Posljednje godine rata Šems je već bio naučio da vijest može putovati brže od granate.
Jednog dana vijest je stizala iz Sarajeva, drugog iz svijeta, a trećeg se vraćala u Sarajevo promijenjena, prešućena ili zakrpljena nečijom tuđom istinom.
Bio je urednik i reditelj, ratni reporter i pomoćnik generalnog direktora za program RTVBiH. Već je tri godine živio između televizijskog ekrana, ratnog izvještaja i stvarnog rata koji se kroz prozore, zidove i podrumsku tišinu uvlačio u svaki dio života. Na tv ekranu, na ulici, vazda na nišanu.
A onda mu je pod ruke došao dramski tekst.
Napisala ga je Emi, njegova kćerka, tada studentica prve godine Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Njen tadašnji profesor Abdulah Sidran ga je nakon čitanja ocijenio najvišom ocjenom 10. “Na stvaralačkom nebu se pojavljuje nova zvijezda!” – došapnuo je čuveni filmski scenarista i pjesnik Sidran njenom ocu Šemsu i dodao: “Neka sama prepozna tu zvijezdu koju smo nas dva već vidjeli.”
Sarajevska proročica / La Sibilla di Sarajevo – drama deset sarajevskih srednjoškolaca koje u parku pod ratnom opsadom i sa uperenim snajperom na nišanu drži njihov bivši školski drug. Sve dok ga oni zabavljaju imrprovizirajućim lutkarskim igrokazom za djecu, ostavlja ih u životu.
Tekst je teškim izbjegličkim putem nekako stigao do jednog talijanskog teatra.
Pozvali su njih troje. Kćerku, majku i oca. Odmah krenuti uz pomoć svjetskih Mirovnih snaga, javili su u Sarajevo.
Šems da režira. Emi, autorica teksta, da bude dramaturg. Jasna, njegova supruga i Emina majka da kreira kostime.
Trebali su u Milanu, s talijanskim glumcima i u talijanskoj produkciji, napraviti predstavu o Sarajevu. O gradu koji je još uvijek gorio. O gradu iz kojeg su upravo trebali izaći.
Put do Italije nije ličio na putovanje.
Više je ličio na izvlačenje jednog komada života iz grada koji je svakoga dana mogao ostati bez još jednog svog komada.
Dobijene su radne i vojne dozvole. Domaće i međunarodne. I njih troje su krenuli.
U Milano su stigli s ratom u prtljazi, premda ga na granici niko nije mogao ocariniti.
Predstava je počela nastajati. Na sceni kultnog milanskog Teatro Franco Parenti. Na probama su talijanski glumci učili riječi koje su došle iz grada u kojem su ljudi već bili naučili razlikovati vrste detonacija.
Šems je režirao. Emi je pomno pratila kako njene riječi prelaze iz papira u tijela i emocije talijanskih glumaca. Jasna je, usput, bila između njih dvoje, između jezika, pozorišta i života koji je ostao daleko.
Predstava je uspjela. Ne samo da je uspjela nego je počela živjeti vlastitim životom.
Publika je dolazila. Kritika je pisala. Stizala su priznanja i nagrade.
Predstava je putovala. A s njom je putovala i jedna vijest koju Šems nije morao posebno objašnjavati: Sarajevo nije bilo ono što su o Sarajevu govorili oni koji su ga napadali.
Bilo je to Sarajevo njegovih ljudi – građana. Njegovih glumaca. Njegove kćerke. Njegove Jasne. Njegovo.
Jednoga dana, dok je u milanskom teatru trajala proba, stigla je vijest iz Sarajeva. RAI je objavio da je na zgradu RTVBiH ciljano ispaljena teška modificirana avionska bomba. Jedan čovjek je poginuo. Desetine su ranjene. Razrušeni su proizvodni pogoni, urednički i menadžerski prostori. I njegova kancelarija. Da je bio tamo…
Šems je neko vrijeme stajao bez riječi. A u sebi vrištao. Nije znao šta da radi s rukama. Tamo, u toj zgradi, ostao je njegov radni život.
Ovdje, u Milanu, upravo je režirao predstavu o gradu iz kojeg je došao.
Čovjek može biti daleko od svog grada, pomislio je, ali rat ne zna za udaljenost. Granata ne pita gdje si. Ona samo provjeri gdje ti je život.
Vratio se probi. Nije imao drugog izbora. Predstava je ostala na repertoaru. Godinama.
A kako je njen uspjeh rastao, rasla je i mogućnost da njih troje u Italiji ostanu.
