Jedan pjesnik, govoreći o Kaštelanovoj zbirci Malo kamena i puno snova primjećuje dobro da se moraju razlikovati tri grupe pjesnika koji su pisali u NOB-u i o NOB-u. U prvu grupu spadaju oni već formirani prije rata, klasični pjesnici jedne kulture, poput Nazora, u drugu pjesnici koji su se javili neposredno pred rat svojim prvim poetskim radovima, dok se u treću svrstavaju mladići koji su se tek u ratu formirali i kao ljudi i kao pjesnici. Da nije isključiva, ova podjela bi bila veoma dobra. Ona zadovoljava jedan određeni sistem mišljenja, ali sistem kao sistem, uvijek se ukazuje u nečemu manjkav, naročito ako polazi sa građanskih pozicija kakav je slučaj ovdje. On ne govori o bitnoj razlici između NOR-a i revolucije, on našu poeziju posmatra jednako kao poeziju otpora u bilo kojoj drugoj zemlji Evrope i svijeta. To je načelna pogreška. Ne samo da je pogrešno isključiti tzv. socijalnu komponentu, nego se tu potpuno prelazi preko pjesnika koji su se formirali kao revolucionari prije rata, i koji su stvarnost doživljavali daleko krvavijom nego drugi. Logičan izraz njihovog životnog opredjeljenja u vučjim vremenima jeste i poezija koja izražava taj vučji svijet. To ne nalazimo u Nazora. Revolucionarni pjesnici doživljavaju rat kao potpuni preobražaj društva, uz sve sumrake i zvjerstva kojih su svjesni, što izmiče pjesnicima otpora koji se u određenom trenutku bune protiv zavojevača koji ih je egzistencijalno ugrozio. Revolucionarni pjesnici su egzistencijalnu ugroženost osjećali i prije rata, dok građanski nisu. Nije dovoljno ljude razlučiti po godinama starosti i iskustvu, ono je najmanje važno kada je u pitanju poezija. (To je jedinstveno bratstvo po nesanici. Treba se samo sjetiti da Aragon u najtežim danima rata piše svoje ljubavne pjesme posvećene Elzinim očima. To je pobjeda revolucionarne ljudskosti, pokušaj da se domovina odbrani i ljepotom.) Davičo, Kaštelan, Kovačić, Kulenović, sve su to pjesnici koji su izrasli na Krležinim poetskim postulatima, suprotno liniji Ujević, Šop, Nazor i drugi.
Mocartova čarobna frula, vječni dualizam svijeta, svjetla i tame
Svijet se oduvijek umjetnicima ukazuje u svojoj dijalektičkoj suprotnosti, u neprekidnom smjenjivanju i prožimanju dobra i zla, u sudbinskoj vrinji. Ali razlika od pjesnika do pjesnika postoji. Sulaimanov svijet je statičan, božanski, nepromjenjiv, on imenuje samo vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se razgrađuje, ali ne i vrijeme preobražaja. Gundulić to samo parafrazira u »Osmanu«. Čovjek ne može mnogo uticati na svoju sudbinu. U Mocartovoj operi »Čarobna frula« to nije tako. Njegov je svijet dinamičan, antropomorfan, bez obzira na sve nečastive, iliti božanske sile koje se javljaju. Da bi se razriješio životni problem, mora se djelati. Sve je u rukama protagonista, Tamina i Papagena, pameti i objašnjenja, uma i razdraganosti. Mocart je ostvario svijet bajke, ali bajke u kojoj dobro trijumfuje pomoću ljubavi i mudrosti, strpljenjem i snagom. Mocart je svoju ideju ostvario čistim muzičkim sredstvima, zato je njegova slika svijeta autentična i visoko umjetnička. Pred gledaocima i slušaocima odvija se jedna muzička priča sa elementima narodnog muzičkog teatra, landlieda i ländlera, ali i najvišim trenucima velike herojske opere u čijoj je potki mnogo političkih i literarnih stremljenja onoga doba. (Niti jedno remek-djelo prošlosti nije apolitično.)
JABLANI, LASTAVICE, SAN: OD POČETKA DO »ČAROBNE FRULE«
»San tvoj pjevam…«
»Utvrde se predaju, ali ne ove od sna«
…
Krležin poetski poklič »jednoga dana«, u Kaštelana postaje San. Kaštelan je pjesnik Sna, ali on ne pjeva utopijski san, san izgubljenog čovjeka koji od stvarnosti bježi u san, nego traganje za snom, ostvarenje sna. On pjeva Nadu, ali i Borbu. Nema statičnih oblika, sve je u dinamici zazivanja Novog, kao jedinom uslovu postojanja i najboljeg među starim stvarima.
Da bi postojao san, mora postojati noć, kao suprotnost danu i svjetlosti. Nije to crno-bijeli odnos, niti prosto mehanicističko metaforisanje kakvim obiluje naša socijalna poezija, već složeni sistem kojim se pokušava pronaći put do duše koja jeste u svom materijalnom tijelu željna ljudskosti.
»Crveni konj« je prvi Kaštelanov San. Konj koji treba odnijeti svog jahača u novo, u nestvarno a sanjano. Naravno, taj konj mora biti Crven, jer crveno je u svijesti san o novom. Taj se san ukazuje kao jutro, koje mora doći, zato pjesnik kaže: »Kad svane san«. On se ne može odbraniti od budućnosti koja će biti krvava, on to i ne želi, iako ne kolje. Fitilj je zapaljen, staro mora odletjeti u vazduh. Šta će se, dakle, pomoliti na zgarištu? Da li opet ono staro? Vrijedi li za to žrtvovati svoj život, boriti se. Cijeli je svijet ispunjen lešinama, one su svuda naokolo, mi ležimo na njima, pokrivamo se lešinama, one su u nama. Sve je mrtvačnica, sve umire, sve se sahranjuje. To je sumrak svih vrijednosti iz koga se mora roditi nešto novo. Kaštelan je pjesnik sveopšte smrti, u svojoj pjesmi U sobi među lešinama. Ali on je pjesnik i zrelosti promjena, da zagrizem zrelu bunu, pjesnik koji se nada smijehu i radosti, rascvjetanim granama kao jednostavnom i vječnom simbolu ljudske sreće.
