Bila je subota, rano jutro, 4. lipnja 1938, kada se na drumu, koji se uspinje prema selu, pojavila neobična kolona.
Na čelu je, poštapajući se dugim i pri vrhu savinutim pastirskim štapom, sličan nekome ludom apostolu, išao visok, krupan seljak, mrk i brkat, koji kao da je jedni znao put i sve prepreke što su se koloni mogle na tom putu naći.
Za njim je kretao mršav i sitan, čudno odjeven muškarac, očito stranac, u crnome građanskom odijelu i sa polucilindrom, monduri kakva se u ovim krajevima viđa samo o pogrebima, ili u otvorenim mrtvačkim kovčezima, u kojima leže glavari bogatijih domaćinstava. Neodređenih godina, moglo mu je biti četrdeset pet, ali i sedamdeset, kao što je katkad to teško znati u ljudi iz grada. Hodao je brzo i uspravno, onako kako žure sitni muškarci kada hitrinom nadoknađuju manjak tjelesnog autoriteta.
Slijedilo je ono najneobičnije, bez čega nikada ne bi ni bilo ove pripovijesti: nosiljka, nalik onoj viđenoj zimus, u filmskome žurnalu o Lorensu od Arabije, koju su između sebe nosila četvorica, tri mladića i jedan starac, već skoro osamdesetogodišnjak, koje će netko kasnije prepoznati da su iz Crikvenice.
Nije se vidjelo što je u nosiljci, jer je bila prekrivena bijelom gazom. Nazirala se samo pojava u sjedećem položaju, goleme glave i uskih ramena, koja bi se povremeno protegnula, i tada se činilo da nema ruke i noge, nego krake, tanke i lomne, kao u osušene hobotnice.
Iza nosiljke išla je mlada djevojka, koja nije mogla imati više od dvadeset pet, i potiho, na nerazumljivome stranom jeziku, razgovarala s onim ispod gaze, a zatim se, glasnije, na njemačkom, dogovarala s mršavim gospodinom.
Iza nje išla su šestorica seljaka, redom poznatih, iz okolnih sela ili iz Crikvenice, koji su nosili kovčege sa stvarima. Kovčezi su bili golemi i glomazni, kao da se u njima prenosi pismohrana neke slavne tvrtke koja se našla u bankrotu ili u ratnoj bježaniji, ili pripadaju bogatim ljudima, koji nikada sami ne putuju željeznicom, nego vazda kraj sebe imaju mnoštvo nosača i pomoćnika, što će se pobrinuti da svaka stvar stigne do odredišta i da na koncu bude tako udešena, smještena i poslagana da sve biva raspoređeno kao što je kod kuće, pa da se na kraju puta i ne primijeti da se putovalo, i da svako mjesto do kojega se dođe izgleda isto onako kao i ono s kojega se pošlo. Možda i zato bogatija gospoda djeluju kao da im je uvijek i svugdje pomalo dosadno.
Na začelju kolone, ni živ ni mrtav, vukao se bjelobradi starac. Henrik.
Njemu se prvome znalo ime, jer se mršavi gospodin nekoliko puta osvrnuo i upitao ga, prvo na svome nerazumljivom jeziku, a zatim i na njemačkom, valjda da ga i domaći razumiju i da ne pomisle kako nešto skriva: „Henrik, jeste li živi?“ Na to bi starac klimao i klimajući potvrđivao, ponavljajući pritom nekoliko vazda istih, nerazumljivih riječi.
Jedva da je i svanulo, kada je kolona s nosiljkom prošla selom, i nastavila dalje, put brda, prema Švapskoj kući.