Talijanski prijatelji i odgovorni ljudi ponudili su Šemsu mjesto umjetničkog direktora i reditelja u teatru koji su željeli osnovati u jednoj bogatoj milanskoj općini. I da uposle glumce ansambla njihove predstave. Slično su nastajali brojni talijanski teatri, govorili mu. Emi su ponudili stipendiju i nastavak studija dramaturgije u Bolonji. Jasni su ponudili mogućnost rada i saradnje na njegovim budućim režijama.
Bio je to onaj trenutak u životu kada čovjek shvati da mu je ponuđeno nešto što je u ratu izgledalo kao nemoguć san. Sigurnost. Rad. Pozorište. Budućnost.
Samo što je ta budućnost bila u tuđoj zemlji. Njih troje su se pogledali. Interno glasali. I odlučili da se vrate. 2:1 – Emi i Jasna protiv Šemsa. Kojeg je neka čudna slutnja ostavljala.
On je od nečeg strepio u sebi.
Sarajevo ih je čekalo. Kao što čeka rodna gruda. Nije ih čekalo čitavo, ali je bilo njihovo. Takvo silom promijenjeno.
Krajem decembra 1995. godine stigli su u Anconu. Na granici su vratili svoja tri Permessi di soggiorno, dozvole boravka koje su im još dugo mogle otvoriti vrata Italije.
Granični policajci su se čudili njihovoj odluci. Nisu mogli vjerovati. „Vraćate se?“ Kao da su ih pitali vraćaju li se iz slobode u “slobodu na čekanju”.. Pokušali su ih nagovoriti da ostanu.
Kada su vidjeli da su Šems, Jasna i Emi odlučni, pomogli su im da pronađu način da iz Splita nastave prema Sarajevu.
Na brodu su upoznali grupu od trideset pet Talijana. Čuli su da je potpisan mirovni sporazum i odlučili da Božić i doček Nove 1996. godine provedu u Sarajevu.
U Splitu ih je čekao autobus. Kada su saznali da su s njima i troje ljudi iz Sarajeva, primili su ih kao svoje. Za njih je to bilo putovanje. Za Šemsa je bio povratak. A između putovanja i povratka uvijek postoji jedna mala, ali važna razlika: putnik bira kada će stati; povratnik ne zna šta ga čeka kad stigne.
U Splitu su ušli u moderan autobus. Dvojica hrvatskih vozača smjenjivala su se za volanom. Vozili i šutjeli.
Četrdeset ljudi krenulo je prema Sarajevu. Put ih je vodio preko Širokog Brijega, Čitluka i Međugorja, prema Mostaru.
Trebalo je proći kroz zapadni dio Mostara, preko Neretve prijeći u njegov istočni dio, pa magistralnim putem uz Neretvu nastaviti prema Sarajevu. A rat još uvijek grmi u ušima.
Šems je znao da je to još uvijek zemlja granica. Između njih grobova. Zemlja kontrolnih punktova. Između njih mržnje. Zemlja u kojoj rijeka može biti granica, most može biti prepreka, a papir može biti presuda. Ali u autobusu je bilo veselo.
Talijani su nazdravljali rakijom od grožđa – grapom. Smijali se. Pričali o Sarajevu kao o mjestu u kojem će uskoro kolektivno udahnuti novi zrak. Što miriše na barut. I dim od granatom zapaljene Vijećnice knjiga.
Jasna i Emi razgovarale su s njima. Šems je gledao kroz prozor. A bolje za njegove oči da nije. Neretva je tekla ispod večernjeg neba. I nešto u njemu se počelo buniti. Nije znao šta. Samo je znao da neće biti dobro.
Bilo je hladno kada su stigli do mosta. Suha zima. Ona vrsta mostarske hladnoće koja ne pada samo na lice nego i u misao.
Na hrvatskoj strani stajali su uniformirani ljudi. Pripadnici HVO-a. Vozači su dugo razgovarali s njima. Motorole su radile. Poruke su putovale preko rijeke.
U autobusu se još uvijek smijalo. A onda je stigla vijest: prelazak nije moguć prije jutra. Na mostu je bilo oštećenih mjesta. Treba ih pokušati sanirati.
Vratili su se u Međugorje.
Te noći Međugorje nije ličilo na mjesto hodočašća. Više je ličilo na mjesto koje još nije odlučilo kojem bogu pripadaju njegovi pojedini ratnici.
Na recepciji hotela vođa puta predao je pasoše. Trideset pet talijanskih. Dva hrvatska. I tri bosanskohercegovačka. Sa ljiljanima.
Recepcioner je dugo gledao njihove pasoše. Onda njih troje. Pa opet pasoše. Kao da mu se ono što vidi u njima ne slaže s onim što vidi pred sobom.
