Pjesnik sa Sepetarevca piše i čita uz “kandilo”, jer svijeće u tu sve ledeniju jesen ne uspijeva nabaviti, a petrolej za petrolejku iz tko zna kojeg razloga stalno štedi. Petrolejku pali samo u posebnim prigodama. A to njegovo kandilo, sa žiškom ili fitiljem načinjenim od pamučne vrpce za obrub, pronađene među prastarim kućnim priborom za šivanje, svijetli taman toliko da, nosa uronjenog u knjigu, uspijeva čitati red po red knjige. Pisati mu je lakše, jer piše pisaćim strojem, sa svih deset prstiju, naslijepo, onako kako je u školi naučio. Za to mu, možda, i ne bi bilo potrebno kandilo, ali čovjek se teško navikava na potpuni mrak. A u podrumu kuće na Sepetarevcu, gdje zaštićeni od mina i granata, uglavnom i žive majka i on, mrak je potpun. Kao u svijesti s uma sišavšeg.
Za to vrijeme S. K. zvani K. čita pod svjetlošću žarulje od stotinu wati. Ili se osami u bazi, u komandantovoj kancelariji, za velikim pisaćim stolom, koji su dovukli iz nečijeg napuštenog stana – možda iz stana nekadašnjeg komšije Radovana Karadžića, koji je stanovao pri samom dnu Sutjeske, u zgradi u čijem su suterenu živjeli J. i njegovi? – ili čita kod sebe kući, gdje je pusto bez Amele i djece, što ga na čas učini tužnim, pa bi i zaplakao, ali u toj svojoj žalosti najednom on osjeti da je pametan. Razvidi mu se, rasvijetli, na vidjelo dođe ono čega ranije nije bio svjestan: ljudi su uglavnom slabi, mole za milost, povinuju se volji jakih, ali im milost ne treba dati, mudruje K., jer te se onda više ne boje, nego samo traže priliku da ti se osvete. Život je velika muka, mudruje K. u svome pustom stanu, osvijetljenom kao božićno drvce usred ugašenog grada, život je velika muka ako nisi Rambo i Terminator, zaključuje on, pa zastaje, gleda u bijeli zid, i onda se pita odakle, iz čega najednom izvire sva ta mudrost.
Odakle njemu svjetlo u gradu bez svjetla? Baza je na povlaštenom električnom vodu. J. naredio da tako bude, pa tako jest. A on, njegov zamjenik K., priključen je na bazu. I zapravo bi, misli on, najpravednije bilo da zavazda tako bude: šta će gradu struja, šta će Sarajevu mir bez rata? Ima li kod mene svjetla ako nema u gradu mraka? Zapitan je K., i u zapitanosti svojoj ushićen pred tom širinom i dubinom svijeta koji mu se najednom rastvorio. Prva knjiga koja mu je došla do ruku imala je naslov “Ne tuguj bronzana stražo”. Našao ju je, prilikom pretresa, u stanu doktora Najdanovića, komšije kirurga, koji je prvih dana rata pokupio ženu i djecu i pobjegao iz grada. Stan je bio prostran i vrlo lijep, s mnogo novog namještaja i s najvećim televizorom što ga je K. u životu vidio. Televizor su prenijeli u bazu, zajedno s videorekorderom, pojačalom, gramofonom, dabl-dekom i zvučnicima visine dvanaestogodišnjeg djeteta – ili Avde Sidrana, našalio se komandant, na što su se svi smijali – a K. je pokupio tu jednu knjigu. Što će ti knjiga?, začudio se mali Ismo, zadužen za trkeljanje pri pretresu. Radi provjere!, odgovorio mu je K. U stanu doktora Najdanovića nije bilo nikakvog oružja.
Već nakon prve pročitane stranice K. je shvatio da u knjizi “Ne tuguj bronzana stražo” neće naići na korisna vojno-taktička i borbena znanja. Zavarala ga je slika na koricama: brkati muškarac s kapom na kojoj je zvijezda petokraka, i puškom preko ramena. I vojna riječ straža. Ali i straža ima svakakvih, pomislio je. Neko ti drži stražu dok obijaš kiosk.
A onda je u stanu umirovljenog zastavnika Milutinovića, udovca bez djece, kojeg su odveli na ispitivanje, pronašao pravo blago: Vojnu enciklopediju, u jedanaest pogolemih smeđih knjiga. Oružja u stanu nije bilo, čak ni službenog pištolja – Vratio sam ga kada sam išao u penziju!, zastavnik je rekao na ispitivanju – ali tih jedanaest knjižurina bile su, mislio je K, opasnije od svakog oružja. Jesi li ti ovo sve pročitao?, upitao je Milutinovića. Nešto malo jesam, ali većinom nisam, nema čovjeka koji je sve pročitao, odgovorio je. Na to mu je K. svezao šamarčinu da su zastavniku naočale odletjele na drugi kraj sobe i razbile se o zid – iz nekog razloga K. je uživao u tome da šamara ljude s naočalama. Kako nema, jebem li ti majku četničku!, zaurlao je na njega. Čovjek se samo skupio i smanjio, glavu je poput kornjače uvukao među ramena, pa je samo zurio u pod, vjerojatno žaleći što nije mrtav kada je sve njegovo već mrtvo.
