Za sitnice one koje ti je nekada darovala lako je: spakiraš ih u kutije i odneseš u podrum ili na tavan. Čak i ako ih zaboraviti ne želiš, nestat će, u memli ili u potkrovnoj čađi, posute možda crvenim pustinjskim pijeskom, zalutalim ko zna koje noći odnekud iz zemalja Magreba. U oči upast će samo kad traži se nešto deseto, trinaesto ili devetnaesto. Načas te povući u vrtlog uspomena nagrizenih danima između ostavljanja i ponovnog susreta s njima. Pa reći ćemo, svako od nas:
“Da, morat ću jednom polako otvoriti poklopce, prašina da ne uđe, pa još jednom pogledati sve. Bože, kako je bilo lijepo to vrijeme s njom! Gdje li je sad?!” I, razumije se, krenuti dalje, u potragu za onim zbog čega smo tu. Jednom, dakle. Jednom drugi put. I na tome će ostati. Sa mislima je mnogo sporije i teže. Slažeš ih
u nejasne pregrade u sebi, nadajući se da će se pregrade pretvoriti u urne, misli u pepeo, da slojevi novih dana prekrit će sve. Nadaj se. Dok ne shvatiš da napravio si skladište poraza. Da oni su ti ishodište, Maslinska gora tvoja, kamen što zaglavni trebaše biti, a ispade iz ležišta. Pa se sad i, što je još gore, tad nekad, pa opet i opet, znači uvijek, ruši kuća u čijim zidinama si htio živjeti i umrijeti. Unutra više se ne može, a konačno se srušiti nikada neće. A ona,
***
Za sitnice one koje ti je nekada darovala lako je: spakiraš ih u kutije i odneseš u podrum ili na tavan. Čak i ako ih zaboraviti ne želiš, nestat će, u memli ili u potkrovnoj čađi, posute možda crvenim pustinjskim pijeskom, zalutalim ko zna koje noći odnekud iz zemalja Magreba. U oči upast će samo kad traži se nešto deseto, trinaesto ili devetnaesto. Načas te povući u vrtlog uspomena nagrizenih danima između ostavljanja i ponovnog susreta s njima. Pa reći ćemo, svako od nas:
“Da, morat ću jednom polako otvoriti poklopce, prašina da ne uđe, pa još jednom pogledati sve. Bože, kako je bilo lijepo to vrijeme s njom! Gdje li je sad?!” I, razumije se, krenuti dalje, u potragu za onim zbog čega smo tu. Jednom, dakle. Jednom drugi put. I na tome će ostati. Sa mislima je mnogo sporije i teže. Slažeš ih
u nejasne pregrade u sebi, nadajući se da će se pregrade pretvoriti u urne, misli u pepeo, da slojevi novih dana prekrit će sve. Nadaj se. Dok ne shvatiš da napravio si skladište poraza. Da oni su ti ishodište, Maslinska gora tvoja, kamen što zaglavni trebaše biti, a ispade iz ležišta. Pa se sad i, što je još gore, tad nekad, pa opet i opet, znači uvijek, ruši kuća u čijim zidinama si htio živjeti i umrijeti. Unutra više se ne može, a konačno se srušiti nikada neće. A ona,
doista, gdje li je onda sad?!