Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,
nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,
tamo u onoj sobi, koje odavno nema,
u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema
koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva, pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa, i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,
iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,
iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,
a onda bi zima naišla, ljudoždernom hladnoćom,
i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci, a s one planine Kozare, dopirali su zvuci
koji su mene sjećali da negdje duhova ima,
da mi je mati mrtva, i da je i ona s njima,
i dok bi svjetlo gorilo, a tata u šah svoj gledao,
znala sam da je živ, al’ da se njima već predao,
i da u našoj kući, koja smrdi na sjetu,
sad više nema nikog
živog na ovom svijetu,
ni mame, ni tate, ni brata, ni sestre, ni mene same,
svi smo mi bili čeljad iz iste posmrtne drame,
i kroz okno bih zurila, na tminu koja bi stizala,
i koja nije žurila, već nas polako nagrizala,
pa bi na koži se širili oni masničavi pečati,
al nisam se htjela predati, i ne umijem klečati,
k’o kvrga inata, tek nastala,
do prozora ja bih zastala,
i žalosti ja bih govorila nisi me sasvim pokorila,
ja hoću da doživim stvaranje,
prije no doživim krah,
a tata bi samo buljio u one figure i šah,
nesvjestan da je izdahnuo, premda još ima dah,
jer ko se na ovom svijetu za sebe prestane boriti
tome se crna rupa prelako može otvoriti,
i ja bih se tad pokrenula, pa u kuhinju krenula,
u onaj zid bih gledala, u ona prazna sjedala,
u ono mjesto majčino, u kutiju s onim začinom
koji je uvijek koristila, kojim nas uvijek častila, nikad od ovog splačina, ovo je dušica majčina, tako bi objašnjavala dok bi taj začin stavljala,
dok bi nam jelo spravljala
i u njeg’ taj sipala prah,
a tata bi, sjećam se živo,
od sebe gurnuo šah,
i laktove bi izbacio,
i pogled bi na nju bacio
i onda bi meko joj rekao taj ti je ispravan racio,
neka je ove dječice što jedu majčine dušice,
što imaju majku predivnu, a moju ženu jedinu,
što znaju milost matere, što znaju njene dodire,
što njenu ljubav imaju, jer sad je vrijeme da primaju
svu nježnost ovog svijeta, a mama bi tad se okrenula,
na vrhovima peta je l’ tebi vijuga skrenula,
ja nisam nigdje krenula,
nego tek ručak kuham, i onda bi se osmijehnula
onim od uha od uha
osmijehom koji blista, a u jutro ne bi ista,
već boje snijega i gluha,
i na usni joj bješe muha
što britko je odlepršala,
sa stropa je žarulja stršala,
na vratima kvaka je cviljela,
jer više nije živjela
majka što bješe jedina,
žena što bješe predivna,
i koju sam poslije ćutila među svim onim dusima,
i koju i sada nosim u ovim kćerinskim prsima.
Tata bi šah svoj pomjerao, jednu po jednu figuru, ah kakva ti bila mater, ja ljepšu ne vidjeh curu, tako bi meni govorio, premda je usnama ćutao,
čovjek što izgubi ženu, taj je na svijet zalutao, premda mu krvca teče,
premda mu riječi zveče,
premda se nekud kreće,
on nikuda stići neće,
i dok se pravi da živ je,
on vazda misli kriv je,
on ne može da se nasiti,
ništa ga neće spasiti,
nikuda neće dobaciti,
nikad iz sebe izbaciti
osjećanje samoće,
a ja bih tati govorila, haj’mo da kuhamo voće,
vrijeme je da se pravi, a boljeg od njega nema,
ono slatko od šljiva, i savršenstvo od džema,
da ga se dugo kuha, da ga se maže sred kruha,
da se uz njega kuša i čaj zvani majčina duša,
hajdemo tata sada, pusti te mrtve konture,
pusti tu pustu ploču, i sve te od drva figure,
tako bih rekla njemu, oštećenom u svemu,
živom a ubijenom, predanom sjećanju njenom,
moreplovcu u luci, sa prstenom na ruci,
a tata bi rekao meni, de potez sa mnom povuci, dok s one planine Kozare,
kroz noćna prostranstva pusta,
dopirali su zvuci kao iz ljudskih usta,
znala sam da su to dusi, da svaki zube brusi
da i nas u tamu odnese do neke vampir adrese,
dok se tmina i slina u jedno tijesto mijese,
a ono okno pred nama jezivim grohotom trese,
al’ mamu bih tada spazila, koja je bila predivna,
onu koja me mazila, ta mater moja jedina,
i ona bi meni kazala, da nisi k’o i ja zglajzala,
već svjetlost samo gledi,
da nisi ovdje zabazala,
jer svjetlost više vrijedi,
no kraj svog oca čučni,
i zaigraj šah taj kućni,
i nek’ se za pobjedu muči,
neka mu oči zablješte,
nek’ inat u njemu zahuči,
neka figure trešte,
nek’ nova otvaranja uči,
kroz kombinacije vješte,
nek’ dobar potez se sluči
k’o iz velemajstorske fešte,
nijednog piona ne gubi,
nek svaki se s pločom sljubi,
nijedno polje ne predaj,
nijednu figuru ne daj,
već skuhaj čaj taj medni,
zvani majčina duša,
i s ocem za ploču sjedni,
i nek’ partija
zapjenuša.