Ne može se u svakom trenutku tu uspostaviti koordinacija, čovjek ne može reagovati samo kao čovjek, kao umno biće, progovori u njemu zvijer, izgubi se ljudskost, obezliči se, propada se u drugo stanje, u druge svjetove. Kao u izlomljenom staklu, svijet nema kontinuiteta, istrzan je, isjeckan, dorađivan prerađivan, samo da bi preživio takav kakav jeste. Progovori u Kaštelanu, kao u Mocartovoj Fruli, jednostavan narodni motiv, ali taj motiv tragično zvani prostorom pada po jesenjem lišću vasutom po svijetu naokolu. To je taj Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku u kojoj sve i svakoga smrt podgrizava. Nisu to više vremena deseterca, pa niti ženske lirike, treba na drugi način izraziti taj lelek, lelek, taj sumrak svih stvari i pojava, prevrat koji je na pomolu. Ali, hoće li doći samo promjena ili uništenje Šta je pred čovjekom, pred pjesnikom? Može se čovjek odreći svoje sadašnjice u ime hipotetične budućnosti, može li se odreći i najbeznačajnije sitne stvari uz svoju nogu, lirskog dalmatinskog šljepusanja mora, mirisa trava i vode. Sve je to ušlo u Kaštelanovu poeziju na jednostavan način, možda nešto deklarativnije nego doživljeno, ali svjedoči o lirskoj snazi svoga tvorca, kao i o autentičnosti i životnosti svijeta čijim se pjesnikom smatra. Lirski rustikalno, Kaštelan pjeva svijet izgubljenog djetinjstva, nepostojećeg raja iz koga je izgnan čim se rodio. To što on pjeva jeste san o djetinjstvu, slike jednog uspavanog i okamenjenog svijeta koji se vidi u Tužnim očima. On će u pjesmi Djetinjstvo, jednostavnom muzičkom frazom reći svoje zbogom tom svijetu nestvarnosti, kome će se ponovo vratiti mnogo kasnije, ili nešto ranije, u pjesmama Čarobne frule, koje su konačno oslobođenje od fantazmagorija rata. Pjesnik jednim jasnim pogledom vidi sve, ali to što gleda on sam doživljava kao balzamirani, muzejski svijet školske, osnovnoškolske zapravo zadaće. Vertikala jablana, potom predvečerje godina prije rata. Iza te vertikale, iza tog svijeta, kao sa porušenog pejzaža, iza granica rodnog atara, svijet je jeze, ugroženosti i mukle ravnodušnosti. Sve je tu bezimeno, sve teško, sve pokriveno kacijama smrti. Zvoni konjanik budućnosti o kome će pjesnik pjevati više puta, kao o svojoj tražećoj nadi, svom vlastitom, poetskom rzanju.
U »Krvaviji« preovladuju socijalni motivi, ali ne kao motivi preuzeti po etike, nego kao jednostvarni poetski pogled na svijet. U tom se svijetu, svijetu poetske imaginacije, sustiču bolne slike uništenih ljudskih bića, krhotine snova, koji su poput cvjetova, ono prosipavanje što donosi sirotinji rumenilo na obraze. Krhotine svijeta, ostaci ostataka, to je ono što održava sirotinju u životu, ta nada koja se smiješta i na »iskrivljena divlja lica«. Svijet Jure Kaštelana zaista je konzistentan, ali i svijet rijetkog kontinuiteta. Njegov je San višeslojan, potrebno je dospjeti do njegovog središta da bi se otud vidjelo sve, čak i ono što je nedohvatno, mada nasušno.
»U snu koji sne o svima, / komad kruha pšeničnoga…«
no tu se san ne završava, bio bi on suviše jednostavan da je usmjeren samo na kratkotrajno zadovoljavanje potreba stomaka, ide se u cijelu kosmogoniju sirotinjskih snova. Slika je izvanredna, njen završetak je logičan i poetski snažan:
»… i da zore snom zaliju / da umiju / krvlju, / suncem / zadimljena, / iskrivljena divlja lica.«
Pjesnik ovakvih stihova revoluciju doživljava kao ostvarenje nepomućenih snova, kao daljinu mogućnost novih poetskih slika, kao oblikovanje nove svjetske duše. O duši će kasnije biti još riječi, ali ona se ovdje mora spomenuti kao projekcija nedosanjanog sna. Egzistencijalno čisto razgraničen, poetski se problemi, što godine prolaze, u djelu Jure Kaštelana kreću prema poetskoj metafizici, gdje će se stići, kao krajnjem ishodu koji je novo poetsko polazište. Možda ne Kaštelanovo, nego novih generacija. Kaštelan, za sada, svojom poezijom zatvara svoj krug. Njegova se poezija ne mora objašnjavati drugim elementima osim nje same. Samoj sebi ona je i razlog i opravdanje, samoj sebi ona je izgovor poetskog angažmana, koji nije poetsko-socijalni angažman pripreman izvanpoetskim misijskim procesom, nego spiritus movens života, pa samim tim i pjevanja. Kaštelan poznati obrazac pjesma-krik, donekle modifikuje, sjenči blagim sjećanjem na zavičaj, koji jeste san bivšeg iz koga se sanja buduće, projekcija projektovanog – njegovi su tonovi meksi, pastelni, ali se nalazi čvrsto drže platna. (U nekim se pjesmama osjeća uticaj poetske slobode nadrealista, prvenstveno Davičeve Hane, ali to su samo Kaštelanove poetske vježbe, kojima on ispituje, jezički, podlogu na kojoj gradi svoju poetiku. Uvijek se ti trenuci, momenti preispitivanja, osjećaju kao uticaj poetske sabraće. Prihvativši neku jezičku melodiju, pjesnik, u stvari, sumnja u autentičnost vlastitog svijeta. Kaštelana od toga spasava jednostavna narodna melodija, lirski zvon preko kamenjara, od čijeg se glasa on oporavlja i postaje ponovo svoj.
»Mrače vukodlače, tama je od krvi / bune vrište, desna kuća, voda pada / daj da se rodim, daj da zagrizem / grkljan i uže vodopada.«
Ta težnja za rođenjem, jeste, prvenstveno, težnja za autentičnim glasom svjedoka, koji baš zbog svog svjedočenja, zbog želje za autentičnim svjedočenjem, ne može da se oslobodi potrebe za slikanjem, a ne za stvaranjem. Kada pobjegne od tog trzaja, od te jasne želje da svjedoči, on će, pored ostalog i svjedočiti, ali na poetski uvjerljiv način.)
Ona početna vizija, kao da je gleda novorođenče kroz prozor u prvi hip, promeće se Kaštelanovom poezijom, javljajući se uvijek kao njegov autentični zaštitni znak. Već sam spomenuo tu sliku, horizont u kome se smješta sve znano i vidljivo, presječen jednom jedinom vertikalom, jablanom, kao oličenjem sna o napuštanju tog horizonta, svega što jeste bojište i pojište, svega što se zbiva u stegama dana i svakodnevnice. Jablan je vertikala sna, najmoćniji simbol rane Kaštelanove poezije. Nije sve što se vidi i zbiva na horizontali dostojno prezira i zaborava, ali se ne može uporediti sa onim što je u krošnji jablana. Izdignuće se lijepe slike mladićstva, lijepe slike ljubavi, želje za životom, u tu zipku iz koje će dozivati Novo. Naravno, i kod drugih se pjesnika let i želja za letom javljaju kao san o oslobođenju od svega što čovjeka ograničava da svoju misao pretvori u djelo, ali je to u Kaštelana izraženo veoma dobro odabranim simbolom koji je sam uplovio u njegov poetski svijet kao nerazdvojni drug iz djetinjstva. Sve što je u vezi sa srećom, nosi oznaku leta, to je sreća lastavičija. Kaštelanova slika proljeća, iz dječje perspektive, jeste slika preozbiljnog dječaka, koga je život uozbiljio koji sve gleda svojim preozbiljnim očima bez sudjelovanja, sve vidi i razumije, ali ne dotiče. To proljeće je krvo-proljeće koje će uskoro prerasti, snagom istorijske nužnosti, u krvo-proliće.