Iako se činilo da svi još uvijek spavaju, nikoga nije bilo na cesti, niti po okolnim dolcima i vinogradima, na jutarnju je misu, premda je bila subota, nagrnulo pola mjesta. Ljudi dođoše da čuju što to zorom bi. Ali nitko da prvi upita, nego svi nešto osluškuju i nadaju se da će onaj drugi progovoriti. Ili nisu bili sigurni je li im se prividjelo, ili su željeli sakriti da ne znaju nešto što bi, može biti, trebali znati. Svi su bili na oprezu i u strahu, ne samo te subote, nego već mjesecima i godinama. Dolazila su neka smutna vremena. Narodni vođa Maček je, kao i oni, samo osluškivao, premijer Stojadinović se u Beogradu igrao jugoslavenskog Hitlera, dok mu je narod skandirao vo-đa, vo-đa, vo-đa, što bi se onda, kao u nekom zvučnom ogledalu, začulo kao đa-vo, da-vo, da-vo, pa je čovjek morao biti oprezan, vrlo oprezan, ne birati naglo stranu, paziti da ne kaže sve što zna. I na kraju svima i svakome izgledati kao da je odabrao upravo njihovu stranu, pa je za nju svom dušom, ali toliko tiho da oni drugi, protiv kojih jest, to ne primijete, nego da i njima, kad ovi prvi ne gledaju, može pokazati da je iz sve duše njihov.
U toj šutnji, u ispitivanju pogledima, i pripovijedanju licima, tvrdim težačkim rukama i debelim tromim prstima, govoru koji se ne da prevesti u svima razumljive riječi, premda je tim ljudima, očito, nešto značio i tumačio, pa su jezikom prstiju, ušiju i lica, na svoj način opričali i objasnili neobična jutrošnja zbivanja, jedini koji se usudio nešto naglas izgovoriti bio je Aldo, zvani Amerikan, koji se, nakon trideset godina rada u čeličani, lani vratio iz pečalbe, iz Pittsburgha.
„Stigao je Karađoz!“, rekao je i nasmijao se.
„Stigao je Karađoz!“, zbunjeno su u sebi ponavljali i nastojali da ne zaborave to ime, tako da ga znaju prenijeti, kada se doma vrate, onim pametnijim i starijim od sebe; nepokretnome djedu, babi, stricu ili ujaku, koji će sigurno znati sve o nezvanome gostu, pa i to je li za selo dobro ili je loše, i koliko je loše, što je došao upravo njima i njihovome mjestu, zametnutome tu, daleko od mora i svakoga šireg druma, posađenom i izgrađenom baš tu da se nikome ne dopadne i da nijedan osvajač ne osjeti potrebu da ga obiđe, porobi i spali. Što bi takvome selu i njegovim seljanima mogao značiti dolazak onoga na nosiljci?
Svi su se pravili da razumiju Alda Amerikana, i da dobro znaju tko je i što je Karađoz. Klimali su zabrinuto glavama, ali nisu ništa pitali. Pitanja čovjeku mogu gore naškoditi nego odgovori. Po pitanjima se obično pozna šta tko ne zna, s koje je strane ranjiv i kako bi ga se moglo prevariti.
Do kasnog popodneva, kada sunce u šestome mjesecu naglo zapada i zamiče iza brda, pa biva ugodno sjediti na dvoru ili pod solarom ispred konobe, selom će se širiti priča o Karađozu i njegovoj pratnji, u kojoj su se miješala narodna vjerovanja s najnovijim vijestima, koje je netko pročitao u zagrebačkim Novostima i beogradskoj Politici, ili ih je donio s puta, iz Rijeke, Opatije, Trsta.
U priči će na kraju biti i najtrajnija istina o ovomu događaju, koja se preko jedne jedine riječi pamti i prenosi sedamdesetak godina kasnije, kada je zaboravljeno sve što se zaista dogodilo, i kada više nitko u selu ne pamti neobičnu kolonu koja je prošla prema Švapskoj kući, u rano jutro 4. lipnja 1938. Od kuće su ostale još samo ruševine, i u njima profunda, u kojoj, usred golemog grma kupine, žive samo poskoci, a iz velike bijele kamenice, u kojoj se nekada davno čuvalo maslinovo ulje, danas, iz ono malo zemlje koja se u njoj našla, raste malena, ali već prilično stara smokva, koja zbog nedostatka zemlje i svjetla nikada ne dozrije, nego svakoga kolovoza pobaci sitne, čmale plodove. Između trnja tu se, i to sve rjeđe, provuče poneki lakokrili leptir. I više ničega i nikoga tu nema. Zaboravilo se do danas sve, osim imena Karađoza.
