme. Ali u dnevničkom slučaju Jelene Trpković čitatelj je dojma da je ona počela zapisivati svijet u slikama. Kao da uz pomoć riječi radi skice za neke buduće crteže, podsjetnike za slike koje će možda biti naslikane, a možda i neće. Već je prvi zapis u ovoj knjizi gotova slika, možda i freska na nekom tajnom, svakako zaklonjenom dubrovačkom zidu, do kojeg ne dopiru nezvane oči, na kojoj je Milan Milišić u predratnom očevom smokingu, u trapericama i bijelim tenisicama, u Sorkočevićevom ljetnikovcu, na svečanoj večeri u povodu regionalne konferencije PEN-a. Godina je predratna, ali tek kasnije saznaje se da su neke godine bile predratne. Na slici su Hrvati i Srbi, poznata književnička lica, neka od njih će kasnije biti po zlu čuvena. Ali sada su elegantni i bogati, bogatiji nego što to po bankovnim računima možda jesu, gordi na izlasku iz socijalizma, ponosni predstavnici svojih malih naroda. No, koliko god oni gordi bili, nadgordio ih je Milišić, tim smokingom, koji međutim nije ni hrvatski, ni srpski, a nije čak ni dubrovački, premda se svim prisutnim vjerojatno čini da je upravo dubrovački, nego je smoking – očev. Vrijeme je takvo, godina je takva, 1989., da samo on na toj tajnoj freski, i na toj Jeleninoj proznoj skici za fresku, ima nešto što je samo njegovo i njegova oca. I to je ono čime je Milišić nadgordio sve te hrvatske i srpske pisce koji su došli na svečanu večeru, koja će, premda dijaristica to ne kaže, biti i posljednja njihova zajednička večera. Nije on imao namjeru da se s njima nadgornjava i nadmeće, premda mu oholosti zacijelo nije nedostajalo. Ali i ta je oholost, kao i sve drugo na ovoj fresci, bilo njegovo lično. I nikako nije moglo biti zajedničko, komunalno, nacionalno, općenarodno, pa čak ni dubrovačko. Ali tako to neće vidjeti ni Hrvati, ni Srbi, jer svi su tu, tog dana i na toj slici, Hrvati ili Srbi. Jedni će, oni možda i dobroćudniji, misliti da se Milišić u tom smokingu gordi kao Dubrovčanin. Drugi će misliti da se Milišić gordi kao falšni, kao lažni Hrvat, kao netko tko uz Hrvate pristaje. Rečenicu pred kojom Milan Milišić preblijedi, kao da je u njoj ugledao vlastitu smrt (ili razlog za vlastitu prijevremenu smrt), izgovara jedan od onih prijeratnih beogradskih arbitara književne elegancije, možda i najmarkantniji među njima, Miodrag Perišić: “Milišiću, ne diči se toliko. Možda ti uskoro ta gordost nestane sa lica.” Premda Perišić ne komentira smoking, on je na ovoj proznoj slici i na tajnoj dubrovačkoj zidnoj freski Jelene Trpković silno važan. Važniji je i od one fra Petrove čaše u priči Ive Andrića. On je, taj smoking, dvostruki simbol: onoga po čemu se u sebi i na sebi Milišić od sviju njih (ili od većine prisutnih) fatalno razlikuje, i onoga s čime se Milišić u životu tako nedužno zaigrao, a što je u društvu Srba i Hrvata smrtonosno.