Krvavije je najiva »Tifusara« poetski korak u mrak iz koga sve zloslutno zove, zjapi, lupa i kolje. Sve što se vidi i osjeća, sve što se zna, jeste samo jedna ogromna »Rana Hana, Rana«. Tu pjesnik opet sreću vidi kao lastu, ali u koje je proljeće da se vrati lasta u svoj dom, kada je to sada ono krvo-proljeće. U taj ponor, ponor bez lastavica, ponor bez leta, bez jablana, ponor u kom pred kojim se budi još jedan pjesnik i osjeća sve što osjeća, sva pometnja u uzvišenom poezijom. Taj mrak očajanja, iz koga će se rascvjetati vuči, makar bio zaklan u samom sebi, biće on svjetnost. Tu je ta želja-nada da bi morala progovoriti sva od sna, iako je goli život od krvi i od mesa.
Govoreći o Goranu Kovačiću, Kaštelan će iz ovog redakcijskog kruga, reći: »On je postao dio svijeta, ušao se u zeleno, šumorno stablo života.« Potom nastavlja, definirišući poetiku: »U svemu što je Goran Kovačić pisao, od prvih pjesama, pokušaja do zrelih ostvarenja, izbijaju se neke konstante izražene u sintezi i kontrastu, sukob svjetlosti i mraka, sudar dobra i zla, oluja i tišina, blagost i krilato plavetnilo, radost života i tragika smrti.« Logično, da objašnjavajući svoje polazište, Kaštelan u istom eseju mora sjetiti Nazora, pa ga citira: »Gotovo u svemu smatram se razložitiji, i nejednaka udesa.« Tako je stari pjesnik označio svoj odnos prema Goranu. Naravno, portretirajući Kovačića, Kaštelan u mnogome portretiše sebe, vršeći i jednostavnu operaciju izbora po srodnosti. Još jedan citat: »Pjesma Moj grob, kao imaginativni kreativni čin, izražava težnju za integritetom i za cjelinom bića, za slobodom.« To je definicija slobode kakvu prihvata i Kaštelan, ili definicija do koje je došao pod tim radom.
Svijet koji nestaje u plamenu rata, jeste svijet koji revolucionarni pjesnik ne žali. On žali nevine žrtve, nedužne žrtve užasa, ali prošnost nije nikakav rezervat kome treba težiti.
Lutanje kroz rat, to je sticanje životno-poetske mudrosti, onaj put koji Mocartov Tamino prolazi da bi zadobio svoju ljubljenu Paminu. Ona se ukazuje kao san, ali pjesnik se plaši snova, kao i Tamino, on teži vrlini, a vrlina je iznad svakog ličnog sna. To je revolucionarni moral, jer je princip žrtvovanja ovdje izjednačen sa poetskim govorom.
»Dođe mi u san sva nasmijana …« i potom »Dođe mi u san, pa mi roni suze / umjesto oka dva crna mraka …«
To je žudnja koja se samo poetski može utažiti i otjeloviti.
Namjerno izbjegavam da analiziram »Tifusare«, jer su Tifusari poetska evokacija pređenog puta. Iznad svih slika izdiže se ljudski ponos. Napor nije usmjeren ka evociranju muke, nego ka slavljenju čovjeka. Zato su Tifusari prije himnička, negoli elegična pjesma. Ona je mjera ljudskosti, mjera koja će, kasnije ali i uvijek, biti suviše stroga za svakodnevni život. To je mjera herojstva, onoga što je bilo sljubljeno kao patos i stvarnost. Iza tog vremena, biće ponovo potrebno imenovati stvarnost, vratiti stvarima njihovo obično obilježje. To je ono opterećenje koje ima svaki čovjek poslije rata, a pjesnik pogotovo. No, dok građanski pjesnik ponovo pronalazi svoja stare teme, koje je bio načas napustio da bi se pjesmom odredio prema vremenu, revolucionarni pjesnik dalje živi sa revolucijom. On će imati novu stvarnost, ali ne neposredno. Imenuje nove odnose među ljudima.
Ponovo je tu vertikala, ne još jablan i lastavica, ali je tu Pijetao na krovu,
I opet travanj, zelen travnjak, kad višnje procvjetaju.
Evo me, evo, sviralo svjetla, evo me, sunce, u zavičaju.
Nije ovo samo jednostavno nizanje pojmova jednog davnog svijeta koji se vraća u pjesnikovu svijest kao nova svakodnevnica, nego i ponovno određivanje tog svijeta, okušavanje zvučnosti tih riječi koje kao da su prešle u apstrakciju. (Interpunkcija je ovdje upotrebljena tako prirodno, ali i prilično rijetko, ne samo kada je u pitanju Kaštelan, nego i drugi naši pjesnici, osim Crnjanskog koji interpunkciju posmatra kao bitni dio rukopisa.) Pjesnik ne može da ne klikne ovdje svoj pravi i veliki san, svoju sublimnu sliku koju je davno napustio:
Jablani, jablani, visoki jablani u istom redu na podvirnici…
To je suštinsko imenovanje poetskog simbola bez koga nema ni lične poezije, imenovanje svijeta iz koga se ne može izaći. A zašto da se i izlazi?! On će se vratiti u zavičaj, da bi odatle, osnažen ljubavlju krenuo ponovo u veliki svijet Sna. Svi pojmovi iz djetinjstva su izmijenjeni, jer je i sam čovjek promijenjen; potrebno je učvrstiti ih u svojoj svijesti da bi postali djelotvorni, pjesnički djelotvorni, što je teže nego ih uvesti samo u rječnik svakodnevnih upotrebnih termina. Tog se svijeta, kojem se vraća, pjesnik ne plaši. On je sada jedno veliko oko, jedno uho i jedan jedinstveni poetski um koji prima sve što ga okružuje:
»Oči su mi danas ko stotine vrela, / i glas zvonak vjetar sa proplanka, / da letim i letim, letim bez prestanka.«
Tako je pjesnik ušao u svoj san, kao u svoj dom, postao lastavica. Njegova se poetika prostora osnažila iskustvom.
Cijeli ciklus pjesama pod nazivom »Bezimeni« jeste to novo imenovanje. Ali i uvođenje novih pojmova. Sve je tu, konj bez konjanika o kome će on još pjevati kao o onome od čega se rastao, ali što je u njemu, duboko ukorijenjeno kao visoki stub ljudskosti. Tu se još čuju sjećanja na vitešku borbu, viteza revolucije koji se nije vrejao u obračunima sa sedmoglavom aždajom. Tu je i »San u kamenu«, prostor podno Mosora, sa svim elementima jednog poetskog pejzaža, tu i »Jezero na Zelengori«, tu »Podgorski mornari«, sve ono, dakle, čega nije bilo ranije, a što je obogatilo pjesnikov svijet. On se još nije oslobodio slika dojučerašnjeg svijeta rastakanja, nestajanja i nastajanja, on će ih se osloboditi tek u »Čarobnoj fruli«.
Do “Čarobne frule”, Kaštelan je napisao niz lijepih pjesama koje su ušle u čitanke i o kojima bi se moglo govoriti veoma mnogo, pjesama nastalih po mjeri vremena i same poezije. (U tim pjesmama ima i retorike, svakako, ali to je retorika sadržaja bez koje ne može ovakva poezija, od Homera do naših dana. To je retorika epskog oblika, ali ne forme.)
