Nadbiskup Mate Uzinić i dobri čovjek iz Samarije

Bliski istok u ona doba je bio svijet. A u tom svijetu sve bilo je kao i u ovom svijetu, pa tako, recimo, Židovi nisu voljeli ljude iz Samarije. Ti ljudi, današnjim riječima taj narod, bili su im se negdje nešto zamjerili, ili su izniknuli mimo njih, ustvari bili su njihovi samozamišljeni i samoprojektirani “vjekovni neprijatelji”. I sve što na svijetu nije valjalo, oni su vidjeli u tim svojim vjekovnim neprijateljima. Isus, međutim, govoreći svojima što i kako da čine, gurao im je prst u oko na tu otrovnu priču o vjekovnim neprijateljima. Pa kad mu priđe jedan zakonodavac, recimo da bi danas to mogao biti bilo tko od onih koji su zaduženi da štite poredak, pa kad ga upita za život vječni, na što mu Isus spomenu ljubav prema Gospodu i bližnjemu, ovaj ga zapravo sasvim razložno upita, današnjim riječima: A tko je taj, zapravo, bližnji? Isus mu na to odgovori pričom (dopustite mi da je iznesem u meni najmilijem, najliterarnijem prijevodu): “Jedan čovjek silažaše od Jerusalima u Jerihon, pa ga uhvatiše hajduci, koji ga svukoše i izraniše, pa otidoše, ostavivši ga pola mrtva. A iznenada silažaše onijem putem nekakav sveštenik, i vidjevši ga prođe. A tako i Levit kad je bio na onome mjestu, pristupi, i vidjevši ga, prođe. A Samarjanin nekakav prolazeći dođe nad njega, i vidjevši ga sažali mu se; I pristupivši zavi mu rane i zali uljem i vinom; i posadivši ga na svoje kljuse dovede u gostionicu, i ustade oko njega. I sjutradan polazeći izvadi dva groša te dade krčmaru, i reče mu: gledaj ga, i što više potrošiš ja ću ti platiti kad se vratim. Što misliš dakle, koji je od one trojice bio bližnji onome što su ga bili uhvatili hajduci? A on reče: onaj koji se smilovao na njega. Isus mu reče: idi, i ti čini tako.” Postoji razlog, premda mu se ni dvije tisuće godina kasnije ljudi ne mogu domisliti, zašto je Isus za primjer uzimao dobrog čovjeka iz Samarije, a ne, recimo, nekog svog, sumještanima, suplemenika, suzastavnika…

Godine 1890. Vincent van Gogh na kraju je sebe i svog života. Uskoro će se ubiti, u sanatoriju je za duševne bolesnike, i slika. Ustvari, preslikava, ali na svoj način, crno-bijelu reprodukciju slike Eugènea Delacroixa s motivom dobrog čovjeka iz Samarije, scenu u kojoj Samarićanin, golem i jak koliko je dobar i duševan, uzdiže ranjenika na svoje mirno kljuse. S crvenom kapicom, nalik na fes, omotanom bijelom trakom, koja podsjeća na ahmediju, dobri čovjek iz Samarije izgleda onako kako krajem devetnaestog stoljeća u imaginaciji epohe izgleda musliman. On je, dakle, idealno zamišljeni Drugi. On je bližnji, jer tek Drugi može biti bližnji. Van Gogh stvorio je jednu od onih svojih slika u koje ne možemo prestati gledati, koja kao da nas dodatno opterećuje, napeti su nam svi mišići, jer je to upravo onaj trenutak kada je i dobri čovjek napeo sve svoje snage da posadi ranjenika na najviši prijestol na kojem se mogao zateći.

Prolazi još 136 godina, a onda nadbiskup Mate Uzinić negdje na internetu preuzima reprodukciju Van Goghove slike i njome na Facebooku ilustrira možda i najvažniju propovijed u svojoj dosadašnjoj biskupskoj službi. U toj propovijedi kaže: “U Splitu smo svjedočili sramotnom veličanju nacizma i ustaštva te antisemitskim povicima dijela pripadnika navijačke skupine Torcida. Nakon svega što znamo o zločinima tih ideologija, takvo ponašanje zaslužuje nedvosmislenu osudu. Ono nema nikakve veze s ispravnim navijanjem. Ljubav prema vlastitom klubu ne dokazuje se mržnjom prema drugima.” On to govori dok ostali glavari Crkve u Hrvata upadljivo šute, a vlast relativizira splitske događaje ili ih, poput Andreja Plenkovića, negativno konotira samo u onoj mjeri u kojoj štete ugledu Republike Hrvatske u inozemstvu, ili, poput manjeg partnera u Vladinu corteu, podržavaju veličanje Adolfa Hitlera, nacizma i Auschwitza, tako što odmah pri njihovu spomenu osuđuju komunizam, a onda i sve one koji su povrijeđeni splitskim slavljenjem Hitlera i nacizma. Samo ustaštvo nitko, osim nadbiskupa Mate, iz hijerarhijskog vrha Crkve u Hrvata ne osuđuje, a da o Vladi i ne govorimo. Nadbiskup Mate u svom je nastupu osamljen kao Isus dok tumači tko je bližnji, osamljen je kao Van Gogh dok slika dobrog čovjeka iz Samarije, osamljen je kao što osamljen biva čovjek čim počne misliti svojom glavom ili drukčije od onog što ostali iz njegova društva misle da bi on trebao misliti.