Onaj tko ovih jedanaest knjiga pročita može odmah sutra deblokirati Sarajevo, mislio je. Ali koliko bi vremena čovjeku trebalo da ih pročita? Deset, dvadeset godina, ili cijeli život? Stajao je ispred te strašne knjiške gromade, zbunjen i osamljen, prvi put u životu odistinski malen. Dosad je pred svakim nerješivim problemom imao svog velikog prijatelja i zaštitnika, ali njemu o ovom ne smije ništa govoriti. Optužio bi ga za izdaju, tko zna što bi mu učinio, ali sigurno je da ne bi bio sretan s njegovom idejom o deblokadi grada. Ili bi, neustrašiv kakav već jest, navalio da sam pročita jedanaest golemih knjiga. Što S. K.-u zvanom K. ne bi baš bilo drago, jer tad bi sva slava i čast otišli J.-u, i nitko ne bi znao da je on, K., sve sam započeo, i da je on od zastavnika Milutinovića izuzeo jedanaest knjiga Vojne enciklopedije. Prvi put u životu K. je poželio da se nađe ispred svog starijeg, moćnijeg i mnogo pametnijeg druga. Da je ovo partizanski film, rekli bismo da je tad K. izdao J.-a. Da je ovo Biblija, rekli bismo da ga je zatajio. A da je stvarna ova krvava povijest naših sarajevskih života, da je u njoj bilo ičega od velike i tako utješne velike povijesti, koja se bavi vojskama, državama i narodima, trenutak u kojem K. izdaje J.-a odredio bi sudbinu dvjestotinjak tisuća ljudi u opkoljenom gradu. Međutim, dogodit će se nešto što je od toga veće. Nešto što se tiče sudbine jednoga jedinog čovjeka.
Sedam dana i sedam noći S. K. zvani K. nije spavao. Nalivao se kavom – kafe kuharica u bazi zvala se Slađana, bivša konobarica kod Nurije Palate, koju je gazda potjerao jer je, govorilo se, više radila sisama i guzicom nego rukama i glavom – i čitao je dok mu se nije sasvim zamutilo u glavi. Srce mu je od tolike kave iskakalo iz grudi, a da još nije dočitao ni slovo A. Ako bi se pokušao prisjetiti onog što je pročitao, K. je nailazio na svoju praznu glavu, u kojoj je znanja bilo taman onoliko koliko ga je bilo i prije nego što je otpočeo sricati riječi i pojmove iz Vojne enciklopedije. Ustvari, nikakvih znanja unutra nije bilo, samo nešto malo straha i žalosti, i novootkriveni osjećaj, koji ga nijednog trenutka nije puštao na miru: da je iznevjerio sve koji su ga voljeli i koji su brinuli o njemu. Komandanta J., koji je već nekoliko tjedana boravio na Igmanu, da izvana pokuša deblokirati grad, svoju Amelu i djecu, jetime njegove, koji još ništa ne znaju, ali će im za život ostati da ih je babo njihov iznevjerio, kao što je i njega iznevjerio njegov babo, i kao što je babu njegovog babe iznevjerio njegov babo… I tako je S. K.-u zvanom K., glupavom i na svaki način ograničenom mladiću, prijeratnom sarajevskom delinkventu, a sad ratnom heroju, čiji bi IQ bio između 70 i 80 da je kojim slučajem Šveđanin ili Finac, pa da mu je školski psiholog mjerio IQ, na um pala ideja koja graniči s genijalnošću: čovjekovu nesreću sačinjava to što ga je iznevjerio njegov babo, kojeg je opet iznevjerio babo njegov, a babu njegovog babe isto je iznevjerio babo… A onda nije znao što bi s tom primišlju, koja ga je spopala od dugog nespavanja i učenja Vojne enciklopedije, pa ga je spopao njegov nemoćni bijes. Najbješnji od svih nemoćnih bjesova u njegovu bijednom životu. Bila je prošla ponoć, vani ledara, deset ispod nule, a nebo vedro. Nema eksplozija, tek povremeno iz daljine su čuju osamljenički žalosni rafali. Na mjesečini ugledao je visoku vitku figuru kako se uspinje Sutjeskom, dok mu se zaleđen asfalt izmiče pod nogama. Civil, usred policijskog sata! K. je otišao do predsoblja, uzeo svoj omiljeni shot gun, ubacio u cijevi obje patrone, otvorio prozor, i doviknuo u noć: Ej, četalju! Figura je zastala nasred ceste, a K. je istovremeno ispalio oba punjenja. Figura je odskočila od tla, kao ptica koja će poletjeti u rikverc, nekako smiješno, dječje, pa se K. glasno nasmijao, a onda se bezglasno srušila na cestu i kliznula nizbrdicom. Negdje je zalajao pas, jedan pa drugi, i vratila se tišina. Sve to nije trajalo ni dok izbrojiš do tri: jedan, dva, tri. I gotovo! Ni sutra, ni prekosutra na radiju ili u novinama, baš nigdje, nije objavljena vijest da je nasred Ulice Sutjeska, u neka gluha doba noći, ubijen čovjek. Niti je bilo civilne policije, da napravi uviđaj. Što bi u gradu u kojem svaki dan od neprijateljske vatre gine po deset, dvadeset, katkad i trideset ljudi, značila smrt jednog čovjeka? K. je shvatio da je sve drukčije nego što je bilo u miru. Ubio je čovjeka, a da ga se to skoro nimalo nije ticalo. Ubio ga je, i osjetio olakšanje. Baš kao da je ubijeni ubio njega.
Nakon te noći S. K. zvani K. lakše je spavao, osjetio je neki duševni mir kakvog ranije nije bilo, postao je tiši i s ljudima nekako finiji. Kada bi raju slao u akciju ili u Otes i na Žuć, na prvu liniju, nastupao je očinski, govorio im je neka se čuvaju, kod kuće ih čekaju mater, otac, žena, a s J.-om je, preko radio-veze razgovarao kao da su u međuvremenu zamijenili uloge. Kao da je postao mudriji za jednu smrt. Ili kao da je pamet tog čovjeka kojemu ni imena nije znao, kojeg je ustrijelio dok se za vrijeme policijskog sata uspinjao uz zaleđenu Sutjesku, preselila u njegovu glavu. Sada je Vojnu enciklopediju čitao napreskok, onako kako mu se koja knjiga otvori. Čitao je s nekim novootkrivenim interesom, ne misleći da će je ikad cijelu pročitati.
