Sve je tad još bilo nedavno i sve je bilo blizu jedno drugom. Godina 1996, veliko kino platno iza moje gimnazije, u “dvorištu Metalca”, nekoliko stotina, možda već i koja tisuća stolica, ulazi se od Srednje umjetničke škole, pokraj kioska u kojem su se prije rata prodavali pereci. S jedne strane dvorišta, prema rijeci, prolaz je prema nekadašnjoj Otvorenoj sceni Obala i Akademiji scenskih umjetnosti. U zaleđu velika je kupola Templa, nekadašnjeg novog hrama, najveće sefardske sinagoge u Europi, čiji će prostor nakon rata, kako je bilo upisano u kamenu, preživjeli sarajevski Jevreji darovati svome gradu, i tu će biti Radnički univerzitet Đuro Đaković, velika, čudnovato lijepa dvorana, u kojoj će biti jedno od življih kina naših djetinjstava. Na tom istom mjestu, gdje je to veliko platno za filmski festival 1996, u tom školskom dvorištu, koje iz nekog razloga zovemo “dvorištem Metalca”, godinama nakon rata bio je logor za Nijemce. Tu su naši folksdojčeri, sakupljeni iz različitih dijelova zemlje, poneki među njima i zlosretni Sarajlije, čekali kad će ih deportirati u Njemačku. Neki su to doživjeli, drugi nisu. Pišem o tome u poglavlju “Nijemci u Sarajevu” knjige “Rod”. U tom dvorištu, negdje između zgrada, na praznom, ali od grada zaklonjenom prostoru, bile su barake, oko kojih su ljudi provodili svoje posljednje vrijeme. Samo djeci bilo je dopušteno da naokolo tumaraju. Taj narod je ispaštao grijehe svojih, a dojučerašnji susjedi imali su u nedavno prošlom ratu dobru ispriku da ne budu dobri prema njima. Ali prostor pamti, u asfalt, u beton, u trulo drvo, u katran i tar okolnih šupa, izlivena je njihova sudbina.
Na tom mjestu, dakle, u “dvorištu Metalca”, na tom najvećem kino platnu, što ga je Miro Purivatra tko zna gdje nabavio, prikazuje se film “Breaking the Waves”. Sljedećih godina to će se festivalsko kino posvuda zapisivati kao Open Air, i bit će sve manje onih kojima je znana povijest mjesta. Sarajevski filmski festival će, zahvaljujući Purivatrama, Miri i Izeti, i njihovim ljudima, većina iz te rane ekipe dolazila je s Otvorene scene Obala, postati neusporedivo najznačajnija i najveća europska kulturna manifestacija na prostorima bivše Jugoslavije, čime će, naravno, bivati izbrisano i sjećanje mjesta. Svako je sjećanje, naime, lokalno i osobno. Kolektivna sjećanja uvijek su i posvuda lažna. Kolektivna sjećanja mramorni su memorijali, estetski bolje ili slabije ostvarene stilizacije onog oko čega se društvo dogovorilo da će biti upamćeno. Kolektivna sjećanja su ništa.
Na tom mjestu, u kasno ljeto 1996, kad se u Sarajevu pomalo već i sjeseni, na brisanom prostoru, kao na dlanu pod okolnim planinskim vrhovima, ljudi u publici sjedili su s jasnim osjećajem da su na streljani. Prvo je ljeto mira, nakon četiri ljeta terora, pa tijelo još nije naviknuto. Film “Lomeći valove” već je nagrađen u Cannesu, redatelj Lars von Trier europska je zvijezda, ali tim ljudima, u tom kinu pod otvorenim nebom, on je novo i nepoznato ime. Miro i Izeta, jer SFF su u kolektivnoj predodžbi još uvijek Miro i Izeta, još od početka osamdesetih izmišljaju zvijezde, uglavnom alternativce svih vrsta, filmske, a prije toga teatarske i muzičke, pa tako sad i Von Triera.