Baš-čelik je potpuno oslobođenje od slika rata. Ponovo su tu svi elementi jednog normalnog života u kome se obične stvari doživljavaju na običan, tragičan način. Tu je mirna noć, kao kontrast onoj negdašnjoj noći, tu je san u kom se leti, tu su strašne domaće nemani. Tu je zov svega što jeste, što se objavilo u smislu poznate istine da se traži ono što se već ima. To se može nazvati srećom, ali i bilo kojim drugim imenom, najbolje životom. To je, istovremeno, i sve ništa, dematerijalizacija materijalnog, materijaliziranje sna. Takve su slike veoma često contradictio in adiecto, ali poeziji se ne smije pristupati zdravorazumski.
U pjesmama Čarobne frule, Kaštelan ne pjeva nježnost koja je potrebna svijetu, e da bi se ispunilo ono što nazvasmo nježnošću humaniteta, on sam jeste ta nježnost svijeta. On, jednako kao neko drugo ljudsko biće. Svaki život, sve je tu elementarno, prirodno, ali se ne može, poput pojava u prirodi, nadomjestiti nečim neljudskim. Upitanost pjesnika pred svijetom: A ovu nježnost ko će ti dati? jeste istovremeno upitanost pred svojom poezijom koja najbolje izražava tu nježnost i tu ljubav. Njegova poetska metafizika, njegov poetski san izrastao je na ljudskosti kojoj neprekidno pokušava pronaći mjeru. Ali ne uspijeva da stigne ni do čega drugog osim do sna – ponovo sna. Od snaggaravih dječaka, do sna što se u ognjici rodi, sva je ljudska muka stala, u nekoliko stihova dakle.
Takva je njegova poezija, kao da je ispisao samo nekoliko stihova, ali te stihove kao da je ispisalo samo proviđenje, jednostavno i nenametljivo, no, zato dosljedno neponovljivo. Ljudska veličina izrasta iz njegove krhkosti, ali ta se krhkost brani oklopom sna, tim čudesnim amalgamom, tim snom koji je u svemu i koji je sve. Pjesnik je duh svijeta i duh koji luta svijetom, sav od težnji da sve obuhvati, sav u težnji da se u sve ugnijezdi. On ponovo susreće svoju lastavicu, svoju navjestiteljicu sreće, svoj idiom sreće, »poludjelu od proljeća«. Iz stiha u stih pjesme »Salut et fraternité«, kao u fugi, izraste pred nama tvorevina koja se predosjećala od ranije, koja se znala i bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti pred nama. U ovoj su se pjesmi stekli svi elementi Kaštelanove poezije, ali je došlo i do pročišćavanja, do oslobađanja od svega što bi se moglo posmatrati kao nasilno, strano tkivo u utrobi pjesme, ona se potpuno helenski jednostavna, pindarovski jasna i određena, urezuje u čitaočevu svijest kao svijest stvarne ljudske pobjede. Ona je pitanje i pokušaj odgovora: Je li svijetu potrebna poezija? Samim tim što jeste i što biva, ona je potrebna. S istom snagom, s istim poetskim mirom i uzvišenošću, Kaštelan je napisao mnogo pjesama, među kojima se ističu »Konjic bez konjika«, i »Uspomeni Ivana Gorana Kovačića«. »Konjic bez konjika« je prvenstveno jedno jezičko obilje, potom vrtlog slika stvarnosti i zaumnosti, onoga što jeste i što je bilo, što mora biti, ne kao stvarnost nego kao nad-stvarnost. Slike ulaze jedna u drugu i rađaju se nove. Tu nema retorike, Kaštelan nas tjera da mislimo neprekidno u ovim nadolazećim slikama:
»Ti si nošen morem nosio more / ljubavi / Jer ti si nošen morem nosio more / ljubavi…«
Taj način koji je proistekao iz melodije udaranja talasa upotrebljava i jedan drugi mediteranski pjesnik, veliki Grk Jorjos Seferis:
»Daj mi svoje ruke, daj mi svoje / ruke, / o daj mi svoje ruke.«
U mnogim se pjesmama svjetovi ove dvojice pjesnika neodoljivo privlače, oni su jedna svijest, jedna misao o poeziji i čovjeku koji piše poeziju, koji živi poeziju, ali koji se i opire realnosti poezije koja bi da zamijeni sve njegove snove. Ali Kaštelan svoju poeziju gradi na usmenoj narodnoj ljudskoj tradiciji, prihvata se potpuno iznad folklornog klišea se nigdje ne javlja u svom sirovom obliku. Ipak, narodna poezija je tu, možda i kao razlog za pjesmu. Opravdanje pjesme i njena odskočna daska. Iz djevojačkih njedara u naše srce.
“Mrak u mraku. Noć ptica. Kamen mrk i mrtav čovjek.
Koga žali konj u planini konjic bez konjika.«
U pjesmi Uspomeni Ivana Gorana Kovačića zazivanje se ritmički takođe ponavlja, da bi pojačalo osjećanje nestalnosti, ali i povjerenja u vrijeme koje donosi i odnosi.
Neka teče vrijeme Neka teče vrijeme Neka teče vrijeme
potom, četiri puta zaredom, na početku stiha: Ivane Gorane… uz druga ponavljanja, koja sva predstavljaju uvođenje u svijet poezije, opsesije koja bi čovjeka najradije odvela u ludilo, ali one se upravo tim ritmičkim ponavljanjem, kao plemenski veselo što se njiše nad ognjištem, brani od ludila u vremena koja su sama po sebi jedno ludilo. Nemoguće je ovu poeziju analizirati a da se istovremeno ne analizira svijet koji pjeva ova poezija.
U pjesmi Čarobna frula, taj se svijet u pjesniku prelijeva u takvo izobilje kome nema kraja. Izobilje žive vode, same vatre iz koje je stvaran svemir one nedohvatne zvijezde. Pjesnik konačno stiže do mjesta iz kog niče pjesma, do
l’amor che move il sole e l’altre stelle.
Svaka pjesma u Čarobnoj fruli, sama za sebe, jeste jedan poetski univerzum u kome je ostvaren pjesnikov San. Jedinstvo onoga što je bilo prije rata, sa ovim što se danas ukazuje, zaista fascinira. Pjesnik će ponovo objasniti sebe i svoj svijet, svoj pogled na svijet i svaku od ovih pjesama trebalo bi citirati u cjelini. Od Krijesnice, gdje se metafora slovo sna javlja kao poetski ključ Kaštelanove poezije, do pjesme Lastavice, koja nam daje za pravo, s obzirom na ranije povezivanje lastavica sa pojmom sreće, da povjerujemo u pjesnikovu sreću. Ali ta sreća nije besmisleni Raj, nego integralnost života. Sve je tu, jednostavno i strašno u svojoj jednostavnosti. Horizontala ljudskog svijeta, i vertikala njegovog Sna. Jedno bez drugog ne ide, kao što ne bismo mogli zamisliti svoju svakodnevnicu bez poezije.
Jer lastavice lete One narisane I one samo zamišljene Jer lastavice nose proljeće I one koje su mrtve.
Ali, kad je poezija u pitanju, nema mrtvih stvari. Da bi stigao do svoje posljednje zbirke, do Divljeg oka, Kaštelan je, poput Mocartova Tamina, prošao mnoga iskušenja, zato je i Divlje oko njegova najsavršenija knjiga, njegova Pamina. Da bi je osvojio, bila mu je potrebna čarobna frula poezije.
Sa čarobnom Kaštelanovom frulom
Objavljeno u časopisu Oko 14 – 28. lipnja 1979.
