I trava je lutala preko svijeta,
šira i zelenija od rijeke pod vjetrom.
Trava uvijek na putu
uz bokove brežja, ka usnulim gradovima,
preko ravnica, savana, stepa,
gdje kentauri nikad nisu savladani,
gdje daljine bubnjaju ispod konjskih potkovica
i mlijeko raste u šatorima ispod kosookog mjeseca.
Trava
nosi kišu bojišta na bezbrojnim hrbatima
i čvrsto drži zemlju sa bezbrojnim sitnim nožicama.
Trava sklapa bez bojazni svoje tanke prste
oko lobanja.
Trava radi neumorno i nikada ne oklijeva,
ona razbija puteve ili se penje preko
i na svaku prijetnju izrastanjem odgovara.
Trava voli svijet kao sebe samu
i srećna je takođe i za teških dana.
Trava se prelijeva u korijenju, putuje
na čvrstim stopalima,
uvijek je u mnoštvu, zajedništvu, skupu.
Trava prati čovjeka kao saputnik
prijanjajući za sjećanje što ulazi u zaborav.
Trava se prostrla uz rog jednoroga
i indijansku sjekiru
i raste kao zaštitne trepavice oko izvora
i crta velikim mrkim buketima
konture životinja koje je grom ubio.44|
Divlji miš
vuče drhtavu nožicu kroz travu:
bezgraničnu travu
koja služi jednako zemlji i zvijerima
koja umire za vatru ili studen
ali uvijek iznova iskrsava
i nikad ne sanja da bude čeljust ili sječivo:
život kao trava.
Mravi
Kane da osvoje svijet.
Tlo nestaje pod stopalima
koje se nabija u mravinjake i smjesta napada.
Mravi potkopavaju zidove tako da se kuće ruše.
Ispunjavaju lampe tako da se svjetlo gasi.
Uvlače se u otvore čovječijeg tijela
i pustoše ga poput crne vatre.
Izviruju iz izjedenih zjenica portreta.
Spuštaju se s granja u gubice konja
koji posrću za vidjela.
Izjutra se nastanjuju u cipelama
i mogu se istjerati samo snažnim vodnim šmrkovima.
Ulaze u trezore i proždiru vrijednosne papire.
Napadaju štamparije i zauzimaju slovna mjesta.
Preplavljaju pruge i vozovi iskaču iz šina.
Provaljuju u gradove i zaštitni podrumi ne služe ničemu.
Ništa ne može zaštiti od mravljih bezbrojnih armija
i nigdje se od njih ne može pobjeći.
Umiru u milijardama, ali ne osjećaju nikakav gubitak.
Efektniji su od pumpi zaprašnih.
Oni rastu sa zadatkom,
bivaju krupniji i otporniji svakim danom, u pancirima,
pancirnih pogleda.
Nastavljaju sa napadom i kad im se smrvi polovina tijela.
Oni jedu gumu kao hljeb, piju mlijeko i viski ne praveć razliku.
Nemilosrdniji su od ognja i leda zajedno.
Oni nad svim trijumfuju
a vjerovatno nemaju nikakvo osjećanje za vlast.
KINESKA SLIKA
Zid
Stajao sam na Velikom zidu na oktobarskom vjetru.
Kamenje je bilo naborano kao lica starih ljudi.
Nebesa vjetrom propuhana.
Žbunje se svijalo i čupalo iz korijenja.
Putevi su se vukli kroz padine brežja
kao travni požar ispod sivog dima.
Mislio sam na olujne noći što ostavljaju pobijena
jata ptica oko zida.
Mislio sam na milione ljudskih života
na milione ljudskih godina koje je zid tražio.
Strah se hrvao sa vlašću
i zid podizao.
Bitke su bile nestvarne
kao velika zima
rane čudile prije no što bi ubile,
uplašeni konji uz njiskanje
stropoštavali se sa strmina.
A ono za šta se gomila borila
bilo je od njih predaleko
poput vizije pod oblakom.
Slike
Je li to jato ptica u daljini
ili grad sa krivim krovovima
još udaljeniji?