Kada započne projekcija, publiku će zbuniti neobične boje filmske trake. Blijedo sivkasta, kolor u nestajanju, kao da stvarnost prelazi u legendu, u mit i u biblijsku priču. U toj boji filma, u kameri koja se trese i sugerira prisutnost čovjekovu među likovima u filmu, nešto je što nismo ranije viđali. Ili ako smo i viđali, nije nam izgledalo tako. Pritom, na ovom mjestu, u Sarajevu, u “dvorištu Metalca”, prizori iz filma kao da su prizori iz okolnog života. Prizori iz svijeta u koji se još uvijek nisu vratili svjetla i boje. Još uvijek nije popravljena ulična rasvjeta, fasade na zgradama izrešetane su gelerima, umjesto stakala na mnogim su prozorima najloni, boje su blijedo-sive, zemljane i isprane, kao na enformelima Ljubomira Perčinlića. U publici je, kao i na platnu, Emily Watson, engleska kazališna glumica, koja još nije navršila ni tridesetu, a ovo joj je prvi film. Nakon što film istekne, u nju ćemo gledati kao u drugu osobu. Tada sam prvi put osjetio nešto što će mi se vraćati i nakon “Dancer in the Dark” i “Dogvillea”: kako te žene uspijevaju živjeti nakon takvih uloga, kako se neoštećene uspiju vratiti u sebe? Kako, i dan danas, Emily Watson uspijeva biti ona koja jest, nakon što je bila Bess McNeill?
Lars von Trier nije, naravno, bio u Sarajevu. On malo gdje ide, plaši se letenja, a kopnom nije lako doći. Općenito, Von Trieru nije lako putovati, ni razgovarati s drugima. Između njega i svijeta postoji trajni nesporazum. Taj nesporazum potječe iz njegova talenta i iz otpora koji se u netalentiranima rađa prema talentu. Kažu da je kontroverzan. Hajde! Tom riječju u njegovom slučaju nastoje prikriti sve ono što ne mogu reći. Optužili su ga za sve postojeće prekršaje javnog ćudoređa i političke korektnosti, a naročito za nepočinstva koja su osobito mondena.
Tako će reći da je mizogin. Što je, doista, idiotska optužba na račun nekoga tko je snimio “Breaking the Waves”, ili “Dancer in the Dark”, ili “Dogville”. Jednom je, iznerviran, na nekoj konferenciji za tisak “priznao” da je nacist. Taj njegov savršeno besmislen iskaz je sa sadističkim oduševljenjem prihvaćen kao gola istina. Von Trier je, dakle, nacist zato što je Von Trier rekao da je nacist. U današnje vrijeme, međutim, kada nijedan stvarni nacist ili nacistkinja, njemačka aktualna fireresa Alice Weidel, recimo, ne priznaje da je nacist, premda ima u planu otvaranje koncentracijskih logora za migrante, te većinu onoga što su povijesni nacisti već radili, reći za sebe da si nacist možda jedan je od posljednjih pouzdanih dokaza da – nisi nacist. Ili da si malo budala! Ili da si očajan! Ili da si naprosto depresivan, pa govoriš svijetu ono što znaš da bi svijet želio protiv tebe upotrijebiti.
Rodio se u neobičnoj obitelji, kao drugi sin nominalne kršćanke Inger i danskog Židova Ulfa Triera. Upoznali su se kao borci pokreta otpora. Oboje areligiozni komunisti, antiautoritarnih pogleda na društvo i odgoj djece, nudisti. A onda je Larsu mati na samrti priznala da Ulf nije njegov pravi otac, nego da ga je napravio njezin šef na poslu, u Ministarstvu socijalnih poslova, Fritz, inače podrijetlom Nijemac. Osim što je takvo otkriće za čovjeka prilično stresno, ovim se mijenja i Larsova kulturološka autoidentifikacija. Bio je Židov, a sad je, eto, nešto tome suprotno. Otud i njegov iskaz, koji su antitalenti tako spremno neshvatili, da je – nacist.
Je li Von Trier zlostavljao svoje glumice? Malo vjerojatno, jer su neke od tih glumica i bogatije, i društveno moćnije i utjecajnije od njega. Ali postoji, možda, zanimljivije pitanje: jesu li za glumca/glumicu takve uloge pogibeljne, traumatične, emocionalno nepopravljive? Doista, možeš lidalje živjeti kao Emily Watson, nakon što si jednom bila Bess McNeill?
