Branko Ćopić: Orlovi rano lete, Mladost, Zagreb 1979.
Knjigu kupio sam prije dvije godine na antikvarnom odjelu pulskog sajma Sa(n)jam knjige, jer volim izdanja Vjeverice, ovo nikad ranije nisam vidio, ilustrirao ga je zagrebački kipar i grafičar Ivica Antolčić, a u Sarajevu nekad sam imao, i čitao, poznatije i češće preštampavano, izdanje biblioteke Lastavica, sarajevske Svjetlosti. Na titularnoj stranici novokupljenog primjerka Ex libris je čuvene pulske knjižarke Tereze Pulje.
Početkom rujna proveli smo nekoliko dana u Puli, na kasnoljetnim kupanjima i odmaranju kostiju uz more, na kupalištu Valkana. I tako sam jednog popodneva s vječito neraspakiranih kutija sa stvarima preseljenim sa Sepetarevca (o čemu ponešto piše u knjizi “Selidba”) uzeo roman “Orlovi rano lete”, koji sam čitao pet-šest puta, a posljednji put prije cijelih pola stoljeća. Nekad sam knjigu znao napamet, ne svaku njezinu rečenicu, premda sam i rečenice mnoge znao, nego cjelinu priče, svaku iz mnoštva razvedenih epizoda i događaja, svaku anegdotu koja djeluje kao da je stvarna, a od kojih pisac sagradio je svoj čudesni roman, pa me je, možda, zanimalo što je od svega toga ostalo u sjećanju. Ili sam poželio evocirati onaj jedinstveni osjećaj kada se stvari koje sam nekad pamtio, s kojima sam bio suživljen i od kojih je bila sačinjena moja svijest, ponovo vraćaju u pamet, podsjećajući još jednom čovjeka da ništa ne može biti potpuno zaboravljeno i da sve što smo ikad znali i pamtili postoji negdje u nama. Zanimalo me, naravno, i kakva je knjiga koju sam nekad toliko volio, i koja mi je s navršenih deset uz Molnarove “Junake Pavlove ulice” i Twainove “Pustolovine Toma Sawyera”, bila najvažnija, što će reći i najbolja u životu, ali sam se plašio razočaranja. Kada se razočaravamo u knjige koje su nam nekad toliko značile kao da na vrijednosti gubi sve ono što smo tada bili pa kao da se razočaravamo u sebe, u ono što smo tada bili, u što smo vjerovali i kako smo razumijevali svijet, i najednom se počinje urušavati i ono što smo danas. To što smo tada bili samo djeca, ne znači ništa. Čovjek za samoga sebe i u svojim sjećanjima nikad nije bio dijete. Bio je ono što je i danas, samo na neki drukčiji način, u nekom drugom životu i svijetu.
Knjigu sam pročitao u jedno popodne i večer. Čini mi se da sam je pročitao onako kako sam je čitao i onda, istom brzinom i istom glađu za pričom kako sam je čitao i onda. Kao da je sve isto, osim potrebe koju imam danas da rastavljam odlomke na rečenice i rečenice na riječi, i da ispitujem način na koji je Ćopić pisao svoje remek-djelo. A pisao je onako kako pišu samo najveći pisci za djecu, kao da piše iz sebe, iz cjeline svoje pameti i svijesti, bez prilagođavanja tobožnjem uzrastu i bez svijesti o svrsi i obliku onog što piše. Pisao je onako kako piše Thomas Mann u “Čarobnom brijegu”, samo za djecu. On je sudionik svijeta svojih romana – naročito ovog – kao što je Mann sudionik svijeta svojih romana, naročito “Čarobnog brijega”.
“Orlovi rano lete” roman je o djetinjoj pobuni i ustanku. Možda je Ćopiću bila namjera da iz svoje dječje perspektive opiše motive i razloge za odlazak u partizane. Možda je sav užas 1941. – godine koja se vraća! – u Bosanskoj krajini, u kojemu je kao mladi čovjek sudjelovao, pokušao opisati, tako što će ga osloboditi krvi i traume, u romanu “Orlovi rano lete”. Kada sam ga s osam, devet, deset godina čitao, nije mi se tako činilo. Tada ovo je bila knjiga o svijetu kojem sam poželio pripadati, manje onom stvarnom, usred mitskog Prokinog gaja, u kojemu se okuplja pobunjenička skupina, a mnogo, mnogo više ovo je bila knjiga o svijetu književnosti, koji je preda mnom rastvarao Branko Ćopić. Čitajući pedeset godina kasnije najednom mi se sasvim ozbiljno čini da sam otad u neutaživoj gladi za knjigama, za novim svjetovima, za avanturama i doživljajima drugih ljudi, nesvjesno u svakoj knjizi tražio ono prvotno uzbuđenje Ćopićem. Malo je stvarno velikih knjiga na svijetu, još manje velikih je pisaca. Život u književnosti prekopavanje je po bibliotekama i knjižnicama, začitavanje u sve i svašta, i duga potraga za velikim piscem i njegovom knjigom.