Nek’ partija zapjenuša
Kada je umrla mama, moj tata bi skuhao grah,
nasjekao bi pogaču, jeo, pa igrao šah,
tamo u onoj sobi, koje odavno nema,
u lavirintima sjećanja, s mirisom onog džema
koji se kuhao u jesen, i koji je bio od šljiva,
pojedeš kašiku ovog, i bićeš sto godina živa,
i bješe to tamna kašika, puna kuhanog voća,
iz koje po svemu je curila nepregledna samoća,
iz koje sam gorke okuse skrivala tom slatkoćom,
a onda bi zima naišla, ljudoždernom hladnoćom,
i tata bi stalno govorio, topliju robu obuci,
a s one planine Kozare, dopirali su zvuci
koji su mene sjećali da negdje duhova ima,
da mi je mati mrtva, i da je i ona s njima,
i dok bi svjetlo gorilo, a tata u šah svoj gledao,
znala sam da je živ, al’ da se njima već predao,
i da u našoj kući, koja smrdi na sjetu,
sad više nema nikog
živog na ovom svijetu,
ni mame, ni tate, ni brata, ni sestre, ni mene same,
svi smo mi bili čeljad iz iste posmrtne drame,
i kroz okno bih zurila, na tminu koja bi stizala,
i koja nije žurila, već nas polako nagrizala,
pa bi na koži se širili oni masničavi pečati,
al nisam se htjela predati, i ne umijem klečati,
k’o kvrga inata, tek nastala,
do prozora ja bih zastala,
i žalosti ja bih govorila
nisi me sasvim pokorila,
ja hoću da doživim stvaranje,
prije no doživim krah,
a tata bi samo buljio u one figure i šah,
nesvjestan da je izdahnuo, premda još ima dah,
jer ko se na ovom svijetu za sebe prestane boriti
tome se crna rupa prelako može otvoriti,
i ja bih se tad pokrenula, pa u kuhinju krenula,
u onaj zid bih gledala, u ona prazna sjedala,
u ono mjesto majčino, u kutiju s onim začinom
koji je uvijek koristila, kojim nas uvijek častila,
nikad od ovog splačina, ovo je dušica majčina,
tako bi objašnjavala dok bi taj začin stavljala,
dok bi nam jelo spravljala
i u njeg’ taj sipala prah,
a tata bi, sjećam se živo,
od sebe gurnuo šah,
i laktove bi izbacio,
i pogled bi na nju bacio
i onda bi meko joj rekao
taj ti je ispravan racio,
neka je ove dječice što jedu majčine dušice,
što imaju majku predivnu, a moju ženu jedinu,
što znaju milost matere, što znaju njene dodire,
što njenu ljubav imaju, jer sad je vrijeme da primaju
svu nježnost ovog svijeta,
a mama bi tad se okrenula,
na vrhovima peta
je l’ tebi vijuga skrenula,
ja nisam nigdje krenula,
nego tek ručak kuham,
i onda bi se osmijehnula
onim od uha od uha
osmijehom koji blista,
a u jutro ne bi ista,
već boje snijega i gluha,
i na usni joj bješe muha
što britko je odlepršala,
sa stropa je žarulja stršala,
na vratima kvaka je cviljela,
jer više nije živjela
majka što bješe jedina,
žena što bješe predivna,
i koju sam poslije ćutila među svim onim dusima,
i koju i sada nosim u ovim kćerinskim prsima.
Tata bi šah svoj pomjerao, jednu po jednu figuru,
ah kakva ti bila mater, ja ljepšu ne vidjeh curu,
tako bi meni govorio, premda je usnama ćutao,
čovjek što izgubi ženu, taj je na svijet zalutao,
premda mu krvca teče,
premda mu riječi zveče,
premda se nekud kreće,
on nikuda stići neće,
i dok se pravi da živ je,
on vazda misli kriv je,
on ne može da se nasiti,
ništa ga neće spasiti,
nikuda neće dobaciti,
nikad iz sebe izbaciti
osjećanje samoće,
a ja bih tati govorila,
haj’mo da kuhamo voće,
vrijeme je da se pravi, a boljeg od njega nema,
ono slatko od šljiva, i savršenstvo od džema,
da ga se dugo kuha, da ga se maže sred kruha,
da se uz njega kuša i čaj zvani majčina duša,
hajdemo tata sada, pusti te mrtve konture,
pusti tu pustu ploču, i sve te od drva figure,
tako bih rekla njemu, oštećenom u svemu,
živom a ubijenom, predanom sjećanju njenom,
moreplovcu u luci, sa prstenom na ruci,
a tata bi rekao meni, de potez sa mnom povuci,
dok s one planine Kozare,
kroz noćna prostranstva pusta,
dopirali su zvuci kao iz ljudskih usta,
znala sam da su to dusi, da svaki zube brusi
da i nas u tamu odnese do neke vampir adrese,
dok se tmina i slina u jedno tijesto mijese,
a ono okno pred nama jezivim grohotom trese,
al’ mamu bih tada spazila, koja je bila predivna,
onu koja me mazila, ta mater moja jedina,
i ona bi meni kazala,
da nisi k’o i ja zglajzala,
već svjetlost samo gledi,
da nisi ovdje zabazala,
jer svjetlost više vrijedi,
no kraj svog oca čučni,
i zaigraj šah taj kućni,
i nek’ se za pobjedu muči,
neka mu oči zablješte,
nek’ inat u njemu zahuči,
neka figure trešte,
nek’ nova otvaranja uči,
kroz kombinacije vješte,
nek’ dobar potez se sluči
k’o iz velemajstorske fešte,
nijednog piona ne gubi,
nek svaki se s pločom sljubi,
nijedno polje ne predaj,
nijednu figuru ne daj,
već skuhaj čaj taj medni,
zvani majčina duša,
i s ocem za ploču sjedni,
i nek’ partija
zapjenuša.
16.10. 2023