Kad dođemo u novu sredinu, milom ili silom, donesemo sa sobom i navike, i jezik, i očekivanja, i sve one sitne obrasce ponašanja koje ni ne primjećujemo dok se ne isprepletu s onima u novoj sredini. A isprepletu se, neminovno, i to često. Evo tri takva sudara, tri male priče iz prvih godina preko okeana.
1. MAJSTOR DONE
Ne može se ovdje bez auta. Prvi auto koji sam kupio u Americi, nedugo po dolasku, bio je Plymouth Reliant. Reliant u prijevodu znači pouzdan. Moj Reliant, premda ne previše star i sa relativno malom kilometražom, bio je sve samo ne pouzdan. Kad se prvi put pokvario, požalim se komšiji Munibu, a on kaže: “Ništa ne brini, idemo kod Done. Done je dobar majstor, jeftin, radi od kuće. Kaže koje dijelove treba zamijeniti, sam kupiš, popravi i samo ruke naplati.”
Sutradan mi kod Done, oko podneva. Munib lupa na vrata, niko ne otvara. Rekoh: “Hajmo, nije kod kuće.” Munib veli: “Ništa ne brini, tu je on.” Izlazi Done nakon pet minuta lupanja po vratima, bez majice, tek se probudio, cigara visi sa usne, raščupan, bazdi k’o kaca rasola. Munib pokaže na mene i veli: “Hi Done… friend, car no good, problem, you fix.” (Zdravo Done… prijatelj, auto ne dobro, problem, ti popravi – otprilike bi tako zvučalo prevedeno na naš).
Onda meni kaže: “Haj’ ti pričaj, ti znaš engleski.”
Done mi pruža hrapavu ruku i predstavlja se: “Ray.”
Hah, znači Ray mu je ime. Otkud Munibu “Done”, ne kontam.
Potraja i dva–tri dana dok Ray ne sredi auto. Usporavaju ga akšamlučenje i mahmurluk. Napokon popravi. Zbilja, ne naplati puno. Umjesto priznanice dade mi list papira na kojem je pisalo šta je sve popravio. Otprilike ovako:
rear brakes __________________________DONE
starter _____________________________ DONE
oil and filter _________________________ DONE
Iz ovoga je Munib zaključio da je majstoru ime Done, a “Doni” glave vječno u oblaku alkoholnih isparenja očigledno nije smetalo.
Za one koji ne vladaju engleskim, DONE znači napravljeno, urađeno, gotovo, fertik.
2. GOSTOPRIMSTVO
Kada su moji roditelji doselili u SAD, imali su učiteljicu engleskog jezika. Nekad bi ona dolazila kod njih i tu im davala časove, nekad bi oni išli kod nje. Pričali su mi kako ih je jednom prilikom kad su bili kod nje zamolila da joj nešto pomognu, ne sjećam se više tačno šta, možda nešto u bašti. Kažu: “Tad smo shvatili kolika je razlika između nas i njih.” Tada su, biva, vidjeli kako oni nisu gostoprimljivi kao mi. Kažu potrajalo je to što su radili par sati, a ona im ništa nije iznijela, osim vode, ni da jedu ni piju svo to vrijeme. Znajući moju mamu, ona bi pred gošću iznijela dvije trećine stvari iz frižidera i špajze, htjela ova to ne htjela.
“Pa je li vas ponudila”, pitam.
“Pitala je jesmo li žedni, hoćemo li koka-kolu.”
“I?”
“Mi rekli da nismo, da nećemo kolu, iznijela par flaša vode i više nije ni pitala.”
“Je li nudila hranu?”
“Rekla je: ‘Sad ću nam naručiti picu, da malo odmorimo i da jedemo.’”
“Pa?”
“Mi smo rekli: ‘Ne hvala, ne treba, nismo gladni.’ A ona kaže: ‘I ja sam gladna, i vi ste sigurno, sad ću nazvati.’ Mi rekli da ne treba i više nije ni spominjala hranu.”
“Pa eto, nudila je.”
“Ali nije naručila.”
“Pa rekli ste joj da ne naručuje.”