U tom prvom zapisu u ovoj knjizi postoji i ono drugo čime će dijaristica biti vođena do kraja, a što ne može biti naslikano, nego samo izgovoreno. Riječi koje ljudi izgovaraju, situacije koje jedni drugima priređuju, koje spadaju u ono što ćemo iz ljubaznosti i obzira prešutjeti i zaboraviti, nadajući se da će i nama nešto takvo biti obzirno i ljubazno prešućeno i zaboravljeno. Jelena Trpković ne samo da ništa ne prešućuje i ne zaboravlja, nego upravo u takvim detaljima razotkriva duh vremena i pronalazi uzroke sveopćeg stradanja. Takva je scena himne pred svečanu večeru u Ljetnikovcu Sorkočević. Premda je godina 1989, himna je, naravno, Lijepa naša. Koliko god se trideset i kusur godina kasnije hrvatski nacionalisti i demonteri nacionalne povijesti trude drukčije predstaviti stvar, ali Lijepa naša se u socijalistička vremena svirala ne samo svake ponoći u programu Radio Zagreba, nego i u svakoj drugoj prilici u kojoj bi netko, sasvim slobodno, poželio podići svoje uzvanike na njihove noge lake. Obično se svirala u paru s himnom Hej Slaveni, ali nije bio problem ni bez nje. Recimo, malo je vjerojatno – osim što to dijaristica ne spominje – da je u Ljetnikovcu Sorkočević, u čast zajedničke večere sudionika Regionalne konferencije PEN-a u Dubrovniku, odsvirana i himna Hej Slaveni. Već je dovoljno neobično to da se prije večere svira bilo koja himna, a dvije bi zacijelo već bile Monty Python i Top lista nadrealista. No, tako su, eto, hrvatski pisci željeli istaknuti svoju samosvojnost i samobitnost u odnosu na Srbe, što im danas, kao preporođenim nacionalistima, predstavlja stanovit problem pri sjećanjima na ta strašna socijalistička i jugoslavenska vremena: naime, Hrvatska je bila jedina jugoslavenska republika s vlastitom himnom koja se smjela javno intonirati; naravno da je i Srbija od ranije imala himnu, ali ta je himna bila zabranjena jer se u njoj spominje kralj. Postojale su, istina, neke druge, stvarne ili simboličke partikularne činjenice, prema kojima su Hrvati bivali zakinuti u odnosu na Srbe, no zašto bismo prešutjeli ovu, a isticali te druge?
Dakle, u toj sceni zasvirala je himna, a Jasmina se, tadašnja žena jednoga hrvatskog pisca, desnicom rukom uhvatila za lijevu stranu grudi. Jelena tu scenu bilježi, i time stvara nelagodu, budući da se protagonistica nikad poslije, vjerojatno, nije uhvatila na grudi na Lijepu našu. Ali postoji nešto u tom trenutku što je važnije od viška obzira i ljubaznosti. Nešto što, pored svega drugog, govori i o tome kakva je bila 1989. godina, tko smo u toj godini bili mi, i šta je sve bilo moguće, a kasnije će biti izgubljeno. Na kraju, postoje i tri važne Jelenine rečenice, koje glase ovako: “Jasmina stavlja desnu ruku na srce dok traje himna. Pomislim kako je lojalna svom mužu i da li bih i ja to trebala da uradim. Ne umem ja to.” U ovom “ne umem ja to” postoji nešto od nelagode ateista pred situacijom u kojoj se svi oko njega krste. Taj jednostavan, koreografski raspisan pokret svatko bi mogao izvesti, čak i ako nikad to nije činio. Ali što se to s nama zbiva ako se takvo što mora učiniti? I šta je tačno razlog za tu vrstu odanosti? Mužu, zajednici, domovini, sasvim svejedno kome.
Jelena nije u odsudnom času u Ljetnikovcu Sorkočević prinijela ruku srcu, ali je njezin dnevnik, otpočetka do kraja, apologija odanosti: Dubrovniku, Beogradu, ljudima među kojima živi… Milanu Milišiću, prije svega. U svakoj se prilici zatekla tamo gdje prema zadanom rasporedu uloga na sceni nije trebala biti. Ostajala bi do kraja i odlazila tek onda kada više nije morala otići. Podnosila je tuđi očaj, i ništa nije zaboravljala. Što opet ne znači da je bila zlopamtilo. Samo je željela znati šta se tačno dogodilo. Bez naknadnih popravaka i utješnih sjećanja, bez anestezije. Nigdje kao u njezinom dnevniku ne saznaje se kako je počinjao i od čega se sve sastojao rat u Dubrovniku. Njezin dnevnik autentični je spomenik stradanja tog grada, ali spomenikom ga neće učiniti posvećivanje i beatifikacija njegovih žitelja, poznatih i anonimnih. Ljudi se snalaze kako znaju, uglavnom tako što se preobražavaju i mijenjaju, uglavnom tako što postepeno postaju drugi ljudi, neprijateljski raspoloženi prema onim ljudima koji su ranije bili. Kada u neposrednoj svojoj blizini imaju nekoga tko je iz Beograda, koliko god možda i ne odgovarao predodžbi o neprijatelju, na njemu vježbaju svoje novostečene moći. Time govore nešto loše o sebi, nešto čega bi se možda mogli sramiti, ali upravo to čini ono najvažnije u spomeniku o stradanju grada. Nisu meci i granate, nisu zapaljeni gradski krovovi, ni raskomadana ljudska tijela, nisu izbjeglice materijal za autentično spomenik stradanja grada, nego su materijal ljudi koje je zlo izmijenilo i sebi prispodobilo. Jelena Trpković uspijeva prenositi detalje njihovih strašnih preobražaja upravo zato što ona nikad i nigdje nije žrtva, ne osjeća se tako, pa se tako ni ne predstavlja, niti ona sebe kani prikazati dobrom i ispravnom. Ona je promatračica, ona živi svojim drukčijim životom, i izbjegava išta reći o vlastitoj patnji. Ova je knjiga svjedočanstvo ljubavi i odanosti prema čovjeku u prijeratnom očevom smokingu, ali potpuno lišena svega onog što pripovijesti o ljubavi i odanosti u nas obično podrazumijevaju. Jednako kao što Jelenine desnice ruke nema na srcu dok svira svečana pjesma, jer ne ume ona to, nema ni njezinog glasa u zboru balkanskih narikača. To bi njezine čitatelje moglo na naročit način potresti.
