Među 48 sudionica Svjetskog prvenstva u nogometu 2026. godine 22 imaju barem jednog književnog nobelovca. To su, nabrojane od dna prema vrhu: Australija, Bosna i Hercegovina, Češka, Egipat, Južna Koreja, Kolumbija, Meksiko, Turska, Portugal, svi s po jednim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost; potom Japan, Kanada, Švicarska, Kina i Južnoafrička Republika s po dva dobitnika; Norveška i Austrija sa po četiri, a Španjolska pet; osam nobelovaca ima Švedska, a devet Engleska. Inače, Velika Britanija ima još tri književna nobelovca. Primjerice, Dereka Altona Walcott, koji čak ima i titulu Sira britanske krune, koji se rodio i živio na karipskom otočiću Sveta Lucija, od nekih doba samostalnoj državi, bivšoj britanskoj koloniji, koji premda jest britanski nobelovac, nije ni engleski, ni recimo škotski ili velški. Potom, britanski je pisac i nobelovac i Sir Vidiadhar Surajprasad Naipaul, rodom s Trinidada, podrijetlom iz Indije, ali naprosto nije engleski pisac, poštujemo li dosljedno Fifinu podjelu Velike Britanije po zemljama i reprezentacijama. I na kraju, Abdulrazak Gurnah, migrant, rodom sa Zanzibara, piše na engleskom i na svahiliju, britanski je pisac i nobelovac, ali opet bi se moglo reći da je Škot koliko je i Englez, Velšanin ili Irac.
Tako smo se primaknuli samom vrhu, da ne kažemo i borbi za medalje. Naime, kada bi Nobelova nagrada za književnost bila nogometni kriterij, u polufinalu Svjetskog prvenstva u amerikama našle bi se, uz spomenutu Englesku, još Njemačka s deset nobelovaca, Sjedinjene Američke Države sa četrnaest i Francuska sa sedamnaest. Svjetski prvaci bi, dakle, bili Francuzi.
Ali dok se Fifa nedvosmisleno drži pravila, koje neće u pitanje dovesti nijedan nogometni navijač, pa čak ni posve bezazleni kibicer ove lude igre, prema kojem jedan nogometaš može u isto vrijeme nastupati samo za jednu reprezentaciju, pa tako, recimo, ne dolazi u obzir da Mateo Kovačić, nakon što odradi svoje za Vatrene, nastupi i za Zmajeve, jer su mu roditelji iz Kotor Varoši i jer je Mateo po svojim glazbenim i kulturnim nazorima ustvari Bosanac, ili da, na primjer, Sead Kolašinac, nakon utakmice za Bosnu i Hercegovinu, pomogne i reprezentaciji svoje rodne njemačke grude, u književnosti vrijedi potpuno obrnuto pravilo, prema kojem su nastupi za dvije ili više reprezentacija posve normalna stvar, tako da na kraju nije ni posve jednostavno odrediti tko je čiji nobelovac i za čije sve reprezentacije jedan književni nobelovac igra. Mi smo se u ovoj igri poslužili najkorektnijim kriterijem: nobelovac pripada onom svijetu u kojem se rodio i/ili o kojem je pisao, a onda i zemlji u kojoj je živio, čiji je jezik je i kulturu baštinio, i koja mu je, barem na posredan način, omogućila da piše. (Ovo sve se, naravno, zbog specifičnih pravila Fife, primijenjenih na Veliku Britaniju, drukčije odnosi i na pisce iz Ujedinjenog Kraljevstva…)