“Pa ne može iz prve. Red je da ona nudi, a mi da odbijamo, da kažemo: ‘Nismo sad gladni, jest ćemo kad dođemo kući’, a ona da kaže: ‘Ma ni govora, sad ću ja nazvati i naručiti’, a mi bi rekli ‘Ma ne treba’, a ona bi ipak naručila.”
“Onda bismo mi rekli: ‘Hvala, al’ nisi trebala’ i onda bismo jeli i iznijela bi vala uz picu i nešto za popiti.”
3. SWEET TOMATOES
Imali smo običaj brat i ja sa roditeljima subotom ili nedjeljom u restoran na ručak. Ustvari sa mamom češće; u koji bismo god restoran otišli, na pitanje kako mu se sviđa hrana, tata bi odgovarao: “Nije loše, ali bolje je kad mama napravi kod kuće.”
Odosmo jedne nedjelje u Sweet Tomatoes, restoran ham’ an vegetarijanski. Veliki švedski sto sa salatama i svježim povrćem, friške supe i čorbe, desetak ih, pekara sa svježim, tek pečenim pecivima, i jedeš svega koliko ti ćef. Svega ima, ali nema mesa. Samo malo, u tragovima, u pokojoj čorbi ili juhi. A tata je volio meso. Dojadile mu bezmesne gladne godine tokom i poslije Drugog svjetskog rata, pa je govorio da kruh i priloge valja jesti samo da se zabašuri loše pripremljeno meso.
Elem, prođe on pored švedskog stola sa salatama, tanjir mu prazan, prođe pored supa, uze jednu-dvije zdjelice i u njih nasu po dva prsta supe, radi reda, malo peciva i to je to. Pred nama puni tanjiri, zdjele, ne znamo šta bi prije jeli. Pitam ga što ne donese još, što ne jede. Samo odmahnu rukom.
“I, kako ti se sviđa ovaj restoran?”, pitam malo kasnije.
Samo to je čekao.
“Ja u životu u gorem restoranu nisam bio”, reče polako, naglašavajući svaku riječ.
Tri bosansko-američke priče
Kad dođemo u novu sredinu, milom ili silom, donesemo sa sobom i navike, i jezik, i očekivanja, i sve one sitne obrasce ponašanja koje ni ne primjećujemo dok se ne isprepletu s onima u novoj sredini. A isprepletu se, neminovno, i to često. Evo tri takva sudara, tri male priče iz prvih godina preko okeana.
1. MAJSTOR DONE
Ne može se ovdje bez auta. Prvi auto koji sam kupio u Americi, nedugo po dolasku, bio je Plymouth Reliant. Reliant u prijevodu znači pouzdan. Moj Reliant, premda ne previše star i sa relativno malom kilometražom, bio je sve samo ne pouzdan. Kad se prvi put pokvario, požalim se komšiji Munibu, a on kaže: “Ništa ne brini, idemo kod Done. Done je dobar majstor, jeftin, radi od kuće. Kaže koje dijelove treba zamijeniti, sam kupiš, popravi i samo ruke naplati.”
Sutradan mi kod Done, oko podneva. Munib lupa na vrata, niko ne otvara. Rekoh: “Hajmo, nije kod kuće.” Munib veli: “Ništa ne brini, tu je on.” Izlazi Done nakon pet minuta lupanja po vratima, bez majice, tek se probudio, cigara visi sa usne, raščupan, bazdi k’o kaca rasola. Munib pokaže na mene i veli: “Hi Done… friend, car no good, problem, you fix.” (Zdravo Done… prijatelj, auto ne dobro, problem, ti popravi – otprilike bi tako zvučalo prevedeno na naš).
Onda meni kaže: “Haj’ ti pričaj, ti znaš engleski.”
Done mi pruža hrapavu ruku i predstavlja se: “Ray.”
Hah, znači Ray mu je ime. Otkud Munibu “Done”, ne kontam.