Revolucionarna poezija i poezija otpora
Jedan pjesnik, govoreći o Kaštelanovoj zbirci Malo kamena i puno snova primjećuje dobro da se moraju razlikovati tri grupe pjesnika koji su pisali u NOB-u i o NOB-u. U prvu grupu spadaju oni već formirani prije rata, klasični pjesnici jedne kulture, poput Nazora, u drugu pjesnici koji su se javili neposredno pred rat svojim prvim poetskim radovima, dok se u treću svrstavaju mladići koji su se tek u ratu formirali i kao ljudi i kao pjesnici. Da nije isključiva, ova podjela bi bila veoma dobra. Ona zadovoljava jedan određeni sistem mišljenja, ali sistem kao sistem, uvijek se ukazuje u nečemu manjkav, naročito ako polazi sa građanskih pozicija kakav je slučaj ovdje. On ne govori o bitnoj razlici između NOR-a i revolucije, on našu poeziju posmatra jednako kao poeziju otpora u bilo kojoj drugoj zemlji Evrope i svijeta. To je načelna pogreška. Ne samo da je pogrešno isključiti tzv. socijalnu komponentu, nego se tu potpuno prelazi preko pjesnika koji su se formirali kao revolucionari prije rata, i koji su stvarnost doživljavali daleko krvavijom nego drugi. Logičan izraz njihovog životnog opredjeljenja u vučjim vremenima jeste i poezija koja izražava taj vučji svijet. To ne nalazimo u Nazora. Revolucionarni pjesnici doživljavaju rat kao potpuni preobražaj društva, uz sve sumrake i zvjerstva kojih su svjesni, što izmiče pjesnicima otpora koji se u određenom trenutku bune protiv zavojevača koji ih je egzistencijalno ugrozio. Revolucionarni pjesnici su egzistencijalnu ugroženost osjećali i prije rata, dok građanski nisu. Nije dovoljno ljude razlučiti po godinama starosti i iskustvu, ono je najmanje važno kada je u pitanju poezija. (To je jedinstveno bratstvo po nesanici. Treba se samo sjetiti da Aragon u najtežim danima rata piše svoje ljubavne pjesme posvećene Elzinim očima. To je pobjeda revolucionarne ljudskosti, pokušaj da se domovina odbrani i ljepotom.) Davičo, Kaštelan, Kovačić, Kulenović, sve su to pjesnici koji su izrasli na Krležinim poetskim postulatima, suprotno liniji Ujević, Šop, Nazor i drugi.
Mocartova čarobna frula, vječni dualizam svijeta, svjetla i tame
Svijet se oduvijek umjetnicima ukazuje u svojoj dijalektičkoj suprotnosti, u neprekidnom smjenjivanju i prožimanju dobra i zla, u sudbinskoj vrinji. Ali razlika od pjesnika do pjesnika postoji. Sulaimanov svijet je statičan, božanski, nepromjenjiv, on imenuje samo vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se razgrađuje, ali ne i vrijeme preobražaja. Gundulić to samo parafrazira u »Osmanu«. Čovjek ne može mnogo uticati na svoju sudbinu. U Mocartovoj operi »Čarobna frula« to nije tako. Njegov je svijet dinamičan, antropomorfan, bez obzira na sve nečastive, iliti božanske sile koje se javljaju. Da bi se razriješio životni problem, mora se djelati. Sve je u rukama protagonista, Tamina i Papagena, pameti i objašnjenja, uma i razdraganosti. Mocart je ostvario svijet bajke, ali bajke u kojoj dobro trijumfuje pomoću ljubavi i mudrosti, strpljenjem i snagom. Mocart je svoju ideju ostvario čistim muzičkim sredstvima, zato je njegova slika svijeta autentična i visoko umjetnička. Pred gledaocima i slušaocima odvija se jedna muzička priča sa elementima narodnog muzičkog teatra, landlieda i ländlera, ali i najvišim trenucima velike herojske opere u čijoj je potki mnogo političkih i literarnih stremljenja onoga doba. (Niti jedno remek-djelo prošlosti nije apolitično.)
JABLANI, LASTAVICE, SAN: OD POČETKA DO »ČAROBNE FRULE«
»San tvoj pjevam…«
»Utvrde se predaju, ali ne ove od sna«
…
Krležin poetski poklič »jednoga dana«, u Kaštelana postaje San. Kaštelan je pjesnik Sna, ali on ne pjeva utopijski san, san izgubljenog čovjeka koji od stvarnosti bježi u san, nego traganje za snom, ostvarenje sna. On pjeva Nadu, ali i Borbu. Nema statičnih oblika, sve je u dinamici zazivanja Novog, kao jedinom uslovu postojanja i najboljeg među starim stvarima.
Da bi postojao san, mora postojati noć, kao suprotnost danu i svjetlosti. Nije to crno-bijeli odnos, niti prosto mehanicističko metaforisanje kakvim obiluje naša socijalna poezija, već složeni sistem kojim se pokušava pronaći put do duše koja jeste u svom materijalnom tijelu željna ljudskosti.
»Crveni konj« je prvi Kaštelanov San. Konj koji treba odnijeti svog jahača u novo, u nestvarno a sanjano. Naravno, taj konj mora biti Crven, jer crveno je u svijesti san o novom. Taj se san ukazuje kao jutro, koje mora doći, zato pjesnik kaže: »Kad svane san«. On se ne može odbraniti od budućnosti koja će biti krvava, on to i ne želi, iako ne kolje. Fitilj je zapaljen, staro mora odletjeti u vazduh. Šta će se, dakle, pomoliti na zgarištu? Da li opet ono staro? Vrijedi li za to žrtvovati svoj život, boriti se. Cijeli je svijet ispunjen lešinama, one su svuda naokolo, mi ležimo na njima, pokrivamo se lešinama, one su u nama. Sve je mrtvačnica, sve umire, sve se sahranjuje. To je sumrak svih vrijednosti iz koga se mora roditi nešto novo. Kaštelan je pjesnik sveopšte smrti, u svojoj pjesmi U sobi među lešinama. Ali on je pjesnik i zrelosti promjena, da zagrizem zrelu bunu, pjesnik koji se nada smijehu i radosti, rascvjetanim granama kao jednostavnom i vječnom simbolu ljudske sreće.