Tomasz Mieroszewski, tako se zvao mršavi, sitni gospodin, bio je profesor krakovske politehnike u miru. Prošlog ljeta umrla mu je žena, po imenu Estera, i još uvijek je bio u dubokoj žalosti. Nije se bez nje snalazio, pa je, možda, i ovaj njegov dolazak u jugoslavensku nedođiju, kilometrima daleko od znamenite Opatije, bio danak tom nesnalaženju.
Oženio se u zreloj dobi, kada je već i sam mislio da će ostati stari momak, za nju, galicijsku ljepoticu, koju je skoro preoteo roditeljima, odvevši je iz Černovica, uz obećanje da će na nju paziti kao na najveću dragocjenost u svome vijeku. Zaljubio se naglo, usred jednoga više poslovnoga, nego privatnog putovanja, u godinama kada se čovjek već miri s tim da ga je životna ljubav mašila i kada nauči živjeti sam, praćen svim onim društvenim predrasudama i ogovaranjima koja prate samce.
Mora da mu je popustio oprez, koji ga je držao pri pameti i dovoljno daleko od drugih ljudi, a pogotovu žena, i začas se, u tri bukovinska dana, od krakovskoga profesora i aristokrata, dobro svjesnog svih posljedica i učinaka svoga porijekla, pretvorio u hodača po žici, koji na očigled jednoga ludog i na svakojaku lakrdiju spremnog grada, u kojemu svatko o svakome zna sve, iako svi govore u isti glas, pa još na desetak različitih jezika, prelazi najtanjim koncem iznad ambisa, bezbrižan pred činjenicom da može izgubiti glavu.
Zbog Estere, sedamnaestogodišnjakinje, bio je spreman da se odrekne vjere, i svega – od materijalnog bogatstva do osobnog ugleda – što mu ta vjera jamči i osigurava, pa da pod stare dane, i u naopaka doba po taj svijet, prihvati židovstvo, ali njezini to nisu htjeli prihvatiti, nego su kćer nakon dugih natezanja, suza i prijetnji, kada su već shvatili da je ne mogu zadržati, pustili neka ide za svojom srećom, skupa s tim strancem, kao da na taj način plaćaju cijenu njezine pretjerane ljepote. Nisu ga prihvatili za zeta – po svemu ravnoga sebi – nego su ga naprosto pustili da je odvede u svoj svijet, iako su znali da je, čim postupe tako, više nikada neće vidjeti, niti će išta o njoj doznati.
Obećao im je, a da nikakva obećanja od njega nisu tražili, niti su mu – bit će – išta vjerovali, da će ju čuvati od svakoga zla koje postoji u njegovome svijetu, da bi ju deset godina kasnije ubio jedan obični krpelj, iz parka podno Wawela. Bolovala je kratko, umirala teško, u krikovima i demenciji izazvanoj upalom mozga.
Na samrti je, kroz duga dva dana, govorila nekim stranim i nepoznatim jezikom. Dovodio je rabine iz Kazimierza da mu prevode njezine riječi, ali su oni slijegali ramenima i potvrđivali kako jezik kojim je Estera progovorila nije ni hebrejski, ni aramejski, niti ijedan od jezika koji je mogla čuti u Černovicu. Jezik smrti živima je nepoznat i uvijek je različit. Za svakoga čovjeka poseban. Tako je, po prilici, rekao rabin užasnutom Tomaszu, ali on to više nije mogao razumjeti, pa ni tačno upamtiti.
Zatim se bacala po postelji, plakala i kidala košulju sa sebe, a onda se golih prsiju iznenada vinula u nebo.
Na čas je bolnička postelja ostala prazna. Ocrtavao se trag na mjestu na kojem je maloprije ležala. Tomasz se okrenuo da zove liječnika, jer se dogodilo čudo, njegova žena je nestala, ali kada je svrnuo pogled, tijelo je ponovo bilo tu, samo što Estere nije bilo u njemu. Bio je to leš tuđe, nepoznate žene, čija je golotinja djelovala nekako sramotno.
Pokrio ju je s osjećajem gađenja.
Nije znao što dalje da čini. Bio je uvjeren da je kriv za ženinu smrt.