Napolju su se vozili motori. Čuli su se glasovi pijanih ratnika. Pjevale su se ratne pjesme. Pucalo se u zrak. Pobjeda je, očigledno, još trajala.
Emi je zaspala. Jasna nije.
Šems je gledao u plafon. Nije strahovao za sebe. To je bilo nešto drugo. Za sebe je čovjek tokom rata naučio kako se strah nosi. Ali strah za dijete i ženu nema svoju uniformu. Šta ako… Nema zaklon. Nema sklonište. On samo sjedi na prsima. I čeka.
Te noći Šems je pomislio da je možda cijeli rat bio lakši od ove jedne noći. Ujutro su krenuli ponovo. Prešli su preko oštećenog mosta.
Autobus je puzao. Kao da i sam zna da ispod njegovih točkova nije samo most nego zamišljena granica između dvije obale jednog Mostara.
Kad su prešli Neretvu, Talijani su živnuli. Kao svatovi.
Samo Šems opet nije. Onaj nemir još je bio tu. Na kontrolnoj tački bosanske Armije komandir i dvojica vojnih policajaca pregledali su putnike i dokumente.
Jasni su vratili pasoš. Emi također. Talijanima također.
Vozačima.
Onda su pogledali Šemsa. “Vi, gospodine, izađite.“
Ušao je u malu kućicu. Komandir ga je pogledao. “Šta ćemo sad, gospodine Šems?“
Šems nije znao šta da odgovori. „Ne znam. U čemu je problem?“
Komandir je otvorio ladicu. Izvadio papir. Pročitao. Na papiru je pisalo da se protiv Šemsa iz Sarajeva već tri mjeseca vodi vojno i civilno gonjenje. Da je dezertirao u Italiju. Probio rok povratka sa službenog putovanja. Svašta nešto i nečeg. Da ga treba uhapsiti.
U tom trenutku Šems je shvatio svoj nemir. Nije ga plašilo ono što se nalazilo tamo preko Neretve. Nešto ga je čekalo ovamo uz Neretvu. Preko Ivan planine, onog slova i što dijeli i spaja Bosnu i Hercegovinu. I rijeke Bosnu i Neretvu.
Nešto njegovo. Nešto sarajevsko. Nešto što će tek dobiti ime.
Vratio se u autobus. Jasni i Emi nije odmah rekao sve. Nije htio da im strah pokvari i ono malo sigurnosti koju su imali.
Izvadio je torbicu. U njoj su bile dozvole. Radna. Vojna. Papiri za odlazak u Milano. I opravdan produžetak roka. S muhurom velikim kao glavica kupusa. Papiri kojima je bio dozvoljen produžen boravak do kraja 1995. godine. Do ovog i još tri dana 95-te. Sve ono što je trebalo dokazivati da nije pobjegao. Da nije dezertirao. Da nije nestao. Da je otišao kao čovjek kojeg je vlastita država poslala da uradi nešto veoma važno i bitno za nju i njene građane. U opsadi. Najdužoj u historiji modernog ratovanja. Teških i preteških 44 mjeseca ili još stravičniji podatak 1.425 dana.
Komandir je pogledao dokumente. Onda ponovo papir. Potjernicu. Na pisaćoj mašini otipkanu. Blijedu, kao da je mejt.
U prostoriju su ušla i druga dvojica njegovih kolega. Nastala je kratka tišina.
Komandir je podigao papir. I pocijepao ga.
Pred svima.
„Mi smo gledali televiziju dok smo mogli.“ Pogledao je Šemsa. „Znamo mi ko si ti.“ I bez tih tvojih papira. Zastao je. „I kakav si doprinos dao odbrani naše zemlje.“
Komadići papira ostali su na stolu. Potjernica više nije bila potjernica. Bila je otpad.
Komandir je rekao da, ako oni u Sarajevu imaju razloga, neka ga tamo uhapse. „Putuj, brata.“
Šems je imao cigarete. I bocu talijanske grape. Ostavio im je oboje.
Kada ga je komandir obgrlio oko ramena i poveo prema autobusu, rekao mu je tiho: „Samo nemoj da se iznenadiš kad stigneš u Sarajevo.“
A onda mu je rekao i ono zbog čega će mu cijeli put do Sarajeva ostati u grudima: stan mu je oduzet. Četvrti privremeni u koji su ga smjestili dok ne uđe u svoj televizijski. Slobodan od izbjeglica. I još ovo: Molba da zbog neslaganja sa miješanjem stranačkih politika u programsku politiku radio-televizije bude razriješen dužnosti direktora za program RTVBiH nije prihvaćena. Ako ga uhapse, bit će automatski kažnjenički smijenjen. On će da ružno govori o politici, ko je on.