Ne može se u svakom trenutku tu uspostaviti koordinacija, čovjek ne može reagovati samo kao čovjek, kao umno biće, progovori u njemu zvijer, izgubi se ljudskost, obezliči se, propada se u drugo stanje, u druge svjetove. Kao u izlomljenom staklu, svijet nema kontinuiteta, istrzan je, isjeckan, dorađivan prerađivan, samo da bi preživio takav kakav jeste. Progovori u Kaštelanu, kao u Mocartovoj Fruli, jednostavan narodni motiv, ali taj motiv tragično zvani prostorom pada po jesenjem lišću vasutom po svijetu naokolu. To je taj Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku u kojoj sve i svakoga smrt podgrizava. Nisu to više vremena deseterca, pa niti ženske lirike, treba na drugi način izraziti taj lelek, lelek, taj sumrak svih stvari i pojava, prevrat koji je na pomolu. Ali, hoće li doći samo promjena ili uništenje Šta je pred čovjekom, pred pjesnikom? Može se čovjek odreći svoje sadašnjice u ime hipotetične budućnosti, može li se odreći i najbeznačajnije sitne stvari uz svoju nogu, lirskog dalmatinskog šljepusanja mora, mirisa trava i vode. Sve je to ušlo u Kaštelanovu poeziju na jednostavan način, možda nešto deklarativnije nego doživljeno, ali svjedoči o lirskoj snazi svoga tvorca, kao i o autentičnosti i životnosti svijeta čijim se pjesnikom smatra. Lirski rustikalno, Kaštelan pjeva svijet izgubljenog djetinjstva, nepostojećeg raja iz koga je izgnan čim se rodio. To što on pjeva jeste san o djetinjstvu, slike jednog uspavanog i okamenjenog svijeta koji se vidi u Tužnim očima. On će u pjesmi Djetinjstvo, jednostavnom muzičkom frazom reći svoje zbogom tom svijetu nestvarnosti, kome će se ponovo vratiti mnogo kasnije, ili nešto ranije, u pjesmama Čarobne frule, koje su konačno oslobođenje od fantazmagorija rata. Pjesnik jednim jasnim pogledom vidi sve, ali to što gleda on sam doživljava kao balzamirani, muzejski svijet školske, osnovnoškolske zapravo zadaće. Vertikala jablana, potom predvečerje godina prije rata. Iza te vertikale, iza tog svijeta, kao sa porušenog pejzaža, iza granica rodnog atara, svijet je jeze, ugroženosti i mukle ravnodušnosti. Sve je tu bezimeno, sve teško, sve pokriveno kacijama smrti. Zvoni konjanik budućnosti o kome će pjesnik pjevati više puta, kao o svojoj tražećoj nadi, svom vlastitom, poetskom rzanju.
U »Krvaviji« preovladuju socijalni motivi, ali ne kao motivi preuzeti po etike, nego kao jednostvarni poetski pogled na svijet. U tom se svijetu, svijetu poetske imaginacije, sustiču bolne slike uništenih ljudskih bića, krhotine snova, koji su poput cvjetova, ono prosipavanje što donosi sirotinji rumenilo na obraze. Krhotine svijeta, ostaci ostataka, to je ono što održava sirotinju u životu, ta nada koja se smiješta i na »iskrivljena divlja lica«. Svijet Jure Kaštelana zaista je konzistentan, ali i svijet rijetkog kontinuiteta. Njegov je San višeslojan, potrebno je dospjeti do njegovog središta da bi se otud vidjelo sve, čak i ono što je nedohvatno, mada nasušno.
»U snu koji sne o svima, / komad kruha pšeničnoga…«
no tu se san ne završava, bio bi on suviše jednostavan da je usmjeren samo na kratkotrajno zadovoljavanje potreba stomaka, ide se u cijelu kosmogoniju sirotinjskih snova. Slika je izvanredna, njen završetak je logičan i poetski snažan:
»… i da zore snom zaliju / da umiju / krvlju, / suncem / zadimljena, / iskrivljena divlja lica.«
Pjesnik ovakvih stihova revoluciju doživljava kao ostvarenje nepomućenih snova, kao daljinu mogućnost novih poetskih slika, kao oblikovanje nove svjetske duše. O duši će kasnije biti još riječi, ali ona se ovdje mora spomenuti kao projekcija nedosanjanog sna. Egzistencijalno čisto razgraničen, poetski se problemi, što godine prolaze, u djelu Jure Kaštelana kreću prema poetskoj metafizici, gdje će se stići, kao krajnjem ishodu koji je novo poetsko polazište. Možda ne Kaštelanovo, nego novih generacija. Kaštelan, za sada, svojom poezijom zatvara svoj krug. Njegova se poezija ne mora objašnjavati drugim elementima osim nje same. Samoj sebi ona je i razlog i opravdanje, samoj sebi ona je izgovor poetskog angažmana, koji nije poetsko-socijalni angažman pripreman izvanpoetskim misijskim procesom, nego spiritus movens života, pa samim tim i pjevanja. Kaštelan poznati obrazac pjesma-krik, donekle modifikuje, sjenči blagim sjećanjem na zavičaj, koji jeste san bivšeg iz koga se sanja buduće, projekcija projektovanog – njegovi su tonovi meksi, pastelni, ali se nalazi čvrsto drže platna. (U nekim se pjesmama osjeća uticaj poetske slobode nadrealista, prvenstveno Davičeve Hane, ali to su samo Kaštelanove poetske vježbe, kojima on ispituje, jezički, podlogu na kojoj gradi svoju poetiku. Uvijek se ti trenuci, momenti preispitivanja, osjećaju kao uticaj poetske sabraće. Prihvativši neku jezičku melodiju, pjesnik, u stvari, sumnja u autentičnost vlastitog svijeta. Kaštelana od toga spasava jednostavna narodna melodija, lirski zvon preko kamenjara, od čijeg se glasa on oporavlja i postaje ponovo svoj.
»Mrače vukodlače, tama je od krvi / bune vrište, desna kuća, voda pada / daj da se rodim, daj da zagrizem / grkljan i uže vodopada.«
Ta težnja za rođenjem, jeste, prvenstveno, težnja za autentičnim glasom svjedoka, koji baš zbog svog svjedočenja, zbog želje za autentičnim svjedočenjem, ne može da se oslobodi potrebe za slikanjem, a ne za stvaranjem. Kada pobjegne od tog trzaja, od te jasne želje da svjedoči, on će, pored ostalog i svjedočiti, ali na poetski uvjerljiv način.)
Ona početna vizija, kao da je gleda novorođenče kroz prozor u prvi hip, promeće se Kaštelanovom poezijom, javljajući se uvijek kao njegov autentični zaštitni znak. Već sam spomenuo tu sliku, horizont u kome se smješta sve znano i vidljivo, presječen jednom jedinom vertikalom, jablanom, kao oličenjem sna o napuštanju tog horizonta, svega što jeste bojište i pojište, svega što se zbiva u stegama dana i svakodnevnice. Jablan je vertikala sna, najmoćniji simbol rane Kaštelanove poezije. Nije sve što se vidi i zbiva na horizontali dostojno prezira i zaborava, ali se ne može uporediti sa onim što je u krošnji jablana. Izdignuće se lijepe slike mladićstva, lijepe slike ljubavi, želje za životom, u tu zipku iz koje će dozivati Novo. Naravno, i kod drugih se pjesnika let i želja za letom javljaju kao san o oslobođenju od svega što čovjeka ograničava da svoju misao pretvori u djelo, ali je to u Kaštelana izraženo veoma dobro odabranim simbolom koji je sam uplovio u njegov poetski svijet kao nerazdvojni drug iz djetinjstva. Sve što je u vezi sa srećom, nosi oznaku leta, to je sreća lastavičija. Kaštelanova slika proljeća, iz dječje perspektive, jeste slika preozbiljnog dječaka, koga je život uozbiljio koji sve gleda svojim preozbiljnim očima bez sudjelovanja, sve vidi i razumije, ali ne dotiče. To proljeće je krvo-proljeće koje će uskoro prerasti, snagom istorijske nužnosti, u krvo-proliće.