Ostao je sam, s plodom svoje ljubavi prema lijepoj Esteri, koji su četvorica seljaka pronijeli u nosiljci prekrivenoj bijelom gazom, ne zato što ga je otac skrivao, nego zato što se plašio da bi dječaka mogli fatalno izbosti, širom bivše habsburške monarhije znameniti, dalmatinski komarci.
David Jan Mieroszewski, tako se punim imenom zvao dječak, imao je osam godina i bolovao je od tuberkuloze kostiju.
Bolest se pojavila iznenada, kada su mu bile tri godine. Igrao se s mehaničkom igračkom, pajacom na navijanje, što mu ga je otac donio s putovanja u Beč. Pajac je koračao niz hodnik, David je išao za njim. Pajac je prešao preko vrha stepenica, majka je potrčala za dječakom da ga ulovi, ali bilo je kasno.
Kotrljao se do dna stubišta, a onda ih je odozdol oboje gledao, smiješeći se. Bilo je nečega anđeoskog u tom prizoru, nečega bolesno sentimentalnog.
Da je odrastao čovjek tako pao, slomio bi vrat, ne bi ostao živ, ali djeca umiju padati. Umijeće je to, koje se s odrastanjem gubi, tješili su se. Bili su sretni, Boga su hvalili što je dječak dobro.
Majka ga je iste večeri pažljivo pregledala i nije našla nijednu modricu. Tek malu čvorugu na lijevoj potkoljenici.
Ta čvoruga sljedećih će tjedana i mjeseci rasti, a zatim će se, postepeno, dječakovo tijelo deformirati, kao lutka od voska zaboravljena blizu peći, i uzalud će ih liječnici uvjeravati kako bi bolest izbila i da nije bilo pada.
Tiho su, nikada to ne spomenuvši, krivili sebe za sve što se dogodilo. Krivnja je bila pravedno raspodijeljena: on je dječaku kupio mehaničkog pajaca, ona ga nije ulovila dok se nije zakotrljao niz stepenice.
Ženinom smrću Tomaszu Mieroszewskom umnožile su se krivnje.
“Stigao je Karađoz!”
Wilimowski, početak
Bila je subota, rano jutro, 4. lipnja 1938, kada se na drumu, koji se uspinje prema selu, pojavila neobična kolona.
Na čelu je, poštapajući se dugim i pri vrhu savinutim pastirskim štapom, sličan nekome ludom apostolu, išao visok, krupan seljak, mrk i brkat, koji kao da je jedni znao put i sve prepreke što su se koloni mogle na tom putu naći.
Za njim je kretao mršav i sitan, čudno odjeven muškarac, očito stranac, u crnome građanskom odijelu i sa polucilindrom, monduri kakva se u ovim krajevima viđa samo o pogrebima, ili u otvorenim mrtvačkim kovčezima, u kojima leže glavari bogatijih domaćinstava. Neodređenih godina, moglo mu je biti četrdeset pet, ali i sedamdeset, kao što je katkad to teško znati u ljudi iz grada. Hodao je brzo i uspravno, onako kako žure sitni muškarci kada hitrinom nadoknađuju manjak tjelesnog autoriteta.
Slijedilo je ono najneobičnije, bez čega nikada ne bi ni bilo ove pripovijesti: nosiljka, nalik onoj viđenoj zimus, u filmskome žurnalu o Lorensu od Arabije, koju su između sebe nosila četvorica, tri mladića i jedan starac, već skoro osamdesetogodišnjak, koje će netko kasnije prepoznati da su iz Crikvenice.
Nije se vidjelo što je u nosiljci, jer je bila prekrivena bijelom gazom. Nazirala se samo pojava u sjedećem položaju, goleme glave i uskih ramena, koja bi se povremeno protegnula, i tada se činilo da nema ruke i noge, nego krake, tanke i lomne, kao u osušene hobotnice.
Iza nosiljke išla je mlada djevojka, koja nije mogla imati više od dvadeset pet, i potiho, na nerazumljivome stranom jeziku, razgovarala s onim ispod gaze, a zatim se, glasnije, na njemačkom, dogovarala s mršavim gospodinom.