Onda je u pretresu stana na Bjelavama, koji je pripadao nekom vojnom kirurgu, pukovniku JNA, koji je pobjegao na Pale, uzeo nekoliko knjiga koje su mu se svidjela. Anatomski atlas za studente medicine, lijepu veliku knjigu u kojoj je na nekoliko stotina crteža prikazano ljudsko tijelo, istranširano poput teleta u mesnici kod Majmunovića, potom veliku šarenu knjigu o tumorima, i brošuru “Likvidacija neprijatelja”. Ručno uvezana, šapirografirana knjižica bez korica privukla ga je naslovom. U njoj je nekim običnim, idiotu razumljivim jezikom pisalo kako najlakše, najbrže i najtiše, u različita doba dana i pri različitim vremenskim prilikama, ubiti čovjeka. I šta uvijek trebaš imati uza se da bi u odabranom trenutku efikasno likvidirao neprijatelja. Među tim ubojitim stvarčicama, uz maleni bodež za led, deblji ribarski silk i smotak prijanjajuće najlonske folije, pri likvidaciji neprijatelja uza se dobro je uvijek imati kirurški nož zakrivljenog vrha. Neprijatelju, pisalo je, valja prići s leđa, i jednim kratkim rezom, ne širim od centimetra, posječi karotidnu arteriju. U knjižici “Likvidacija neprijatelja” bile su i četiri sličice, četiri crteža muškog vrata i lica, i šake u kojoj je skalpel zakrivljenog vrha. Uz svaku je sličicu bio broj. Na sličici jedan šaka s nožem još je daleko od vrata. Šaka drži nož onako kako se drži olovka. Lice je ljubazno nasmiješeno. Na sličici dva strelicom označeno je mjesto gdje treba zarezati. Šaka s nožem malo je bliže vratu. Lice kao na prvoj slici, smrznut osmijeh. Na slici tri šaka zarezuje vrat. Lice se iznenadilo, kao da je srelo poznato lice koje godinama nije vidjelo. Na slici broj četiri iz vrata šiklja krvoskok. Lice je nepromijenjeno, kao na slici tri.
S. K. zvani K. jednom je, pa još jednom pročitao tekst u kojem je opisano kako se posiječe karotidna arterija. Začudio se, jer je pri drugom čitanju od riječi do riječi već znao što tu piše. Prvi je to tekst koji je napamet u životu naučio. Ustvari, nije ga naučio, nego mu se sam od sebe primio. Opčinjeno je gledao u slike, prelazio s prve na drugu, pa na treću i četvrtu. Dugo je gledao, ali nije bio svjestan porijekla ugode koja ga je cijelog obasjala. Osjećao se kao evlija, dok je lebdio nad površinom svega. U času mu se sjeme razlilo po vojničkim hlačama. I načas je osjetio bijes.
Te noći u kojoj je S. K. zvani K. čitajući brošuru “Likvidacija neprijatelja” otkrivao onaj književni čar koji većina čitatelja ne otkrije nikad, a koji čitatelja dovodi do pitanja života i smrti, pjesnik sa Sepetarevca sjedio je uz kandilo, čitao Julija Cortázara i pisao priču “Kandilo”. Čitao je sve dok mu se ne umore oči, sve dok se na slabom izdišućem svjetlu ne rastope slova i riječi se pretvore u nemuštu sivu crtu, a onda bi nastavio pisati priču. Pisao je naslijepo, udarajući ritmično po pisaćem stroju, pisao je zaneseno, ushićeno, pisao je onako kako pisac jednom u životu propiše otkrivši vlastitu priču. Glavni lik kandila bio je Almas, inženjer elektrotehnike, koji je prvih dana rata ženu i djecu poslao iz grada, u Brist, a on je ostao u Sarajevu, da čuva stan. Barem je tako ženi rekao. Ostat će da čuva posao, stan i njihov život u gradu, tako da se mogu vratiti kad ubrzo završi rat. Ali imao je Almas drugi razlog, onaj koji joj nije mogao reći i koji ga je sad činio sretnim. Bio je sretan zato što je ženu i djecu (trojicu sinova: od petnaest, dvanaest i deset godina) poslao van, u Brist. Ali bio je sretan i zato što je počeo rat, i što taj rat neće završiti onako brzo kako im je govorio. Vjerovao je Almas, i nekom se svom Bogu molio, Bogu elektrotehnike, da rat potraje onoliko dugo koliko mu je potrebno da završi svoje poslove na zemlji, i molio se da Bog tako udesi da on, Almas, pogine posljednjeg dana rata.
Onoga dana kada, na Vidovdan 1989, kada je Slobodan Milošević držao govor na Kosovu polju, Almas je prvi put osjetio da gubi vid. Gledao je na televiziji taj događaj, i učinilo mu se da više ne vidi ono u što gleda. Samo na trenutak to mu se učinilo. Protrljao je oči, i sve je bilo u redu. Sljedećih dana, mjeseci i godina Almas je često trljao oči, dok mu je neka teško opisiva nevidica oduzimala pogled. Išao je na Očnu kliniku, mislio je da mu trebaju nove naočale. Slali su ga na VMA, u Beograd. Tamo mu rekli da mu može pomoći samo jedan doktor u Ženevi. Išao je i u Ženevu, kod tog jednog doktora, najskupljeg očnog doktora u Europi, koji mu ništa nije htio naplatiti, nego mu je rekao neka se dobro nagleda dok može. Jer za njegovu nevidicu, poznatu pod tim i tim latinskim nazivom, nema pomoći, nema objašnjenja ni lijeka. Dobro pamtite sve što vidite, jer će vam sve to trebati kad više ne budete vidjeli. Tako mu je rekao doktor u Ženevi, na francuskome jeziku koji Almas nije razumio, ali je njegove riječi upamtio, onako kako su izgovorene, pa mu ih je prevela jedna školska drugarica, nakon što se vratio u Sarajevo. To je rekao?, upitao je Almas. Da, to je rekao, odgovorila je Rajna. Tako se školska drugarica zvala: Rajna.