Nakon što je umrla, ustvari nakon što su je nasmrt pretukli njezini zlostavljači, dok je ona spašavala onog kojeg je voljela, svjedoči Bessin liječnik, pa kaže da bi sad promijenio svoj prethodni nalaz. Nije ona bila neurotična ni psihotična, ona je bila… I onda slijedi pauza, koja je u sjećanju mnogo duža nego u filmu, i u kojoj jasno razaznajem onaj kasnoljetni i kasnoratni miris Sarajeva, grada koji je triput naizvrat preokrenut, u kojem još uvijek nema vode po zahodima kavana i kafića, a ljudi su još uvijek u koži triput većoj, omršavjeli od rata i užasa, mnogo više nego od gladi, grada u kojem će te noći, u “dvorištu Metalca”, jedna biblijska priča moći biti ispričana tačnije nego igdje na ljudskom svijetu, i traje ta pauza, dramska pauza, traje ta šutnja, duga šutnja, nakon što liječnik kaže da Bess McNeill nije bila neurotična ni psihotična, sve dok ne izgovori da je Bess McNeill bila dobra. Ako su ikad igdje ljudske oči mogle te riječi precizno razumjeti, onda je to bilo moguće tu, u “dvorištu Metalca”. Jer nigdje kao tu Bessin razgovor s Bogom nije bio vjerodostojniji. Nigdje nije Boga bilo, kao u “dvorištu Metalca”.
Von Trier je iz šale postao Von, da bi zatim ta šala bila sve gorča. Tako su Von postali i Von Stroheim, Židov, sin bečkog šeširdžije, i Von Sternberg, sin bečke cirkuske umjetnice. Doista, pripada on tom društvu. Krajem kolovoza, trideset godina kasnije, na Hrvatskoj televiziji teče Von Trierov ciklus, a ja se odvažim da drugi put pogledam “Breaking the Waves”.
Lars von Trier, trideset godina nakon što je starozavjetnog Boga doveo u dvorište Metalca
Sve je tad još bilo nedavno i sve je bilo blizu jedno drugom. Godina 1996, veliko kino platno iza moje gimnazije, u “dvorištu Metalca”, nekoliko stotina, možda već i koja tisuća stolica, ulazi se od Srednje umjetničke škole, pokraj kioska u kojem su se prije rata prodavali pereci. S jedne strane dvorišta, prema rijeci, prolaz je prema nekadašnjoj Otvorenoj sceni Obala i Akademiji scenskih umjetnosti. U zaleđu velika je kupola Templa, nekadašnjeg novog hrama, najveće sefardske sinagoge u Europi, čiji će prostor nakon rata, kako je bilo upisano u kamenu, preživjeli sarajevski Jevreji darovati svome gradu, i tu će biti Radnički univerzitet Đuro Đaković, velika, čudnovato lijepa dvorana, u kojoj će biti jedno od življih kina naših djetinjstava. Na tom istom mjestu, gdje je to veliko platno za filmski festival 1996, u tom školskom dvorištu, koje iz nekog razloga zovemo “dvorištem Metalca”, godinama nakon rata bio je logor za Nijemce. Tu su naši folksdojčeri, sakupljeni iz različitih dijelova zemlje, poneki među njima i zlosretni Sarajlije, čekali kad će ih deportirati u Njemačku. Neki su to doživjeli, drugi nisu. Pišem o tome u poglavlju “Nijemci u Sarajevu” knjige “Rod”. U tom dvorištu, negdje između zgrada, na praznom, ali od grada zaklonjenom prostoru, bile su barake, oko kojih su ljudi provodili svoje posljednje vrijeme. Samo djeci bilo je dopušteno da naokolo tumaraju. Taj narod je ispaštao grijehe svojih, a dojučerašnji susjedi imali su u nedavno prošlom ratu dobru ispriku da ne budu dobri prema njima. Ali prostor pamti, u asfalt, u beton, u trulo drvo, u katran i tar okolnih šupa, izlivena je njihova sudbina.