Iza nje išla su šestorica seljaka, redom poznatih, iz okolnih sela ili iz Crikvenice, koji su nosili kovčege sa stvarima. Kovčezi su bili golemi i glomazni, kao da se u njima prenosi pismohrana neke slavne tvrtke koja se našla u bankrotu ili u ratnoj bježaniji, ili pripadaju bogatim ljudima, koji nikada sami ne putuju željeznicom, nego vazda kraj sebe imaju mnoštvo nosača i pomoćnika, što će se pobrinuti da svaka stvar stigne do odredišta i da na koncu bude tako udešena, smještena i poslagana da sve biva raspoređeno kao što je kod kuće, pa da se na kraju puta i ne primijeti da se putovalo, i da svako mjesto do kojega se dođe izgleda isto onako kao i ono s kojega se pošlo. Možda i zato bogatija gospoda djeluju kao da im je uvijek i svugdje pomalo dosadno.
Na začelju kolone, ni živ ni mrtav, vukao se bjelobradi starac. Henrik.
Njemu se prvome znalo ime, jer se mršavi gospodin nekoliko puta osvrnuo i upitao ga, prvo na svome nerazumljivom jeziku, a zatim i na njemačkom, valjda da ga i domaći razumiju i da ne pomisle kako nešto skriva: „Henrik, jeste li živi?“ Na to bi starac klimao i klimajući potvrđivao, ponavljajući pritom nekoliko vazda istih, nerazumljivih riječi.
Jedva da je i svanulo, kada je kolona s nosiljkom prošla selom, i nastavila dalje, put brda, prema Švapskoj kući.
Iako se činilo da svi još uvijek spavaju, nikoga nije bilo na cesti, niti po okolnim dolcima i vinogradima, na jutarnju je misu, premda je bila subota, nagrnulo pola mjesta. Ljudi dođoše da čuju što to zorom bi. Ali nitko da prvi upita, nego svi nešto osluškuju i nadaju se da će onaj drugi progovoriti. Ili nisu bili sigurni je li im se prividjelo, ili su željeli sakriti da ne znaju nešto što bi, može biti, trebali znati. Svi su bili na oprezu i u strahu, ne samo te subote, nego već mjesecima i godinama. Dolazila su neka smutna vremena. Narodni vođa Maček je, kao i oni, samo osluškivao, premijer Stojadinović se u Beogradu igrao jugoslavenskog Hitlera, dok mu je narod skandirao vo-đa, vo-đa, vo-đa, što bi se onda, kao u nekom zvučnom ogledalu, začulo kao đa-vo, da-vo, da-vo, pa je čovjek morao biti oprezan, vrlo oprezan, ne birati naglo stranu, paziti da ne kaže sve što zna. I na kraju svima i svakome izgledati kao da je odabrao upravo njihovu stranu, pa je za nju svom dušom, ali toliko tiho da oni drugi, protiv kojih jest, to ne primijete, nego da i njima, kad ovi prvi ne gledaju, može pokazati da je iz sve duše njihov.
U toj šutnji, u ispitivanju pogledima, i pripovijedanju licima, tvrdim težačkim rukama i debelim tromim prstima, govoru koji se ne da prevesti u svima razumljive riječi, premda je tim ljudima, očito, nešto značio i tumačio, pa su jezikom prstiju, ušiju i lica, na svoj način opričali i objasnili neobična jutrošnja zbivanja, jedini koji se usudio nešto naglas izgovoriti bio je Aldo, zvani Amerikan, koji se, nakon trideset godina rada u čeličani, lani vratio iz pečalbe, iz Pittsburgha.
„Stigao je Karađoz!“, rekao je i nasmijao se.
„Stigao je Karađoz!“, zbunjeno su u sebi ponavljali i nastojali da ne zaborave to ime, tako da ga znaju prenijeti, kada se doma vrate, onim pametnijim i starijim od sebe; nepokretnome djedu, babi, stricu ili ujaku, koji će sigurno znati sve o nezvanome gostu, pa i to je li za selo dobro ili je loše, i koliko je loše, što je došao upravo njima i njihovome mjestu, zametnutome tu, daleko od mora i svakoga šireg druma, posađenom i izgrađenom baš tu da se nikome ne dopadne i da nijedan osvajač ne osjeti potrebu da ga obiđe, porobi i spali. Što bi takvome selu i njegovim seljanima mogao značiti dolazak onoga na nosiljci?