Najviše književnih nobelovaca s dvojnim pripadnostima, što će reći i pisaca migranata, u Sjedinjenim je Američkim Državama. Takav je Thomas Stearns Eliot, jedan od najvažnijih pjesnika i tumača poezije u dvadesetom stoljeću, koji se rodio u St. Louisu, Missouri, da bi u svojim kasnim dvadesetim kao oksfordski stipendist otišao u Veliku Britaniju. Nikada nije prestao biti Amerikanac, ali je postao Britanac. Drugi na ovoj listi veliki je romanopisac Saul Bellow. Židov, podrijetlom iz Sankt Peterburga, rodio se u Montrealu, a najveći dio života živio u Chicagu. Treći i najneobičniji, jedinstven a genijalan, Isaac je Bashevis Singer, rođenjem, iskustvom i temama poljski Židov, koji je pisao na jidišu, i kao usput postao i jedan od najvećih pisaca New Yorka u njegovoj povijesti. Po pravdi ljudi i po rasporedu kulturnih identiteta i književnih reprezentacija, Isaac Bashevis Singer poljski je i američki nobelovac. I ništa više, a ni manje od toga. Dvije godine nakon Singera Nobelovu nagradu dobiva Czeslaw Milosz, poljski pjesnik i američki profesor, ali i cijeli jedan poljski, a isto tako i cijeli jedan američki pisac i nobelovac. Josifu Brodskom, koji Nobelovu nagradu dobiva sedam godina nakon Milosza, sovjetski je režim po protjerivanju oduzeo sovjetsko (pa tako i rusko) državljanstvo. Živio je u Americi, pisao na ruskom i engleskom, te je američki i ruski nobelovac. Da nije bilo Amerike, uzalud bio bi Brodskom njegov ruski jezik, jer bi s jezikom izgubio i život, pa ne bi više napisao ništa. Sudbina migranta, sudbina je izvučena na lutriji.
Dvoje nobelovca dvojnih identiteta imaju Nijemci, a po jednog Englezi, Šveđani, Švicarci, Austrijanci, Kanađani i Južnoafrikanci, te naravno Bosanci. Istina, Ivo Andrić Nobelovu nagradu za književnost 1961. dobio je kao pisac iz Jugoslavije. Ali to samo po sebi ne mijenja ništa u priči o reprezentativnom predstavljanju, jer su i drugi pisci dobivali nagrada kao državljani zemalja koje više ne postoje, Sovjetskog Saveza ili Čehoslovačke. Sitan problem u posthumnom navlačenju reprezentativnih dresova Ivi Andriću predstavlja samo to što se on i u nacionalnom smislu opisivao kao – Jugoslaven. Međutim, o sebi je govorio i kao o Bosancu, njegove teme i skoro sav njegov svijet bili su bosanski. Bosanski su svi njegovi romani i većina njegovih najvažnijih pripovijedaka. Ali ako bismo rekli da je Andrić samo bosanski pisac, promašili bismo ceo fudbal. Osim što je živio u Beogradu i što se predstavljao dionikom srpske kulture i književnosti, osim što je najvažnija svoja djela napisao u tom gradu i toj zemlji, srpska kultura i književnost, ili srpska književna reprezentacija, oko Andrića i njegova djela oblikovali su se u istoj mjeri u kojoj su se oko njega i njegova djela oblikovale bosanskohercegovačka kultura i književnost. Preko njega, na žalost, hrvatska reprezentacija ne može imati svog nobelovca. U Zagrebu Andrić živio je kratko, jedva duže nego u Krakovu ili Varšavi, a nije on ni poljski pisac, što ne bi nužno samo po sebi nešto značilo, ali oko Andrića u hrvatskoj se kulturi i književnosti, ili onom njezinom pretežitom i dominantnom dijelu koji je nastajao mimo Hrvata iz Bosne i Hercegovine, nije se oblikovalo ništa ili gotovo ništa. Svakako ne više od onog što se oko Andrićeva djela oblikovalo u Crnoj Gori, Sloveniji ili Makedoniji, čiji pisac on, dakako, također nije. Na kraju, svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim, što do apsurda dovodi sve pokušaje da ga se uvrsti u hrvatsku reprezentaciju.