Potraja i dva–tri dana dok Ray ne sredi auto. Usporavaju ga akšamlučenje i mahmurluk. Napokon popravi. Zbilja, ne naplati puno. Umjesto priznanice dade mi list papira na kojem je pisalo šta je sve popravio. Otprilike ovako:
rear brakes __________________________DONE
starter _____________________________ DONE
oil and filter _________________________ DONE
Iz ovoga je Munib zaključio da je majstoru ime Done, a “Doni” glave vječno u oblaku alkoholnih isparenja očigledno nije smetalo.
Za one koji ne vladaju engleskim, DONE znači napravljeno, urađeno, gotovo, fertik.
2. GOSTOPRIMSTVO
Kada su moji roditelji doselili u SAD, imali su učiteljicu engleskog jezika. Nekad bi ona dolazila kod njih i tu im davala časove, nekad bi oni išli kod nje. Pričali su mi kako ih je jednom prilikom kad su bili kod nje zamolila da joj nešto pomognu, ne sjećam se više tačno šta, možda nešto u bašti. Kažu: “Tad smo shvatili kolika je razlika između nas i njih.” Tada su, biva, vidjeli kako oni nisu gostoprimljivi kao mi. Kažu potrajalo je to što su radili par sati, a ona im ništa nije iznijela, osim vode, ni da jedu ni piju svo to vrijeme. Znajući moju mamu, ona bi pred gošću iznijela dvije trećine stvari iz frižidera i špajze, htjela ova to ne htjela.
“Pa je li vas ponudila”, pitam.
“Pitala je jesmo li žedni, hoćemo li koka-kolu.”
“I?”
“Mi rekli da nismo, da nećemo kolu, iznijela par flaša vode i više nije ni pitala.”
“Je li nudila hranu?”
“Rekla je: ‘Sad ću nam naručiti picu, da malo odmorimo i da jedemo.’”
“Pa?”
“Mi smo rekli: ‘Ne hvala, ne treba, nismo gladni.’ A ona kaže: ‘I ja sam gladna, i vi ste sigurno, sad ću nazvati.’ Mi rekli da ne treba i više nije ni spominjala hranu.”
“Pa eto, nudila je.”
“Ali nije naručila.”
“Pa rekli ste joj da ne naručuje.”
“Pa ne može iz prve. Red je da ona nudi, a mi da odbijamo, da kažemo: ‘Nismo sad gladni, jest ćemo kad dođemo kući’, a ona da kaže: ‘Ma ni govora, sad ću ja nazvati i naručiti’, a mi bi rekli ‘Ma ne treba’, a ona bi ipak naručila.”
“Onda bismo mi rekli: ‘Hvala, al’ nisi trebala’ i onda bismo jeli i iznijela bi vala uz picu i nešto za popiti.”
3. SWEET TOMATOES
Imali smo običaj brat i ja sa roditeljima subotom ili nedjeljom u restoran na ručak. Ustvari sa mamom češće; u koji bismo god restoran otišli, na pitanje kako mu se sviđa hrana, tata bi odgovarao: “Nije loše, ali bolje je kad mama napravi kod kuće.”
Odosmo jedne nedjelje u Sweet Tomatoes, restoran ham’ an vegetarijanski. Veliki švedski sto sa salatama i svježim povrćem, friške supe i čorbe, desetak ih, pekara sa svježim, tek pečenim pecivima, i jedeš svega koliko ti ćef. Svega ima, ali nema mesa. Samo malo, u tragovima, u pokojoj čorbi ili juhi. A tata je volio meso. Dojadile mu bezmesne gladne godine tokom i poslije Drugog svjetskog rata, pa je govorio da kruh i priloge valja jesti samo da se zabašuri loše pripremljeno meso.
Elem, prođe on pored švedskog stola sa salatama, tanjir mu prazan, prođe pored supa, uze jednu-dvije zdjelice i u njih nasu po dva prsta supe, radi reda, malo peciva i to je to. Pred nama puni tanjiri, zdjele, ne znamo šta bi prije jeli. Pitam ga što ne donese još, što ne jede. Samo odmahnu rukom.
“I, kako ti se sviđa ovaj restoran?”, pitam malo kasnije.
Samo to je čekao.
“Ja u životu u gorem restoranu nisam bio”, reče polako, naglašavajući svaku riječ.