Ona svo to vrijeme prelazi s jedne na drugu stranu, i silom prilika mijenja ulogu koju igra. U ratnom i poratnom Dubrovniku ona je Srpkinja, Beograđanka, teško tolerirano čeljade, s kojim se razgovara preko razgovora o njezinom tada već mrtvom mužu, s kojim zajednica također ne zna što bi, dok je u ratnom i poratnom Beogradu ona osoba s druge strane granice, ako već nije Hrvatica i Dubrovkinja, onda je opet teško tolerirano čeljade, čija je životna istina opterećujuća i iritantna. I za jedne, i za druge bolje bi bilo da nje nema, jer se u njoj zrcale i jedni, i drugi. Već se u tome što ona na ovom svijetu postoji prepoznaje sav jad i bijeda njihovih žalosnih hrvatskih i srpskih preobražaja.
Jelena je prema njima naoko hladna. Ona općenito nikome ne priznaje razloge ni opravdanja za preobražaj u zlo. Ili za preobražaj u većinstvo. Uz jedan znakovit i za ovog čitatelja ganutljiv izuzetak: Sarajevo, Bosna. Kako su i ta zemlja i njezin glavni grad upleteni u kompleksan slučaj Milišić, tako ćemo se putujući njezinim dnevnikom zateći i u Bosni i Sarajevu. Tamo Jelena gotovo ničice pada pred stradanjima ljudi, spremna je smanjiti se do zrna prosa, biva sentimentalna, onakva kakva nikad nije u Dubrovniku ili Beogradu. Dok te stranice čita, čitatelj s knedlom u grlu pokušava doviknuti svojoj dijaristici da to nipošto nije nužno. Ustvari da ona to uopće ne bi trebala raditi, da ne bi smjela, nego da bi i prema tim ljudima trebala biti onakva kakva je prema Srbima i Hrvatima. Ustvari, prema Beograđanima i Dubrovčanima. Ali naravno da je to nemoguće, i naravno da je to samo potvrda onog od čega smo u sve i krenuli…
Stradanje Milana Milišića jedinstven je događaj u kulturi našega zajedničkog svijeta. Jedna od tri markantne pjesničke smrti: August Cesarec, Ivan Goran Kovačić, Milan Milišić. Milišić nam je na više načina najbliži. Najprije zato što je on naš suvremenik, a njegovo je stradanje dio našegarata. Uz vijest o njegovoj smrti u Sarajevo su tog posljednjeg listopada pred opsadu grada jedna za drugom stigle dvije vijesti. Prema prvoj, ne zna se tko ga je ubio. Premda drugoj, ubili su ga ustaše. Ta vijest došla je iz Beograda, od pisca čije ime ovaj čitatelj neće spomenuti. Onda, preko Dubrovnika, dolazi i treća vijest, koja kaže da je pucano sa broda Jugoslavenske ratne mornarice. Ta će se vijest najduže održati, i postat će općeprihvaćenom istinom. A onda i razlogom zašto su hrvatski pisci, ili barem onaj himnoljubivi dio hrvatske književne zajednice, postali mnogo skloniji Milišićevu stradanju, nego što su ikad bili skloni njegovom djelu. Na kraju, to što Milišića očito nisu ciljano pogubili ustaše, kao što se u prvi mah poželjelo, razlog je što ni njegova smrt, ni djelo nisu poslije previše slavljeni u Beogradu.