Očaj i osjećaj da smo žrtve nepravde vodi nas u to da na mržnju odgovorimo mržnjom. Torcida u Splitu je, u corteu koji je dijelom podržan, a dijelom relativiziran u Vladinoj koaliciji, pjevala sljedeće: “Visoke peći potpaljujem ja, dva reda koksa, tri Židova…” Slavili su tako krematorije u Auschwitzu, na što su iz Vlade i iz provladina medijskog i obavještajnog cortea pomoću strategije dvostrukih konotacija opravdali sve to i uzeli u zaštitu Torcidu, te usput najavili vješanje novinara koji napišu nešto protiv Torcide. Domovinski pokret na sve ovo zatražio je i dobio par desetaka milijuna eura, za dalje razvijanje strategije dvostrukih konotacija. U svakome tko u sebi osjeća otpor prema nacizmu i ustaštvu ovo stvara golemu frustraciju i prirodnu potrebu za mržnjom. Ono što je prirodno, nije, međutim, nužno dobro i ispravno. Da jest, valjda bi Isus onom Turud efendiji, koji ga je lukavo upitao da mu protumači a tko je to bližnji, odgovorio da je bližnji onaj svećenik koji nije prstom mrdnuo i onaj Levit koji je samo prošao, dok je Samarijanac ustvari neki vrlo sumnjiv tip…

U nastavku svoje nedjeljne propovijedi na Facebooku nadbiskup Mate će, nakon što kaže ono što je trebalo reći, a što su svi drugi odšutjeli, kazati i nešto što na prvu gnjavi i iritira: da mržnja ne smije izazvati uzvratnu mržnju i pozive na linč. Ovako Mate: “Ne smijemo sve pripadnike neke skupine poistovjetiti s onima koji su počinili zlo niti zaboraviti da i oni koji šire mržnju ostaju ljudi čije dostojanstvo trebamo poštovati, premda njihove postupke moramo osuditi i za njih tražiti odgovornost. Borba protiv mržnje gubi vjerodostojnost ako se i sama pretvori u mržnju.” Da nije izgovorio ili napisao ono što ovim riječima prethodi, da nije bez ostatka osudio splitske nacističko-ustaške manifestacije, mogli bismo reći da nadbiskup Mate govori ono što s jedne strane jest u duhu kršćanskog učenja i vjere, ali je isto vrijeme manipulativno verbalno oruđe Crkve u Hrvata, kad nastupa u korist svojih, makar i zlikovaca. Jesmo li ikad čuli nekog katoličkog svećenika da brani nekog četnika, islamskog terorista ili militantnog ateista insistiranjem na odvajanju čovjeka i njegova (zlo)djela?

Razlika između onih koji u svojim crkvenim odorama uprazno ponavljaju stoput izgovorene riječi, e da bi njima štitili skupinu za koju navijaju, i nadbiskupa Mate upravo je u cjelini, onakvoj kakvu je on predstavlja. Reći da na mržnju nije dopušteno odgovarati mržnjom doista je moguće samo ako se kaže da je ono prvo bila – mržnja! A ne, recimo, kako bi to rekao Plenković, kvarenje ugleda Republike Hrvatske u inozemstvu. I ne može se samo pola Matine riječi posvojiti i prihvatiti, a drugo pola zanemariti i zaboraviti, premda bi tako bilo lakše, ugodnije i društveno probitačnije.

Isus Krist išao je naokolo i nagovarao ljude na nemoguće i nevjerojatne stvari. Recimo, sasvim ozbiljno ih je nagovarao da ljube svoje neprijatelje, jer da je to jedino ispravno. Čuj, da ljubiš svoga neprijatelja umjesto da ga mrziš! Bit će da su ljudi kojima je on tako govorio pomišljali da je to marketing vjere i da se vjera najbolje širi i trži među ljudima ako je zasnovana na nečemu tako nemogućem. Dvije tisuće godina kasnije, ljudi misle da je riječ o – metafori. Ili misle da je riječ o – idealu. Isus je bio savršen čovjek, pa je, eto, mogao ljubiti i svoga neprijatelja. Mi, srećom, nismo savršeni.

Stvar je, međutim, u tome da Isus Krist nije propovijedao savršenim ljudima, nego jedinima koji postoje. Život na Bliskom istoku njegova doba bio je mjerom onog što je govorio. I to što je ispripovijedao o dobrom čovjeku iz Samarije, što je zapisao Luka, a ja vam predstavio u prijevodu Vuka Stefanovića Karadžića, ali ne zato da bih vas iritirao i nervirao, nego zato što je taj prijevod jezično najživlji i literarno najvredniji, Isus je ispripovijedao iz perspektive živoga života i žive potrebe da se prežive zla doba. Pa što su vam, majka mu stara, krivi ljudi iz Samarije? Dvije tisuće godina kasnije, sve biva isto, samo što se Bliski istok raširio po cjelokupnom zemaljskom šaru, a ljudi iz Samarije su za svako društvo, zajednicu, narod, neki drugi ljudi. Samo su Židovi svima zajednički. A sve više i muslimani.

Nadbiskup Mate Uzinić, dobri čovjek Mate, neće zaustaviti mržnju time što ljudima govori da im nije dobro mrziti, jer da svaka mržnja na ljude ustvari je mržnja na Boga, ali će mnoge među nama spasiti od pogubne usamljenosti. Pomislimo li ikad u svojoj grdnoj samoći da nam nije ostalo ništa ili da nam nije ostao nitko između nas i naših neprijatelja, i da nam nema druge nego mržnjom uzvratiti na njihovu mržnju, sjetit ćemo se živog nadbiskupa Mate, pa nećemo učiniti ono što bismo inače učinili.

Strašno je u zla vremena ostati sam.