Šems je ušao u autobus. Jasna ga je pogledala. Emi također. Nije im ništa rekao. Nije još.
Autobus je krenuo. A iza njih je ostala Neretva. I na njenoj lijevoj obali ogromni kameni plastovi što su nekada bili zgrade i kuće. I jedan čovjek koji je upravo pocijepao državni papir.
Sarajevo ih je dočekalo kao da se ništa nije dogodilo. Kolege su ih grlile. Smijali se. Pitali kako je bilo u Italiji. Jesi li donio cigareta, vina?… Čuli su dosta dobrog i lijepog o projektu. O tome kako je divno prošla predstava.
Šta ima novo u Milanu. Pitali su željni slobodnog putovanja. Ko je trenutno bolji u Seriji A Inter ili Milan.
Niko od njih nije znao da se Šems vraća sa potjernicom koja je već bila pocijepana. Niko nije znao da je proglašen dezerterom. Niko od kolega nije znao ni da je protiv njega pokrenuta priča da je za put u Italiju bespravno uzeo novac iz kase RTVBiH. A putni nalog ovjeren i sproveden uz vraćenu minimalnu akontaciju za voznu kartu do Milana.
A u ratnom Sarajevu takve priče nisu bile obične klevete. Mogle su biti presuda.
Šems je narednih deset dana obilazio vojne, policijske i sudske institucije. Tražio je dokument. Tražio potpis. Tražio pečat. Tražio čovjeka nadležnog za tjeralicu
.Niko nije znao.
A onda su mu ljudi, gotovo nevjerovatno, počeli govoriti: „Provjeri, bolan u RTV-u. Šta si se izgubio.“
Vratio se tamo odakle je krenuo. U svoju kuću. U svoju instituciju. U svoju kancelariju koja više nije bila njegova.
Ispostavilo se da je „dezerterstvo“ proizvedeno upravo tamo gdje je njegov radno-vojni status morao biti poznat. Nije pobjegao iz rata. Nije napustio zemlju samovoljno. Nije bespravno uzeo novac. Otišao je s dozvolama da režira predstavu koja je u Italiji govorila istinu o Sarajevu.
I vratio se. S porodicom.
To je, možda, bila njegova najveća greška.
Počeo je padati snijeg. Sarajevo je bilo okovano mrazom.
Talijani koji su došli da u slobodnom gradu proslave Božić i dočekaju Novu godinu gledali su grad drugim očima.
Vidjeli su i Šemsa. Čovjeka koji se vratio. I kojemu su, čim je stigao, pokušali uzeti ime.
Ponudili su mu da se vrati s njima. U Italiju.
Nije otišao. Jasna i Emi također nisu. Ostali su.
Jer postoje povratci nakon kojih čovjek više ne zna je li se vratio kući ili je tek stigao na početak neke druge borbe.
Šems je nastavio raditi. Pisati. Snimati. Režirati. Živjeti.
Godine su prolazile. Ljudi koji su ga pokušali zaustaviti odlazili su sa svojih funkcija.
On nije otišao iz svog života. Nastavio je stvarati. U Bosni. U Italiji. Regionu. Evropi, svijetu. Pred ljudima. Pred kamerama. Pred pozornicom. Pred vremenom.
Javno.
I možda je tek mnogo godina kasnije razumio ono što mu je komandir na mostu pokušao reći bez velikih riječi: čovjeku se može izdati potjernica. Može mu se oduzeti stan. Može mu se pokušati uzeti posao. Može mu se napisati da je ono što nije.
Ali postoji nešto što nijedan papir ne može poništiti. Svjedoci. Ljudi koji su ga gledali dok je radio. Ljudi koji su znali gdje je bio. Ljudi koji su znali zašto je otišao.
Postoje djela.
I, najzad, on sam. Jer kada čovjek dovoljno dugo živi pod tuđim presudama, jednog dana mora početi suditi vlastitom životu.
Šems je tada znao: nije se vratio iz Italije da bi dokazao da nije dezerter.
Vratio se jer je vjerovao da se domovina ne napušta onda kada je najteže.
A papir koji je to pokušao poreći završio je u rukama jednog čovjeka na mostu. Pocijepan. Bačen. Kao da nikada nije ni postojao.
Dezerter u trećem licu
Posljednje godine rata Šems je već bio naučio da vijest može putovati brže od granate.
Jednog dana vijest je stizala iz Sarajeva, drugog iz svijeta, a trećeg se vraćala u Sarajevo promijenjena, prešućena ili zakrpljena nečijom tuđom istinom.