Svi su se pravili da razumiju Alda Amerikana, i da dobro znaju tko je i što je Karađoz. Klimali su zabrinuto glavama, ali nisu ništa pitali. Pitanja čovjeku mogu gore naškoditi nego odgovori. Po pitanjima se obično pozna šta tko ne zna, s koje je strane ranjiv i kako bi ga se moglo prevariti.
Do kasnog popodneva, kada sunce u šestome mjesecu naglo zapada i zamiče iza brda, pa biva ugodno sjediti na dvoru ili pod solarom ispred konobe, selom će se širiti priča o Karađozu i njegovoj pratnji, u kojoj su se miješala narodna vjerovanja s najnovijim vijestima, koje je netko pročitao u zagrebačkim Novostima i beogradskoj Politici, ili ih je donio s puta, iz Rijeke, Opatije, Trsta.
U priči će na kraju biti i najtrajnija istina o ovomu događaju, koja se preko jedne jedine riječi pamti i prenosi sedamdesetak godina kasnije, kada je zaboravljeno sve što se zaista dogodilo, i kada više nitko u selu ne pamti neobičnu kolonu koja je prošla prema Švapskoj kući, u rano jutro 4. lipnja 1938. Od kuće su ostale još samo ruševine, i u njima profunda, u kojoj, usred golemog grma kupine, žive samo poskoci, a iz velike bijele kamenice, u kojoj se nekada davno čuvalo maslinovo ulje, danas, iz ono malo zemlje koja se u njoj našla, raste malena, ali već prilično stara smokva, koja zbog nedostatka zemlje i svjetla nikada ne dozrije, nego svakoga kolovoza pobaci sitne, čmale plodove. Između trnja tu se, i to sve rjeđe, provuče poneki lakokrili leptir. I više ničega i nikoga tu nema. Zaboravilo se do danas sve, osim imena Karađoza.
Tomasz Mieroszewski, tako se zvao mršavi, sitni gospodin, bio je profesor krakovske politehnike u miru. Prošlog ljeta umrla mu je žena, po imenu Estera, i još uvijek je bio u dubokoj žalosti. Nije se bez nje snalazio, pa je, možda, i ovaj njegov dolazak u jugoslavensku nedođiju, kilometrima daleko od znamenite Opatije, bio danak tom nesnalaženju.
Oženio se u zreloj dobi, kada je već i sam mislio da će ostati stari momak, za nju, galicijsku ljepoticu, koju je skoro preoteo roditeljima, odvevši je iz Černovica, uz obećanje da će na nju paziti kao na najveću dragocjenost u svome vijeku. Zaljubio se naglo, usred jednoga više poslovnoga, nego privatnog putovanja, u godinama kada se čovjek već miri s tim da ga je životna ljubav mašila i kada nauči živjeti sam, praćen svim onim društvenim predrasudama i ogovaranjima koja prate samce.
Mora da mu je popustio oprez, koji ga je držao pri pameti i dovoljno daleko od drugih ljudi, a pogotovu žena, i začas se, u tri bukovinska dana, od krakovskoga profesora i aristokrata, dobro svjesnog svih posljedica i učinaka svoga porijekla, pretvorio u hodača po žici, koji na očigled jednoga ludog i na svakojaku lakrdiju spremnog grada, u kojemu svatko o svakome zna sve, iako svi govore u isti glas, pa još na desetak različitih jezika, prelazi najtanjim koncem iznad ambisa, bezbrižan pred činjenicom da može izgubiti glavu.
Zbog Estere, sedamnaestogodišnjakinje, bio je spreman da se odrekne vjere, i svega – od materijalnog bogatstva do osobnog ugleda – što mu ta vjera jamči i osigurava, pa da pod stare dane, i u naopaka doba po taj svijet, prihvati židovstvo, ali njezini to nisu htjeli prihvatiti, nego su kćer nakon dugih natezanja, suza i prijetnji, kada su već shvatili da je ne mogu zadržati, pustili neka ide za svojom srećom, skupa s tim strancem, kao da na taj način plaćaju cijenu njezine pretjerane ljepote. Nisu ga prihvatili za zeta – po svemu ravnoga sebi – nego su ga naprosto pustili da je odvede u svoj svijet, iako su znali da je, čim postupe tako, više nikada neće vidjeti, niti će išta o njoj doznati.