Krvavije je najiva »Tifusara« poetski korak u mrak iz koga sve zloslutno zove, zjapi, lupa i kolje. Sve što se vidi i osjeća, sve što se zna, jeste samo jedna ogromna »Rana Hana, Rana«. Tu pjesnik opet sreću vidi kao lastu, ali u koje je proljeće da se vrati lasta u svoj dom, kada je to sada ono krvo-proljeće. U taj ponor, ponor bez lastavica, ponor bez leta, bez jablana, ponor u kom pred kojim se budi još jedan pjesnik i osjeća sve što osjeća, sva pometnja u uzvišenom poezijom. Taj mrak očajanja, iz koga će se rascvjetati vuči, makar bio zaklan u samom sebi, biće on svjetnost. Tu je ta želja-nada da bi morala progovoriti sva od sna, iako je goli život od krvi i od mesa.
Govoreći o Goranu Kovačiću, Kaštelan će iz ovog redakcijskog kruga, reći: »On je postao dio svijeta, ušao se u zeleno, šumorno stablo života.« Potom nastavlja, definirišući poetiku: »U svemu što je Goran Kovačić pisao, od prvih pjesama, pokušaja do zrelih ostvarenja, izbijaju se neke konstante izražene u sintezi i kontrastu, sukob svjetlosti i mraka, sudar dobra i zla, oluja i tišina, blagost i krilato plavetnilo, radost života i tragika smrti.« Logično, da objašnjavajući svoje polazište, Kaštelan u istom eseju mora sjetiti Nazora, pa ga citira: »Gotovo u svemu smatram se razložitiji, i nejednaka udesa.« Tako je stari pjesnik označio svoj odnos prema Goranu. Naravno, portretirajući Kovačića, Kaštelan u mnogome portretiše sebe, vršeći i jednostavnu operaciju izbora po srodnosti. Još jedan citat: »Pjesma Moj grob, kao imaginativni kreativni čin, izražava težnju za integritetom i za cjelinom bića, za slobodom.« To je definicija slobode kakvu prihvata i Kaštelan, ili definicija do koje je došao pod tim radom.
Svijet koji nestaje u plamenu rata, jeste svijet koji revolucionarni pjesnik ne žali. On žali nevine žrtve, nedužne žrtve užasa, ali prošnost nije nikakav rezervat kome treba težiti.
Lutanje kroz rat, to je sticanje životno-poetske mudrosti, onaj put koji Mocartov Tamino prolazi da bi zadobio svoju ljubljenu Paminu. Ona se ukazuje kao san, ali pjesnik se plaši snova, kao i Tamino, on teži vrlini, a vrlina je iznad svakog ličnog sna. To je revolucionarni moral, jer je princip žrtvovanja ovdje izjednačen sa poetskim govorom.
»Dođe mi u san sva nasmijana …« i potom »Dođe mi u san, pa mi roni suze / umjesto oka dva crna mraka …«
To je žudnja koja se samo poetski može utažiti i otjeloviti.
Namjerno izbjegavam da analiziram »Tifusare«, jer su Tifusari poetska evokacija pređenog puta. Iznad svih slika izdiže se ljudski ponos. Napor nije usmjeren ka evociranju muke, nego ka slavljenju čovjeka. Zato su Tifusari prije himnička, negoli elegična pjesma. Ona je mjera ljudskosti, mjera koja će, kasnije ali i uvijek, biti suviše stroga za svakodnevni život. To je mjera herojstva, onoga što je bilo sljubljeno kao patos i stvarnost. Iza tog vremena, biće ponovo potrebno imenovati stvarnost, vratiti stvarima njihovo obično obilježje. To je ono opterećenje koje ima svaki čovjek poslije rata, a pjesnik pogotovo. No, dok građanski pjesnik ponovo pronalazi svoja stare teme, koje je bio načas napustio da bi se pjesmom odredio prema vremenu, revolucionarni pjesnik dalje živi sa revolucijom. On će imati novu stvarnost, ali ne neposredno. Imenuje nove odnose među ljudima.
Ponovo je tu vertikala, ne još jablan i lastavica, ali je tu Pijetao na krovu,
I opet travanj, zelen travnjak, kad višnje procvjetaju.
Evo me, evo, sviralo svjetla, evo me, sunce, u zavičaju.
Nije ovo samo jednostavno nizanje pojmova jednog davnog svijeta koji se vraća u pjesnikovu svijest kao nova svakodnevnica, nego i ponovno određivanje tog svijeta, okušavanje zvučnosti tih riječi koje kao da su prešle u apstrakciju. (Interpunkcija je ovdje upotrebljena tako prirodno, ali i prilično rijetko, ne samo kada je u pitanju Kaštelan, nego i drugi naši pjesnici, osim Crnjanskog koji interpunkciju posmatra kao bitni dio rukopisa.) Pjesnik ne može da ne klikne ovdje svoj pravi i veliki san, svoju sublimnu sliku koju je davno napustio:
Jablani, jablani, visoki jablani u istom redu na podvirnici…
To je suštinsko imenovanje poetskog simbola bez koga nema ni lične poezije, imenovanje svijeta iz koga se ne može izaći. A zašto da se i izlazi?! On će se vratiti u zavičaj, da bi odatle, osnažen ljubavlju krenuo ponovo u veliki svijet Sna. Svi pojmovi iz djetinjstva su izmijenjeni, jer je i sam čovjek promijenjen; potrebno je učvrstiti ih u svojoj svijesti da bi postali djelotvorni, pjesnički djelotvorni, što je teže nego ih uvesti samo u rječnik svakodnevnih upotrebnih termina. Tog se svijeta, kojem se vraća, pjesnik ne plaši. On je sada jedno veliko oko, jedno uho i jedan jedinstveni poetski um koji prima sve što ga okružuje:
»Oči su mi danas ko stotine vrela, / i glas zvonak vjetar sa proplanka, / da letim i letim, letim bez prestanka.«
Tako je pjesnik ušao u svoj san, kao u svoj dom, postao lastavica. Njegova se poetika prostora osnažila iskustvom.
Cijeli ciklus pjesama pod nazivom »Bezimeni« jeste to novo imenovanje. Ali i uvođenje novih pojmova. Sve je tu, konj bez konjanika o kome će on još pjevati kao o onome od čega se rastao, ali što je u njemu, duboko ukorijenjeno kao visoki stub ljudskosti. Tu se još čuju sjećanja na vitešku borbu, viteza revolucije koji se nije vrejao u obračunima sa sedmoglavom aždajom. Tu je i »San u kamenu«, prostor podno Mosora, sa svim elementima jednog poetskog pejzaža, tu i »Jezero na Zelengori«, tu »Podgorski mornari«, sve ono, dakle, čega nije bilo ranije, a što je obogatilo pjesnikov svijet. On se još nije oslobodio slika dojučerašnjeg svijeta rastakanja, nestajanja i nastajanja, on će ih se osloboditi tek u »Čarobnoj fruli«.
Do “Čarobne frule”, Kaštelan je napisao niz lijepih pjesama koje su ušle u čitanke i o kojima bi se moglo govoriti veoma mnogo, pjesama nastalih po mjeri vremena i same poezije. (U tim pjesmama ima i retorike, svakako, ali to je retorika sadržaja bez koje ne može ovakva poezija, od Homera do naših dana. To je retorika epskog oblika, ali ne forme.)