Sve likove romana upamtio sam, ne samo po njihovim imenima, nego upamtio sam i karaktere: Stric, Jovanče, Nikolica s prikolicom, Nik Čulibrk, Lazar Mačak, Vanjka Široki, poljar Lijan, Đoko Protrk… Pa natpis na Stričevom šeširu, ustvari kartonu kutije mišomora: “Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine”. Danas znam, što onda nisam znao: simetrični osmerac, nakon deseterca najčešći stih u našoj narodnoj poeziji, i stih Hanibala Lucića, dok pjeva: “Jur nijedna na svit vila/ Lipotom se već ne slavi/ Jer je hvale sve skupila/ Vila ka mi sarce travi”.
Moje sarce zatravio je Branko Ćopić, za cijeli život i za svagda.
Trilogija
“Orlovi rano lete” prvi put objavljeni su 1957. i navode se kao prva knjiga Partizanske trilogije, koju sačinjavaju i “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini”. Ova dva romana, ponešto odraslija, čitao sam kad i Orlove, ali nisu mi bili među dražim Ćopićevim knjigama, pa se ne sjećam da sam ih čitao drugi put. Ono što se zbilo u prvom romanu nije dopuštalo ni nastavak, ni razradu, ni posvetu. Samo u sebi bilo je cjelovito i dovršeno, kao život.
Početak knjige
Majstorski, takav da privuče: “Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice:
– Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se sličan glas:
– Ku-ku! Ku-ku!”
Majstorstvo sastoji se u tajanstvu zbivanja kojim bi mogao započeti kakav špageti-vestern, spojenim s harmsovskim paradoksom, koji samom sebi može biti početak i kraj. Odraslom, užitak je. Djetetu u nama, svjetla u kino dvorani se gase i započinje film. Iz offa čuje se glas Branka Ćopića.
Ekran, knjige/177
Branko Ćopić: Orlovi rano lete, Mladost, Zagreb 1979.
Knjigu kupio sam prije dvije godine na antikvarnom odjelu pulskog sajma Sa(n)jam knjige, jer volim izdanja Vjeverice, ovo nikad ranije nisam vidio, ilustrirao ga je zagrebački kipar i grafičar Ivica Antolčić, a u Sarajevu nekad sam imao, i čitao, poznatije i češće preštampavano, izdanje biblioteke Lastavica, sarajevske Svjetlosti. Na titularnoj stranici novokupljenog primjerka Ex libris je čuvene pulske knjižarke Tereze Pulje.
Početkom rujna proveli smo nekoliko dana u Puli, na kasnoljetnim kupanjima i odmaranju kostiju uz more, na kupalištu Valkana. I tako sam jednog popodneva s vječito neraspakiranih kutija sa stvarima preseljenim sa Sepetarevca (o čemu ponešto piše u knjizi “Selidba”) uzeo roman “Orlovi rano lete”, koji sam čitao pet-šest puta, a posljednji put prije cijelih pola stoljeća. Nekad sam knjigu znao napamet, ne svaku njezinu rečenicu, premda sam i rečenice mnoge znao, nego cjelinu priče, svaku iz mnoštva razvedenih epizoda i događaja, svaku anegdotu koja djeluje kao da je stvarna, a od kojih pisac sagradio je svoj čudesni roman, pa me je, možda, zanimalo što je od svega toga ostalo u sjećanju. Ili sam poželio evocirati onaj jedinstveni osjećaj kada se stvari koje sam nekad pamtio, s kojima sam bio suživljen i od kojih je bila sačinjena moja svijest, ponovo vraćaju u pamet, podsjećajući još jednom čovjeka da ništa ne može biti potpuno zaboravljeno i da sve što smo ikad znali i pamtili postoji negdje u nama. Zanimalo me, naravno, i kakva je knjiga koju sam nekad toliko volio, i koja mi je s navršenih deset uz Molnarove “Junake Pavlove ulice” i Twainove “Pustolovine Toma Sawyera”, bila najvažnija, što će reći i najbolja u životu, ali sam se plašio razočaranja. Kada se razočaravamo u knjige koje su nam nekad toliko značile kao da na vrijednosti gubi sve ono što smo tada bili pa kao da se razočaravamo u sebe, u ono što smo tada bili, u što smo vjerovali i kako smo razumijevali svijet, i najednom se počinje urušavati i ono što smo danas. To što smo tada bili samo djeca, ne znači ništa. Čovjek za samoga sebe i u svojim sjećanjima nikad nije bio dijete. Bio je ono što je i danas, samo na neki drukčiji način, u nekom drugom životu i svijetu.