Bio je urednik i reditelj, ratni reporter i pomoćnik generalnog direktora za program RTVBiH. Već je tri godine živio između televizijskog ekrana, ratnog izvještaja i stvarnog rata koji se kroz prozore, zidove i podrumsku tišinu uvlačio u svaki dio života. Na tv ekranu, na ulici, vazda na nišanu.
A onda mu je pod ruke došao dramski tekst.
Napisala ga je Emi, njegova kćerka, tada studentica prve godine Dramaturgije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Njen tadašnji profesor Abdulah Sidran ga je nakon čitanja ocijenio najvišom ocjenom 10. “Na stvaralačkom nebu se pojavljuje nova zvijezda!” – došapnuo je čuveni filmski scenarista i pjesnik Sidran njenom ocu Šemsu i dodao: “Neka sama prepozna tu zvijezdu koju smo nas dva već vidjeli.”
Sarajevska proročica / La Sibilla di Sarajevo – drama deset sarajevskih srednjoškolaca koje u parku pod ratnom opsadom i sa uperenim snajperom na nišanu drži njihov bivši školski drug. Sve dok ga oni zabavljaju imrprovizirajućim lutkarskim igrokazom za djecu, ostavlja ih u životu.
Tekst je teškim izbjegličkim putem nekako stigao do jednog talijanskog teatra.
Pozvali su njih troje. Kćerku, majku i oca. Odmah krenuti uz pomoć svjetskih Mirovnih snaga, javili su u Sarajevo.
Šems da režira.
Emi, autorica teksta, da bude dramaturg.
Jasna, njegova supruga i Emina majka da kreira kostime.
Trebali su u Milanu, s talijanskim glumcima i u talijanskoj produkciji, napraviti predstavu o Sarajevu.
O gradu koji je još uvijek gorio.
O gradu iz kojeg su upravo trebali izaći.
Put do Italije nije ličio na putovanje.
Više je ličio na izvlačenje jednog komada života iz grada koji je svakoga dana mogao ostati bez još jednog svog komada.
Dobijene su radne i vojne dozvole. Domaće i međunarodne.
I njih troje su krenuli.
U Milano su stigli s ratom u prtljazi, premda ga na granici niko nije mogao ocariniti.
Predstava je počela nastajati. Na sceni kultnog milanskog Teatro Franco Parenti.
Na probama su talijanski glumci učili riječi koje su došle iz grada u kojem su ljudi već bili naučili razlikovati vrste detonacija.
Šems je režirao.
Emi je pomno pratila kako njene riječi prelaze iz papira u tijela i emocije talijanskih glumaca.
Jasna je, usput, bila između njih dvoje, između jezika, pozorišta i života koji je ostao daleko.
Predstava je uspjela.
Ne samo da je uspjela nego je počela živjeti vlastitim životom.
Publika je dolazila.
Kritika je pisala.
Stizala su priznanja i nagrade.
Predstava je putovala.
A s njom je putovala i jedna vijest koju Šems nije morao posebno objašnjavati:
Sarajevo nije bilo ono što su o Sarajevu govorili oni koji su ga napadali.
Bilo je to Sarajevo njegovih ljudi – građana.
Njegovih glumaca.
Njegove kćerke.
Njegove Jasne.
Njegovo.
Jednoga dana, dok je u milanskom teatru trajala proba, stigla je vijest iz Sarajeva.
RAI je objavio da je na zgradu RTVBiH ciljano ispaljena teška modificirana avionska bomba.
Jedan čovjek je poginuo.
Desetine su ranjene.
Razrušeni su proizvodni pogoni, urednički i menadžerski prostori.
I njegova kancelarija. Da je bio tamo…
Šems je neko vrijeme stajao bez riječi. A u sebi vrištao.
Nije znao šta da radi s rukama.
Tamo, u toj zgradi, ostao je njegov radni život.
Ovdje, u Milanu, upravo je režirao predstavu o gradu iz kojeg je došao.
Čovjek može biti daleko od svog grada, pomislio je, ali rat ne zna za udaljenost.
Granata ne pita gdje si. Ona samo provjeri gdje ti je život.
Vratio se probi.
Nije imao drugog izbora.
Predstava je ostala na repertoaru.
Godinama.
A kako je njen uspjeh rastao, rasla je i mogućnost da njih troje u Italiji ostanu.
Talijanski prijatelji i odgovorni ljudi ponudili su Šemsu mjesto umjetničkog direktora i reditelja u teatru koji su željeli osnovati u jednoj bogatoj milanskoj općini. I da uposle glumce ansambla njihove predstave. Slično su nastajali brojni talijanski teatri, govorili mu.