Bliže je jedna žena
sa makom suncobrana u snijegu,
sa otiscima stopala poput traga igle za šivenje
preko bijelog krajolika,
i jedna bjeloprsa svraka što skakuće
preko crnih grančica.
Konji koji su preživjeli zimu
dižu gubice ka granama šljive u beharu
kako bi onjušili je li to snijeg.
Novi bambusovi izdanci već su
dugački kao prsti u vezilja
i mame cvenooke miševe
da se penju uz žitke šibljike.
Mnogi izlaze vani
da posmatraju vodopad
što baca svoj svijetli prah ka suncu:
neki nose knjige pod pazuhom,
drugi sjahuju sa svojih konja
i slušaju sa šakom na uhu.
Ne, Sever nije
Ne, Sever nije kakvim ga većina zamišlja,
čak ni zimi.
Koji severnjak upotrebljava riječ arktički
mnogi zacijelo ne znaju čak ni šta ona znači.
Severno svjetlo je rjeđe u zbilji nego u pjesmi
i rogovi sobova nikad ne cijepaju maglu
palu preko uspavanih gradova.
Vodopadi izbjegavaju hladnoću
tako što se povlače u ledene pećine
(iz kojih izbijaju potom poput
vozova iz tunela).
Osjećajnoj vodi u očima jedva da prijeti
mogućnost ledenja
(premda putevi mogu ležati zaleđeni mjesecima,
i može se na skijama prelaziti od mjesta do mjesta).
Ali gledaj kako ograda nestaje u snijegu
kako jedna kobaltno plava drvena kuća
stoji sa užarenim svjetlom na tri sprata
kao da gori iznutra.
Kako električne lampe povijaju svoje jasno voće
između crnošibljastih breza,
kako žene svaki čas moraju savijati krajeve marama
kako bi se useknule.
Kako usamljena lokomotiva može utirati put kroz snijeg,
i ako ispadne iz šina nesreća ne biva tako velika
dok liježe na bok u sniježnom nanosu
i polagano se hladi.
Lisica može sjedeti satima i gledati
u bobice u kruni jarebike.
Lisica takođe može strpljivo čekati pred rupom u snijegu
u koju je miš nestao.
*
Proboj novih modernističkih struja u švedskoj peoziji najaviće dvije knjige: antologija 5 mladih (fem unga, 1929) i debitant ska zbirka Gunara Ekelefa (Gunnar Ekelöf) dockan na zem lji (sent på jorden, 1953).
Najznačajnija imena u antologiji 5 mladih jesu Artur Lundkvist i Hari Martinson (Harry Martinson). Oni pred vode novu generaciju proleterskih pisaca sa velikim život nim iskustvom i književnim znanjem koje su, kao autodi dakti, sa svih strana prikupili.
Artur Lundkvist (1906–1991), frontalna je figura ovih književnih prevrata. U ranoj fazi koja započinje zbirkom Žar (Glöd, 1928) i obuhvata Goli život (Naket liv, 1929), Crni grad (Svart stad, 1930) i Bijeli čovjek (Vit man 1930), Lundvist je pun “primitivne” dionizijske snage i radosti.
Oslanja se na iskustva E. Sedergran, V. Vitmana, K. Sandburga i E. L. Mastersa. Formalno oslobođenje duguje Vitmanu, a životnu filosofiju Ničeu i Bergsonu. Njegovu vitalnost i književnu znatiželju potvrđuje knjiga eseja Ikarov let (Ikarys flykt, 1939) u kojoj introducira najznačaj nija imena evropskog i američkog modernizma (Rembo, Eliot, Džojs, Fo kner, Sent-Džon Pers, Henri Miler, Pikaso, nadreaisti, itd.). Izbor otkriva i nove zaokrete u vlastitoj poetici: dinamički optimizam smjenjuje sve jači pesimizam i formalno pri ključivanje nadrealizmu koji započinje knjigom Mostovi noći (Natens broar, 1936). Napustiće brzo i ovo usmjerenje, izgubiti vjeru u automatsko pisanje i okrenuti se konkret nijem jeziku i ekspresionizmu, pokušavajući da opiše svijet shvatljivim terminima.