Među europskim reprezentacijama na ovom Svjetskom prvenstvu svoje književne nobelovce uz Hrvatsku nemaju ni književno i nogometno moćna Nizozemska, te Škotska. Istina, Škoti, kada bi se odrekli svoje nogometne reprezentacije, mogli bi kao svoje u našoj priči imati sve britanske i engleske nobelovce. Ali zašto bi se odricali? Čovjek ionako kao svoje ima sve pisce koji su pisali na jeziku koji on razumije preko iskustva svoga materinjeg jezika. Za jednog načitanog Škota, to je ogromno potencijalno bogatstvo, jer svi pisci engleskog jezika i njegovi su pisci. Također, naravno, njegovi su i svi oni čija su djela prevedena na engleski. I jedno, i drugo, međutim, samo pod uvjetom da je on, taj Škot, sve te knjige čitao. Pa ni Johann Wolfgang von Goethe nije pisac onih Nijemaca koji su prošli kroz život, a da Goethea nisu čitali. Više on pripada Eritrejcu koji ga je čitao, makar i u prijevodu. Kao što ni Lionel Messi baš nimalo ne pripada Argentincu koji ne mari za fudbal. Recimo, za Jorgea Luisa Borgesa, koji nikada nije dobio Nobelovu nagradu jer, općenito govoreću, tu nagradu nije dobio nijedan Argentinac, Lionel Messi bio bi nula i ništica. Zato što Borgesa nije bila briga za nogomet, i gadno se rugao onima koji su uživali u toj igri. Borges je govorio da je nogomet jedan od najvećih engleskih zločina, i da je popularan samo zato što je glupost među ljudima popularna. Ovaj književni genij umro je deset dana prije prvog Messijeva rođendana, ali i da nije, igra njegova zemljaka, nogometnog genija, ne bi ga se baš nimalo ticala. Moraš biti glup kao noć, pa da budeš ponosan na sunarodnika koji se bavi nečim što te ne zanima. Općenito, moraš biti glup kao noć, pa da budeš ponosan na čovjeka, samo zato što ti je sunarodnik.
Ako je po književnim nobelovcima, Francuska će u finalu pobijediti SAD, a Njemačka će za treće mjesto nadjačati Englesku
Među 48 sudionica Svjetskog prvenstva u nogometu 2026. godine 22 imaju barem jednog književnog nobelovca. To su, nabrojane od dna prema vrhu: Australija, Bosna i Hercegovina, Češka, Egipat, Južna Koreja, Kolumbija, Meksiko, Turska, Portugal, svi s po jednim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost; potom Japan, Kanada, Švicarska, Kina i Južnoafrička Republika s po dva dobitnika; Norveška i Austrija sa po četiri, a Španjolska pet; osam nobelovaca ima Švedska, a devet Engleska. Inače, Velika Britanija ima još tri književna nobelovca. Primjerice, Dereka Altona Walcott, koji čak ima i titulu Sira britanske krune, koji se rodio i živio na karipskom otočiću Sveta Lucija, od nekih doba samostalnoj državi, bivšoj britanskoj koloniji, koji premda jest britanski nobelovac, nije ni engleski, ni recimo škotski ili velški. Potom, britanski je pisac i nobelovac i Sir Vidiadhar Surajprasad Naipaul, rodom s Trinidada, podrijetlom iz Indije, ali naprosto nije engleski pisac, poštujemo li dosljedno Fifinu podjelu Velike Britanije po zemljama i reprezentacijama. I na kraju, Abdulrazak Gurnah, migrant, rodom sa Zanzibara, piše na engleskom i na svahiliju, britanski je pisac i nobelovac, ali opet bi se moglo reći da je Škot koliko je i Englez, Velšanin ili Irac.
Tako smo se primaknuli samom vrhu, da ne kažemo i borbi za medalje. Naime, kada bi Nobelova nagrada za književnost bila nogometni kriterij, u polufinalu Svjetskog prvenstva u amerikama našle bi se, uz spomenutu Englesku, još Njemačka s deset nobelovaca, Sjedinjene Američke Države sa četrnaest i Francuska sa sedamnaest. Svjetski prvaci bi, dakle, bili Francuzi.