Emi su ponudili stipendiju i nastavak studija dramaturgije u Bolonji.
Jasni su ponudili mogućnost rada i saradnje na njegovim budućim režijama.
Bio je to onaj trenutak u životu kada čovjek shvati da mu je ponuđeno nešto što je u ratu izgledalo kao nemoguć san.
Sigurnost.
Rad.
Pozorište.
Budućnost.
Samo što je ta budućnost bila u tuđoj zemlji.
Njih troje su se pogledali. Interno glasali.
I odlučili da se vrate. 2:1 – Emi i Jasna protiv Šemsa. Kojeg je neka čudna slutnja ostavljala.
On je od nečeg strepio u sebi.
Sarajevo ih je čekalo. Kao što čeka rodna gruda.
Nije ih čekalo čitavo, ali je bilo njihovo. Takvo silom promijenjeno.
Krajem decembra 1995. godine stigli su u Anconu.
Na granici su vratili svoja tri Permessi di soggiorno, dozvole boravka koje su im još dugo mogle otvoriti vrata Italije.
Granični policajci su se čudili njihovoj odluci.
Nisu mogli vjerovati.
„Vraćate se?“
Kao da su ih pitali vraćaju li se iz slobode u “slobodu na čekanju”..
Pokušali su ih nagovoriti da ostanu.
Kada su vidjeli da su Šems, Jasna i Emi odlučni, pomogli su im da pronađu način da iz Splita nastave prema Sarajevu.
Na brodu su upoznali grupu od trideset pet Talijana.
Čuli su da je potpisan mirovni sporazum i odlučili da Božić i doček Nove 1996. godine provedu u Sarajevu.
U Splitu ih je čekao autobus.
Kada su saznali da su s njima i troje ljudi iz Sarajeva, primili su ih kao svoje.
Za njih je to bilo putovanje.
Za Šemsa je bio povratak.
A između putovanja i povratka uvijek postoji jedna mala, ali važna razlika:
putnik bira kada će stati; povratnik ne zna šta ga čeka kad stigne.
U Splitu su ušli u moderan autobus.
Dvojica hrvatskih vozača smjenjivala su se za volanom. Vozili i šutjeli.
Četrdeset ljudi krenulo je prema Sarajevu.
Put ih je vodio preko Širokog Brijega, Čitluka i Međugorja, prema Mostaru.
Trebalo je proći kroz zapadni dio Mostara, preko Neretve prijeći u njegov istočni dio, pa magistralnim putem uz Neretvu nastaviti prema Sarajevu. A rat još uvijek grmi u ušima.
Šems je znao da je to još uvijek zemlja granica. Između njih grobova.
Zemlja kontrolnih punktova. Između njih mržnje.
Zemlja u kojoj rijeka može biti granica, most može biti prepreka, a papir može biti presuda.
Ali u autobusu je bilo veselo.
Talijani su nazdravljali rakijom od grožđa – grapom.
Smijali se.
Pričali o Sarajevu kao o mjestu u kojem će uskoro kolektivno udahnuti novi zrak. Što miriše na barut. I dim od granatom zapaljene Vijećnice knjiga.
Jasna i Emi razgovarale su s njima.
Šems je gledao kroz prozor. A bolje za njegove oči da nije.
Neretva je tekla ispod večernjeg neba.
I nešto u njemu se počelo buniti.
Nije znao šta.
Samo je znao da neće biti dobro.
Bilo je hladno kada su stigli do mosta.
Suha zima.
Ona vrsta mostarske hladnoće koja ne pada samo na lice nego i u misao.
Na hrvatskoj strani stajali su uniformirani ljudi. Pripadnici HVO-a.
Vozači su dugo razgovarali s njima.
Motorole su radile.
Poruke su putovale preko rijeke.
U autobusu se još uvijek smijalo.
A onda je stigla vijest:
prelazak nije moguć prije jutra.
Na mostu je bilo oštećenih mjesta.
Treba ih pokušati sanirati.
Vratili su se u Međugorje.
Te noći Međugorje nije ličilo na mjesto hodočašća.
Više je ličilo na mjesto koje još nije odlučilo kojem bogu pripadaju njegovi pojedini ratnici.
Na recepciji hotela vođa puta predao je pasoše.
Trideset pet talijanskih.
Dva hrvatska.
I tri bosanskohercegovačka.
Sa ljiljanima.
Recepcioner je dugo gledao njihove pasoše.
Onda njih troje.
Pa opet pasoše.
Kao da mu se ono što vidi u njima ne slaže s onim što vidi pred sobom.
Napolju su se vozili motori.