Knjigu sam pročitao u jedno popodne i večer. Čini mi se da sam je pročitao onako kako sam je čitao i onda, istom brzinom i istom glađu za pričom kako sam je čitao i onda. Kao da je sve isto, osim potrebe koju imam danas da rastavljam odlomke na rečenice i rečenice na riječi, i da ispitujem način na koji je Ćopić pisao svoje remek-djelo. A pisao je onako kako pišu samo najveći pisci za djecu, kao da piše iz sebe, iz cjeline svoje pameti i svijesti, bez prilagođavanja tobožnjem uzrastu i bez svijesti o svrsi i obliku onog što piše. Pisao je onako kako piše Thomas Mann u “Čarobnom brijegu”, samo za djecu. On je sudionik svijeta svojih romana – naročito ovog – kao što je Mann sudionik svijeta svojih romana, naročito “Čarobnog brijega”.
“Orlovi rano lete” roman je o djetinjoj pobuni i ustanku. Možda je Ćopiću bila namjera da iz svoje dječje perspektive opiše motive i razloge za odlazak u partizane. Možda je sav užas 1941. – godine koja se vraća! – u Bosanskoj krajini, u kojemu je kao mladi čovjek sudjelovao, pokušao opisati, tako što će ga osloboditi krvi i traume, u romanu “Orlovi rano lete”. Kada sam ga s osam, devet, deset godina čitao, nije mi se tako činilo. Tada ovo je bila knjiga o svijetu kojem sam poželio pripadati, manje onom stvarnom, usred mitskog Prokinog gaja, u kojemu se okuplja pobunjenička skupina, a mnogo, mnogo više ovo je bila knjiga o svijetu književnosti, koji je preda mnom rastvarao Branko Ćopić. Čitajući pedeset godina kasnije najednom mi se sasvim ozbiljno čini da sam otad u neutaživoj gladi za knjigama, za novim svjetovima, za avanturama i doživljajima drugih ljudi, nesvjesno u svakoj knjizi tražio ono prvotno uzbuđenje Ćopićem. Malo je stvarno velikih knjiga na svijetu, još manje velikih je pisaca. Život u književnosti prekopavanje je po bibliotekama i knjižnicama, začitavanje u sve i svašta, i duga potraga za velikim piscem i njegovom knjigom.
Sve likove romana upamtio sam, ne samo po njihovim imenima, nego upamtio sam i karaktere: Stric, Jovanče, Nikolica s prikolicom, Nik Čulibrk, Lazar Mačak, Vanjka Široki, poljar Lijan, Đoko Protrk… Pa natpis na Stričevom šeširu, ustvari kartonu kutije mišomora: “Ništa nema da te brine, od ovoga pacov gine”. Danas znam, što onda nisam znao: simetrični osmerac, nakon deseterca najčešći stih u našoj narodnoj poeziji, i stih Hanibala Lucića, dok pjeva: “Jur nijedna na svit vila/ Lipotom se već ne slavi/ Jer je hvale sve skupila/ Vila ka mi sarce travi”.
Moje sarce zatravio je Branko Ćopić, za cijeli život i za svagda.
Trilogija
“Orlovi rano lete” prvi put objavljeni su 1957. i navode se kao prva knjiga Partizanske trilogije, koju sačinjavaju i “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini”. Ova dva romana, ponešto odraslija, čitao sam kad i Orlove, ali nisu mi bili među dražim Ćopićevim knjigama, pa se ne sjećam da sam ih čitao drugi put. Ono što se zbilo u prvom romanu nije dopuštalo ni nastavak, ni razradu, ni posvetu. Samo u sebi bilo je cjelovito i dovršeno, kao život.
Početak knjige
Majstorski, takav da privuče: “Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice:
– Ku-ku! Ku-ku!
Iz tajanstvena sumraka bukove šume, iz daljine, odazva joj se sličan glas:
– Ku-ku! Ku-ku!”
Majstorstvo sastoji se u tajanstvu zbivanja kojim bi mogao započeti kakav špageti-vestern, spojenim s harmsovskim paradoksom, koji samom sebi može biti početak i kraj. Odraslom, užitak je. Djetetu u nama, svjetla u kino dvorani se gase i započinje film. Iz offa čuje se glas Branka Ćopića.