Na tom mjestu, dakle, u “dvorištu Metalca”, na tom najvećem kino platnu, što ga je Miro Purivatra tko zna gdje nabavio, prikazuje se film “Breaking the Waves”. Sljedećih godina to će se festivalsko kino posvuda zapisivati kao Open Air, i bit će sve manje onih kojima je znana povijest mjesta. Sarajevski filmski festival će, zahvaljujući Purivatrama, Miri i Izeti, i njihovim ljudima, većina iz te rane ekipe dolazila je s Otvorene scene Obala, postati neusporedivo najznačajnija i najveća europska kulturna manifestacija na prostorima bivše Jugoslavije, čime će, naravno, bivati izbrisano i sjećanje mjesta. Svako je sjećanje, naime, lokalno i osobno. Kolektivna sjećanja uvijek su i posvuda lažna. Kolektivna sjećanja mramorni su memorijali, estetski bolje ili slabije ostvarene stilizacije onog oko čega se društvo dogovorilo da će biti upamćeno. Kolektivna sjećanja su ništa.
Na tom mjestu, u kasno ljeto 1996, kad se u Sarajevu pomalo već i sjeseni, na brisanom prostoru, kao na dlanu pod okolnim planinskim vrhovima, ljudi u publici sjedili su s jasnim osjećajem da su na streljani. Prvo je ljeto mira, nakon četiri ljeta terora, pa tijelo još nije naviknuto. Film “Lomeći valove” već je nagrađen u Cannesu, redatelj Lars von Trier europska je zvijezda, ali tim ljudima, u tom kinu pod otvorenim nebom, on je novo i nepoznato ime. Miro i Izeta, jer SFF su u kolektivnoj predodžbi još uvijek Miro i Izeta, još od početka osamdesetih izmišljaju zvijezde, uglavnom alternativce svih vrsta, filmske, a prije toga teatarske i muzičke, pa tako sad i Von Triera.
Kada započne projekcija, publiku će zbuniti neobične boje filmske trake. Blijedo sivkasta, kolor u nestajanju, kao da stvarnost prelazi u legendu, u mit i u biblijsku priču. U toj boji filma, u kameri koja se trese i sugerira prisutnost čovjekovu među likovima u filmu, nešto je što nismo ranije viđali. Ili ako smo i viđali, nije nam izgledalo tako. Pritom, na ovom mjestu, u Sarajevu, u “dvorištu Metalca”, prizori iz filma kao da su prizori iz okolnog života. Prizori iz svijeta u koji se još uvijek nisu vratili svjetla i boje. Još uvijek nije popravljena ulična rasvjeta, fasade na zgradama izrešetane su gelerima, umjesto stakala na mnogim su prozorima najloni, boje su blijedo-sive, zemljane i isprane, kao na enformelima Ljubomira Perčinlića. U publici je, kao i na platnu, Emily Watson, engleska kazališna glumica, koja još nije navršila ni tridesetu, a ovo joj je prvi film. Nakon što film istekne, u nju ćemo gledati kao u drugu osobu. Tada sam prvi put osjetio nešto što će mi se vraćati i nakon “Dancer in the Dark” i “Dogvillea”: kako te žene uspijevaju živjeti nakon takvih uloga, kako se neoštećene uspiju vratiti u sebe? Kako, i dan danas, Emily Watson uspijeva biti ona koja jest, nakon što je bila Bess McNeill?
Lars von Trier nije, naravno, bio u Sarajevu. On malo gdje ide, plaši se letenja, a kopnom nije lako doći. Općenito, Von Trieru nije lako putovati, ni razgovarati s drugima. Između njega i svijeta postoji trajni nesporazum. Taj nesporazum potječe iz njegova talenta i iz otpora koji se u netalentiranima rađa prema talentu. Kažu da je kontroverzan. Hajde! Tom riječju u njegovom slučaju nastoje prikriti sve ono što ne mogu reći. Optužili su ga za sve postojeće prekršaje javnog ćudoređa i političke korektnosti, a naročito za nepočinstva koja su osobito mondena.