Ali dok se Fifa nedvosmisleno drži pravila, koje neće u pitanje dovesti nijedan nogometni navijač, pa čak ni posve bezazleni kibicer ove lude igre, prema kojem jedan nogometaš može u isto vrijeme nastupati samo za jednu reprezentaciju, pa tako, recimo, ne dolazi u obzir da Mateo Kovačić, nakon što odradi svoje za Vatrene, nastupi i za Zmajeve, jer su mu roditelji iz Kotor Varoši i jer je Mateo po svojim glazbenim i kulturnim nazorima ustvari Bosanac, ili da, na primjer, Sead Kolašinac, nakon utakmice za Bosnu i Hercegovinu, pomogne i reprezentaciji svoje rodne njemačke grude, u književnosti vrijedi potpuno obrnuto pravilo, prema kojem su nastupi za dvije ili više reprezentacija posve normalna stvar, tako da na kraju nije ni posve jednostavno odrediti tko je čiji nobelovac i za čije sve reprezentacije jedan književni nobelovac igra. Mi smo se u ovoj igri poslužili najkorektnijim kriterijem: nobelovac pripada onom svijetu u kojem se rodio i/ili o kojem je pisao, a onda i zemlji u kojoj je živio, čiji je jezik je i kulturu baštinio, i koja mu je, barem na posredan način, omogućila da piše. (Ovo sve se, naravno, zbog specifičnih pravila Fife, primijenjenih na Veliku Britaniju, drukčije odnosi i na pisce iz Ujedinjenog Kraljevstva…)
Najviše književnih nobelovaca s dvojnim pripadnostima, što će reći i pisaca migranata, u Sjedinjenim je Američkim Državama. Takav je Thomas Stearns Eliot, jedan od najvažnijih pjesnika i tumača poezije u dvadesetom stoljeću, koji se rodio u St. Louisu, Missouri, da bi u svojim kasnim dvadesetim kao oksfordski stipendist otišao u Veliku Britaniju. Nikada nije prestao biti Amerikanac, ali je postao Britanac. Drugi na ovoj listi veliki je romanopisac Saul Bellow. Židov, podrijetlom iz Sankt Peterburga, rodio se u Montrealu, a najveći dio života živio u Chicagu. Treći i najneobičniji, jedinstven a genijalan, Isaac je Bashevis Singer, rođenjem, iskustvom i temama poljski Židov, koji je pisao na jidišu, i kao usput postao i jedan od najvećih pisaca New Yorka u njegovoj povijesti. Po pravdi ljudi i po rasporedu kulturnih identiteta i književnih reprezentacija, Isaac Bashevis Singer poljski je i američki nobelovac. I ništa više, a ni manje od toga. Dvije godine nakon Singera Nobelovu nagradu dobiva Czeslaw Milosz, poljski pjesnik i američki profesor, ali i cijeli jedan poljski, a isto tako i cijeli jedan američki pisac i nobelovac. Josifu Brodskom, koji Nobelovu nagradu dobiva sedam godina nakon Milosza, sovjetski je režim po protjerivanju oduzeo sovjetsko (pa tako i rusko) državljanstvo. Živio je u Americi, pisao na ruskom i engleskom, te je američki i ruski nobelovac. Da nije bilo Amerike, uzalud bio bi Brodskom njegov ruski jezik, jer bi s jezikom izgubio i život, pa ne bi više napisao ništa. Sudbina migranta, sudbina je izvučena na lutriji.