Lirska tumačenja/17
Artur Lundkvist
Život kao trava
I trava je lutala preko svijeta,
šira i zelenija od rijeke pod vjetrom.
Trava uvijek na putu
uz bokove brežja, ka usnulim gradovima,
preko ravnica, savana, stepa,
gdje kentauri nikad nisu savladani,
gdje daljine bubnjaju ispod konjskih potkovica
i mlijeko raste u šatorima ispod kosookog mjeseca.
Trava
nosi kišu bojišta na bezbrojnim hrbatima
i čvrsto drži zemlju sa bezbrojnim sitnim nožicama.
Trava sklapa bez bojazni svoje tanke prste
oko lobanja.
Trava radi neumorno i nikada ne oklijeva,
ona razbija puteve ili se penje preko
i na svaku prijetnju izrastanjem odgovara.
Trava voli svijet kao sebe samu
i srećna je takođe i za teških dana.
Trava se prelijeva u korijenju, putuje
na čvrstim stopalima,
uvijek je u mnoštvu, zajedništvu, skupu.
Trava prati čovjeka kao saputnik
prijanjajući za sjećanje što ulazi u zaborav.
Trava se prostrla uz rog jednoroga
i indijansku sjekiru
i raste kao zaštitne trepavice oko izvora
i crta velikim mrkim buketima
konture životinja koje je grom ubio.44|
Divlji miš
vuče drhtavu nožicu kroz travu:
bezgraničnu travu
koja služi jednako zemlji i zvijerima
koja umire za vatru ili studen
ali uvijek iznova iskrsava
i nikad ne sanja da bude čeljust ili sječivo:
život kao trava.
Mravi
Kane da osvoje svijet.
Tlo nestaje pod stopalima
koje se nabija u mravinjake i smjesta napada.
Mravi potkopavaju zidove tako da se kuće ruše.
Ispunjavaju lampe tako da se svjetlo gasi.
Uvlače se u otvore čovječijeg tijela
i pustoše ga poput crne vatre.
Izviruju iz izjedenih zjenica portreta.
Spuštaju se s granja u gubice konja
koji posrću za vidjela.
Izjutra se nastanjuju u cipelama
i mogu se istjerati samo snažnim vodnim šmrkovima.
Ulaze u trezore i proždiru vrijednosne papire.
Napadaju štamparije i zauzimaju slovna mjesta.
Preplavljaju pruge i vozovi iskaču iz šina.
Provaljuju u gradove i zaštitni podrumi ne služe ničemu.
Ništa ne može zaštiti od mravljih bezbrojnih armija
i nigdje se od njih ne može pobjeći.
Umiru u milijardama, ali ne osjećaju nikakav gubitak.
Efektniji su od pumpi zaprašnih.
Oni rastu sa zadatkom,
bivaju krupniji i otporniji svakim danom, u pancirima,
pancirnih pogleda.
Nastavljaju sa napadom i kad im se smrvi polovina tijela.
Oni jedu gumu kao hljeb, piju mlijeko i viski ne praveć razliku.
Nemilosrdniji su od ognja i leda zajedno.
Oni nad svim trijumfuju
a vjerovatno nemaju nikakvo osjećanje za vlast.
KINESKA SLIKA
Zid
Stajao sam na Velikom zidu na oktobarskom vjetru.
Kamenje je bilo naborano kao lica starih ljudi.
Nebesa vjetrom propuhana.
Žbunje se svijalo i čupalo iz korijenja.
Putevi su se vukli kroz padine brežja
kao travni požar ispod sivog dima.
Mislio sam na olujne noći što ostavljaju pobijena
jata ptica oko zida.
Mislio sam na milione ljudskih života
na milione ljudskih godina koje je zid tražio.
Strah se hrvao sa vlašću
i zid podizao.
Bitke su bile nestvarne
kao velika zima
rane čudile prije no što bi ubile,
uplašeni konji uz njiskanje
stropoštavali se sa strmina.
A ono za šta se gomila borila
bilo je od njih predaleko
poput vizije pod oblakom.
Slike
Je li to jato ptica u daljini
ili grad sa krivim krovovima
još udaljeniji?