Obećao im je, a da nikakva obećanja od njega nisu tražili, niti su mu – bit će – išta vjerovali, da će ju čuvati od svakoga zla koje postoji u njegovome svijetu, da bi ju deset godina kasnije ubio jedan obični krpelj, iz parka podno Wawela. Bolovala je kratko, umirala teško, u krikovima i demenciji izazvanoj upalom mozga.
Na samrti je, kroz duga dva dana, govorila nekim stranim i nepoznatim jezikom. Dovodio je rabine iz Kazimierza da mu prevode njezine riječi, ali su oni slijegali ramenima i potvrđivali kako jezik kojim je Estera progovorila nije ni hebrejski, ni aramejski, niti ijedan od jezika koji je mogla čuti u Černovicu. Jezik smrti živima je nepoznat i uvijek je različit. Za svakoga čovjeka poseban. Tako je, po prilici, rekao rabin užasnutom Tomaszu, ali on to više nije mogao razumjeti, pa ni tačno upamtiti.
Zatim se bacala po postelji, plakala i kidala košulju sa sebe, a onda se golih prsiju iznenada vinula u nebo.
Na čas je bolnička postelja ostala prazna. Ocrtavao se trag na mjestu na kojem je maloprije ležala. Tomasz se okrenuo da zove liječnika, jer se dogodilo čudo, njegova žena je nestala, ali kada je svrnuo pogled, tijelo je ponovo bilo tu, samo što Estere nije bilo u njemu. Bio je to leš tuđe, nepoznate žene, čija je golotinja djelovala nekako sramotno.
Pokrio ju je s osjećajem gađenja.
Nije znao što dalje da čini. Bio je uvjeren da je kriv za ženinu smrt.
Ostao je sam, s plodom svoje ljubavi prema lijepoj Esteri, koji su četvorica seljaka pronijeli u nosiljci prekrivenoj bijelom gazom, ne zato što ga je otac skrivao, nego zato što se plašio da bi dječaka mogli fatalno izbosti, širom bivše habsburške monarhije znameniti, dalmatinski komarci.
David Jan Mieroszewski, tako se punim imenom zvao dječak, imao je osam godina i bolovao je od tuberkuloze kostiju.
Bolest se pojavila iznenada, kada su mu bile tri godine. Igrao se s mehaničkom igračkom, pajacom na navijanje, što mu ga je otac donio s putovanja u Beč. Pajac je koračao niz hodnik, David je išao za njim. Pajac je prešao preko vrha stepenica, majka je potrčala za dječakom da ga ulovi, ali bilo je kasno.
Kotrljao se do dna stubišta, a onda ih je odozdol oboje gledao, smiješeći se. Bilo je nečega anđeoskog u tom prizoru, nečega bolesno sentimentalnog.
Da je odrastao čovjek tako pao, slomio bi vrat, ne bi ostao živ, ali djeca umiju padati. Umijeće je to, koje se s odrastanjem gubi, tješili su se. Bili su sretni, Boga su hvalili što je dječak dobro.
Majka ga je iste večeri pažljivo pregledala i nije našla nijednu modricu. Tek malu čvorugu na lijevoj potkoljenici.
Ta čvoruga sljedećih će tjedana i mjeseci rasti, a zatim će se, postepeno, dječakovo tijelo deformirati, kao lutka od voska zaboravljena blizu peći, i uzalud će ih liječnici uvjeravati kako bi bolest izbila i da nije bilo pada.
Tiho su, nikada to ne spomenuvši, krivili sebe za sve što se dogodilo. Krivnja je bila pravedno raspodijeljena: on je dječaku kupio mehaničkog pajaca, ona ga nije ulovila dok se nije zakotrljao niz stepenice.
Ženinom smrću Tomaszu Mieroszewskom umnožile su se krivnje.