Dvoje nobelovca dvojnih identiteta imaju Nijemci, a po jednog Englezi, Šveđani, Švicarci, Austrijanci, Kanađani i Južnoafrikanci, te naravno Bosanci. Istina, Ivo Andrić Nobelovu nagradu za književnost 1961. dobio je kao pisac iz Jugoslavije. Ali to samo po sebi ne mijenja ništa u priči o reprezentativnom predstavljanju, jer su i drugi pisci dobivali nagrada kao državljani zemalja koje više ne postoje, Sovjetskog Saveza ili Čehoslovačke. Sitan problem u posthumnom navlačenju reprezentativnih dresova Ivi Andriću predstavlja samo to što se on i u nacionalnom smislu opisivao kao – Jugoslaven. Međutim, o sebi je govorio i kao o Bosancu, njegove teme i skoro sav njegov svijet bili su bosanski. Bosanski su svi njegovi romani i većina njegovih najvažnijih pripovijedaka. Ali ako bismo rekli da je Andrić samo bosanski pisac, promašili bismo ceo fudbal. Osim što je živio u Beogradu i što se predstavljao dionikom srpske kulture i književnosti, osim što je najvažnija svoja djela napisao u tom gradu i toj zemlji, srpska kultura i književnost, ili srpska književna reprezentacija, oko Andrića i njegova djela oblikovali su se u istoj mjeri u kojoj su se oko njega i njegova djela oblikovale bosanskohercegovačka kultura i književnost. Preko njega, na žalost, hrvatska reprezentacija ne može imati svog nobelovca. U Zagrebu Andrić živio je kratko, jedva duže nego u Krakovu ili Varšavi, a nije on ni poljski pisac, što ne bi nužno samo po sebi nešto značilo, ali oko Andrića u hrvatskoj se kulturi i književnosti, ili onom njezinom pretežitom i dominantnom dijelu koji je nastajao mimo Hrvata iz Bosne i Hercegovine, nije se oblikovalo ništa ili gotovo ništa. Svakako ne više od onog što se oko Andrićeva djela oblikovalo u Crnoj Gori, Sloveniji ili Makedoniji, čiji pisac on, dakako, također nije. Na kraju, svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim, što do apsurda dovodi sve pokušaje da ga se uvrsti u hrvatsku reprezentaciju.
Među europskim reprezentacijama na ovom Svjetskom prvenstvu svoje književne nobelovce uz Hrvatsku nemaju ni književno i nogometno moćna Nizozemska, te Škotska. Istina, Škoti, kada bi se odrekli svoje nogometne reprezentacije, mogli bi kao svoje u našoj priči imati sve britanske i engleske nobelovce. Ali zašto bi se odricali? Čovjek ionako kao svoje ima sve pisce koji su pisali na jeziku koji on razumije preko iskustva svoga materinjeg jezika. Za jednog načitanog Škota, to je ogromno potencijalno bogatstvo, jer svi pisci engleskog jezika i njegovi su pisci. Također, naravno, njegovi su i svi oni čija su djela prevedena na engleski. I jedno, i drugo, međutim, samo pod uvjetom da je on, taj Škot, sve te knjige čitao. Pa ni Johann Wolfgang von Goethe nije pisac onih Nijemaca koji su prošli kroz život, a da Goethea nisu čitali. Više on pripada Eritrejcu koji ga je čitao, makar i u prijevodu. Kao što ni Lionel Messi baš nimalo ne pripada Argentincu koji ne mari za fudbal. Recimo, za Jorgea Luisa Borgesa, koji nikada nije dobio Nobelovu nagradu jer, općenito govoreću, tu nagradu nije dobio nijedan Argentinac, Lionel Messi bio bi nula i ništica. Zato što Borgesa nije bila briga za nogomet, i gadno se rugao onima koji su uživali u toj igri. Borges je govorio da je nogomet jedan od najvećih engleskih zločina, i da je popularan samo zato što je glupost među ljudima popularna. Ovaj književni genij umro je deset dana prije prvog Messijeva rođendana, ali i da nije, igra njegova zemljaka, nogometnog genija, ne bi ga se baš nimalo ticala. Moraš biti glup kao noć, pa da budeš ponosan na sunarodnika koji se bavi nečim što te ne zanima. Općenito, moraš biti glup kao noć, pa da budeš ponosan na čovjeka, samo zato što ti je sunarodnik.