Povodom knjige poezije “Jebati smrt” Lamberta Schlechtera koja će se uskoro pojaviti u izdanju Buybooka, a koju su sa francuskog na bosanski preveli Aida Dautbegović i Faiz Softić
Lambert Schlechter, jedan od najvećih luksemburških pjesnika svih vremena, pripada samom vrhu ne samo luksemburške, već i svjetske književnosti. Autor je velikog broja poetskih i proznih knjiga. Preveden je skoro na sve važnije jezike svijeta i obilato nagrađivan za svoje stvaralaštvo.
Svoja pomiješana osjećanja – strah od smrti i radost življenja, svakodnevno pretače u poeziju pišući svakoga jutra po nekoliko sati. Postao je to pjesnikov ritual, navika bez koje se ne može.
Osamnaestog aprila 2015., kuća u kojoj je živio od 2006. godine u Eschweileru, u Ardenima, uništena je u požaru, a oko trideset hiljada knjiga i rukopisa je nestalo u plamenu.
Živi sam u Wellensteinu, od juna 2015., u staroj kući vinara, u vinogradima pored rijeke Moselle u Luksemburgu.
Živi sam. A sa cijelim svijetom. Sa ljudima, životinjama, biljkama…
Pjesnik trenutka, pjesnik egzistencijalnog bezizlaza iz onoga što jesmo i onoga što nam je dano, svoja bogata životna iskustva sažima u, naizgled, jednostavno ispjevavanje. I ne mogu se sjetiti da je iko svoj mikrokosmos na tako vješt i poetski pitak postupak transponovao u transcedetalne svere našeg postojanja. Od, ponoviću – naizled najobičnijeg detalja, od trenutka koji nas okrzne i nestane – Lambert pravi pjesmu dajući joj svemirske dimenzije.
Sve o sebi, sve o svojim najintimnijim trenucima rekao je ovaj čudesni pjesnik, sa nepreglednom galerijom poetskih slika koje se vječito poigravaju na njegovom horizontu.
Evo jedne od njegovih pjesama :
on je čovjek, ne star, ali stariji živi zadnju godinu svoje šezdesete ne znamo mnogo o njemu on ne govori puno kada izlazi on stavlja šal bijeli ili crveni ili crni samac je, ali kad izađe ponekad ga vide sa ženom ona je dragocjena tajna njegovog života
U devet stihova, a sve su mu po metraži iste, rekao je sve o onom čovjeku, rekao je o sebi i o ženi koja možda i ne postoji. Ili postoji samo u njegovim mislima, pa mu se tako ponekad pričini da ga gledaju dok skupa šetaju nepreglednim stazam uz rijeku Mosselle, gdje u toplim i sunčanim danima možete sresti usamljenog Schlechtera.
I tako iz pjesme u pjesmu, nastale iz najobičnijeg detalja, Schlether nas uvodi u okean poetske gozbe koji je, u svoje dubine, primamio na hiljade života i dao im svrhu i smisao postojanja. A sve to bojeći se smrti koja je poharala njegovu kuću, i radujući se životu – životu u kojemu će svakodnevno napisati po nekoliko pjesama.
Lambert Schleshter vrlo često ostavi nedorečenu svoju duboku intimu, ali ono što mi naslućujemo, kao savjesni čitaoci poezije, dovoljno je da vidimo boju njegove duše i onu sitnu iskričavost koja je ostala nerečena.
Nedorečene Schlechterove intime
Povodom knjige poezije “Jebati smrt” Lamberta Schlechtera koja će se uskoro pojaviti u izdanju Buybooka, a koju su sa francuskog na bosanski preveli Aida Dautbegović i Faiz Softić
Lambert Schlechter, jedan od najvećih luksemburških pjesnika svih vremena, pripada samom vrhu ne samo luksemburške, već i svjetske književnosti. Autor je velikog broja poetskih i proznih knjiga. Preveden je skoro na sve važnije jezike svijeta i obilato nagrađivan za svoje stvaralaštvo.
Svoja pomiješana osjećanja – strah od smrti i radost življenja, svakodnevno pretače u poeziju pišući svakoga jutra po nekoliko sati. Postao je to pjesnikov ritual, navika bez koje se ne može.
Osamnaestog aprila 2015., kuća u kojoj je živio od 2006. godine u Eschweileru, u Ardenima, uništena je u požaru, a oko trideset hiljada knjiga i rukopisa je nestalo u plamenu.
Živi sam u Wellensteinu, od juna 2015., u staroj kući vinara, u vinogradima pored rijeke Moselle u Luksemburgu.
Živi sam. A sa cijelim svijetom. Sa ljudima, životinjama, biljkama…
Pjesnik trenutka, pjesnik egzistencijalnog bezizlaza iz onoga što jesmo i onoga što nam je dano, svoja bogata životna iskustva sažima u, naizgled, jednostavno ispjevavanje. I ne mogu se sjetiti da je iko svoj mikrokosmos na tako vješt i poetski pitak postupak transponovao u transcedetalne svere našeg postojanja. Od, ponoviću – naizled najobičnijeg detalja, od trenutka koji nas okrzne i nestane – Lambert pravi pjesmu dajući joj svemirske dimenzije.
Sve o sebi, sve o svojim najintimnijim trenucima rekao je ovaj čudesni pjesnik, sa nepreglednom galerijom poetskih slika koje se vječito poigravaju na njegovom horizontu.
Evo jedne od njegovih pjesama :
on je čovjek, ne star, ali stariji
živi zadnju godinu svoje šezdesete
ne znamo mnogo o njemu
on ne govori puno
kada izlazi on stavlja šal
bijeli ili crveni ili crni
samac je, ali kad izađe
ponekad ga vide sa ženom
ona je dragocjena tajna njegovog života
U devet stihova, a sve su mu po metraži iste, rekao je sve o onom čovjeku, rekao je o sebi i o ženi koja možda i ne postoji. Ili postoji samo u njegovim mislima, pa mu se tako ponekad pričini da ga gledaju dok skupa šetaju nepreglednim stazam uz rijeku Mosselle, gdje u toplim i sunčanim danima možete sresti usamljenog Schlechtera.
I tako iz pjesme u pjesmu, nastale iz najobičnijeg detalja, Schlether nas uvodi u okean poetske gozbe koji je, u svoje dubine, primamio na hiljade života i dao im svrhu i smisao postojanja. A sve to bojeći se smrti koja je poharala njegovu kuću, i radujući se životu – životu u kojemu će svakodnevno napisati po nekoliko pjesama.
Lambert Schleshter vrlo često ostavi nedorečenu svoju duboku intimu, ali ono što mi naslućujemo, kao savjesni čitaoci poezije, dovoljno je da vidimo boju njegove duše i onu sitnu iskričavost koja je ostala nerečena.
Vrijedi živjeti i pisati…