Tako će reći da je mizogin. Što je, doista, idiotska optužba na račun nekoga tko je snimio “Breaking the Waves”, ili “Dancer in the Dark”, ili “Dogville”. Jednom je, iznerviran, na nekoj konferenciji za tisak “priznao” da je nacist. Taj njegov savršeno besmislen iskaz je sa sadističkim oduševljenjem prihvaćen kao gola istina. Von Trier je, dakle, nacist zato što je Von Trier rekao da je nacist. U današnje vrijeme, međutim, kada nijedan stvarni nacist ili nacistkinja, njemačka aktualna fireresa Alice Weidel, recimo, ne priznaje da je nacist, premda ima u planu otvaranje koncentracijskih logora za migrante, te većinu onoga što su povijesni nacisti već radili, reći za sebe da si nacist možda jedan je od posljednjih pouzdanih dokaza da – nisi nacist. Ili da si malo budala! Ili da si očajan! Ili da si naprosto depresivan, pa govoriš svijetu ono što znaš da bi svijet želio protiv tebe upotrijebiti.
Rodio se u neobičnoj obitelji, kao drugi sin nominalne kršćanke Inger i danskog Židova Ulfa Triera. Upoznali su se kao borci pokreta otpora. Oboje areligiozni komunisti, antiautoritarnih pogleda na društvo i odgoj djece, nudisti. A onda je Larsu mati na samrti priznala da Ulf nije njegov pravi otac, nego da ga je napravio njezin šef na poslu, u Ministarstvu socijalnih poslova, Fritz, inače podrijetlom Nijemac. Osim što je takvo otkriće za čovjeka prilično stresno, ovim se mijenja i Larsova kulturološka autoidentifikacija. Bio je Židov, a sad je, eto, nešto tome suprotno. Otud i njegov iskaz, koji su antitalenti tako spremno neshvatili, da je – nacist.
Je li Von Trier zlostavljao svoje glumice? Malo vjerojatno, jer su neke od tih glumica i bogatije, i društveno moćnije i utjecajnije od njega. Ali postoji, možda, zanimljivije pitanje: jesu li za glumca/glumicu takve uloge pogibeljne, traumatične, emocionalno nepopravljive? Doista, možeš li dalje živjeti kao Emily Watson, nakon što si jednom bila Bess McNeill?
Nakon što je umrla, ustvari nakon što su je nasmrt pretukli njezini zlostavljači, dok je ona spašavala onog kojeg je voljela, svjedoči Bessin liječnik, pa kaže da bi sad promijenio svoj prethodni nalaz. Nije ona bila neurotična ni psihotična, ona je bila… I onda slijedi pauza, koja je u sjećanju mnogo duža nego u filmu, i u kojoj jasno razaznajem onaj kasnoljetni i kasnoratni miris Sarajeva, grada koji je triput naizvrat preokrenut, u kojem još uvijek nema vode po zahodima kavana i kafića, a ljudi su još uvijek u koži triput većoj, omršavjeli od rata i užasa, mnogo više nego od gladi, grada u kojem će te noći, u “dvorištu Metalca”, jedna biblijska priča moći biti ispričana tačnije nego igdje na ljudskom svijetu, i traje ta pauza, dramska pauza, traje ta šutnja, duga šutnja, nakon što liječnik kaže da Bess McNeill nije bila neurotična ni psihotična, sve dok ne izgovori da je Bess McNeill bila dobra. Ako su ikad igdje ljudske oči mogle te riječi precizno razumjeti, onda je to bilo moguće tu, u “dvorištu Metalca”. Jer nigdje kao tu Bessin razgovor s Bogom nije bio vjerodostojniji. Nigdje nije Boga bilo, kao u “dvorištu Metalca”.
Von Trier je iz šale postao Von, da bi zatim ta šala bila sve gorča. Tako su Von postali i Von Stroheim, Židov, sin bečkog šeširdžije, i Von Sternberg, sin bečke cirkuske umjetnice. Doista, pripada on tom društvu. Krajem kolovoza, trideset godina kasnije, na Hrvatskoj televiziji teče Von Trierov ciklus, a ja se odvažim da drugi put pogledam “Breaking the Waves”.