Od srama nije Almas ženi mogao reći da gubi vid. Svaki se čovjek nečega svog srami: jedan sirotinje, drugi ružnoće, treći impotencije. Većina njih srami se nekoga svog stvarnog ili umišljenog nedostatka, neke falinge, a on se, eto, sramio svoje nevidice. Sljepoće se sramio za koju nije bio kriv, kao što se i većina drugih ljudi sramila onog za što nisu bili krivi.
Almas je u svijetu živio kao u složenoj fizikalnoj jednadžbi. Mjerio ga je koracima i pamtio svaku prepreku na putu. Teže mu je bilo u stanu, nego vani. Prehodao je cijelo Sarajevo, imao je grad u šemi svojih koraka i mogao je, dok mu se povremeno još vraćao vid, prehodati zatvorenih očiju sve njegove ulice. Grad je čvrsta, fiksirana struktura, grad je jednadžba čije su vrijednosti vazda iste, dok je stan poput kaleidoskopa koji se neprestano vrti. U stanu prostor se mijenja, preobražava i restrukturira u vremenu. Stan je, shvatio je to Almas kako je gubio vid, nestalniji,pa samim tim onda i širi, veći od kosmosa. Takvim ga čine oni koji u stanu žive. Oni stalno pomiču stvari, mijenjaju njihov raspored, a time i raspored njegovih koraka, nehotice mu stvaraju stupice, i sve teže mu je da u takvom svijetu skriva to da više ništa ne vidi. Srećom, i stoput po Almasa srećom, zaratilo se, pa je on ženu i djecu mogao poslati u Brist. Vodio ih je na autobusni kolodvor, koji se u Sarajevu nalazi pokraj nove željezničke stanice, a nikad nijedan Sarajlija neće reći autobusna stanica i željeznički kolodvor, nego uvijek autobusni kolodvor i željeznička stanica. Tamo ih je smjestio u autobus, i onda je koracima omjerio hod do mjesta s kojeg će ih izvana gledati, mahati im, smiješiti im se kad pomisli da oni iza stakla plaču, ili da im se plače pa zadržavaju suze. Nije lako sakrivati od svojih da si slijep. Teže je to nego rješavati nerješive formule iz fizike i matematike. Da postoji Nobelova nagrada za hodanje gradom zatvorenih očiju i za skrivanje vlastite nevidice, Almas bi tu Nobelovu nagradu već dobio. I možda bi bila tako bila prekinuta opsada grada, jer u njemu živi jedan nobelovac. Ali zar Almas želi da opsada Sarajeva bude prekinuta.
Svake večeri on pali kandilo, što ga je načinio u čaši dopola punoj vode, preko koje je dolio prst ulja, i u to ulje kroz čep zadjenuo žižak načinjen od vezice. Pjesnik sa Sepetarevca radije bi napisao špigete, jer je ta riječ njemu bliža od vezice. Ali špigeta je dalmatinska riječ. Većina bi Sarajlija pred novu 1993. godinu u Sarajevu umjesto riječi vezica ili špigeta upotrijebila riječ pertla. Germanizam, nastao po njemačkoj riječi bortel. Kada su 1878. Austrijanci stigli u Sarajevo, pojavile su se tu i cipele, pojavile su se kundure s pertlama. Ranije nije bilo potrebe za riječju, jer nije postojalo ono što riječ označava. Jednom, kad ovaj rat završi, pa se Sarajlije naokolo rasele, pertlu će prezvati u duhu jezika koji ih u se prihvati. Oni koji se nasela u Njemačkoj, pertlu će zvati schnürsenkel. To će ih podsjećati kako su jednom davno šnirali pertle. Oni koji odu u Zagreb, pertlu će zvati žniranac. I opet će sjetiti kako su šnirali pertle. Sve dok ne dođe mir, nakon što sve zaborave.
Zašto Almas svake večeri pali kandilo, ako već ništa ne vidi? Zato da komšije ne posumnjaju da je slijep, nego da vide kako i kod njega gori svjetlo. Ali zar u ratu ne vlada propis o totalnom zamračenju? Da, taj propis postoji i u Sarajevu. Ali kroz zamračene se prozore ipak vidi kako kod susjeda titra neko jedva vidljivo svjetlo. Ljudi stoje uz prozore i pogledom traže ta svjetla. U njima nalaze zdrav razum i posljednju toplinu svijeta, u ova hladna i sve hladnija zimska doba.
Eto, tako pjesnik sa Sepetarevca piše u priči “Kandilo”, koja ostaje nedovršena. Uz pisaću mašinu četiri su otipkana lista pelira. U mašini je peti, s ispisanih sedamnaest redaka. Posljednji redak glasi: “U njima nalaze zdrav razum i posljednju toplinu svijeta, u ova hladna i sve hladnija zimska doba”. Na kraju te posljednje rečenice nema tačke. Pjesnik sa Sepetarevca zaboravio je na nju. Vjerojatno bi je odštampao na mašini da je sutradan nastavio priču. Ali nije je nastavio, ni sutra, ni bilo kojeg dana, sve do kraja svijeta.