Istina o kojoj ovaj čitatelj očito ništa nije znao, a koja se gradi kroz dnevnik Jelene Trpković, drukčija je od službenih i neslužbenih verzija. Ali takvom je ne čine samo međusobno suprotstavljene priče, od kojih jedne moraju biti lažne da bi druge bile istinite. Ne može nikako biti da su istinite i jedne i druge, ali će lako biti da nisu istinite ni jedne ni druge. Drukčijom tu istinu Jelene Trpković čine načini na koje ona do nje dolazi. Jednostavno, ljudi joj to u Dubrovniku govore. I govoreći, oni na njezinu dušu istovaruju nešto što je svaki put nepodnošljivo. Čine to uvjereni da joj pomažu. Ili, još bolje, čine to uvjereni da rade moralno ispravnu stvar. Bivaju veliki u svojim očima, a da ih nije briga kako će ona dalje živjeti s tim. I gdje će ona uopće živjeti? I od čega se njezin život još sastoji, osim od posljedica smrti Milana Milišića? Na kraju, najvjerojatnija je ona najbizarnija verzija, prema kojoj je pjesnik stradao od projektila koji je ispalila neznalačka topnička ruka branitelja grada. Naravno da je tu verziju čula u Dubrovniku, a gdje bi drugdje?
Mijenja li se, međutim, išta s tim? Mijenja li se, recimo, išta u pripovijesti ili u povijesnim činjenicama vezanim za srpsko-crnogorsku opsadu Dubrovnika i napade na taj grad? Ništa! Moglo bi se, i to na gore, promijeniti samo ponešto od toga kako na Milana Milišića i njegovo stradanje gledaju protagonisti žive hrvatske književnosti. Ali ne bismo ni o tome trebali previše voditi računa. Ova knjiga je i za nas, i za Milana Milišića, svakako mnogo važnija. Ne samo zato što je istina važnija, nego i zato što je u njoj, u ovoj knjizi, ispripovijedana neka bolja slika svijeta. S njom žrtva dobiva neki plemenitiji smisao. Smisao sjećanja, smisao estetskog oblikovanja…
Što je bilo sa smokingom Milišićeva oca, koji je zacijelo iziritirao biraju hrvatsko-srpsku književnu publiku, i bez kojeg bi vjerojatno i đavo iz Miodraga Perišića progovorio na neki umjereniji i umiveniji način? To ovog čitatelja zanima: što je bilo s tim smokingom? Njega više u dnevniku nema, a nema ga, pretpostavljamo, ni u Jeleninim sjećanjima i životu. Možda ni ona ne zna što je bilo sa smokingom? Prirodno bi bilo da ne zna. Sve se naše stvari na kraju života pretvaraju u smeće i otpad. Ostaje samo ono što je estetski uobličeno, ostaje samo ono što u sjećanju biva trajnije i od svoga povoda. Ostaju crteži i slike, slike na platnu i slike u riječima. I tako se ispunjava onaj smisao dnevnika, koji odavno već nema veze s razlozima zbog kojih su dnevnici započinjani. Ima u ovoj knjizi jedna sasvim mala epizoda, koju bih mogao naći, ali mi je milije da ju interpretiram po sjećanju, dakle ne onako kako ju je Jelena zapisala, nego onako kako sam ju ja upamtio. Beogradska arhitektica Sonja Prodanović, rodom Dubrovkinja, bila je u delegaciji koja je obilazila generalštab da ih mole da prestanu bombardirati taj grad. Tamo se neka bjonda rasplakala, pa je molila mračnog generala da ne bombardira Dubrovnik, jer su joj tamo mama i tata. Ne brinite se ništa, gađat ćemo ih malim kalibrima!, tješio ju je general. I to je sve.