Čuli su se glasovi pijanih ratnika.
Pjevale su se ratne pjesme.
Pucalo se u zrak.
Pobjeda je, očigledno, još trajala.
Emi je zaspala.
Jasna nije.
Šems je gledao u plafon.
Nije strahovao za sebe.
To je bilo nešto drugo.
Za sebe je čovjek tokom rata naučio kako se strah nosi.
Ali strah za dijete i ženu nema svoju uniformu. Šta ako…
Nema zaklon.
Nema sklonište.
On samo sjedi na prsima.
I čeka.
Te noći Šems je pomislio da je možda cijeli rat bio lakši od ove jedne noći.
Ujutro su krenuli ponovo.
Prešli su preko oštećenog mosta.
Autobus je puzao.
Kao da i sam zna da ispod njegovih točkova nije samo most nego zamišljena granica između dvije obale jednog Mostara.
Kad su prešli Neretvu, Talijani su živnuli.
Kao svatovi.
Samo Šems opet nije.
Onaj nemir još je bio tu.
Na kontrolnoj tački bosanske Armije komandir i dvojica vojnih policajaca pregledali su putnike i dokumente.
Jasni su vratili pasoš.
Emi također.
Talijanima također.
Vozačima.
Onda su pogledali Šemsa.
“Vi, gospodine, izađite.“
Ušao je u malu kućicu.
Komandir ga je pogledao.
“Šta ćemo sad, gospodine Šems?“
Šems nije znao šta da odgovori.
„Ne znam. U čemu je problem?“
Komandir je otvorio ladicu.
Izvadio papir.
Pročitao.
Na papiru je pisalo da se protiv Šemsa iz Sarajeva već tri mjeseca vodi vojno i civilno gonjenje.
Da je dezertirao u Italiju. Probio rok povratka sa službenog putovanja. Svašta nešto i nečeg.
Da ga treba uhapsiti.
U tom trenutku Šems je shvatio svoj nemir.
Nije ga plašilo ono što se nalazilo tamo preko Neretve.
Nešto ga je čekalo ovamo uz Neretvu. Preko Ivan planine, onog slova i što dijeli i spaja Bosnu i Hercegovinu. I rijeke Bosnu i Neretvu.
Nešto njegovo.
Nešto sarajevsko.
Nešto što će tek dobiti ime.
Vratio se u autobus.
Jasni i Emi nije odmah rekao sve.
Nije htio da im strah pokvari i ono malo sigurnosti koju su imali.
Izvadio je torbicu.
U njoj su bile dozvole.
Radna.
Vojna.
Papiri za odlazak u Milano. I opravdan produžetak roka. S muhurom velikim kao glavica kupusa.
Papiri kojima je bio dozvoljen produžen boravak do kraja 1995. godine. Do ovog i još tri dana 95-te.
Sve ono što je trebalo dokazivati da nije pobjegao.
Da nije dezertirao.
Da nije nestao.
Da je otišao kao čovjek kojeg je vlastita država poslala da uradi nešto veoma važno i bitno za nju i njene građane. U opsadi. Najdužoj u historiji modernog ratovanja. Teških i preteških 44 mjeseca ili još stravičniji podatak 1.425 dana.
Komandir je pogledao dokumente.
Onda ponovo papir.
Potjernicu. Na pisaćoj mašini otipkanu. Blijedu, kao da je mejt.
U prostoriju su ušla i druga dvojica njegovih kolega.
Nastala je kratka tišina.
Komandir je podigao papir.
I pocijepao ga.
Pred svima.
„Mi smo gledali televiziju dok smo mogli.“
Pogledao je Šemsa.
„Znamo mi ko si ti.“ I bez tih tvojih papira.
Zastao je.
„I kakav si doprinos dao odbrani naše zemlje.“
Komadići papira ostali su na stolu.
Potjernica više nije bila potjernica.
Bila je otpad.
Komandir je rekao da, ako oni u Sarajevu imaju razloga, neka ga tamo uhapse.
„Putuj, brata.“
Šems je imao cigarete.
I bocu talijanske grape.
Ostavio im je oboje.
Kada ga je komandir obgrlio oko ramena i poveo prema autobusu, rekao mu je tiho:
„Samo nemoj da se iznenadiš kad stigneš u Sarajevo.“
A onda mu je rekao i ono zbog čega će mu cijeli put do Sarajeva ostati u grudima:
stan mu je oduzet. Četvrti privremeni u koji su ga smjestili dok ne uđe u svoj televizijski. Slobodan od izbjeglica. I još ovo:
Molba da zbog neslaganja sa miješanjem stranačkih politika u programsku politiku radio-televizije bude razriješen dužnosti direktora za program RTVBiH nije prihvaćena.