Život mladog pjesnika, deveti dio
Iz rukopisa “Moje stvari”
Pjesnik sa Sepetarevca piše i čita uz “kandilo”, jer svijeće u tu sve ledeniju jesen ne uspijeva nabaviti, a petrolej za petrolejku iz tko zna kojeg razloga stalno štedi. Petrolejku pali samo u posebnim prigodama. A to njegovo kandilo, sa žiškom ili fitiljem načinjenim od pamučne vrpce za obrub, pronađene među prastarim kućnim priborom za šivanje, svijetli taman toliko da, nosa uronjenog u knjigu, uspijeva čitati red po red knjige. Pisati mu je lakše, jer piše pisaćim strojem, sa svih deset prstiju, naslijepo, onako kako je u školi naučio. Za to mu, možda, i ne bi bilo potrebno kandilo, ali čovjek se teško navikava na potpuni mrak. A u podrumu kuće na Sepetarevcu, gdje zaštićeni od mina i granata, uglavnom i žive majka i on, mrak je potpun. Kao u svijesti s uma sišavšeg.
Za to vrijeme S. K. zvani K. čita pod svjetlošću žarulje od stotinu wati. Ili se osami u bazi, u komandantovoj kancelariji, za velikim pisaćim stolom, koji su dovukli iz nečijeg napuštenog stana – možda iz stana nekadašnjeg komšije Radovana Karadžića, koji je stanovao pri samom dnu Sutjeske, u zgradi u čijem su suterenu živjeli J. i njegovi? – ili čita kod sebe kući, gdje je pusto bez Amele i djece, što ga na čas učini tužnim, pa bi i zaplakao, ali u toj svojoj žalosti najednom on osjeti da je pametan. Razvidi mu se, rasvijetli, na vidjelo dođe ono čega ranije nije bio svjestan: ljudi su uglavnom slabi, mole za milost, povinuju se volji jakih, ali im milost ne treba dati, mudruje K., jer te se onda više ne boje, nego samo traže priliku da ti se osvete. Život je velika muka, mudruje K. u svome pustom stanu, osvijetljenom kao božićno drvce usred ugašenog grada, život je velika muka ako nisi Rambo i Terminator, zaključuje on, pa zastaje, gleda u bijeli zid, i onda se pita odakle, iz čega najednom izvire sva ta mudrost.
Odakle njemu svjetlo u gradu bez svjetla? Baza je na povlaštenom električnom vodu. J. naredio da tako bude, pa tako jest. A on, njegov zamjenik K., priključen je na bazu. I zapravo bi, misli on, najpravednije bilo da zavazda tako bude: šta će gradu struja, šta će Sarajevu mir bez rata? Ima li kod mene svjetla ako nema u gradu mraka? Zapitan je K., i u zapitanosti svojoj ushićen pred tom širinom i dubinom svijeta koji mu se najednom rastvorio. Prva knjiga koja mu je došla do ruku imala je naslov “Ne tuguj bronzana stražo”. Našao ju je, prilikom pretresa, u stanu doktora Najdanovića, komšije kirurga, koji je prvih dana rata pokupio ženu i djecu i pobjegao iz grada. Stan je bio prostran i vrlo lijep, s mnogo novog namještaja i s najvećim televizorom što ga je K. u životu vidio. Televizor su prenijeli u bazu, zajedno s videorekorderom, pojačalom, gramofonom, dabl-dekom i zvučnicima visine dvanaestogodišnjeg djeteta – ili Avde Sidrana, našalio se komandant, na što su se svi smijali – a K. je pokupio tu jednu knjigu. Što će ti knjiga?, začudio se mali Ismo, zadužen za trkeljanje pri pretresu. Radi provjere!, odgovorio mu je K. U stanu doktora Najdanovića nije bilo nikakvog oružja.
Već nakon prve pročitane stranice K. je shvatio da u knjizi “Ne tuguj bronzana stražo” neće naići na korisna vojno-taktička i borbena znanja. Zavarala ga je slika na koricama: brkati muškarac s kapom na kojoj je zvijezda petokraka, i puškom preko ramena. I vojna riječ straža. Ali i straža ima svakakvih, pomislio je. Neko ti drži stražu dok obijaš kiosk.
A onda je u stanu umirovljenog zastavnika Milutinovića, udovca bez djece, kojeg su odveli na ispitivanje, pronašao pravo blago: Vojnu enciklopediju, u jedanaest pogolemih smeđih knjiga. Oružja u stanu nije bilo, čak ni službenog pištolja – Vratio sam ga kada sam išao u penziju!, zastavnik je rekao na ispitivanju – ali tih jedanaest knjižurina bile su, mislio je K, opasnije od svakog oružja. Jesi li ti ovo sve pročitao?, upitao je Milutinovića. Nešto malo jesam, ali većinom nisam, nema čovjeka koji je sve pročitao, odgovorio je. Na to mu je K. svezao šamarčinu da su zastavniku naočale odletjele na drugi kraj sobe i razbile se o zid – iz nekog razloga K. je uživao u tome da šamara ljude s naočalama. Kako nema, jebem li ti majku četničku!, zaurlao je na njega. Čovjek se samo skupio i smanjio, glavu je poput kornjače uvukao među ramena, pa je samo zurio u pod, vjerojatno žaleći što nije mrtav kada je sve njegovo već mrtvo.