Apologija odanosti: Dubrovniku, Beogradu, ljudima među kojima živi… Milanu Milišiću, prije svega
Pogovor za knjigu “Takva su vremena” Jelene Trpković
Dijaristica se vjerojatno ne sjeća zašto je počela pisati dnevnik. Takvih se detalja mogu sjetiti samo oni koji su dnevnik započeli, pa uskoro prestali. Oni koji su shvatili da nemaju – ili možda ne umiju? – o čemu pisati. A među njima i oni sretnici, koji nisu ni svjesni zbog čega su sretni, kojima se život nije pobrinuo oko teme. Ali u dnevničkom slučaju Jelene Trpković čitatelj je dojma da je ona počela zapisivati svijet u slikama. Kao da uz pomoć riječi radi skice za neke buduće crteže, podsjetnike za slike koje će možda biti naslikane, a možda i neće. Već je prvi zapis u ovoj knjizi gotova slika, možda i freska na nekom tajnom, svakako zaklonjenom dubrovačkom zidu, do kojeg ne dopiru nezvane oči, na kojoj je Milan Milišić u predratnom očevom smokingu, u trapericama i bijelim tenisicama, u Sorkočevićevom ljetnikovcu, na svečanoj večeri u povodu regionalne konferencije PEN-a. Godina je predratna, ali tek kasnije saznaje se da su neke godine bile predratne. Na slici su Hrvati i Srbi, poznata književnička lica, neka od njih će kasnije biti po zlu čuvena. Ali sada su elegantni i bogati, bogatiji nego što to po bankovnim računima možda jesu, gordi na izlasku iz socijalizma, ponosni predstavnici svojih malih naroda. No, koliko god oni gordi bili, nadgordio ih je Milišić, tim smokingom, koji međutim nije ni hrvatski, ni srpski, a nije čak ni dubrovački, premda se svim prisutnim vjerojatno čini da je upravo dubrovački, nego je smoking – očev. Vrijeme je takvo, godina je takva, 1989., da samo on na toj tajnoj freski, i na toj Jeleninoj proznoj skici za fresku, ima nešto što je samo njegovo i njegova oca. I to je ono čime je Milišić nadgordio sve te hrvatske i srpske pisce koji su došli na svečanu večeru, koja će, premda dijaristica to ne kaže, biti i posljednja njihova zajednička večera. Nije on imao namjeru da se s njima nadgornjava i nadmeće, premda mu oholosti zacijelo nije nedostajalo. Ali i ta je oholost, kao i sve drugo na ovoj fresci, bilo njegovo lično. I nikako nije moglo biti zajedničko, komunalno, nacionalno, općenarodno, pa čak ni dubrovačko. Ali tako to neće vidjeti ni Hrvati, ni Srbi, jer svi su tu, tog dana i na toj slici, Hrvati ili Srbi. Jedni će, oni možda i dobroćudniji, misliti da se Milišić u tom smokingu gordi kao Dubrovčanin. Drugi će misliti da se Milišić gordi kao falšni, kao lažni Hrvat, kao netko tko uz Hrvate pristaje. Rečenicu pred kojom Milan Milišić preblijedi, kao da je u njoj ugledao vlastitu smrt (ili razlog za vlastitu prijevremenu smrt), izgovara jedan od onih prijeratnih beogradskih arbitara književne elegancije, možda i najmarkantniji među njima, Miodrag Perišić: “Milišiću, ne diči se toliko. Možda ti uskoro ta gordost nestane sa lica.” Premda Perišić ne komentira smoking, on je na ovoj proznoj slici i na tajnoj dubrovačkoj zidnoj freski Jelene Trpković silno važan. Važniji je i od one fra Petrove čaše u priči Ive Andrića. On je, taj smoking, dvostruki simbol: onoga po čemu se u sebi i na sebi Milišić od sviju njih (ili od većine prisutnih) fatalno razlikuje, i onoga s čime se Milišić u životu tako nedužno zaigrao, a što je u društvu Srba i Hrvata smrtonosno.