Bliže je jedna žena
sa makom suncobrana u snijegu,
sa otiscima stopala poput traga igle za šivenje
preko bijelog krajolika,
i jedna bjeloprsa svraka što skakuće
preko crnih grančica.
Konji koji su preživjeli zimu
dižu gubice ka granama šljive u beharu
kako bi onjušili je li to snijeg.
Novi bambusovi izdanci već su
dugački kao prsti u vezilja
i mame cvenooke miševe
da se penju uz žitke šibljike.
Mnogi izlaze vani
da posmatraju vodopad
što baca svoj svijetli prah ka suncu:
neki nose knjige pod pazuhom,
drugi sjahuju sa svojih konja
i slušaju sa šakom na uhu.
Ne, Sever nije
Ne, Sever nije kakvim ga većina zamišlja,
čak ni zimi.
Koji severnjak upotrebljava riječ arktički
mnogi zacijelo ne znaju čak ni šta ona znači.
Severno svjetlo je rjeđe u zbilji nego u pjesmi
i rogovi sobova nikad ne cijepaju maglu
palu preko uspavanih gradova.
Vodopadi izbjegavaju hladnoću
tako što se povlače u ledene pećine
(iz kojih izbijaju potom poput
vozova iz tunela).
Osjećajnoj vodi u očima jedva da prijeti
mogućnost ledenja
(premda putevi mogu ležati zaleđeni mjesecima,
i može se na skijama prelaziti od mjesta do mjesta).
Ali gledaj kako ograda nestaje u snijegu
kako jedna kobaltno plava drvena kuća
stoji sa užarenim svjetlom na tri sprata
kao da gori iznutra.
Kako električne lampe povijaju svoje jasno voće
između crnošibljastih breza,
kako žene svaki čas moraju savijati krajeve marama
kako bi se useknule.
Kako usamljena lokomotiva može utirati put kroz snijeg,
i ako ispadne iz šina nesreća ne biva tako velika
dok liježe na bok u sniježnom nanosu
i polagano se hladi.
Lisica može sjedeti satima i gledati
u bobice u kruni jarebike.
Lisica takođe može strpljivo čekati pred rupom u snijegu
u koju je miš nestao.
*
Proboj novih modernističkih struja u švedskoj peoziji najaviće dvije knjige: antologija 5 mladih (fem unga, 1929) i debitant ska zbirka Gunara Ekelefa (Gunnar Ekelöf) dockan na zem lji (sent på jorden, 1953).
Najznačajnija imena u antologiji 5 mladih jesu Artur Lundkvist i Hari Martinson (Harry Martinson). Oni pred vode novu generaciju proleterskih pisaca sa velikim život nim iskustvom i književnim znanjem koje su, kao autodi dakti, sa svih strana prikupili.
Artur Lundkvist (1906–1991), frontalna je figura ovih književnih prevrata. U ranoj fazi koja započinje zbirkom Žar (Glöd, 1928) i obuhvata Goli život (Naket liv, 1929), Crni grad (Svart stad, 1930) i Bijeli čovjek (Vit man 1930), Lundvist je pun “primitivne” dionizijske snage i radosti.
Oslanja se na iskustva E. Sedergran, V. Vitmana, K. Sandburga i E. L. Mastersa. Formalno oslobođenje duguje Vitmanu, a životnu filosofiju Ničeu i Bergsonu. Njegovu vitalnost i književnu znatiželju potvrđuje knjiga eseja Ikarov let (Ikarys flykt, 1939) u kojoj introducira najznačaj nija imena evropskog i američkog modernizma (Rembo, Eliot, Džojs, Fo kner, Sent-Džon Pers, Henri Miler, Pikaso, nadreaisti, itd.). Izbor otkriva i nove zaokrete u vlastitoj poetici: dinamički optimizam smjenjuje sve jači pesimizam i formalno pri ključivanje nadrealizmu koji započinje knjigom Mostovi noći (Natens broar, 1936). Napustiće brzo i ovo usmjerenje, izgubiti vjeru u automatsko pisanje i okrenuti se konkret nijem jeziku i ekspresionizmu, pokušavajući da opiše svijet shvatljivim terminima.