Onaj tko ovih jedanaest knjiga pročita može odmah sutra deblokirati Sarajevo, mislio je. Ali koliko bi vremena čovjeku trebalo da ih pročita? Deset, dvadeset godina, ili cijeli život? Stajao je ispred te strašne knjiške gromade, zbunjen i osamljen, prvi put u životu odistinski malen. Dosad je pred svakim nerješivim problemom imao svog velikog prijatelja i zaštitnika, ali njemu o ovom ne smije ništa govoriti. Optužio bi ga za izdaju, tko zna što bi mu učinio, ali sigurno je da ne bi bio sretan s njegovom idejom o deblokadi grada. Ili bi, neustrašiv kakav već jest, navalio da sam pročita jedanaest golemih knjiga. Što S. K.-u zvanom K. ne bi baš bilo drago, jer tad bi sva slava i čast otišli J.-u, i nitko ne bi znao da je on, K., sve sam započeo, i da je on od zastavnika Milutinovića izuzeo jedanaest knjiga Vojne enciklopedije. Prvi put u životu K. je poželio da se nađe ispred svog starijeg, moćnijeg i mnogo pametnijeg druga. Da je ovo partizanski film, rekli bismo da je tad K. izdao J.-a. Da je ovo Biblija, rekli bismo da ga je zatajio. A da je stvarna ova krvava povijest naših sarajevskih života, da je u njoj bilo ičega od velike i tako utješne velike povijesti, koja se bavi vojskama, državama i narodima, trenutak u kojem K. izdaje J.-a odredio bi sudbinu dvjestotinjak tisuća ljudi u opkoljenom gradu. Međutim, dogodit će se nešto što je od toga veće. Nešto što se tiče sudbine jednoga jedinog čovjeka.
Sedam dana i sedam noći S. K. zvani K. nije spavao. Nalivao se kavom – kafe kuharica u bazi zvala se Slađana, bivša konobarica kod Nurije Palate, koju je gazda potjerao jer je, govorilo se, više radila sisama i guzicom nego rukama i glavom – i čitao je dok mu se nije sasvim zamutilo u glavi. Srce mu je od tolike kave iskakalo iz grudi, a da još nije dočitao ni slovo A. Ako bi se pokušao prisjetiti onog što je pročitao, K. je nailazio na svoju praznu glavu, u kojoj je znanja bilo taman onoliko koliko ga je bilo i prije nego što je otpočeo sricati riječi i pojmove iz Vojne enciklopedije. Ustvari, nikakvih znanja unutra nije bilo, samo nešto malo straha i žalosti, i novootkriveni osjećaj, koji ga nijednog trenutka nije puštao na miru: da je iznevjerio sve koji su ga voljeli i koji su brinuli o njemu. Komandanta J., koji je već nekoliko tjedana boravio na Igmanu, da izvana pokuša deblokirati grad, svoju Amelu i djecu, jetime njegove, koji još ništa ne znaju, ali će im za život ostati da ih je babo njihov iznevjerio, kao što je i njega iznevjerio njegov babo, i kao što je babu njegovog babe iznevjerio njegov babo… I tako je S. K.-u zvanom K., glupavom i na svaki način ograničenom mladiću, prijeratnom sarajevskom delinkventu, a sad ratnom heroju, čiji bi IQ bio između 70 i 80 da je kojim slučajem Šveđanin ili Finac, pa da mu je školski psiholog mjerio IQ, na um pala ideja koja graniči s genijalnošću: čovjekovu nesreću sačinjava to što ga je iznevjerio njegov babo, kojeg je opet iznevjerio babo njegov, a babu njegovog babe isto je iznevjerio babo… A onda nije znao što bi s tom primišlju, koja ga je spopala od dugog nespavanja i učenja Vojne enciklopedije, pa ga je spopao njegov nemoćni bijes. Najbješnji od svih nemoćnih bjesova u njegovu bijednom životu. Bila je prošla ponoć, vani ledara, deset ispod nule, a nebo vedro. Nema eksplozija, tek povremeno iz daljine su čuju osamljenički žalosni rafali. Na mjesečini ugledao je visoku vitku figuru kako se uspinje Sutjeskom, dok mu se zaleđen asfalt izmiče pod nogama. Civil, usred policijskog sata! K. je otišao do predsoblja, uzeo svoj omiljeni shot gun, ubacio u cijevi obje patrone, otvorio prozor, i doviknuo u noć: Ej, četalju! Figura je zastala nasred ceste, a K. je istovremeno ispalio oba punjenja. Figura je odskočila od tla, kao ptica koja će poletjeti u rikverc, nekako smiješno, dječje, pa se K. glasno nasmijao, a onda se bezglasno srušila na cestu i kliznula nizbrdicom. Negdje je zalajao pas, jedan pa drugi, i vratila se tišina. Sve to nije trajalo ni dok izbrojiš do tri: jedan, dva, tri. I gotovo! Ni sutra, ni prekosutra na radiju ili u novinama, baš nigdje, nije objavljena vijest da je nasred Ulice Sutjeska, u neka gluha doba noći, ubijen čovjek. Niti je bilo civilne policije, da napravi uviđaj. Što bi u gradu u kojem svaki dan od neprijateljske vatre gine po deset, dvadeset, katkad i trideset ljudi, značila smrt jednog čovjeka? K. je shvatio da je sve drukčije nego što je bilo u miru. Ubio je čovjeka, a da ga se to skoro nimalo nije ticalo. Ubio ga je, i osjetio olakšanje. Baš kao da je ubijeni ubio njega.
Nakon te noći S. K. zvani K. lakše je spavao, osjetio je neki duševni mir kakvog ranije nije bilo, postao je tiši i s ljudima nekako finiji. Kada bi raju slao u akciju ili u Otes i na Žuć, na prvu liniju, nastupao je očinski, govorio im je neka se čuvaju, kod kuće ih čekaju mater, otac, žena, a s J.-om je, preko radio-veze razgovarao kao da su u međuvremenu zamijenili uloge. Kao da je postao mudriji za jednu smrt. Ili kao da je pamet tog čovjeka kojemu ni imena nije znao, kojeg je ustrijelio dok se za vrijeme policijskog sata uspinjao uz zaleđenu Sutjesku, preselila u njegovu glavu. Sada je Vojnu enciklopediju čitao napreskok, onako kako mu se koja knjiga otvori. Čitao je s nekim novootkrivenim interesom, ne misleći da će je ikad cijelu pročitati.