U tom prvom zapisu u ovoj knjizi postoji i ono drugo čime će dijaristica biti vođena do kraja, a što ne može biti naslikano, nego samo izgovoreno. Riječi koje ljudi izgovaraju, situacije koje jedni drugima priređuju, koje spadaju u ono što ćemo iz ljubaznosti i obzira prešutjeti i zaboraviti, nadajući se da će i nama nešto takvo biti obzirno i ljubazno prešućeno i zaboravljeno. Jelena Trpković ne samo da ništa ne prešućuje i ne zaboravlja, nego upravo u takvim detaljima razotkriva duh vremena i pronalazi uzroke sveopćeg stradanja. Takva je scena himne pred svečanu večeru u Ljetnikovcu Sorkočević. Premda je godina 1989, himna je, naravno, Lijepa naša. Koliko god se trideset i kusur godina kasnije hrvatski nacionalisti i demonteri nacionalne povijesti trude drukčije predstaviti stvar, ali Lijepa naša se u socijalistička vremena svirala ne samo svake ponoći u programu Radio Zagreba, nego i u svakoj drugoj prilici u kojoj bi netko, sasvim slobodno, poželio podići svoje uzvanike na njihove noge lake. Obično se svirala u paru s himnom Hej Slaveni, ali nije bio problem ni bez nje. Recimo, malo je vjerojatno – osim što to dijaristica ne spominje – da je u Ljetnikovcu Sorkočević, u čast zajedničke večere sudionika Regionalne konferencije PEN-a u Dubrovniku, odsvirana i himna Hej Slaveni. Već je dovoljno neobično to da se prije večere svira bilo koja himna, a dvije bi zacijelo već bile Monty Python i Top lista nadrealista. No, tako su, eto, hrvatski pisci željeli istaknuti svoju samosvojnost i samobitnost u odnosu na Srbe, što im danas, kao preporođenim nacionalistima, predstavlja stanovit problem pri sjećanjima na ta strašna socijalistička i jugoslavenska vremena: naime, Hrvatska je bila jedina jugoslavenska republika s vlastitom himnom koja se smjela javno intonirati; naravno da je i Srbija od ranije imala himnu, ali ta je himna bila zabranjena jer se u njoj spominje kralj. Postojale su, istina, neke druge, stvarne ili simboličke partikularne činjenice, prema kojima su Hrvati bivali zakinuti u odnosu na Srbe, no zašto bismo prešutjeli ovu, a isticali te druge?
Dakle, u toj sceni zasvirala je himna, a Jasmina se, tadašnja žena jednoga hrvatskog pisca, desnicom rukom uhvatila za lijevu stranu grudi. Jelena tu scenu bilježi, i time stvara nelagodu, budući da se protagonistica nikad poslije, vjerojatno, nije uhvatila na grudi na Lijepu našu. Ali postoji nešto u tom trenutku što je važnije od viška obzira i ljubaznosti. Nešto što, pored svega drugog, govori i o tome kakva je bila 1989. godina, tko smo u toj godini bili mi, i šta je sve bilo moguće, a kasnije će biti izgubljeno. Na kraju, postoje i tri važne Jelenine rečenice, koje glase ovako: “Jasmina stavlja desnu ruku na srce dok traje himna. Pomislim kako je lojalna svom mužu i da li bih i ja to trebala da uradim. Ne umem ja to.” U ovom “ne umem ja to” postoji nešto od nelagode ateista pred situacijom u kojoj se svi oko njega krste. Taj jednostavan, koreografski raspisan pokret svatko bi mogao izvesti, čak i ako nikad to nije činio. Ali što se to s nama zbiva ako se takvo što mora učiniti? I šta je tačno razlog za tu vrstu odanosti? Mužu, zajednici, domovini, sasvim svejedno kome.