Baš-čelik je potpuno oslobođenje od slika rata. Ponovo su tu svi elementi jednog normalnog života u kome se obične stvari doživljavaju na običan, tragičan način. Tu je mirna noć, kao kontrast onoj negdašnjoj noći, tu je san u kom se leti, tu su strašne domaće nemani. Tu je zov svega što jeste, što se objavilo u smislu poznate istine da se traži ono što se već ima. To se može nazvati srećom, ali i bilo kojim drugim imenom, najbolje životom. To je, istovremeno, i sve ništa, dematerijalizacija materijalnog, materijaliziranje sna. Takve su slike veoma često contradictio in adiecto, ali poeziji se ne smije pristupati zdravorazumski.
U pjesmama Čarobne frule, Kaštelan ne pjeva nježnost koja je potrebna svijetu, e da bi se ispunilo ono što nazvasmo nježnošću humaniteta, on sam jeste ta nježnost svijeta. On, jednako kao neko drugo ljudsko biće. Svaki život, sve je tu elementarno, prirodno, ali se ne može, poput pojava u prirodi, nadomjestiti nečim neljudskim. Upitanost pjesnika pred svijetom: A ovu nježnost ko će ti dati? jeste istovremeno upitanost pred svojom poezijom koja najbolje izražava tu nježnost i tu ljubav. Njegova poetska metafizika, njegov poetski san izrastao je na ljudskosti kojoj neprekidno pokušava pronaći mjeru. Ali ne uspijeva da stigne ni do čega drugog osim do sna – ponovo sna. Od snaggaravih dječaka, do sna što se u ognjici rodi, sva je ljudska muka stala, u nekoliko stihova dakle.
Takva je njegova poezija, kao da je ispisao samo nekoliko stihova, ali te stihove kao da je ispisalo samo proviđenje, jednostavno i nenametljivo, no, zato dosljedno neponovljivo. Ljudska veličina izrasta iz njegove krhkosti, ali ta se krhkost brani oklopom sna, tim čudesnim amalgamom, tim snom koji je u svemu i koji je sve. Pjesnik je duh svijeta i duh koji luta svijetom, sav od težnji da sve obuhvati, sav u težnji da se u sve ugnijezdi. On ponovo susreće svoju lastavicu, svoju navjestiteljicu sreće, svoj idiom sreće, »poludjelu od proljeća«. Iz stiha u stih pjesme »Salut et fraternité«, kao u fugi, izraste pred nama tvorevina koja se predosjećala od ranije, koja se znala i bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti pred nama. U ovoj su se pjesmi stekli svi elementi Kaštelanove poezije, ali je došlo i do pročišćavanja, do oslobađanja od svega što bi se moglo posmatrati kao nasilno, strano tkivo u utrobi pjesme, ona se potpuno helenski jednostavna, pindarovski jasna i određena, urezuje u čitaočevu svijest kao svijest stvarne ljudske pobjede. Ona je pitanje i pokušaj odgovora: Je li svijetu potrebna poezija? Samim tim što jeste i što biva, ona je potrebna. S istom snagom, s istim poetskim mirom i uzvišenošću, Kaštelan je napisao mnogo pjesama, među kojima se ističu »Konjic bez konjika«, i »Uspomeni Ivana Gorana Kovačića«. »Konjic bez konjika« je prvenstveno jedno jezičko obilje, potom vrtlog slika stvarnosti i zaumnosti, onoga što jeste i što je bilo, što mora biti, ne kao stvarnost nego kao nad-stvarnost. Slike ulaze jedna u drugu i rađaju se nove. Tu nema retorike, Kaštelan nas tjera da mislimo neprekidno u ovim nadolazećim slikama:
»Ti si nošen morem nosio more / ljubavi / Jer ti si nošen morem nosio more / ljubavi…«
Taj način koji je proistekao iz melodije udaranja talasa upotrebljava i jedan drugi mediteranski pjesnik, veliki Grk Jorjos Seferis:
»Daj mi svoje ruke, daj mi svoje / ruke, / o daj mi svoje ruke.«
U mnogim se pjesmama svjetovi ove dvojice pjesnika neodoljivo privlače, oni su jedna svijest, jedna misao o poeziji i čovjeku koji piše poeziju, koji živi poeziju, ali koji se i opire realnosti poezije koja bi da zamijeni sve njegove snove. Ali Kaštelan svoju poeziju gradi na usmenoj narodnoj ljudskoj tradiciji, prihvata se potpuno iznad folklornog klišea se nigdje ne javlja u svom sirovom obliku. Ipak, narodna poezija je tu, možda i kao razlog za pjesmu. Opravdanje pjesme i njena odskočna daska. Iz djevojačkih njedara u naše srce.
“Mrak u mraku. Noć ptica. Kamen mrk i mrtav čovjek.
Koga žali konj u planini konjic bez konjika.«
U pjesmi Uspomeni Ivana Gorana Kovačića zazivanje se ritmički takođe ponavlja, da bi pojačalo osjećanje nestalnosti, ali i povjerenja u vrijeme koje donosi i odnosi.
Neka teče vrijeme Neka teče vrijeme Neka teče vrijeme
potom, četiri puta zaredom, na početku stiha: Ivane Gorane… uz druga ponavljanja, koja sva predstavljaju uvođenje u svijet poezije, opsesije koja bi čovjeka najradije odvela u ludilo, ali one se upravo tim ritmičkim ponavljanjem, kao plemenski veselo što se njiše nad ognjištem, brani od ludila u vremena koja su sama po sebi jedno ludilo. Nemoguće je ovu poeziju analizirati a da se istovremeno ne analizira svijet koji pjeva ova poezija.
U pjesmi Čarobna frula, taj se svijet u pjesniku prelijeva u takvo izobilje kome nema kraja. Izobilje žive vode, same vatre iz koje je stvaran svemir one nedohvatne zvijezde. Pjesnik konačno stiže do mjesta iz kog niče pjesma, do
l’amor che move il sole e l’altre stelle.
Svaka pjesma u Čarobnoj fruli, sama za sebe, jeste jedan poetski univerzum u kome je ostvaren pjesnikov San. Jedinstvo onoga što je bilo prije rata, sa ovim što se danas ukazuje, zaista fascinira. Pjesnik će ponovo objasniti sebe i svoj svijet, svoj pogled na svijet i svaku od ovih pjesama trebalo bi citirati u cjelini. Od Krijesnice, gdje se metafora slovo sna javlja kao poetski ključ Kaštelanove poezije, do pjesme Lastavice, koja nam daje za pravo, s obzirom na ranije povezivanje lastavica sa pojmom sreće, da povjerujemo u pjesnikovu sreću. Ali ta sreća nije besmisleni Raj, nego integralnost života. Sve je tu, jednostavno i strašno u svojoj jednostavnosti. Horizontala ljudskog svijeta, i vertikala njegovog Sna. Jedno bez drugog ne ide, kao što ne bismo mogli zamisliti svoju svakodnevnicu bez poezije.
Jer lastavice lete One narisane I one samo zamišljene Jer lastavice nose proljeće I one koje su mrtve.
Ali, kad je poezija u pitanju, nema mrtvih stvari. Da bi stigao do svoje posljednje zbirke, do Divljeg oka, Kaštelan je, poput Mocartova Tamina, prošao mnoga iskušenja, zato je i Divlje oko njegova najsavršenija knjiga, njegova Pamina. Da bi je osvojio, bila mu je potrebna čarobna frula poezije.