Onda je u pretresu stana na Bjelavama, koji je pripadao nekom vojnom kirurgu, pukovniku JNA, koji je pobjegao na Pale, uzeo nekoliko knjiga koje su mu se svidjela. Anatomski atlas za studente medicine, lijepu veliku knjigu u kojoj je na nekoliko stotina crteža prikazano ljudsko tijelo, istranširano poput teleta u mesnici kod Majmunovića, potom veliku šarenu knjigu o tumorima, i brošuru “Likvidacija neprijatelja”. Ručno uvezana, šapirografirana knjižica bez korica privukla ga je naslovom. U njoj je nekim običnim, idiotu razumljivim jezikom pisalo kako najlakše, najbrže i najtiše, u različita doba dana i pri različitim vremenskim prilikama, ubiti čovjeka. I šta uvijek trebaš imati uza se da bi u odabranom trenutku efikasno likvidirao neprijatelja. Među tim ubojitim stvarčicama, uz maleni bodež za led, deblji ribarski silk i smotak prijanjajuće najlonske folije, pri likvidaciji neprijatelja uza se dobro je uvijek imati kirurški nož zakrivljenog vrha. Neprijatelju, pisalo je, valja prići s leđa, i jednim kratkim rezom, ne širim od centimetra, posječi karotidnu arteriju. U knjižici “Likvidacija neprijatelja” bile su i četiri sličice, četiri crteža muškog vrata i lica, i šake u kojoj je skalpel zakrivljenog vrha. Uz svaku je sličicu bio broj. Na sličici jedan šaka s nožem još je daleko od vrata. Šaka drži nož onako kako se drži olovka. Lice je ljubazno nasmiješeno. Na sličici dva strelicom označeno je mjesto gdje treba zarezati. Šaka s nožem malo je bliže vratu. Lice kao na prvoj slici, smrznut osmijeh. Na slici tri šaka zarezuje vrat. Lice se iznenadilo, kao da je srelo poznato lice koje godinama nije vidjelo. Na slici broj četiri iz vrata šiklja krvoskok. Lice je nepromijenjeno, kao na slici tri.
S. K. zvani K. jednom je, pa još jednom pročitao tekst u kojem je opisano kako se posiječe karotidna arterija. Začudio se, jer je pri drugom čitanju od riječi do riječi već znao što tu piše. Prvi je to tekst koji je napamet u životu naučio. Ustvari, nije ga naučio, nego mu se sam od sebe primio. Opčinjeno je gledao u slike, prelazio s prve na drugu, pa na treću i četvrtu. Dugo je gledao, ali nije bio svjestan porijekla ugode koja ga je cijelog obasjala. Osjećao se kao evlija, dok je lebdio nad površinom svega. U času mu se sjeme razlilo po vojničkim hlačama. I načas je osjetio bijes.
Te noći u kojoj je S. K. zvani K. čitajući brošuru “Likvidacija neprijatelja” otkrivao onaj književni čar koji većina čitatelja ne otkrije nikad, a koji čitatelja dovodi do pitanja života i smrti, pjesnik sa Sepetarevca sjedio je uz kandilo, čitao Julija Cortázara i pisao priču “Kandilo”. Čitao je sve dok mu se ne umore oči, sve dok se na slabom izdišućem svjetlu ne rastope slova i riječi se pretvore u nemuštu sivu crtu, a onda bi nastavio pisati priču. Pisao je naslijepo, udarajući ritmično po pisaćem stroju, pisao je zaneseno, ushićeno, pisao je onako kako pisac jednom u životu propiše otkrivši vlastitu priču. Glavni lik kandila bio je Almas, inženjer elektrotehnike, koji je prvih dana rata ženu i djecu poslao iz grada, u Brist, a on je ostao u Sarajevu, da čuva stan. Barem je tako ženi rekao. Ostat će da čuva posao, stan i njihov život u gradu, tako da se mogu vratiti kad ubrzo završi rat. Ali imao je Almas drugi razlog, onaj koji joj nije mogao reći i koji ga je sad činio sretnim. Bio je sretan zato što je ženu i djecu (trojicu sinova: od petnaest, dvanaest i deset godina) poslao van, u Brist. Ali bio je sretan i zato što je počeo rat, i što taj rat neće završiti onako brzo kako im je govorio. Vjerovao je Almas, i nekom se svom Bogu molio, Bogu elektrotehnike, da rat potraje onoliko dugo koliko mu je potrebno da završi svoje poslove na zemlji, i molio se da Bog tako udesi da on, Almas, pogine posljednjeg dana rata.
Onoga dana kada, na Vidovdan 1989, kada je Slobodan Milošević držao govor na Kosovu polju, Almas je prvi put osjetio da gubi vid. Gledao je na televiziji taj događaj, i učinilo mu se da više ne vidi ono u što gleda. Samo na trenutak to mu se učinilo. Protrljao je oči, i sve je bilo u redu. Sljedećih dana, mjeseci i godina Almas je često trljao oči, dok mu je neka teško opisiva nevidica oduzimala pogled. Išao je na Očnu kliniku, mislio je da mu trebaju nove naočale. Slali su ga na VMA, u Beograd. Tamo mu rekli da mu može pomoći samo jedan doktor u Ženevi. Išao je i u Ženevu, kod tog jednog doktora, najskupljeg očnog doktora u Europi, koji mu ništa nije htio naplatiti, nego mu je rekao neka se dobro nagleda dok može. Jer za njegovu nevidicu, poznatu pod tim i tim latinskim nazivom, nema pomoći, nema objašnjenja ni lijeka. Dobro pamtite sve što vidite, jer će vam sve to trebati kad više ne budete vidjeli. Tako mu je rekao doktor u Ženevi, na francuskome jeziku koji Almas nije razumio, ali je njegove riječi upamtio, onako kako su izgovorene, pa mu ih je prevela jedna školska drugarica, nakon što se vratio u Sarajevo. To je rekao?, upitao je Almas. Da, to je rekao, odgovorila je Rajna. Tako se školska drugarica zvala: Rajna.