Jelena nije u odsudnom času u Ljetnikovcu Sorkočević prinijela ruku srcu, ali je njezin dnevnik, otpočetka do kraja, apologija odanosti: Dubrovniku, Beogradu, ljudima među kojima živi… Milanu Milišiću, prije svega. U svakoj se prilici zatekla tamo gdje prema zadanom rasporedu uloga na sceni nije trebala biti. Ostajala bi do kraja i odlazila tek onda kada više nije morala otići. Podnosila je tuđi očaj, i ništa nije zaboravljala. Što opet ne znači da je bila zlopamtilo. Samo je željela znati šta se tačno dogodilo. Bez naknadnih popravaka i utješnih sjećanja, bez anestezije. Nigdje kao u njezinom dnevniku ne saznaje se kako je počinjao i od čega se sve sastojao rat u Dubrovniku. Njezin dnevnik autentični je spomenik stradanja tog grada, ali spomenikom ga neće učiniti posvećivanje i beatifikacija njegovih žitelja, poznatih i anonimnih. Ljudi se snalaze kako znaju, uglavnom tako što se preobražavaju i mijenjaju, uglavnom tako što postepeno postaju drugi ljudi, neprijateljski raspoloženi prema onim ljudima koji su ranije bili. Kada u neposrednoj svojoj blizini imaju nekoga tko je iz Beograda, koliko god možda i ne odgovarao predodžbi o neprijatelju, na njemu vježbaju svoje novostečene moći. Time govore nešto loše o sebi, nešto čega bi se možda mogli sramiti, ali upravo to čini ono najvažnije u spomeniku o stradanju grada. Nisu meci i granate, nisu zapaljeni gradski krovovi, ni raskomadana ljudska tijela, nisu izbjeglice materijal za autentično spomenik stradanja grada, nego su materijal ljudi koje je zlo izmijenilo i sebi prispodobilo. Jelena Trpković uspijeva prenositi detalje njihovih strašnih preobražaja upravo zato što ona nikad i nigdje nije žrtva, ne osjeća se tako, pa se tako ni ne predstavlja, niti ona sebe kani prikazati dobrom i ispravnom. Ona je promatračica, ona živi svojim drukčijim životom, i izbjegava išta reći o vlastitoj patnji. Ova je knjiga svjedočanstvo ljubavi i odanosti prema čovjeku u prijeratnom očevom smokingu, ali potpuno lišena svega onog što pripovijesti o ljubavi i odanosti u nas obično podrazumijevaju. Jednako kao što Jelenine desnice ruke nema na srcu dok svira svečana pjesma, jer ne ume ona to, nema ni njezinog glasa u zboru balkanskih narikača. To bi njezine čitatelje moglo na naročit način potresti.
Ona svo to vrijeme prelazi s jedne na drugu stranu, i silom prilika mijenja ulogu koju igra. U ratnom i poratnom Dubrovniku ona je Srpkinja, Beograđanka, teško tolerirano čeljade, s kojim se razgovara preko razgovora o njezinom tada već mrtvom mužu, s kojim zajednica također ne zna što bi, dok je u ratnom i poratnom Beogradu ona osoba s druge strane granice, ako već nije Hrvatica i Dubrovkinja, onda je opet teško tolerirano čeljade, čija je životna istina opterećujuća i iritantna. I za jedne, i za druge bolje bi bilo da nje nema, jer se u njoj zrcale i jedni, i drugi. Već se u tome što ona na ovom svijetu postoji prepoznaje sav jad i bijeda njihovih žalosnih hrvatskih i srpskih preobražaja.
Jelena je prema njima naoko hladna. Ona općenito nikome ne priznaje razloge ni opravdanja za preobražaj u zlo. Ili za preobražaj u većinstvo. Uz jedan znakovit i za ovog čitatelja ganutljiv izuzetak: Sarajevo, Bosna. Kako su i ta zemlja i njezin glavni grad upleteni u kompleksan slučaj Milišić, tako ćemo se putujući njezinim dnevnikom zateći i u Bosni i Sarajevu. Tamo Jelena gotovo ničice pada pred stradanjima ljudi, spremna je smanjiti se do zrna prosa, biva sentimentalna, onakva kakva nikad nije u Dubrovniku ili Beogradu. Dok te stranice čita, čitatelj s knedlom u grlu pokušava doviknuti svojoj dijaristici da to nipošto nije nužno. Ustvari da ona to uopće ne bi trebala raditi, da ne bi smjela, nego da bi i prema tim ljudima trebala biti onakva kakva je prema Srbima i Hrvatima. Ustvari, prema Beograđanima i Dubrovčanima. Ali naravno da je to nemoguće, i naravno da je to samo potvrda onog od čega smo u sve i krenuli…
Stradanje Milana Milišića jedinstven je događaj u kulturi našega zajedničkog svijeta. Jedna od tri markantne pjesničke smrti: August Cesarec, Ivan Goran Kovačić, Milan Milišić. Milišić nam je na više načina najbliži. Najprije zato što je on naš suvremenik, a njegovo je stradanje dio našega rata. Uz vijest o njegovoj smrti u Sarajevo su tog posljednjeg listopada pred opsadu grada jedna za drugom stigle dvije vijesti. Prema prvoj, ne zna se tko ga je ubio. Premda drugoj, ubili su ga ustaše. Ta vijest došla je iz Beograda, od pisca čije ime ovaj čitatelj neće spomenuti. Onda, preko Dubrovnika, dolazi i treća vijest, koja kaže da je pucano sa broda Jugoslavenske ratne mornarice. Ta će se vijest najduže održati, i postat će općeprihvaćenom istinom. A onda i razlogom zašto su hrvatski pisci, ili barem onaj himnoljubivi dio hrvatske književne zajednice, postali mnogo skloniji Milišićevu stradanju, nego što su ikad bili skloni njegovom djelu. Na kraju, to što Milišića očito nisu ciljano pogubili ustaše, kao što se u prvi mah poželjelo, razlog je što ni njegova smrt, ni djelo nisu poslije previše slavljeni u Beogradu.