Ako ga uhapse, bit će automatski kažnjenički smijenjen. On će da ružno govori o politici, ko je on.
Šems je ušao u autobus.
Jasna ga je pogledala.
Emi također.
Nije im ništa rekao.
Nije još.
Autobus je krenuo.
A iza njih je ostala Neretva. I na njenoj lijevoj obali ogromni kameni plastovi što su nekada bili zgrade i kuće.
I jedan čovjek koji je upravo pocijepao državni papir.
Sarajevo ih je dočekalo kao da se ništa nije dogodilo.
Kolege su ih grlile.
Smijali se.
Pitali kako je bilo u Italiji. Jesi li donio cigareta, vina?… Čuli su dosta dobrog i lijepog o projektu.
O tome kako je divno prošla predstava.
Šta ima novo u Milanu. Pitali su željni slobodnog putovanja. Ko je trenutno bolji u Seriji A Inter ili Milan.
Niko od njih nije znao da se Šems vraća sa potjernicom koja je već bila pocijepana.
Niko nije znao da je proglašen dezerterom.
Niko od kolega nije znao ni da je protiv njega pokrenuta priča da je za put u Italiju bespravno uzeo novac iz kase RTVBiH. A putni nalog ovjeren i sproveden uz vraćenu minimalnu akontaciju za voznu kartu do Milana.
A u ratnom Sarajevu takve priče nisu bile obične klevete.
Mogle su biti presuda.
Šems je narednih deset dana obilazio vojne, policijske i sudske institucije.
Tražio je dokument.
Tražio potpis.
Tražio pečat.
Tražio čovjeka nadležnog za tjeralicu
.Niko nije znao.
A onda su mu ljudi, gotovo nevjerovatno, počeli govoriti:
„Provjeri, bolan u RTV-u. Šta si se izgubio.“
Vratio se tamo odakle je krenuo.
U svoju kuću.
U svoju instituciju.
U svoju kancelariju koja više nije bila njegova.
Ispostavilo se da je „dezerterstvo“ proizvedeno upravo tamo gdje je njegov radno-vojni status morao biti poznat.
Nije pobjegao iz rata.
Nije napustio zemlju samovoljno.
Nije bespravno uzeo novac.
Otišao je s dozvolama da režira predstavu koja je u Italiji govorila istinu o Sarajevu.
I vratio se. S porodicom.
To je, možda, bila njegova najveća greška.
Počeo je padati snijeg.
Sarajevo je bilo okovano mrazom.
Talijani koji su došli da u slobodnom gradu proslave Božić i dočekaju Novu godinu gledali su grad drugim očima.
Vidjeli su i Šemsa.
Čovjeka koji se vratio.
I kojemu su, čim je stigao, pokušali uzeti ime.
Ponudili su mu da se vrati s njima. U Italiju.
Nije otišao.
Jasna i Emi također nisu.
Ostali su.
Jer postoje povratci nakon kojih čovjek više ne zna je li se vratio kući ili je tek stigao na početak neke druge borbe.
Šems je nastavio raditi.
Pisati. Snimati.
Režirati.
Živjeti.
Godine su prolazile.
Ljudi koji su ga pokušali zaustaviti odlazili su sa svojih funkcija.
On nije otišao iz svog života.
Nastavio je stvarati.
U Bosni.
U Italiji. Regionu. Evropi, svijetu.
Pred ljudima.
Pred kamerama.
Pred pozornicom.
Pred vremenom.
Javno.
I možda je tek mnogo godina kasnije razumio ono što mu je komandir na mostu pokušao reći bez velikih riječi:
čovjeku se može izdati potjernica.
Može mu se oduzeti stan.
Može mu se pokušati uzeti posao.
Može mu se napisati da je ono što nije.
Ali postoji nešto što nijedan papir ne može poništiti.
Svjedoci.
Ljudi koji su ga gledali dok je radio.
Ljudi koji su znali gdje je bio.
Ljudi koji su znali zašto je otišao.
Postoje djela.
I, najzad, on sam.
Jer kada čovjek dovoljno dugo živi pod tuđim presudama, jednog dana mora početi
suditi vlastitom životu.
Šems je tada znao:
nije se vratio iz Italije da bi dokazao da nije dezerter.
Vratio se jer je vjerovao da se domovina ne napušta onda kada je najteže.
A papir koji je to pokušao poreći završio je u rukama jednog čovjeka na mostu.
Pocijepan.
Bačen.
Kao da nikada nije ni postojao.
Samo što je postojao.
I baš zato ova priča i danas traje.