Od srama nije Almas ženi mogao reći da gubi vid. Svaki se čovjek nečega svog srami: jedan sirotinje, drugi ružnoće, treći impotencije. Većina njih srami se nekoga svog stvarnog ili umišljenog nedostatka, neke falinge, a on se, eto, sramio svoje nevidice. Sljepoće se sramio za koju nije bio kriv, kao što se i većina drugih ljudi sramila onog za što nisu bili krivi.
Almas je u svijetu živio kao u složenoj fizikalnoj jednadžbi. Mjerio ga je koracima i pamtio svaku prepreku na putu. Teže mu je bilo u stanu, nego vani. Prehodao je cijelo Sarajevo, imao je grad u šemi svojih koraka i mogao je, dok mu se povremeno još vraćao vid, prehodati zatvorenih očiju sve njegove ulice. Grad je čvrsta, fiksirana struktura, grad je jednadžba čije su vrijednosti vazda iste, dok je stan poput kaleidoskopa koji se neprestano vrti. U stanu prostor se mijenja, preobražava i restrukturira u vremenu. Stan je, shvatio je to Almas kako je gubio vid, nestalniji,pa samim tim onda i širi, veći od kosmosa. Takvim ga čine oni koji u stanu žive. Oni stalno pomiču stvari, mijenjaju njihov raspored, a time i raspored njegovih koraka, nehotice mu stvaraju stupice, i sve teže mu je da u takvom svijetu skriva to da više ništa ne vidi. Srećom, i stoput po Almasa srećom, zaratilo se, pa je on ženu i djecu mogao poslati u Brist. Vodio ih je na autobusni kolodvor, koji se u Sarajevu nalazi pokraj nove željezničke stanice, a nikad nijedan Sarajlija neće reći autobusna stanica i željeznički kolodvor, nego uvijek autobusni kolodvor i željeznička stanica. Tamo ih je smjestio u autobus, i onda je koracima omjerio hod do mjesta s kojeg će ih izvana gledati, mahati im, smiješiti im se kad pomisli da oni iza stakla plaču, ili da im se plače pa zadržavaju suze. Nije lako sakrivati od svojih da si slijep. Teže je to nego rješavati nerješive formule iz fizike i matematike. Da postoji Nobelova nagrada za hodanje gradom zatvorenih očiju i za skrivanje vlastite nevidice, Almas bi tu Nobelovu nagradu već dobio. I možda bi bila tako bila prekinuta opsada grada, jer u njemu živi jedan nobelovac. Ali zar Almas želi da opsada Sarajeva bude prekinuta.
Svake večeri on pali kandilo, što ga je načinio u čaši dopola punoj vode, preko koje je dolio prst ulja, i u to ulje kroz čep zadjenuo žižak načinjen od vezice. Pjesnik sa Sepetarevca radije bi napisao špigete, jer je ta riječ njemu bliža od vezice. Ali špigeta je dalmatinska riječ. Većina bi Sarajlija pred novu 1993. godinu u Sarajevu umjesto riječi vezica ili špigeta upotrijebila riječ pertla. Germanizam, nastao po njemačkoj riječi bortel. Kada su 1878. Austrijanci stigli u Sarajevo, pojavile su se tu i cipele, pojavile su se kundure s pertlama. Ranije nije bilo potrebe za riječju, jer nije postojalo ono što riječ označava. Jednom, kad ovaj rat završi, pa se Sarajlije naokolo rasele, pertlu će prezvati u duhu jezika koji ih u se prihvati. Oni koji se nasela u Njemačkoj, pertlu će zvati schnürsenkel. To će ih podsjećati kako su jednom davno šnirali pertle. Oni koji odu u Zagreb, pertlu će zvati žniranac. I opet će sjetiti kako su šnirali pertle. Sve dok ne dođe mir, nakon što sve zaborave.
Zašto Almas svake večeri pali kandilo, ako već ništa ne vidi? Zato da komšije ne posumnjaju da je slijep, nego da vide kako i kod njega gori svjetlo. Ali zar u ratu ne vlada propis o totalnom zamračenju? Da, taj propis postoji i u Sarajevu. Ali kroz zamračene se prozore ipak vidi kako kod susjeda titra neko jedva vidljivo svjetlo. Ljudi stoje uz prozore i pogledom traže ta svjetla. U njima nalaze zdrav razum i posljednju toplinu svijeta, u ova hladna i sve hladnija zimska doba.
Eto, tako pjesnik sa Sepetarevca piše u priči “Kandilo”, koja ostaje nedovršena. Uz pisaću mašinu četiri su otipkana lista pelira. U mašini je peti, s ispisanih sedamnaest redaka. Posljednji redak glasi: “U njima nalaze zdrav razum i posljednju toplinu svijeta, u ova hladna i sve hladnija zimska doba”. Na kraju te posljednje rečenice nema tačke. Pjesnik sa Sepetarevca zaboravio je na nju. Vjerojatno bi je odštampao na mašini da je sutradan nastavio priču. Ali nije je nastavio, ni sutra, ni bilo kojeg dana, sve do kraja svijeta.