Istina o kojoj ovaj čitatelj očito ništa nije znao, a koja se gradi kroz dnevnik Jelene Trpković, drukčija je od službenih i neslužbenih verzija. Ali takvom je ne čine samo međusobno suprotstavljene priče, od kojih jedne moraju biti lažne da bi druge bile istinite. Ne može nikako biti da su istinite i jedne i druge, ali će lako biti da nisu istinite ni jedne ni druge. Drukčijom tu istinu Jelene Trpković čine načini na koje ona do nje dolazi. Jednostavno, ljudi joj to u Dubrovniku govore. I govoreći, oni na njezinu dušu istovaruju nešto što je svaki put nepodnošljivo. Čine to uvjereni da joj pomažu. Ili, još bolje, čine to uvjereni da rade moralno ispravnu stvar. Bivaju veliki u svojim očima, a da ih nije briga kako će ona dalje živjeti s tim. I gdje će ona uopće živjeti? I od čega se njezin život još sastoji, osim od posljedica smrti Milana Milišića? Na kraju, najvjerojatnija je ona najbizarnija verzija, prema kojoj je pjesnik stradao od projektila koji je ispalila neznalačka topnička ruka branitelja grada. Naravno da je tu verziju čula u Dubrovniku, a gdje bi drugdje?
Mijenja li se, međutim, išta s tim? Mijenja li se, recimo, išta u pripovijesti ili u povijesnim činjenicama vezanim za srpsko-crnogorsku opsadu Dubrovnika i napade na taj grad? Ništa! Moglo bi se, i to na gore, promijeniti samo ponešto od toga kako na Milana Milišića i njegovo stradanje gledaju protagonisti žive hrvatske književnosti. Ali ne bismo ni o tome trebali previše voditi računa. Ova knjiga je i za nas, i za Milana Milišića, svakako mnogo važnija. Ne samo zato što je istina važnija, nego i zato što je u njoj, u ovoj knjizi, ispripovijedana neka bolja slika svijeta. S njom žrtva dobiva neki plemenitiji smisao. Smisao sjećanja, smisao estetskog oblikovanja…
Što je bilo sa smokingom Milišićeva oca, koji je zacijelo iziritirao biraju hrvatsko-srpsku književnu publiku, i bez kojeg bi vjerojatno i đavo iz Miodraga Perišića progovorio na neki umjereniji i umiveniji način? To ovog čitatelja zanima: što je bilo s tim smokingom? Njega više u dnevniku nema, a nema ga, pretpostavljamo, ni u Jeleninim sjećanjima i životu. Možda ni ona ne zna što je bilo sa smokingom? Prirodno bi bilo da ne zna. Sve se naše stvari na kraju života pretvaraju u smeće i otpad. Ostaje samo ono što je estetski uobličeno, ostaje samo ono što u sjećanju biva trajnije i od svoga povoda. Ostaju crteži i slike, slike na platnu i slike u riječima. I tako se ispunjava onaj smisao dnevnika, koji odavno već nema veze s razlozima zbog kojih su dnevnici započinjani. Ima u ovoj knjizi jedna sasvim mala epizoda, koju bih mogao naći, ali mi je milije da ju interpretiram po sjećanju, dakle ne onako kako ju je Jelena zapisala, nego onako kako sam ju ja upamtio. Beogradska arhitektica Sonja Prodanović, rodom Dubrovkinja, bila je u delegaciji koja je obilazila generalštab da ih mole da prestanu bombardirati taj grad. Tamo se neka bjonda rasplakala, pa je molila mračnog generala da ne bombardira Dubrovnik, jer su joj tamo mama i tata. Ne brinite se ništa, gađat ćemo ih malim kalibrima!, tješio ju je general. I to je sve.